Građa europske lutnje postepeno se razvojem udaljila od svoje prethodnice – arapske lutnje ili Al-ûd-a, iako su neka obilježja ostala razmjerno konzistentna tvoreći određujuća obilježja. Najvažnija su bila: stražnji dio u obliku svoda kruškolika oblika i manje više polukružna presjeka, kojeg sačinjavaju nekoliko rebara; vrat i hvataljka s vezanim crijevnim pragovima; ravna glasnjača s izrezanim ukrašenim zvučnim otvorom ili rozetom; konjić na kojeg su pričvršćene strune, nalijepljen blizu donjeg dijela glasnjače: napinjalo sa napinjačima ili čivijište sa čivijima postavljeno postrance; i crijevne strune obično složene u parovima.
Rebra od kojih je tijelo sastavljeno, sastoje se od tankih drvenih pločica (tipično oko 1.5mm debljine), savijenih prema kalupu i lijepljenih brid na brid, kako bi se stvorila simetrična školjka. Iako su izmjere lutnji značajno varirale, mnogo su manje varijacije debljine sastavnih dijelova, tako da rebra vrlo velike lutnje ne prelaze debljinu od 2 mm. Spoj između rebara pojačan je s nutarnje strane nalijepljenim trakama papira ili pergamenta. Mnoge sačuvane lutnje imaju k tomu još pet do šest traka pergamenta zalijepljenih iznutra okomito na liniju rebara. Broj rebara varirao je prema stilu i vremenu nastanka, i to od samo sedam do više od 51, ali uvijek se radilo o neparnom broju, jer se tijelo lutnje gradilo počevši od jednog središnjeg rebra. U izradi su se koristile razne i brojne vrste drveta, ponekad čak i bjelokost. Prednost su imali javor i tisa kao vrste lokalnih europskih šuma, ali su bile upotrebljavane i egzotične vrste drveta južnoameričkih šuma pa i Dalekog Istoka poput palisandrovog drva, kraljevskog drva ili ebanovine, kada su tijekom 16. stoljeća postale šire dostupne. Rasprostranjenost upotrebe tih vrsta do 1566. je opisana u popisu Raymonda Fuggera (vidi Smith, 1980).
Na donjem kraju, tamo gdje se rebra sastaju, pojačana su s nutarnje strane letvicom mekog crnogoričnog drva savijenom da pristaje, a s vanjske strane sličnom kapom koja je obično od istog materijala kao i rebra. Na drugom, gornjem kraju, rebra su zalijepljena za panjić, često od mekog drva, na koji se nastavlja vrat. Na većini slika srednjovjekovnih lutnja oko 1500., kao i kod rane arapske lutnje, rebra su prikazana kako se glatkom oblinom stapaju u vrat; u tim slučajevima kraj samog vrata, prikladno užlijebljen, služio je kao gornji panjić za spoj rebara. Međutim, čak i do 1360. već je bilo nekoliko slika koje su pokazivale lutnje s oštrim kutom između tijela i vrata, što je govorilo o tome kako posebni gornji panjić, kojeg nalazimo u gotovo svim preživjelim lutnjama, nije bio nepoznat. Preklapanje ovih dviju formi trajalo je najmanje dvjesto godina. Na primjer, slika Boschov Posljednji Sud, oko 1500. (Bečka akademija), pokazuje oba oblika na jednoj slici. U kasnijoj, dvodijelnoj konstrukciji, vezu predstavlja jednostavno lijepljeni spoj s jednim ili dva drvena čavla (moždanika) zabijena kroz panjić u tijelo vrata, radi učvršćenja spoja. Ovako jednostavno spajanje se činilo prikladnim u preostaloj povijesti razvoja lutnje.
Kod većine su preživjelih lutnji iz ranog 16. stoljeća bili su zamijenjeni vratovi u kasnijim stilovima, ali iz slika se čini da su raniji vratovi bili izrađeni od jednog komada tvrdog bjelogoričnog drva kao npr. američke platane ili javora, u skladu sa tijelom lutnje. U kasnijim i preživjelim lutnjama, nakon 1580. godine, vrat je bio često uljepšan furnirom od tvrda drva, često ebanovine, ponekad intarzijom od bjelokosti, na osnovicu od platane ili nekog drugog tvrdog drva. Spočetka, kroz srednji vijek i tijekom renesanse, vratovi su bili u presjeku polukružni ili deblji. Kako se povećavao broj parova struna tijekom 16. i 17. stoljeća. vratovi su postajali širi, što je zahtijevalo promjenu tehnike lijeve ruke kako bi se omogućio obuhvat struna basa. To je olakšavao tanji vrat. Baron (1727.) je komentirao kako je Johann Christian Hoffmann (1683.-1719.) učinio da vratovi lutnje odgovaraju ruci vlasnika, dok je njegov otac Martin Hoffman (1653.-1719.) još pravio predebele vratove.
Odvojene hvataljke često nisu dobro uočljive na slikama srednjovjekovnih lutnji, što navodi na pomisao da su bile ili od šimširovine ili pak naprosto sama ravnina vrata. Ponekad se uočava postojanje hvataljke različitom bojom hvataljke i glasnjače, ali spojište se spušta toliko daleko u glasnjaču, da bi takav spoj vrata i tijela bio strukturalno nemoguć. Vjerojatno se radilo o zaštiti nečim poput laka. Sačuvane lutnje od 1580. na dalje, imaju gotovo sve posebnu hvataljku od ebanovine u istoj razini s glasnjačom, a nakon 1600. obično se pojavljuje karakteristični ukrasni spoj hvataljke i glasnjače. Na Tielkeovim lutnjama iz 18. stoljeća pojavljuju se takvi »nazubljeni« spojevi (vidi Hellwig, 1980.). Srednjovjekovne i renesansne hvataljke lutnja obično su ravne, pa čak i široke hvataljke kitarona ili teorbe, ali od 1700. nadalje majstori su im počeli davati zakrivljenost kako bi se učvrstio položaj crijevnih pragova i olakšalo sviranje.
Sa stražnje strane vrha vrata urezan je žlijeb za spajanje napinjala (čivijišta) sa napinjačima. Isti dizajn veze, sa ili bez moždanika, koristio se tijekom cijele povijesti lutnje, koliko i osnovni oblik napinjala (čivijišta) s drvenom mehanikom: ravnih stranica, straga zatvorena, otvorena sprijeda s blagim, postupnim sužavanjem i širine i dubine. Ipak, nakon 1595. različiti ogranci porodica lutnja također su razvijali razne i karakteristične oblike napinjala da bi pružili prostor dužim strunama basa, koje su bile potrebne zbog širenja opsega lutnje prema dubljim tonovima.
Vitki zašiljeni drveni napinjači (čivije) umetnuti su postrance. Čini se da su srednjovjekovni napinjači izrađivani od šimširovine, ali je kasnije, u 17. i 18. stoljeću, prednost imalo drvo voćaka, npr. šljive, iako su često bili obojani crno bojom.
Kontroverze se često odnose na materijal glasnjače, ponajprije zbog konfuzije oko povijesne distinkcije između jelovine, borovine i smrekovine. U svakom slučaju radi se o ravnoj ploči od mekog drva, pravih godova, za koju se danas misli da je bila bijela smreka (lat. Picea abies,[L. Karsten]) ili visoka smreka (lat. Picea excelsa [Lam. Lk.]), u kojoj je izrezan zvučni otvor u obliku rozete, a kojoj uzorak direktno podsjeća na arapski utjecaj (vidi Wells, 1981.). Ipak je vrlo zamjetno da ikonografija ne podržava kontinuitet tradicije dizajna rozete sve od arapske lutnje; većina srednjovjekovnih slika lutnji prezentira gotički dizajn, a učestalost arapskog uzorka u kasnijim preživjelim lutnjama vjerojatno reflektira suvremeniji interes za takve dizajne od strane umjetnika poput Leonarda da Vincija i Albrechta Dürera. Glasnjača je obično načinjena od dvije polovice spojene duž središnje linije, ali na većim glazbalima primjećuje se upotreba nekoliko komada. Većina glasnjača preživjelih lutnji vrlo su tanke, često 1,6 mm. Ipak održalo se mišljenje da su vrlo rane glasnjače, od 1540. nadalje, bile znatno deblje, a tek kasnije postajale su tanje kako se povećavao broj potpornih gredica. (vidi Nurse, 1986.) Naposljetku, rane lutnje, prije 1590., obično nisu imale obrađene rubove glasnjače. U kasnijem periodu, najčešće bi se lajsna od ebanovine ili tvrdog drva usadila po rubu na oko pola debljine glasnjače, kao mjera zaštite. Još kasnije, kad je ponovo u modu došla uporaba starih glasnjača (vidi Lowe, 1976.), najčešće bi po rubu bila zalijepljena traka pergamenta ili platna s utkanim srebrnim nitima, vjerojatno da se prikrije prijašnje habanje.
Još kasnije, pojavila se zaštitna vanjska lajsna od tvrda drva radi pojačanja, a bila je stavljena preko spoja između glasnjače i rebara, posebice na sopranskoj strani. Čini se da je to vjerojatno zbog činjenice da su dodatne strune baroknih lutnja činile napinjala težima i dužima, čime se povećavao pritisak lutnje na koljena svirača .
Dizajn konjića također je prolazio kroz evoluciju, ali sporiju, posebno u formi ukrasnih »ušiju« kojima završavaju oba kraja, a bili su skladno načinjeni od laganog čvrstog drva kao što je drvo šljive, kruške ili oraha, ponekad premazanog crnom bojom, a bili su nalijepljeni direktno na površinu glasnjače. Njihov oblik presjeka odaje mudru nakanu minimiziranja napetosti spoja s tankom i elastičnom glasnjačom. Strune su bile vezane uzljem kroz rupice izbušene kroz cijeli konjić, ne prolazeći preko sedla kao u moderne gitare. To je imalo izraziti utjecaj na ton glazbala i pridonosilo slatkoći zvuka lutnje.
Napete strune, budući da direktno natežu glasnjaču, izazivaju njenu deformaciju. Takvoj pojavi suprotstavlja se veći broj poprečnih gredica, načinjenih od istog drveta kao i glasnjača, zalijepljenih s njene donje strane. Ove gredice, pored toga što podupiru samu glasnjaču, imaju vrlo važan utjecaj na kvalitetu zvuka. Tako veći broj sektora na glasnjači, s relativno visokom rezonantnom frekvencijom svaki, dovodi do većeg pojačanja viših alikvota koje proizvodi struna, nego samog osnovnog tona. Tome pridonose i same strune, koje su tanje u usporedbi sa strunama moderne gitare; tanka struna ugođena na neku notu proizvodi više alikvota nego deblja ugođena na istu notu. Tako je cijeli akustički sustav lutnje izgrađen da daje karakterističan, čist, gotovo nazalan zvuk.
S engleskog prevela: Bea Mićunović
Recenzija. Alojzije Seder
LITERATURA
Abbot & Segerman, The geometric description & analysis of instrument shapes, FoMRHI, Comm., 5. Jan., 1976.
Bletschacher Richard, Die Lauten-und Geigenmacher des Füssener Landes,
Hofheim am Taunus, Friedrich Hofmeister, 1978, standardno djelo.
Burzik Monika: Quellenstudien zu europäischen Zupfinstrumentenformen, Kassel, 1995.
Coates Kevin, Geometry, Proportion and the Art of Lutherie, Oxford, 1985.
Cooper Robert S.: Lute Construction, Savannah, S. A. D., 1963., vlastito izdanje.
Downing John The Maler and Frei Lutes – Some Observations , FoMRHI Bull. 11, 1978., 60
Dugot Joël, Some lutes in Paris museums, Journal of the Lute Society of America 16, 1983., 27-56 i 17-18, 1984./1985., 53-105. Vidi također njegove članke na francuskom jeziku Luth dans les collections de musées parisiens, Musique ancienne 14, 1982. 29-49 i Description des luths de la collection du Musée du C.N.S.M. II, Musique Ancienne 16, 22-74.
– Parcours, détours, et pièges, Imago musicae 4, 1987., 239-254.
– Un nouvel exemplaire de vihuela au musée d la musique? u: Luths et luthistes en Occident: Actes du colloque 13-15 Mai 1998, obj. Philippe Canguilhem, 307-317., Pariz, Cité de la musque, 1999.
Edwards David, Talbot’s English theorbo reconsidered, FoMRHI tromjesečnik, Bull. 78, 1995., 32.
– A geometrical construction for a lute profile, Lute Society Journal, vol. 15, 1973., 48.
Eichmann Ricardo, Zwei Schalen-Spiesslauten aus einer spätzeitlichen Nekropole bei Aubisir el-Meleq, Jahrbuch der Berliner Museen 29/30, 1987./1988., 7-36.
Farmer Henry George, The influence of music: From Arabian Sources, Proceedings of the Musical Association 53, 1925.-1926., 89-124.
– The structure of the Arabian and Persian lute in the Middle Ages, Journal of the Royal Asiatic Society, 1939., 41-51.
Frati Lodovico, Liutisti e liutai a Bologna, Rivista musicale italiana 26, 1919., 94-111.
Gargiulo Piero, Strumenti musicali alla corte medicea: nuovi documenti e sconosciuti inventari (1553-1609), Note d’Archivio 3 (novi stil), 1985., 55-71.
Geiringer Karl, Die Flankenwirbelinstrumente in der bildenden Kunst des 14. bis 16. Jahrhunderts, disertacija na sveučilištu u Beču, 1923., Wiener Veröffentlichungen zur Musikwisenschaft 17, reprint Tutzing, 1979.
Gonzáles Carlos, Les luths du Museu de la Mùsica de Barcelone, Musique ancienne 19, 1985., 62-77.
Grame Theodore, The symbolism of the ‘ud, Asian Music 3, 1972., 25-34.
Harwood Ian, A Fifteenth Century Design, Lute Society Journal 5 (kasnije od 1982. The Lute), 1960.
– The Origins of the Cambridge Lute Manuscripts, Lute Society Journal 5, 1963., 32-48.
– On the publication of Adrian Le Roy’s lute instructions, Lute Society Journal 18, 1976., 30-36.
– A Brief History of the Lute, Lute Society Journal, 1975.
Harwood Ian & Tyler James, Cittern u: The New Grove Dictionary of Musical Instruments, vol., 379-386. , objavio Stanley Sadie, London i New York, Macmillan, 1984.
Hellwig Friedemann, Lute-making in the late 15th and th 16th century, Lute Society Journal 16, 1974., 24-38.
– Lute Construction in the Renaissance and the Baroque, Galpin Society Journal 27, 1974., 21-30.
– Zur Terminologie der europäischen Zupfinstrumente – Das Vokabular in den Quellen zum historischen Lautenbau, izd. Hilleström G., u: Festschrift für Ernst Emsheimer, Musikhistorika skrifter sv. 5, Stockholm, 1974., 81 i dalje.
Hellwig Günther, Joachim Tielke, Ein Hamburger Lauten- und Violenmacher der Barockzeit, Frankfurt, 1980.
Heyde Herbert, Musikinstrumentenbau im 15.-19. Jahrhundert: Kunst-Handwerk-Entwurf. Leipzig, 1986.
– Produktionsformen und Gewerbeorganisationen im Leipziger Musikinstrumentenbau des 16. bis 18. Jahrhunderts, u: Der „schöne“ Klang, Studien zum historischen Musikinstrumentenbau in Deutschland und Japan, objavio Dieter Krickenberg, Nürnberg, 1996.
Heyde Herbert & Peter Liersch, Studien zum sächsischen Musikinstrumentenbau des 16./17. Jahrhunderts: Die Geigen-und Lautenmacher von Rendeck und Helbingsdorf, Jahrbuch Peters 2, 1979., 231-259, sadrži deset ilustracija i deset stranica sa crtežima.
Howell Stanley, Paulus Paulirinus of Prague on Musical Instruments, u: Journal of the American Musical Instruments Society 5/6, 1979.-1980., 16.
Jahnel Franz: Die Gitarre und ihr Bau, Frankfurt / Main, 1963. Das Musikinstrument. Poglavlje o gradnji lutnji je, prema struci, apsolutno nepovijesno, zbirka podataka i načina izrade koji ne potječu iz proučavanja muzejskih glazbala, nego iz prakse ondašnjih njemačkih graditelja gitara i autorove mašte. Ova fikcija predstavljena je u tobožnjem povijesno-znanstvenom obliku (Douglas A. Smith).
Kaneo Matsumoto, The Treasures of the Shôsôin. Musical Instruments, Dance Articles, Game Sets, Kyoto, 1991.
Király Peter, Some new facts about Vendelio Venere, The Lute 34, 1994. 26-31.
– Some new facts about Vendelio Venere: Errata in The Lute 1994, The Lute 35, 1995.,
– Did lutemakers just assemble their lutes?, Lute News 53, travanj, 2000., 8-9.
Layer Adolf, Die Allgäuer Lauten-und Geigenmacher, Augsburg, Verlag der Schwäbischen Forschungsgemeinschaft, 1978.
Le Cerf G. & E. R. Labande, Les Traités d’Henri-Arnaut de Zwolle et de divers anonymes (MS B.N. Latin 7295), Pariz, 1932., 32-34.
Lloyd L. A., The Rumanian Cobza, LSJ. Ii 13, 1960.,
Lowe M. G., Renaissance and Baroque Lutes: A false dichotomy. Observations on the lute in the seventeenth century, Proceedings of the International Lute Symposium, Utrecht, 1988.
Lundberg Robert, Sixteenth and seventeenth-century lute-making, Journal of the Lute Society of America, 7, 1974., 31-50
– Historical lute constructions: The Erlangen Lectures, American Lutherie 12, 1987. i 13-16, 1988.
– Historical lute construction: Practicum, American Lutherie 19-20, 1989; 21-24, 1990; 28, 1991; 29-31, 1992; 35-36, 1993 i 37-38, 1994. Bogato ilustrirana monografija i uputa za izradu lutnje jednog od najboljih poznavatelja izvornih glazbala. Knjiga, objavljena nakon njegove smrti, sažima i njegova predavanja za vrijeme tečajeva o izradi lutnje u Erlangenu 1978.-1988., Tacoma (Guild of American Luthiers), 2002. Vidi GAL web-stranicu: (http://www.luth.org) za daljnje informacije.
– In tune with the universe: The physics and metaphysics of Galileo’s lute, u: Music and Science in the Age of Galileo, objavio Victor A. Coelho, 211-239, Dordrecht, 1992.
Lütgendorff Willibald Leo von, Die Geigen-und Lautenmacher vom Mittelalter bis zur Gegenwart. Standardno djelo leksikonske vrste. Prva naklada: Frankfurt / Main, 1904. Reprint izdanje 5./6. naklade (Ffm., 1922.): objavio Thomas Drescher, Tutzing, 1975. i Hans Schneider, 1990.
Malacek Anton, Beiträge zur Geschichte der Wiener Lautenmacher im Mittelalter, Jahrbuch des Vereins für Geschichte der Stadt Wien 5/6, 1946./1947., 5-23.
Martius Klaus, Leopold Widhalm, und der Nürnberger Lauten- und Geigenbau im 18. Jahrhundert, Frankfurt, 1996.
Massip Catherine, Facteurs d’instrument et maîtres a danser parisiens au XVIIe siecle, Instrumentistes et Luthiers Parisiens XVII – XIX siecles, Pariz, bez datuma.
– La vie de musiciens de Paris au temps de Mazarin, Pariz, 1976.
Neubauer Eckhard, Musiker am Hof der frühen Abasiden, Frankfurt am Main, 1965.
– Der Bau der Laute und ihre Besaitung nach arabischen, persischen und türkischen Quellen des 9. bis 15. Jahrhunderts, Zeitschrift für Geschichte der arabisch-islamischen Wissenschaften 8, 1993., 279-378.
Nurse Ray, Design and structural development of the lute in the Renaissance, u: Procedings of the International Lute Symposium Utrecht 1986, objavili Louis Peter Grijp i Willem Mook, 101-112, Utrecht, 1988.
Ongaro Giulio, The Tieffenbruckers and the Business of Lute-makig in Sixteenth-century Venice, Galpin Society Journal 44, 1991., 46-54.
Page Christopher, The 15th-century lute: new and neglected sources, Early Music 9, 1981., 16.
Pasqual Sandro, Laux Maler (c. 1485-1552), Lute News 51, rujan 1999., 5-15.
Pasqual Sandro & Ragazzi Roberto, Le radici del successo della liuteria a Bologna, Bologna, Florenus Edizioni, 1998., sadrži nekoliko skraćenih engleskih prijevoda.
Paulus Paulirinus, Liber viginti atrium, vidi: Stanley Howell, Paulus Paulirinus of Prague on Musical Instruments, u: Journal of the American Musical Instruments Society 5/6, 1979.-1980., 16.
Peruffo Mimmo, New hypothesis on the construction of bass strings for lutes and other gutstrung instruments, FoMRHI Bull. 62, 1991., 22.
Picken Laurence, The origin of the short lute, Galpin Society Journal 8, 1955., 32-42.
Polato Pier Luigi, Liutai veneziani nei secoli XVI, XVII e XVIII: ricerca documentaria nell’ Archivo di Stato di Venezia, Il flauto dolce 12, travanj 1985., 6-15.
Prynne Michael, The Old Bologna Lute-makers, u: Lute Society Journal 5, 1963.
Remnant Mary & Richard Marks, A Medieval ‘Gittern’, u: Music and Civilisation, objavio T. C. Mitchell, London, 1980.
Reynaud François, Les luthiers tolédans au XVIe siècle, u: Tolède et l’expansion urbaine en Espagne (1450-1650), Madrid, 1991., 39-48,
Romanillos José, The vihuela makers of Toledo, 1617, American Lutherie 32, 1992., 48-51.
Sach Curt, Handbuch der Musikinstrumentenkunde, Leipzig, 1920.
Sayce Lynda, Continuo lutes in 17th and 18th-century England, Early Music xxiii/4, studeni, 1995., 666.
Segerman Ephraim., The size of the English 12-course lute, FoMRHI Bull. 92, 1998., 31.
Smith Douglas Alton, On the Origin of the Chitarrone, Journal of the American Musicological Society 32, 1979., 440-462.
– The Musical Instrument Inventory of Raymund Fugger, Galpin Society Journal 33, 1980., 33-44.
– Engleski prijevod pravilnika ceha graditelja lutnji grada Füssena iz 1562. godine i Smithova recenzija Bletschacherove knjige Die Lauten-und Geigenmacher i Layerove Die Allgäuer Lauten-und Geigenmacher, Journal of the Lute Society of America 13, 1980., 87-92.
Söhne Gerhard, On the geometry of the lute, Journal of the Lute Society of America 13, 1980., 35-54. Kasnija verzija u: Lute design and the art of proportion, i popis Marka Lindleya, Lutes, viols and temperaments, Cambridge, CUP, 1984., 109-121. Vidi također njemački izvornik Zur Geometrie der Laute, u časopisu Gitarre & Laute 5, 1980, 14-23. Francuski prijevod u: Music Ancienne 14, lipanj 1982., 5-18.
Toffolo Stefano, The corporation of lute-makers in Venice: Historical aspects, The Lute 23/2, 1983., 29-32.
– Antichi Strumenti Veneziani, 1500 – 1800: Quattro Secoli di Liuteria e Cembalaria Venecija, 1987.
Toffolo Stefano & Maria Pia Pedani, Una famiglia di liutai tedeschi a Venezia: I Tiefenbrucker, Il Fronimo 51, 1985., 56-62.
Turnbull Harvey, The origin of the long-necked lute, Galpin Society Journal 25, 1972., 58-66.
Turrentine Herbert C., Gaspard Duifoprugcar and Pierre II Woeiriot de Bouzey: A visual reflection of music instrument construction in sixteenth-century Lyons, Discoveries: South-Central Renaissance Conference News and Notes 15/1, 1998., 3-4, 13-14.
Wells Robin Headlam, Number symbolism in the renaissance lute rose, Early Music 9, 1981., 32-42.
Winternitz Emanuel, Musical Instruments and their Symbolism in Western Art, New York, 1967.
Witten Laurence C. II., Apollo, Orpheus, and David, Journal of the American Musical Instrument Society 1, 1975., 5-55.
Wright Laurence, The Medieval Gittern and Citole: A Case of Mistaken Identity, Galpin Society Journal 30, 1977., 8-42.