Postoje dvije osnovne tehnike sviranja lutnje. Razlikuju se u držanju desne šake i u smjeru kretanja prstiju. Te dvije tehnike zovu se »palac prema unutra« (na renesansnoj lutnji) i »palac prema van« (na baroknoj lutnji). Kod tehnike »palac prema unutra« ruka obuhvaća lutnju od kraja njezina korpusa. Ruka i ispruženi prsti postavljaju se gotovo paralelno sa strunama. Mali prst desne šake oslanja se izvanjskom stranom svoga prvog zgloba na glasnjaču između rozete i konjića i ispod prve, najviše ugođene strune. Palac trza strune u smjeru dlana (podlanice). U pokretu sudjeluje podlaktica. Tehnika palac »prema van« slična je onoj klasične gitare, osim što se mali prst oslanja svojim vrhom na glasnjaču blizu konjića i što se lutnja u načelu svira jagodicama, no može se svirati i kratkim noktima. Kod sviranja bilo kojeg tipa lutnje nema izmjeničnog sviranja s oslonom (apoyando) – kažiprst – srednjak, kao kod klasične gitare, nego se svira isključivo tehnikom tirando, bez oslona. Palacem se može svirati s oslonom na sljedećem paru struna.
On uopće igra veliku ulogu, napose kod lutnja s mnoštvom parova struna kao kod barokne lutnje, arciliuta i teorbe. Ako se renesansna lutnja želi svirati autentičnom tehnikom »palac prema unutra«, što je danas u svijetu standard, potrebno je više vremena za privikavanje i vježbanje, nego li ako se svira, manje-više, gitarskom tehnikom. Srednjovjekovna lutnja i arapska lutnja al-oud se sviraju trzalicom. Lutnja ima manju napetost struna i drugačiju zvučnu estetiku od klasične gitare, što dolazi do izražaja na kvalitetnom instrumentu, replici, izrađenoj prema današnjim graditeljskim standardima i načelima, te u akustičnom ambijentu koja ona zahtijeva. Ugodba komornog tona a1 na (baroknoj) lutnji iznosi 415 herca, a ne danas uobičajenih 440 herca, na renesansnoj lutnji ugođenoj na G može biti i na 440 Hz kod menzure (duljina strune od konjića do sedla) od oko 60 cm. Općenito, za sviranje bilo kojeg tipa lutnje potrebno je vježbanje i strpljenje dok se dobije osjećaj za trzanje parova struna i dok se nauči sviranje prema njezinoj vlastitoj notaciji »tabulaturi«, što je preduvjet za »dešifriranje« i otkrivanje tog sakrivenog blaga glazbe za lutnju. Tabulatura se dosta lako može naučiti. Velike lutnje teorbe, koje mogu biti ožičene i sa 14 pojedinačnih struna, a ne parovima struna, mogu se svirati i noktima, dapače, talijanski lutnjist i skladatelj Alessandro Piccinini je to izričito zahtijevao.
One su i glasnije od uobičajene lutnje, jer se koriste u manjim ansamblima za sviranje pratnje, basso continua (generalbasa ili šifriranog basa), no imaju i svoj solistički repertoar. Verzirani teorbisti izrađuju si vlastite obrade i transkripcije solističkih djela koja nisu izričito napisana za teorbu sukladno baroknoj praksi. Što se tiče tehnike lijeve ruke, kod lutnje ona je slična kao i kod klasične gitare. Za gitarista koji ne žele rezati svoje nokte i sa sklonošću prema ranoj glazbi teorba je optimalan dodatni instrument koji mu otvara uopće mogućnost pristupa ansamblima rane glazbe.