BAND 1
VOLUME 1
Die Handschrift London, British Library Add. 30387
Faksimil der Tabulatur. Teil I
Herausgegeben von Douglas Alton Smith
Im Auftrage der Musikgeschichtlichen Kommission e. V.
C. F. PETERS, Frankfurt, 1983
Predgovor
Silvius Leopold Weiss je bio najznačajniji lutnjist kasnoga baroka. Njegov suvremenik Ernst Gottlieb Baron pisao je 1727. godine: »Budući da je Weissov način sviranja lutnje najbolji, najpouzdaniji i najsavršeniji, pokušali su mnogi doseći tu novu metodu, kao što su pokušavali i Argonauti pronaći zlatno runo umjetnosti i vještine.«[1] Nakon njegove smrti je Bachov biograf Johann Nikolaus Forkel hvalio »izvrsne i teške skladbe« S. L. Weissa, »koje su napisane u pravom i jezgrovitom ukusu, slično kao i klavirski radovi pokojnog Joh. Seb. Bacha.«[2]
Silvius Leopold Weiss rođen je 1686. godine u Breslau, a sviranje lutnje je učio kod svoga oca.[3] Njegov mlađi brat Johann Sigismund (oko 1690.-1737.) bio je također lutnjist, a većinu svoga života proveo je kao član dvorskih ansambla na dvorovima u Düsseldorfu, Heidelbergu i Mannheimu. Godine 1708. Silvius je poljskog princa Aleksandra Sobieskoga pratio u Rim i ostao tamo do smrti njegovog mecene godine 1714. Za vrijeme boravka u Rimu zasigurno se upoznao sa Alessandrom (do siječnja 1709.) i Domenicom Scarlattijem, koji su jedan za drugim bili u službi Aleksandrove majke, kraljice Marije Kazimire, kao njezini kućni skladatelji i operni direktori. Bez sumnje je na njega utjecala i glazba drugih rimskih majstora, posebno Arcangela Corellija. Godine 1718. Weiss je kao komorni lutnjist otišao na dvor saksonskog izbornog kneza u Dresden i tamo ostao cijeli život. Ondašnji Dresden mogao se pohvaliti glazbenim životom, jedinstvenim tada u srednjoj Europi. Pored Weissa tamo su djelovali koncertni majstor Johann Georg Pisendel (Vivaldijev učenik), flautist Johann Joachim Quantz i skladatelji Antonio Lotti, Johann David Heinichen, Jan Dismas Zelenka i Johann Adolf Hasse. Weiss je umro 1750. i ostavio za sobom udovicu sa sedmero djece, od kojih je jedan sin, Johann Adolf Faustinus (1742.-1814.), također postao lutnjist.
Silvius Leopold Weiss je stvorio najveći korpus glazbe za lutnju, ikad napisan od nekog skladatelja. Sačuvano je preko sedamdeset suonata za lutnju solo i tuce djela za ansambl (sonate i koncerti za lutnju i flautu, gudače ili dvije lutnje), a zna se da su daljnja djela izgubljena. Nažalost su i popratne dionice od djela za ansambl, s jednom iznimkom, izgubljena. Ona su za ovo izdanje rekonstruirana. Kod solističkih djela radi se o gotovo bez iznimke o plesnim suitama, Weiss ih je nazivao suonate ili parthien, sa uobičajenim nizom stavaka: allemande, courante, bourrée, sarabande, menuett i gigue ili allegro, no, vrlo često su stavci nadopunjeni ili izmijenjeni. Samo u rijetkim slučajevima se neka Weissova sonata sastoji iz manje od šest stavaka. Preludij se očito, fakultativno, improvizirao, u nešto manje slučajeva ima više od jednog preludija za istu sonatu.
Kao što je Forkel primijetio Weissova je glazba stilistički srodna s Bachovom, premda mnogo manje kontrapunktski obilježena. Weiss je preuzeo neke elemente plesnih tipove i style brisé iz francuske glazba za lutnju 17. stoljeća, no i ovdje je, slijedeći Bacha i neke suvremenike, usvojio crte ritamski i harmonijski snažnijeg talijanskog stila. Ovi različiti elementi u njegovom su se djelu stopili u govor, ozbiljan i često pun patetike. Weiss nije samo stvorio najveći opus nekog skladatelja za lutnju, nego je pisao i opsežne cikluse, odnosno stavke za ovo glazbalo. Prije svega obuhvaćaju kasnije sonate različite pojedine stavke (uvertira, couranta i završni stavak su najopsežniji); one su, izuzev Bachovih skladbi za lutnju, općenito najdulji u lutnjističkoj literaturi. Njihovu široku postavu nosi snaga njezinog harmonijskoga razvoja i bogatstvo glazbenih zamisli.
O OVIM SABRANIM DJELIMA
Weissova glazba sastoji se iz 34 rukopisa i jedne suvremene tiskovine.[4] Dva najveća izvora su Ms. Add. 30387 od knjižnice British Library u Londonu i Mus. 2841-V-1 od knjižnice Sächsische Landesbibliothek u Dresdenu. Zajedno ova dva rukopisa sadrže više od dvije trećine Weissovih skladbi. Oni nisu samo najopsežniji, nego u većini slučajeva i najbolji izvori. Sadrže brojne vlastoručne upise i očito su barem djelomično pod nadzorom skladatelja kompilirani. Budući da ova dva rukopisa sadrže gotovo isključivo glazbu Silviusa Leopolda Weissa, oni tvore, obzirom na kvalitetu svojih verzija, temelj ovih sabranih djela. Londonski rukopis, raniji ovih glavnih izvora, objavljuje se kompletan u prvih četiri sveska našeg izdanja. Skladbe Dresdenskog rukopisa objavljuju se u sljedećim četirima svescima, ali bez sonata koje su i u Londonskom rukopisu. Posljednja dva sveska izdanja sadrže pojedinačna Weissova djela iz ostalih izvora:
1 – 2 Rukopis London, British Library Add. 30387. Faksmil tabulature.
3 – 4 Rukopis London, British Library Add. 0387. Transkripcija.
5 – 6 Rukopis Dresden, Sächsische Landesbibliothek Mus. 2841-V-1. Tabulatura.
7 – 8 Rukopis Dresden, Sächsische Landesbibliothek Mus. 2841-V-1. Transkripcija.
9 Ostali izvori u tabulaturi.
10 Ostali izvori u transkripciji.
Svezak 1, 5 i 9 sa predgovorom; svezak 4, 8 i 10 sa kritičnim izdanjem; svezak 2 i 6 sa dodatkom; svezak 3 sa uvodom u notaciju tabulature i uputama na transkripciju; svezak 10 sa cjelokupnim registrom skladbi.
Moguće je da su Weiss i njegovi učenici za sonate imali sustav numeracije. Londonski rukopis pruža polazišta za ovu pretpostavku, no, koja nisu dostatna kako bi se rekonstruirao ovaj sustav. Također nije moguće djela kronološki poredati i numerirati (brojčano obilježiti). Brojanje sonata u ovom izdanju stoga odgovara redoslijedu kako se ovdje objavljuju. Pojedini stavci, od kojih su mnogi vjerojatno jednom pripadali nekom sonatnom ciklusu, posebno su numerirani i opremljeni zvjezdicom (npr. 4*), kako bi ih se moglo razlikovati od potpunih sonata. U glavnim izvorima, London (L) i Dresden (D), se u svakom pojedinom nalazi glazba Silviusova brata Sigismunda; njegove su skladbe numerirane također brojem W. Neka djela, koja najvjerojatnije potječu od Silviusa i premda mu se pripisuju i unutar autentičnih sonata se inače pojavljuju, nalaze se u dijelu Werke zweifelhafter Echtheit (Djela sumnjive autentičnosti) na kraju svezaka 8 (D) i 10 (Die übrigen Quellen).
Neke od sonata u L i D predajom su sačuvana i u drugim izvorima. U mnogim slučajevima broj i redoslijed stavaka odstupaju od ovog u ovom izdanju, ponekad sadrže stavke koji nedostaju u L i D. stoga svesci L i D našega izdanja sadrže dodatke sa onim stavcima iz drugih izvora, koji glazbeno pripadaju sonatama iz L ili D. Pregledi u kritičnim izdanjima pokazuju poredak stavaka u različitim verzijama.
Kako bi se prije svega izbjeglo listanje stranica unutar stavaka, tabulature i transkripcije su otiskane u različitim svescima. Samo je londonska tabulatura faksimilirana, ostale tabulature (D i ostali izvori) napisani su iz praktičnih razloga (stanje sačuvanosti, format, tip rukopisa, itd. ) iznova. Ove kopije rukopisa slijede u duktusu i veličini slova i ritamske znakove Londonskog rukopisa. Transkripcije prikazuju glazbu zapisanu u akoladama po dva sustava u violinskom i basovskom ključu. Sustavi su toliko blizu da ima mjesta samo za jednu zajedničku pomoćnu liniju (za c1). Na ovaj način se notni tekst može reproducirati bez nepreglednih promjena gornjih dionica koje i grafički smetaju između oba sustava. Izdavač je pokušao transkribirati glazbu tako kako bi to učinili i Weissovi suvremenici: polifona struktura se koliko je moguće transkribira u modernu notaciju, a lagana čitljivost ima prednost pred kompleksnim nijansiranjem trajanja tona. Kritična izdanja sadrže popise izvora za svako djelo (sa konkordancama) i obilježavaju najvažnija odstupanja. Greške se ispravljaju odmah na licu mjesta u tabulaturama (i transkripcijama) i pretresaju se u pojedinim bilješkama kritičnoga izdanja.
LONDONSKI RUKOPIS
Ms. Additional 30387 je 1877. godine British Library stekla, koja je tada pripadala muzeju. Povijest rukopisa od njegova nastanka do 1877. je nepoznata. Najvažnija uputa na rane vlasnike je jedan grb na pergamentnom uvezu. Na temelju datacije pojedinih skladbi može se pretpostaviti da je rukopis kompiliran između 1718. i 1725. godine. Ponajprije njegov raniji dio sadrži mnoge vlastoručne unose. Kasnije sonate sadrže brojne korekture od samog skladatelja. Osim Weissa na rukopisu je sudjelovalo četiri prepisivača. (Jedan od tih prepisivača od folio 19v, 20v, 46v i 121v mogao bi pripadati kasnijoj generaciji od ostalih.). Možda je glazba bila namijenjena i za pedagoške svrhe te su ju zajedno kopirali učenik i učitelj.
Stranice rukopisa upućuju na različite numeracije. Kod prve se radi o jednoj suvremenoj, kod koje numeracija pojedinih stavaka sonate seže samo do folio 146v (od kojih su, doduše neki izostavljeni). Papir listova 147ff (ff = njem. die folgenden Seiten – i sljedeće stranice) je potpuno različit od onoga u prvom dijelu; možda je ovaj drugi dio rukopisa tek kasnije pridodan. Druga numeracija je ondašnje obilježavanje stranica cijelog sveska; pridodana je vjerojatno tek nakon kopiranja tabulature. Konačno, postoji i folija napisana olovkom koju je neki knjižničar nadopunio nakon što je rukopis dospio u British Library. Isti knjižničar je mnoge prijašnje brojeve stranica precrtao.
Rukopis je sveukupno dosta dobro očuvan. Na nekim mjestima tinta probija van. Nažalost se rubove obrezalo (vjerojatno kada je 1957. godine British Museum uvezivao rukopis), pri čemu je na nekim mjestima notni tekst oštećen. No, cijela je tabulatura ostala vrlo dobro čitljiva. Stoga je odlučeno rukopis Ms. Add. 30387 faksimilirati. Greške i neka teško čitljiva mjesta ispravljena, odnosno pojašnjena su na rubu faksimila.
Izdavač zahvaljuje mnogim kolegama i institutima koji su pomogli na nastanku ovog izdanja. Profesori Dr. Georg von Dadelsen i Dr. Thomas Kohlhase (Tübingen) pomagali su kod pripreme izdanja i davali savjete i upute kod izdavačkih i redakcijskih pitanja. Gospođa Dr. Eileen Hadidian (Berkeley, California) skladala je nove dionice flaute kod nepotpunih djela za ansambl Londonskog rukopisa. Douglas A. Towne (Milwaukee), Ray Nurse (Vancouver, B. C.), Clive Titmuss (Calgary, Alberta); David E. Fitzpatrick (Ann Arbour, Michigan), Alberta Gerould (Philadelphia) i Gerhard Christian Söhne (München) pomagali su kod transkripcija. Dr. Carl Dolmetsch (Haslemere, Surrey) i ravnatelji javnih knjižnica, koji su posjedovali rukopise sa djelima Silviusa Leopolda Weissa dali su svoj pristanak za objavljivanje ove glazbe. Pred kraj posebno zahvaljujem zakladi Alexander-von-Humboldt-Stiftung u Bonnu za stipendiju, koja mi je omogućila veliki dio pripremnih radova za ovo izdanje.
Moj dragi prijatelj David S. Phillips, lutnjist i kontrabasist simfonijskog orkestra Milwaukee nadopunio je popis konkordanca i identificirao brojna dotada nepoznata Weissova djela. Njegovo oduševljenje za Weissovom glazbom bilo je beskrajno, a njegov neumorni istraživački rad ovo je izdanje bitno obogatio. Na nesreću je preminuo prije nego su prva dva izdanja išla u tisak. Ovo izdanje posvećujem njemu u spomen.
Douglas Alton Smith
Menlo Park, Kalifornija, studeni 1981.
S njemačkoga preveo: Antun Mrzlečki, Osijek, 2010.
[1] Ernst Gottlieb Baron, Historisch-Theoretisch und Practische Untersuchung des Instruments der Lauten, Nürnberg, 1727., str. 80.
[2] Johann Nikolaus Forkel, u: Musikalischer Almanach … auf das Jahr 1782 …, poglavlje III. Verzeichniß jeztlebender Componisten in Deutschand, str. 111. O sinu Joh. Adolphu Faustinusu Weißu; citirano prema: Bach-Dokumente Band III, Kassel itd. 1972., str. 351.
[3] Najvažniji radovi o životu i djelu S. L. Weissa su: Hans Volkmann, Sylvius Leopold Weiß. Der letzte große Lautenist, u: Die Musik 6, Heft 17, 1906./1907., str. 274-289; Hans Neemann, Die Lautenistenamilie Weiß, u: Archiv für Musikforschung 4, Heft 2, 1939., str. 157-189; Douglas Alton Smith; The Late Sonatas of Silvius Leopold Weiss, Stanford University, 1977., disertacija; isto, Sylvius Leopold Weiss. Master lutenist of the German baroque, u: Early Music 8, siječnja, 1980., str. 47-58.
[4] Najvažnija izdanja Weissove glazbe dosada su jedna mala antologija, i tri izdanja izvora. Prvo značajno izdanje Weissovih skladbi uopće bilo je ono Hansa Neemanna od šest sonata i tri pojedina stavka iz Londonskoga i Dresdenskog rukopisa, Lautenmusik des 17./8. Jahrhunderts, Das Erbe deutscher Musik Band 12, Braunschweig, H. Litolff, 1939., ponovno izdanje Frankfurt na Majni, 1961. Godine 1967./1968. Rugghiero Chiesa je objavio svoje transkripcije solističkih djela iz Londonskog rukopisa: Silvius Leopold Weiss, Intavolatura di Liuto, Milano, Suvini Zerboni. Neemann i Chiesa transkribirali su glazbu u sustavu sa oktaviranim violinskim ključem. Chiesa pruža samo transkripciju, bez tabulature i odustaje od sonata za ansambl. Jedno faksimilno izdanje Dresdenske tabulature objavljeno je 1977. godine u Leipzigu: Silvius Leopold Weiss, 34 Suiten für Laute Solo (Zentralantiquariat der DDR). Ovo izdanje nema transkripcije, a kod reprodukcije se izvornik umanjio za otprilike 40 %; kod ostalih izdanja odustaje od djela za ansambl (kod kojih, osim jednoga, nedostaju popratne dionice). Moskovsku tabulaturu objavio je R. Manabe (Tokio, Zenongakufu Shuppansha, 1976.). Manabe glazbu nerazumno transkribira za oktavu više, premda ju reproducira u klavirskim akoladama u dva sustava.