Intervju vodio: Theodre Diehl
HOPKINSON SMITH se toliko suštinski i izravno bavi glazbom da ga se najbolje može opisati kao izvođača skladateljâ, koji svakom glazbenom tekstu pristupa promatrajući ga zatvorenim entitetom, iziskujući pri tome pitanja, otkrivanja, analizu, senzibilitet i intimnost od izvođača kako bi otkrio tajne tog teksta. Možda u sceni rane glazbe nema izvođača sa širim majstorstvom trzalačkih glazbala i dubljim poznavanjem literature za svako od glazbala poput 11- i 13-parne barokne lutnje, renesansnih lutnja svih vrsta, vihuele, barokne gitare, renesansne gitare i teorbe. Njegova urođena prirodna radoznalost, povezana sa iznimno širokom i oštrom inteligencijom, stvara svijest koja je u pozadini njegovih izvedaba i snimaka, i potpuno je u službi skladateljeve namjere.
Moglo bi nam se oprostiti ako mislimo da je to način kako bi se trebala izvoditi sva glazba, posebno unutar domene rane glazbe. Ali, postalo je iznimno rijetko naići na glazbeni svijet, u kojem ne prevladava kićenost, plitkost, osobnost i proračun. Čisto stvaranje glazbe na toj razini, kada je izvođač savršeno sretan zauzevši stražnje mjesto u skladateljevoj namjeri, rijetkost je i izvanredan fenom koji se opaža.
Rođen 1946. godine u New Yorku, Hopkinson Smith je diplomirao glazbu 1972. na Harvardu sa suma cum laude. Sljedeće je godine otišao u Europu na studij kod Emilija Pujola u Kataloniju i Eugena Domboisa u Švicarsku. Zatim se uključio u brojne komorno-glazbene projekte, uključujući i osnivanje ansambla Hesperion XX. Od sredine osamdesetih godina 20. stoljeća fokusirao se gotovo isključivo na solistički repertoar ranih trzalačkih glazbala, snimivši niz nagrađenih snimaka za diskografsku kuću Astrée. Časopis Gramophone je njegove aranžmane snimka Bachovih violinskih sonata za lutnju 2000. godine prozvao »najboljom snimkom ovih djela za neko glazbalo«. Njegovu novu snimku glazbenog svijeta Francesca da Milana, Diapason d’Or de l’Année (francuski ekvivalent nagradi Grammy) je studenog 2009. godine prozvao »prvom snimkom kojom se odaje pravda reputaciji Francesca da Milana.«
Smith je nastupao i davao majstorske tečajeve zapadnoj i istočnoj Europi, sjevernoj i južnoj Americi, Australiji i Japanu, kombinirajući ponekad svoj životni stil sa onim nekog isposnika i cigana. Predaje na glazbenoj akademiji za ranu glazbu Scholi Cantorum Basiliensis u Bazelu.
Možete li mi više reći o vašim dodatnim glazbenim interesima, koje ste imali prije nego je lutnja zauzela tako važno mjesto u vašem životu?
Zanima me mnogo toga uz moje sviranje lutnje i svih vrsta ranih trzalačkih glazbala, i mnoge me različite stvari fasciniraju … Znate, jedan od trenutaka u kojem najviše uživam je kada nabavim Financial Times Weekend Edition. Dodatak ima svih vrsti članaka o umjetnosti, knjigama, o blistavim i kreativnim ljudima, koji igraju značajnu ulogu u različitim područjima umjetnosti i kulture; to je svijet u kojem beskrajno uživam, kao i jezici i različite kulture. Ustvari, kada sam napustio gimnaziju i prije ulaska na sveučilište, otišao sam na Srednji Istok, jer sam želio naučiti arapski. Mladi ljudi ne analiziraju svoje motive kao kada postaju stariji, recimo, bilo je jednostavno nešto što me privlačilo u tome. Bilo je jednostavno toliko elemenata poput zvuka jezika, pisma, kulture i određena čar, što me sve skupa privlačilo.
U glazbi imam također široke ukuse. Glazba sama po sebi ako je dobro izvedena, potpuno je ključna, bez obzira na razdoblje ili žanr, čak ako je daleko od svijeta Rane glazbe. Najvažniji vid kako reagiram na glazbu jest njezin intuitivni dio. Iako je mnogo glazbe koju sviram nastala unutar neke vrste isključive okoline, to ni u kom slučaju ne sprječava da ona danas ne dospije do široke publike. Naravno, što više znadete o glazbalima, ugodbama, kontrapunktu i izvoditeljskoj praksi vremena, tim više ćete ju cijeniti. Sva ta priprema će jasno obogatiti slušateljev doživljaj. Međutim, glavni pjesnički moment kod stvaranja glazbe, bilo suvremene ili one prije 500 godina, ostaje isti.
Kako je konačno lutnja ušla u razdoblje vaše mladenačke želje za putovanjem?
Za vrijeme mojih prvih godina na Harvardu studirao sam klasičnu gitaru i na putu k posjeti jednom prijatelju u Radcliffu, često sam prolazio pored jedne kuće, gdje sam kroz prozor vidio viole kako vise na zidu. Jednoga dana sam jednostavno pozvonio i, jedan vrlo fini đentlmen mi je otvorio vrata. To je bio Arthur Loeb, profesor na MIT. On i njegova supruga Lotje bili su ljubitelji viole da gambe. Pitao sam ih sve o glazbalu i rekao da mi se toliko dopada da bih ga želio naučiti svirati. Upoznao me sa jednom učiteljicom gambe, gospođom Gian Lyman, koja je tada predavala na Longy School of Music u Cambridgeu, i to je bio početak. Jednoga sam dana išao na moj sat gambe i svirao joj neke renesansne komade na gitari, koje sam pripremio za koncert. Gian je rekla, »Ako se zanimaš za ovu vrstu glazbe, ti bi stvarno trebao isprobati lutnju«. Stvarno mi je nabavila jednu posuđenu lutnju, koje je bila dio iz zbirke muzeja Boston Museum of Fine Arts, ne povijesno glazbalo, nego tako zvana »radna lutnja« za studente.
Nakon godinu dana sviranja na njoj, odlučio sam naručiti jednu za sebe. Zapravo, prije nego sam imao za sebe glazbalo, prisustvovao sam na probama collegiuma musicuma Sveučilišta Brandeis University, kojima je ravnao Joel Cohen.
Na Joelovoj sam lutnji svirao pojedinačnu dionicu jednog polifonog djela Dufaya i Josquina. To je bio toliko osvježavajući trenutak u tjednu za mene, volio sam biti dio tog zvučnog svijeta, volio sam tu glazbu i izvođenje, koje mi je na Harvardu ponekad nedostajalo. Ne zaboravite, u to vrijeme na Harvardu nije bilo mnogo aktivnosti na području rane glazbe o kojima bi se razgovaralo.
Ništa manje, moja glavna glazbena izobrazba na Harvardu bila je jedno veliko iskustvo. Trebali ste doista znati klavir, kod pune izobrazbe u harmoniji, solfeggia i transponiranja u svim ključevima, kontrapunkt i sve ostalo. Drugi vrlo važan vid mojeg studija na Harvardu bilo je vrijeme koje sam proveo radeći neovisno sa Johnom Wardom, važnim likom u svijetu muzikologije. Imao je izvanredan um, a kao pedagog bio je vrlo provokativan i stimulativan. Doveo vas je da razmišljate kroz neku stvar, da ponovite to, svaki puta da idete dublje i dublje, školovanje koje se dokazalo korisno u svakom projektu koji sam od tada poduzeo. Također me je osvijestio kako je važno uvježbavati pogled i uho na glazbu.
Prvi puta sam vas slušao na jednom malom koncertu u jednoj zgradi studentskog grada na Harvardu, mora da je to bilo negdje 1971. ili 1972. godine kada sam studirao na konzervatoriju New England Conservarory … Danas sjedimo ovdje zajedno, gotovo 38 godina kasnije, a vi nikada niste usporili vaša putovanja oko globusa, nastupajući i podučavajući. Kako, zaboga, to izvodite?
Znate, na to ima različitih odgovora. Prije svega, to nije neki nagon ići posvuda, no, muziciranje to je sastavni dio mog života. Ljudi me često pitaju: »Nije li to vrlo naporno?« i »Kako usklađujete sve one loše strane putovanja?« No, ako uživate davati koncerte glazbom koju volite zahvalnoj publici, i uzmete si vremena za održavanje vaše ravnoteže, tada ste na turneji mnogo bliži voditi umjetnički život, nego što biste bili kod kuće predajući satove i odgovarati na elektronsku poštu, unatoč privlačnosti obiteljskog života.
Često sam sretan ići u zrakoplov i dignuti se kako bih negdje svirao, gdje se mogu usredotočiti samo na jednu stvar koja je ključna u mom umjetničkom životu. Tako, da to nije želja proslaviti se tu i tamo, to je mogućnost živjeti trenutak i zadovoljstvo koje dobijete fokusirajući se na stvari koje volite kako ih radite.
Ponekad ima posebnih trenutaka na koncertima, u određenim okolnostima, kada se razvija komunikacija između publike, glazbala i dvorane. Postajete dio vrlo kreativnih, dinamičnih okolnosti življenja glazbe u punini. Ovi trenuci iznimne recepcije su rijetki, no, događaju se i jasno se ih sjećate.
To zvuči gotovo budistički na neki način …
Pa, recimo, … ne znam toliko toga o budizmu, ali ima trenutaka kada je ta komunikacija gotovo na nekoj religioznoj razini. A biti glazbenik na glazbalu sa tako prekrasnim zvukom i tako bogatim solističkim repertoarom, znači da u svom dnevnom radu možete također biti u dodiru sa time.
Kada si zamislite kako je lutnja zvučala u domovima i salonima i zatim to usporedite sa situacijom svirati ju u velikoj dvorani, zamišljam si da tada morate koristiti neke fizičke i/ ili psihološke tehnike kako biste doprijeli do publike i ispunili prostor oko vas?
Ustvari, veličina neke dvorane je čimbenik, ali ne uvijek odlučujući kod procjene dobrog mjesta za sviranja ili ne. Ponekad postoje male dvorane za 100 do 200 osoba koje su (akustički) tako mrtve da bi radije bili u nekoj većoj dvorani. A postoje neke velike dvorane sa 600 do 800 mjesta koje imaju prekrasnu akustiku. Nedavno sam svirao u jednoj dvorani u Bukureštu, npr., u Rimskom ateneumu, koja je ovalna, stara više od stotinu godina, sa visokim stropom i mnogo staklene dekoracije, gdje stane oko 800 ljudi unutra, i to je mjesto sjajno za jedno tiho glazbalo. Ili, uzmite Mozartovu dvoranu u Konzerthausu u Beču, gdje sam nekoliko puta svirao. Unatoč njezine veličine, (700 mjesta) ona je iznenađujuće intimna; publika je tamo također vrlo osobita, što ju isto čini posebnom.
Razumijem, no, što ako dvorana jednostavno ne odgovara? Teško je zamisliti neko neudobnije mjesto za jednog lutnjista.
Primjerice, u jednoj od koncertnih dvorana na jednom radiju akustika je bila loša. Bilo je mnogo pozadinske buke, poput ventilacije i ostaloga. Jedino rješenje u takvom trenutku za me bilo je fokusirati se na jasnoću zvuka i ne siliti zvuk, ili boriti se protiv ambijenta oko sebe. Naučio sam proteklih godina da borba u tom slučaju ne pomaže, to samo stvara druge probleme. Neugodno je nastupati u takvoj dvorani, ali na kraju je iznenađujuće koliko toga ipak dospijeva do publike ukoliko ste sposobni fokusirati se na sebe.
Što mislite o vježbanju i pripremi prije koncerta? Pri tome mislim na desnu ruku, koja treba biti poput baletana, zahtijevajući uvijek pozornost vježbanju mišića i laskanje svaki dan?
Da, za me to je istina … Za lutnjiste zvuk nije roba, to je senzibilitet. Treba se, ili bolje rečeno, neprestano trebam istraživati i osvježavati si smisao za dodir na glazbalu, ići uvijek dublje i dublje u zvuk. Još uvijek osjećam da istražujem nove putove korištenja glazbala, što se jedino ostvaruje tom neprestanom potragom za najizravnijom i neopterećenom vezom između mojih najunutarnjijih osjećaja i zvuka, koji de facto tvore strune.
Kada govorimo o proizvodnji zvuka i vidjevši vas izbliza kada poučavate, imate li neki komentar o sadašnjoj sceni rane glazbe?
Teško mi je o tome govoriti otkada više nisam u tijeku sa svime na sceni rane glazbe, a cijelo sam vrijeme vrlo zaokupljen svojim vlastitim projektima. Ali osjećam da smo izgubili nešto u usporedbi sa onime kako su stvari bile nekada. Mislim, kada sam još bio student, tada smo stvarno trebali istraživati i ispitivati i tražiti za izvorima i manuskriptima, čak rukom prepisivati glazbu ako knjižnica nije dozvolila kopiranje, to je bilo često dugotrajno ali nas je u isto vrijeme obogaćivalo … Danas se toliko materijala može nabaviti u reprintu, ili na internetu, tako da mislim da sve to stvara pomalo jednu zasićenost i da zaboravljamo kakav je to dar imati takvu glazbu za buduće naraštaje. Do mnogo od te glazbe se teško moglo doći, čak u razdoblju kada je skladana i napisana, jer je postojala u samo nekoliko izvora.
Drugo sporno pitanje je način na koji su danas studenti skloni raditi. Izgleda da žele napraviti svoje karijere još dok studiraju na konzervatorijima, umjesto da se svu svoju snagu posvete upoznavanju svakog vida svog glazbala. Znate, vrijeme provedeno na konzervatoriju je dragocjena stvar. No, kada jednom započnete vašu karijeru, više nema onog mira i spokoja za studij kao na školi. Studenti naginju tome da to ne shvate. Bojim se te užurbanosti svijeta u kojemu živimo, a pritisak na muziciranje kod mladih glazbenika danas forsira ih da suviše brzo uzmu korak.
Često ste spominjali utjecaj Emilija Pujola na vaš glazbeni razvoj kada ste bili mlad čovjek. Možete li s nama podijeliti neka iskustva za vrijeme vašeg studija s njime?
Znate, on je, zapravo, utjecao na toliko mnogo područja mojih osjećaja o svijetu. Bio je osoba, koja je svoju dušu hranila ljepotom zvuka, i cijelo pitanje dodira (na strunama) za njega je bilo vrlo važno. U isto je vrijeme imao neke kvalitete gotovo sveca; čovjek se jednostavno dobro osjećao biti blizu njega i svirati mu. I, naravno, studirao je kod Francisca Tárrege, jednog od velikih likova gitare u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća, tako da nije samo znao sve vrste zanimljivih priča o Tárregi, nego je imao i temeljito znanje o gitarskoj tehnici, i sa mnom je prošao temeljito mnoge vidova sviranja gitare, neprocjenjivih za mene.
Bio je jedan od ljudi koji su me na mnogo načina inspirirali, osim samo njegova muziciranja. Također je bio jedan od prvih izvođača na vihueli u to vrijeme. Naravno, glazbala koja su se tada mogla nabaviti bila su teža od povijesnih modela, a tehnika sviranja vihuele bila je snažno pod utjecajem suvremene klasične gitare. Ipak, mislim da je to bilo 1956. godine na jednom koncertu u Barceloni, kada je on prije nego itko drugi nastupao sa vihuelom pred publikom 20. stoljeća. U to je vrijeme imao oko pedeset godina, a ja sam bio u mogućnosti povodom njegove stote obljetnice rođenja svirati u jednoj vrlo maloj dvorani godinama kasnije. Znate, kada sam kod njega studirao on je već bio star čovjek, a ja sam bio u ranim dvadesetima, vrlo oblikovna etapa u mom glazbenom razvoju. Govorio je o umjetnosti i višim idealima, o tome biti umjetnik i umjetnički karakter. To su bile stvari koje nikada prije nisam čuo u Americi. Bio je duboko povezan sa tom prije europskom, i više specifično španjolskom i katalonskom tradicijom umjetničkog nastojanja.
Mislim da je za Amerikance, koji se bave europskim glazbenim tradicijama, vrlo važno ovdje (u Europi) studirati, kako bi doživjeli kulturu na jedan vrlo izravan način, a ne samo preko tečajeva, knjiga i istraživanja. Postoje kulturalne percepcije, koje ne možete steći čitanjem, poput izgleda i zvuka neke određene kapele, boja slika kada stojite ispred njih, ili reakcija publike. To se treba iskusiti iz prve ruke. Europa ima duboke kulturalne korijene, s kojima je važno uspostaviti kontakt. Amerika je u suštini društvo bez korijena, a to može opet stimulirati sve vrste imaginarnih, energetskih i kreativnih solucija, koje se ne događaju Europljaninu. Za čovjeka je važno znati ono drugo.
Drugi su lutnjisti počeli koncentrirati se prvo na solističku literaturu i zatim na rad sa ansamblima ili su osnovali svoje vlastite. Je li u vašem svijetu trzalačkih glazbala ikada bilo toga pridodati veće zanimanje ansamblima?
Znate, volim svirati u ansamblima, i na početku svoje karijere to je bio uglavnom rad u ansamblima, a solistički koncerti možda jednom godišnje. Postupno se ta ravnoteža promijenila i solistički je repertoar preuzeo prevlast. Većinom sam zadovoljan kada mogu nastaviti s tim velikim repertoarom, ali još uvijek je toliko toga za otkriti.
Mogao bi, dakako, doći u napast da dirigiram. Ali, ne mislim da ću to sada učiniti. Imam osjećaj da kada bih počeo dirigirati da bih izgubio dodir sa onime što mi je najbliže pri srcu. Što me posebno privlači nije samo rana glazbe, nego i Stravinsky, Mahler, ili Berg. Nedavno sam ovdje u Bazelu bio na predstavi Bergove opere Lulu, koja je bilo tako dobra da sam to ponovio. Postava je bila površna, no, dirigent je bio sposoban izvući van sve iz partiture i postići boje, ugodbe i ravnotežu sa orkestrom koji se rijetko kad čuje, čak i u baroknim ansamblima danas. To je bilo stvarno otvarač za oči i uha
Volim ranu glazbu i izabrao sam ju za se, ali moram reći da je za mene glazba nešto što je iznad i možda čak i izvan prostora i vremena. Svaka vrsta glazbe, ako se izvodi sa osjećajem, iskrenošću i strašću ima vrijednost koja je daleko iznad mišljenja i mode nekog razdoblja u povijesti.
Theodore Diehl je slobodan novinar koji radi za različite časopise, poput Financial Times (London) i Revolution Magazine (Singapur). Kao lutnjist amater studirao je kod Gustava Leonharda na konzervatoriju Sweelnick Conservatory u Amsterdamu.
Iz časopisa za ranu glazbu »Early Music America«, ljeto 2010. preveo: Antun Mrzlečki