Djela za lutnju

Uvod

U cjelokupnom stvaralaštvu Johanna Sebastiana Bacha skladbe za lutnju zauzimaju samo mali dio. Sedam takvih djela predajom je sačuvano: suita u g-molu BWV 995, suita u e-molu BWV 996, suita u c-molu BWV 997, suita u E-Duru 1006a, preludij u c-molu BWV 999, fuga u g-molu BWV 1000 i preludij, fuga i allegro u Es-Duru BWV 998. Lutnju kao orkestralni instrument Bach je upotrijebio još samo u vokalnim djelima prvog leipciškog razdoblja, u recitativu alta Der Glocken bebendes Getön iz Ode žalosti (Trauerode BWV 198) i u ranim verzijama Muke po Ivanu u ariji basa Betrachte meine Seel’ BWV 245 i Muke po Mateju. Ne začuđuje mali broj djela za lutnju u Bachovu stvaralaštvu. Veliko vrijeme lutnje bilo je 16. i 17.stoljeće. Znakovi promjene bili su instrumenti koji su nadomještali lutnju, kao lautenwerck – lutnjočembalo ili lutnjoklavir te prijelaz iz tabulature na klavirsku notaciju.

 

Predaja

Tri djela za lutnju sačuvana su kao Bachovi autografi: suita u g-molu BWV 995, suita u E-Duru BWV 1006a i Preludij, fuga i allegro u Es-Duru BWV 998. Ostala su pouzdano potvrđeni suvremeni prijepisi. Od suita u g-molu BWV 995 i u c-molu BWV 997 postoje osim toga tabulature iz Bachova vremena. Primarni izvor fuge BWV 1000 jest intabulacija (preradba) leipciškog lutnjista i Bachova prijatelja Johanna Christiana Weyraucha (1694.-1771.). Samo kod tog djela, obrade fuge iz violinske sonate BWV 1001, može biti upitno Bachovo autorstvo.

Dvojbeno je imamo li kod navedenih djela i izvora pred sobom cjelokupnost Bachovih djela za lutnju. Pojedine postumne upute ovdje nažalost ne pomažu. Tako su, doduše, u Breitkopfovu popisu Michaelisa iz 1761. (str. 56) ponuđena Bachova djela za lutnju na prodaju: Bach, J. S. Direttore della Musica in Lipsia, III. Partite à Liuto solo. Raccolta I. 2 thl. (usp. Dok III. str. 164), a u Breitkopfovu prodajnom katalogu iz godine 1836. navedena su Bachova djela za lutnju: Praeludien etc. F. Laute[1]. No, pobliže upute kojima bi se pojedine skladbe mogle identificirati, nedostaju[2] a o nekoj »drugoj« zbirci nema nigdje govora.

Četiri izvora mogu se dovesti u vezu s Breitkopfovim katalozima: autograf BWV 995 i tabulature BWV 995, 997 i 1000. Kao što će se pokazati, Bachov autograf suite u g-molu BWV 995 najvjerojatnije je dospio od Breitkopfa godine 1836. Fétisu. Te tri Partite mogle bi biti, premda je jedna skladba fuga, navedene tri tabulature koje se sada nalaze u glazbenoj knjižnici grada Leipziga: Sammlung Becker III. 11. 3 (BWV 995), III. 11. 4 (BWV 1000) i III. 11. 5 (BWV 997 s naslovom Partita). Da su ti rukopisi već prije pripadali zajedno, to pokazuju srodna upisivanja pisca tabulature III. 11. 3 na naslovnim stranicama tih triju skladba. Pretpostavka da bi se ovdje radilo o »III. partiti« iz godine 1761., već je zato nevjerojatna, jer je pisar tabulatura BWV 997 i 1000, Johann Christian Weyrauch umro tek godine 1771. No, ipak se ne može isključiti da su oba rukopisa već za vrijeme Weyrauchova života dospjela u Breitkopfovo vlasništvo. Prije bi se, doduše, te tri tabulature mogle dovesti u vezu s ponudom iz godine 1836. Karl Ferdinad Becker, koji ih navodi u svojoj Hausmusik in Deutschland i iz čijeg su vlasništva one poslije dospjele u Leipcišku glazbenu knjižnicu, mogao ih je kupiti četiri godine prije kod Breitkopfa.

Iz postumne upute na Bachova djela za lutnju ne može se, dakle, bez daljnjega zaključiti da su takve skladbe izgubljene. S druge se strane opet ti oslonci ne mogu bez teškoća pripisati i nama poznatim djelima. Također mora ostati otvoreno pitanje je li kod Breitkopfovih ponuda iz godine 1761. i 1836. riječ o istim djelima. Konkretne upute postoje samo o tome da se među Praeludien etc. F. Laute iz godine 1836. nalazio autograf suite BWV 995, usp. o tome komentar u Dok III, str. 711.

 

Kronologija

Dok je Bach lutnju kao orkestralni instrument upotrijebio samo u vokalnim djelima prvog leipciškog razdoblja, njegova solistička djela za lutnju protežu se na razdoblje od trideset godina. Samo četiri ta djela vjerojatno su primarne skladbe za lutnju: BWV 996-999; ostala su Bachove obrade djela za violončelo odnosno za violinu: BWV 995, 1000 i 1006a.

Najranija Bachova skladba za lutnju je suita u e-molu BWV 996, koja se prema predaji mora datirati prije godine 1717. Terminus post quem (trenutak od kada nešto počinje) proizlazi iz usporedbe stila s ranijim Bachovim djelima za klavir i orgulje. Nasuprot skladbama nastalim prije 1707. godine, ta suita, koja spada u najranije takve Bachove vrste, pokazuje veću uravnoteženost i samostalnije melodijsko, motivsko i harmonijsko oblikovanje. Preludij u c-molu BWV 999, poznat kao »treći od takozvanih dvanaest malih preludija«, upućuje svojom jasno razvijenom i širokom harmonijom na prvi preludij Dobro temperiranog klavira I (Wohltemperiertes Klavier I), s kojim dijeli i stavačni tip zvučne površine, iz vremena Bachove klavirske glazbe iz Köthena.

Točna datacija fuge u g-molu BWV 1000, obrade drugog stavka violinske sonate u g-molu BWV 1001, nastale 1720. godine, nije moguća. Djelo je sačuvano samo u Weyrauchovoj tabulaturi, koja se ne može pobliže datirati, i u kasnijoj transkripciji. Bachovo autorstvo može se na osnovi predaje staviti pod upitnik: navod autora u Weyrauchovoj tabulaturi može se samo odnositi na verziju za violinu, a ne mora se odnositi i na verziju za lutnju. Stilski kritički argumenti, koji uzimaju u obzir i verziju stavka za orgulje BWV 539,2, mogu, doduše, uputiti, no budući da je riječ o obradi, nemaju snagu dokaza. Ipak, obrada koja nadmašuje izvornu verziju dodatnim umecima dionica i polifonim oblikovanjem visoke je kvalitete. Tu nas ne može zavaravati tih nekoliko, očito oštećenih, mjesta Weyrauchove tabulature. Budući da nema nekih sačuvanih Weyrauchovih skladba ili obrada i budući da on u svojoj nepotpunoj tabulaturi lutnje c-mol suite BWV 997 nastupa kao intabulator, a ne kao aranžer, nema obrazloženih uporišta da bi se fuga za lutnju BWV 1000 mogla pripisati Weyrauchu. Stoga se ona i dalje mora pripisivati Bachu.

Suita u g-molu BWV 995 obrada je pete suite za violončelo u c-molu (Suite discordable) BWV 1011. Njezin autograf, kod kojeg se jasno radi o izvorniku verzije za lutnju, nastao je prema rukopisu i vodenom žigu  između jeseni 1727. i zime 1731. godine. Je li Bach aranžirao to djelo s nekim određenim povodom i za nekog određenog glazbenika, dvojbeno je, naime i zbog netočno identificiranog nosioca posvete Monsieur Schouster, jer Bach je mogao naslov posvete i poslije dodati. Suprotno sljedećoj i u skladu s prijašnjom obradom ta suita nadilazi daleko svoj predložak polifonim i sustavnim oblikovanjem latentno prisutnih glazbenih odnosa. Postupak obrade čini vrlo jasan konceptni autograf, posebno u stavku courant.

Suita u E-Duru 1006a sačuvana u autografu manje je zahtjevna obrada treće partite za violinu solo u istom tonalitetu: BWV 1006. Njezin izvornik potječe iz vremena između 1735. i 1740. godine. Dok je Bach mogao napisati prvu od triju obrada za lutnju, BWV 1000, kao što to pokazuje tabulatura, za Johanna Christiana Weyraucha, svog prijatelja, a drugu, BWV 995 posvetio je lutnjistu imenom Schusteru, nedostaje u kaligrafiji suite u E-Duru svaka takva uputa. Obrada bi se mogla dovesti u vezu samo na osnovi njezinog nastanka s posjetom Wilhelma Friedemanna Bacha i drezdenskih lutnjista Silviusa Leopolda Weißa i Johanna Kropffgansa  u Leipzigu. Prema svjedočanstvu Johanna Eliasa Bacha, obojica su lutnjista muzicirali 1739. godine u Bachovoj kući. (Dok II Nr. 448); možda je Bach aranžirao suitu u E-Duru iz tog povoda za lutnju.

Suita u c-molu BWV 997 te Preludij, fuga i allegro u Es-Duru BWV 998 vjerojatno su primarne skladbe. Riječ je o glazbeno posebno bogatim i formalno strogim djelima, koja su utoliko upadljiva  što se u oba nalazi rijedak oblik da-capo-fuge kod Bacha. Suita BWV 997 nastala je prije 1741. godine, a koncept autografa od BWV 998 početkom do sredine 1740.-ih godina.

 

Instrumentacija i tehnika sviranja

Do danas postoje različita mišljenja o pitanju za koje su instrumente namijenjene pojedine skladbe. Predaja o djelu ne može ih u svim slučajevima razjasniti. Izričito predstavljena kao djela za lutnju samo su BWV 995 i 999. U autografu suite u g-molu piše pour la Luth, a jedini sačuvani izvor preludija u c-molu nosi dodatni naslov pour la Lute. Za Preludij, fugu i allegro u Es-Duru BWV 998 Bach pruža alternativnu instrumentaciju Luth ò Cembal. Posredno je lutnji namijenjena osim toga suita u c-molu BWV 997 i Fuga u g-molu BWV 1000, i to prema suvremenim tabulaturama za lutnju. Na jednom prijepisu suite u e-molu BWV 996 stoji kasniji i vjerojatno neautentični upis aufs Lautenwerck, tj. za lutnjočembalo; druga, transponirana verzija bez sumnje je namijenjena za  čembalo. Autograf suite u E-Duru 1006a ništa ne govori o instrumentaciji. Istraživanja o tonskom opsegu, stilu stavka i o tehnici sviranja mogu ovdje dalje pomoći, no, u nekim smo slučajevima ovisni o hipotezama. Čak i kod sigurno lutnji namijenjenih djela, kao suite BWV 995, nedugo se još tvrdilo da se ne mogu svirati na baroknoj lutnji. Različiti prijedlozi o instrumentaciji kao za lutnju, teorbu, čembalo, lutnjočembalo i harfu poslije će se razjasniti.

Prigovori protiv instrumentacije s lutnjom dolaze danas pretežno od nekih lutnjista, a oni temelje svoje mišljenje na uputama iz suvremene literature o lutnji. Sa lutnjistima će se razmotriti praktična i teoretska pitanja sviranja lutnje, uzet će se u obzir njihovi argumenti i usporediti s mišljenjima i prosudbama prijašnjih muzikologa i lutnjista. Ne začuđuje što se još uvijek razilaze mišljenja o različitoj predaji o Bachovim djelima za lutnju, o stavačko-tehničkoj posebnosti skladba i njihovoj često teškoj tehnici sviranja.

Bach osobno vjerojatno nije svirao lutnju.3 No, bilo je lutnjista u njegovoj okolici, kao Johann Christian Weyrauch iz Leipziga, Johann Ludwig Krebs, Rudolf Straube i Johann Caspar Gleditsch ili Silvius Leopold Weiß i Johann Kropffgans iz Dresdena.4 U Bachovoj kući bila je i jedna lutnja. U »Cap. VI« pod specifikacijom o Bachovoj ostavštini (Dok. II, Nr. 627) ona se navodi i procjenjuje na 21 carski talir. O njezinim tehničkim detaljima i gdje je završila nije ništa poznato.

O pitanjima instrumentacije i tehnike sviranja raspravljat će se ovdje u vezi s nužnim napomenama o instrumentima i pojedinim djelima. Uobičajen tip lutnje u Bachovo vrijeme je jedanaestoparna barokna lutnja, a od otprilike 1720. godine trinaestparna, no pokraj njih bilo je i deseto, dvanaest i četrnaestparnih instrumenata. Bachova djela za lutnju odnose se na mnoštvo tipova. Deset pari pretpostavlja BWV 999, jedanaest BWV 996 (već prema ugodbi i dvanaest) i dionica lutnje u Muci po Ivanu, dvanaest dionica lutnje u Odi žalosti (njem. Trauerode) BWV 198 i rana verzija Muke po Mateju, trinaest BWV 997, 998, 1000 i 1006a (već prema ugodbi i četrnaest) i konačno četrnaest pari BWV 995.

U novije se vrijeme osporava da su postojale četrnaestparne lutnje. Lutnje s četrnaestim parom G1, što ga zahtijeva BWV 995, nisu navodno dokazane u 18. stoljeću, nijedna tabulatura lutnje navodno ne pretpostavlja takav instrument, a četrnaestparnih teorbiranih lutnja5 bilo je, doduše, u 17. stoljeću, ali ne u 18. stoljeću.6 Kao daljnji protuargumenti služe oni iz graditeljstva lutnje, no oni nisu povijesno utemeljeni; na to ćemo se osvrnuti kod same obrade BWV 995. Četrnaestoparne lutnje dokazane su u spisu Musica mechanica organoedi (II, str. 133) Jakoba Adlunga koji je počeo pisati 1726. godine i objavio ga 1768. BWV 995 Bach je izričito označio kao djelo za lutnju, tonski opseg iziskuje četrnaestparnu lutnju ili teorbiranu lutnju. Teorba već zato ne dolazi u obzir što njezini borduni prolaze kraj hvataljke, a suita pretpostavlja da se osmi i deveti par hvataju na polju b (tj. 1. polju) hvataljke. Uostalom, smije se pretpostaviti da je Bach barem poznavao tonski opseg instrumenta za koji je htio skladati.

Uobičajena ugodba lutnje u Bachovo vrijeme bila je takozvana novofrancuska ugodba:7 f¹ d¹ a f d A i dijatonski prema dolje (usporedi o tome: Ernst Gottlieb Baron Untersuchung des Instruments der Lauten iz 1727. godine, str. 121 ff.) Gornja dva para pojedinačne su strune, parovi III-V su dvostruke strune, tj. parovi ugođeni unisono, a ostali parovi su oktavirani. Do jedanaest parova nalazi se na hvataljci; pitanje je mogu li se i svi ti parovi hvatati (tj. pritiskati i skraćivati). U Bachovim djelima za lutnju moraju se kraj sedmog para, koji se hvata do polja d (tj. 3. polja) sljedeći parovi hvatati na polju b (1. polju): osmi i deveti par kod BWV 995 i kod dionice za lutnju u Muci po Ivanu, deveti i deseti par kod BWV 996 i u Odi žalosti BWV 198 (ton C u ariji alta br. 5 morao bi se hvatati čak na polju b dvanaestog para) i konačno jedanaesti par kod BWV 1006a i kod BWV 998.

Nekoliko suvremenih teoretičara i današnjih lutnjista smatraju da je nemoguće hvatanje dubokih basovskih parova. Ako ne uzmemo u obzir praktično razmišljanje da razlike u menzuri instrumenata te veličina šake i vještina sviranja lutnjista već unaprijed relativiraju sva teoretska razmišljanja, proizlazi sljedeća slika. U suvremenim tabulaturama, i u tehnički zahtjevnim djelima Silviusa Leopolda Weißa, hvata se, doduše, sedmi par do polja f (5. polja), osmi par do polja d (3. polja) te deveti i deseti, no, taj vrlo rijetko, na polju b, ali nikad jedanaesti par.

U teoretičara nalaz je manje jasan. Dok npr. Thomas Balthasar Janowka (prema Adlungu II, str. 133) u svom leksikonu glazbe Clavis ad thesaurum magnae artis musicae, objavljenom 1701. godine u Pragu, kaže za jedanaestoparnu lutnju da se donja dva para (11. i 10. par) ne hvataju nikada, a deveti samo rijetko, može se prema Baronu hvatati i jedanaesti: To je ambitus na jedanaestoparnoj lutnji, no ako je riječ o trinaestparnoj, kod koje je jedanaesti par još na vratu, može se gotovo potpuno svirati cijela skala do c³ kao na glasoviru (E. G. Baron, str. 121).8 Nakon tabelice za jedanaestparnu lutnju slijedi kod Barona pregled opsega trinaestparne lutnje s notacijom tabulature i tonskim slovima. Prema njoj može se jedanaesti par hvatati na polju b (Baron, str. 123). Bach se osobno, doduše, koristio njemačkom tabulaturom za orgulje, kao npr. na kraju autografa BWV 998 u stenografskom smislu radi štednje prostora. Francuskom tabulaturom osobno se nije koristio u svojim djelima za lutnju. Originali tih skladba, ako su ostali sačuvani ili ako se daju iskoristiti, zapisani su u notaciji partiture u sopranovom ključu (BWV 996, 998, 1006a), tenorovom ključu9 (BWV 995) ili u violinskom ključu (BWV 997, 1-4) u gornjem sustavu koji se čita za oktavu više i u basovom ključu u donjem sustavu. Kod fuge BWV 1000 ne može se ustanoviti notacija izvornika, jer je najraniji izvor prijepis u tabulaturi, a dvije moderne kopije potječu od tabulature.

Nekim je suvremenicima, uostalom, dosadna i dugotrajna ugodba lutnje bila povod za opširne i istodobno učene rasprave. Zajedljiva izreka Johanna Matthesona o lutnjistu, koji, navrši li osamdeset godina, šezdeset godina toga svog života provest će ugađajući svoj instrument. Ernst Gottlieb Baron (str. 99 ff.) to pripisuje onim predrasudama koje se gaje o tom instrumentu. Ipak, pretjerana rječitost njegovog odgovora Matthesonu pokazuje da je Mattheson pogodio bolnu točku. Nevolja ugodbe, u to nema sumnje, otežava se još skordaturama. No, neka Bachova djela, barem suita u e-molu BWV 996 i suita u E-Duru BWV 1006a, očito se mogu samo pomoću skordatura, i to visokih parova, svirati na lutnji. Dok neki današnji lutnjisti isključuju skordature zbog ukratko navedenih povijesnih i praktičkih argumenata za izvedbu Bachovih skladba za lutnju i odbijaju mogućnost skordatura kao kriterij za raspravljanje o pitanjima instrumentacije. (Drugi lutnjisti, kao npr. Hopkinson Smith i Konrad Junghänel, skordature praktično isprobavaju, izvode Bachova djela za lutnju i snimaju ih. Hopkinson Smith je snimio kompletna Bachova djela za lutnju, dvije CD, (L’oevre de Luth) godine 1981.-1982./1987. kod francuske tvrtke Astrée/Auvidis – E 7721/E 7722 i nagrađen je za tu snimku nagradom Grand prix du disque, a Konrad Junghänel godine 1988./1989. (Complete Lute Works) kod Deutsche Harmonia Mundi u koprodukciji s Westdeutscher Rundfunk (WDR Köln), RD 77097 (dvije CD). Op. prev.).

Tako su Josef Klima i Franz Giesbert, koji je preminuo u ožujku 1972. godine, intabulirali sva Bachova djela za lutnju, i to dijelom sa skordaturama. Dok Klima nužnim smatra promjene, kao npr. promjene basove dionice oktaviranjem, i više je skeptičan glede pitanja jesu li i sva djela skladbe za lutnju, Giesbert smatra da je riješio sva sviračkotehnička pitanja. Drži da su sva ovdje obrađena djela skladbe za lutnju i da ih se može izvoditi u njihovu originalnom obliku na lutnji. Giesbertove intabulacije pretpostavljaju različite ugodbe:

BWV 995  f¹ c¹ a   f   d   A  ili  e¹ h   g   e   c   A,

BWV 996  e¹ h   g  e   c   A,

BWV 997  f¹ d¹ a   f   d   A  ili As  ili  f¹ c¹ a   f   d   A,

BWV 999  osim uobičajene ugodbe e¹ h   g   e   c   A  ili  f¹ c¹ a   f   d   A,

BWV 1006a  e¹ h   a   e   c   A  ili  e¹ cis¹ a    e   cis  A (ova je mogućnost navedena kao najbolja).

Za BWV 1006a Giesbert mogućima smatra i slijedeće skordature: e¹ cis¹ a  f   d   A  ili

e¹ d¹ a   f   d   A. Skordaturu  e¹ cis¹ a f   d   A  izabrao je Giesbert za svoju intabulaciju suite u E-Duru, a mogućim smatra uz nju i e¹ cis¹ a  fis  d   A. Kod BWV 998 i BWV 1000 Giesbert je zadržao uobičajenu d-mol ugodbu.

Rezultat Giesbertovog dugogodišnjeg bavljenja Bachovom glazbom za lutnju predstavljen je postumno (Mf. 1972., str. 485 ff.): a to je za sve skladbe, osim suite u E-Duru, jedinstvena ugodba, koja je niža za jedan cijeli ton od uobičajene ugodbe barokne lutnje: es¹ c¹ g   es   c   G. Time su, smatra Giesbert, potpuno prirodno objašnjivi i svi tonaliteti koje je Bach odabrao. Omiljeni d-mol u njega postaje c-mol, F-Dur postaje Es-Dur, rado korišten tonalitet fis-mol ton de la chèvre postaje e-mol, a-mol postaje g-mol. Za suitu BWV 1006a Giesbert pretpostavlja odgovarajuću skordaturu svih parova naprama E-Duru i dodatno još skordaturu gis na a.

U studenome 1973. godine diskografska kuća Deutsche Grammophon Gesellschaft u svojoj je Archiv Produktion objavila kasetu (2708  030) s izvornim verzijama ukupnih Bachovih skladba za sololutnju u interpretaciji NarcisaYepeza. Revizija notnog teksta obavljena je u sklopu radova na ediciji za NBA. Narciso Yepez je 1972. godine naručio da mu za tu snimku graditelj Nicolaas Bernard van der Waals (Obdam N. H., Nizozemska) prema izvornim instrumentima izradi četrnaestparnu teorbiranu baroknu lutnju; o tome pruža tekst kasete pobliže informacije. Parovi I i II su pojedinačne strune, parovi III-X dvostruki u jednozvučju (unisono), a parovi XI-XIV oktavirani. Parovi I-XII protežu se preko hvataljke, X-XIV pričvršćeni su na drugom napinjalu (čivijištu). Za gornje parove upotrijebljene su gole najlonske strune, a za donje svilene strune (ili žice u tom slučaju) opletene metalnom niti. Za tu snimku Yepez je upotrijebio slijedeću ugodbu:

Suita u g-molu BWV 995, 14 parova – f¹ d¹ a   f   d   A   G   F  Es  D  C  B1  A1  G1

Suita u e-molu BWV 996, 13 parova –  g¹ e¹ h   g   e   H   A   G  Fis  E  D  C  H1 (posljednji trinaesti par H1 nije predviđen u originalu; usp. bilješku 66),

Suita u c-molu BWV 997, 13 parova – g¹ es¹ c¹ g  es   c   G   F   Es   D   C   B1   As1,

Preludij, fuga i allegro u Es-Duru BWV 998, 14 parova – g¹ es¹ b  g  es  B  As  G  F  Es  D  C  B1  As1,

Preludij u c-molu BWV 999, 10 parova – f¹ d¹ a  f  d  A  G  Fis  Es  D,

Fuga u g-molu BWV 1000, 13 parova – f¹ d¹ a  f  d  A  G  F  Es  D  C  B1  A1,

Suita u E-Duru BWV 1006a, 14 parova – 1. stavak: gis¹ e¹ h  a itd.; ostali stavci:

gis¹ e¹ h   gis  e  H  Gis  Fis  E  Dis  Cis  H1  A1.

 

Dodatak

U proljeće 1976. godine se André Burguéte u svom radu Die Lautenkompositionen Johann Sebastian Bach’s. Beitrag zur kritischen Wertung aus spieltechnischer Sicht (Skladbe za lutnju Johanna Sebastiana Bacha. Doprinos kritičkoj procjeni iz sviračkotehničkog gledišta) izjasnio za »Staatliche Hochschule für Musik« u Weimaru o ovim ovdje referiranim i predloženim skordaturama. Skordature koje je prakticirao Yepez i druge skordature koje odstupaju od uobičajene ugodbe parova na kojima se svira smatra nemogućim iz povijesnih odnosno iz graditeljskih razloga. Uzima kao temelj sveukupno d-molsku ugodbu i predlaže sljedeće skordature odnosno transpozicije: transpoziciju BWV 995  9. par od E na Es; BWV 996 od e-mola na d-mol; BWV 997 od c-mola na a-mol; BWV 998  9. par od E na Es, 13. par A1 na As1; BWV 999  9. par E na Es (10. par Fis); BWV 1000 9. par E na Es. BWV 1006a, prema Burgétu ne može se svirati na lutnji i pisan je za lutnjočembalo. Burguétov rad objavljen je, u nešto promijenjenom obliku, u Bach-Jahrbuch 1977.

Kao što je već rečeno, BWV 995, 997, 999 i 1000 prema predaji se iskazuju kao djela za lutnju; doduše, na suitu BWV 997 još ćemo se osvrnuti. BWV 998 Bach je izričito napisao za »lutnju ili čembalo«. Tonski opseg es² – As1 i stil stavka govore prvotno u prilog za tipičnu skladbu za lutnju; kao takva ona iziskuje trinaesteparni instrument (prema ugodbi i četrnaestparni). Kao alternativno naveden klavirski instrument može, na osnovi tonske zalihe u basu, doći u obzir jedino veliki koncertni čembalo kasnog Bachova vremena. Zvučno to može u ovom slučaju zadovoljiti jer skladba, suprotno ostalim Bachovim djelima za lutnju, preferira skroz visoki položaj, a suprotno tome – duboki upotrebljava samo pažljivo i pokazuje nadasve proziran stavak.

Uz lutnju, teorbiranu lutnju, teorbu i čembalo, dovedena su u vezu, u sklopu s tim objavljenim Bachovim djelima, još dva druga instrumenta: harfa u vezi s BWV 1006a i lutnjočembalo u vezi s BWV 996. To su hipoteze na osnovi istraživanja kritike izvora i istraživanja tonskog opsega i stila stavaka nevjerojatne. Naprotiv, postoje oslonci za to da se BWV 997 može smatrati samo nepotpunom skladbom za lutnju, a potpuni djelom za lutnjočembalo. Ovdje su ponajprije potrebne napomene o tom instrumentu.

U već navedenoj specifikaciji Bachove ostavštine (Dok II, Nr. 627) riječ je i o dva lutnjočembala procijenjena na 30 carskih talira. Bili su to instrumenti koje je, prema svjedočanstvu Johanna Friedricha Agricole (Adlung, II, str. 139), oko godine 1740. izradio u Leipzigu Zacharias Hildebrand. Danas nema sačuvanih lutnjočembala.11 Rekonstrukcije kao što je ona tvrtke Ammer izrađena povodom heidelberške proslave Bacha godine 1932. nisu imale uzore.12 Lutnjočembala Zachariasa Hildebranda nisu bili prvi instrumenti tog tipa.13 U

Hamburgu je Johann Christoph Fleischer (1676.-nakon 1724.)14 izrađivao prije 1718. godine lutnjočembala.15 I Johann Georg Gleichmann (1686.-1770.),16 koji je 1709. godine konstruirao čembalogambu, izrađivao je, prema Adlungu (II, str. 138) lutnjočembala.17 U vezi s našim instrumentom zanimaju nas više lutnjočembala orguljaša Johanna Nikolausa Bacha (1669.-1753.) iz Jene, o kojima Adlung opširno izvješćuje (II, str. 135 ff). O njihovu vremenu nastanka nije poznato išto pobliže, no sigurno potječu prije godine 1715.18 Možemo li te upute na lutnjočembalo, koji je Bach prema svojim predodžbama dao u Köthenu izraditi za 60 talira19 i koje se više ne mogu provjeriti, smatrati ozbiljnima, ostaje neriješeno.20

Kad se uzme u razmatranje instrumentacija s lutnjočembalom, mora se osvrnuti na dvije stvari. S jedne strane nedostaje izričita i autentična doznaka koja bi se kod tog novog i neobičnog instrumenta mogla naslućivati, a s druge strane taj Hildebrandov lutnjočembalo nadomješta lutnju samo kod određene registracije i nikako sam po sebi. Lutnjočembalo je bio vjerojatno mnogo manje nadomjestak za lutnju negoli nadomjestak za klavirske instrumente onog vremena. Otuda bi se lako moglo razumjeti što nema izričito za lutnjočembalo sačuvanih skladanih Bachovih skladba. Slično je argumentirao Alfred Heuß (Bachfest Heidelberg, 1932., str. 42 f) s kojim i mi pretpostavljamo da je Bach na tom zvučno dražesnom lutnjočembalu svirao pretežito klavirsku glazbu.

Jedine upotrebljive upute na taj instrument postoje u Musica mechanica organoedi Jacoba Adlunga. Adlungovom opisu tipa instrumenta J. N. Bacha nadodaje Johann Friedrich Agricola napomenu o Hildebrandovom lutnjočembalu.21 Agricola »se sjeća da je oko godine 1740. u Leipzigu vidio i čuo lutnjočembalo koji je gospodin Johann Sebastian Bach naručio, a gospodin Zacharias Hildebrand izradio, koji je, doduše, imao kraću menzuru negoli uobičajena čembala, ali u svemu ostalom bio je udešen kao čembalo. Imao je dva para crijevnih struna i jednu takozvanu oktavicu od mesinganih žica. Istina, u svojoj pravoj ugodbi zvučao je (kada se, naime, povukao samo jedan registar) više kao teorba negoli lutnja. A kada se povukao kod čembala takozvani i ovdje navedeni §. 561 Lautenzug – registar lutnje [koji je bio upravo kao i kod čembala] s registrom corneta, moglo se time gotovo prevariti profesionalne lutnjiste. Gospodin Friderici je također izradio takav instrument, no s nekoliko promjena (Adlung, II, str. 139)«.

Lutnjočembalo (njem. Lautenwerck) J. N. Bacha, koji je Adlung upoznao za vrijeme svoga boravka u Jeni, dakle nakon 1723. godine i opisao u svojoj Musica mechanica organoedi koju je započeo 1726., ožičen je samo crijevnim strunama. Ima dvije do tri klavijature (registra) za dinamičko stupnjevanje forte, piano, piu piano i ožičenje samo pojedinačnim strunama (8′)22 opsega c³-C (4 oktave) i poslije da bi mogao reproducirati položaj teorbe c³-C1 (5 oktava); uzete su u obzir dvostruke strune (parovi) lutnje.23

Dok je lutnjočembalo J. N. Bacha više nadomještao lutnju, Hildebrandov lutnjočembalo bliži je čembalu. Razlikuje se od čembala samo u ožičenju i menzuri, a ne u dispoziciji registra. Lutnju oponaša, dakle, samo kod registracije 8′ + Lautenzug 4′. Nažalost Agricola ne navodi tonski opseg Hildebrandovog lutnjočembala iz 1740. godine. Budući da je bio osim ožičenja i menzure »podešen kao druga čembala«, imao je vjerojatno isti opseg kao i Bachov čembalo leipciškog vremena, prema Ernstu (str. 43): d³-G1 (bez Gis1),24 kod dva manuala, tri registra (8′, 8′, 4′), Manualkoppel i Lautenzug; uostalom taj opseg zadovoljava kod većine Bachovih djela za klavir. Ali upravo je Ernst uputio na to da je ambitus čembala već u četvrtom desetljeću 18. stoljeća bio proširen na f³– F1 i postao u tom obliku standard u drugoj polovini 18. stoljeća.25 Bilo bi, dakle, moguće da je Hildebrandov instrument imao isti tonski opseg. Posljednji stavak suite BWV 997 ima ambitus f³– C, dok prijašnji stavci, koji odstupaju i u notaciji, imaju tonski opseg es²– As1 i iskazuju tipičan stavak lutnje. To se djelo u potpunom obliku može svirati samo na instrumentu zvučno srodnim lutnji i ima ambitus velikog čembala kasnog Bachova vremena, tj. na lutnjočembalu.

 

Literatura i izdanja

Bachova djela za lutnju u starijoj su se literaturi i unutar starog izdanja Bach-Ausgabe (BG) malo uvažavala. Philipp Spitta ih navodi samo uzgred. U BG nedostaje g-mol suita BWV 995 i fuga BWV 1000. Druga djela, c-mol suita BWV 997 jako je oštećena, izdali su Alfred Dörffel i Ernst Naumann u svescima 36, 42 i 45,1 kao djela za klavir ili kao instrumentalne skladbe nepoznate instrumentacije, a da se nije raspravljalo o instrumentaciji. Noviji su radovi, od kojih se ističu članci Wilhelma Tapperta (1900.), Hansa Dagoberta Brugera (1920./1921.), Hansa Neemanna (1931.), doduše, mogli riješiti mnoga pitanja predaje i instrumentacije, ali cjelokupno izdanje Bachovih djela za lutnju do danas nedostaje.

Dosadašnje poznate potpune edicije jesu obrade i praktična izdanja namijenjena sviračima modernih lutnja ili gitara. Prvo izdanje objavljeno je 1921. godine: Johann Sebastian Bach, Kompositionen für die Laute. Erste vollständige und kritisch durchgesehene Ausgabe. Nach altem Quellenmaterial für die heutige Laute übertragen und herausgegeben von Hans Dagobert Bruger. Denkmäler alter Lautenkunst, herausgegeben von Fritz Jöde, Band 1, Julius Zwißlers Verlag (Inh. Georg Kallmeyer) – Johann Sebastian Bach, skladbe za lutnju. Prvo potpuno i kritički pregledano izdanje. Prema starom izvornom materijalu za današnju lutnju transkribirao i objavio Hans Bruger. Spomenici stare umjetnosti lutnje, objavio Fritz Jöde, svezak 1, izdavačka kuća Julius Zwißler (vlasnik Georg Kallmeyer). U trećoj nakladi iz godine 1925. revidira Bruger izdanje g-mol suite BWV 995 prema autografu i pridodaje reviziji prvu stranicu tog rukopisa kao faksimil. Današnje izdanje objavljeno u izdavača Möseler-Verlag, Wolfenbüttel i Zürich o.J. nepromijenjeni je pretisak trećeg izdanja.

Brugerovo izdanje obuhvaća predgovor, dodatak s tumačenjem znakova za sviranje i opsežnu reviziju u kojoj su priopćena nužna odstupanja od originalnog notnog teksta nastala obradom za modernu desetoparnu baslutnju. Pet djela za lutnju koja sadrži BG Bruger izdaje prema  BG, ali uspoređuje ih s izvorima, fugu BWV 1000 i g-mol suitu BWV 995 izdaje neposredno prema izvorima. Bruger poznaje prijepise u P 804 za BWV 999; u P 801 za BWV 996; P 218, 286, 308, 413, 650 i leipcišku tabulaturu za BWV 997; autograf (tek u trećoj nakladi) i leipcišku tabulaturu za BWV 995; sva tri izvora za BWV 1006a (umjesto P 317 mora kod Brugera pisati P 1158); autograf za BWV 998 i tabulaturu za BWV 1000. Obrađeni notni tekst, samo rijetko ima zahvate nasuprot predlošcima i pojednostavljen je iz sviračkotehničkih razloga, a notiran je u pojedinačnom sustavu u oktaviranom violinskom ključu. Sve skladbe, osim suita e-mol BWV 996 i E-Dur 1006a, su transponirane: BWV 995 i 997 u a-mol, BWV 998,1 u E-Dur, 2 u D-Dur i 3 u C-Dur, BWV 999 u a-mol i BWV 1000 u e-mol.

Izdanje Antona Stingla iz 1957. godine kod izdavača WEB Friedrich Hofmeister Musikverlag Leipzig može ovdje ostati nezapaženo jer znatno odstupa od originalnog teksta. Treće izdanje je Johann Sebastian Bach, Lautenmusik, für die Gitarre neu bearbeitet und herausgegeben von Edmund Wensiecki, mit einer kurzen Einführung in die Lautentabulatur. Friedrich Hofmeister, Hofheim am Taunus 1965 (Johann Sebastian Bach, glazba lutnje za gitaru nanovo obrađena i objavljena od Edmunda Wensieckog s kratkim uvodom u tabulaturu lutnje.) I ta edicija iskazuje promjene i pojednostavljenja originalnih verzija. U predgovoru su označeni, a u reviziji popisani. Napomene o izboru izvora ograničene su na malobrojne tehničke podatke; nedostaje svaka kritika izvora, a neki navodi su pogrešni.

Transkripcije tabulatura Franza Juliusa Gieberta, koje smo naveli u razmatranju skordatura, do sada, nažalost, nisu tiskane. No, postoje kao fotografski umnoženo pisane pojedine bilježnice iz godine 1969. izdane u vlastitoj nakladi, uključujući dionice lutnje rane verzije Muke po Ivanu i Ode žalosti BWV 198 te preludij BWV 846,1 i suitu BWV 823 (oba originalna djela za klavir) pod skupnim naslovom J. S. Bach, Lautenwerk.  I već spomenuti Josef Klima intabulirao je sva Bachova djela za lutnju; no objavljivanje za sada još nije u planu.

Važna pojedinačna izdanja Bachove glazbe za lutnju, prvotiske, edicije unutar BG i ostala obradit ćemo u odgovarajućim odlomcima pojedinih skladba.

 
S njemačkog preveo: Antun Mrzlečki