Suita u g-molu BWV 995

I. Izvori

A) Autograf. Bibliothèque Royale, Brüssel. Signatura: II. 4085 (Fétisov katalog,26 Nr. 2910).

Faksimili:

a) Potpuno objavljen s predgovorom Ch. van den Borrena u suplementu trećeg sveska     časopisa Musica viva, izdavač Hermann Scherchen, Brüssel, 1936. (usp.bilješku 50).

b) Prva notna strana (list 1^v) kod Hansa Dagoberta Brugera, Johann Sebastian Bach, Kompositionen für die Laute…für die heutige Laute übertragen ..nepromijenjeni pretisak trećeg izdanja iz 1925. godine. Izdavač Möseler-Verlag Wolfenbüttel und Zürich o.J., str. [63].

c) Prva notna strana (list 1^v) u popratnoj knjižici, str.[3], uz kasetu 2708 030, Archiv Produktion, 1973. Polydor International GmbH, Hamburg.

Autograf se nalazio u vlasništvu Françoisa-Josepha Fétisa s čijom je knjižnicom godine 1907. dospio u knjižnicu Bibliothèque Royale u Brüssel. Fétis je rukopis očito kupio 1836. godine u Leipzigu. U svojoj Gazette Musicale 20, str. 117, govori da je stekao quelques manuscrits originaux et importants de J.-S. Bach à la vente de l’assortiment de la maison Breitkopf et Härtel de 1836. Budući da su u prodajnom katalogu iz 1836. godine bila ponuđena i Bachova djela za lutnju, ovaj autograf mogao je pripadati tom Mss. (manuskriptu). Na tu vezu uputio je već Eugène Bacha.27

Uvez:

Kartonski uvez sa šarama, smeđim pojačanjem od lanenog platna na poleđu i na rubovima. Gore lijevo na prednjem poklopcu kožna je etiketa sa zlatnim otiskom »PIÈCES POUR LE LUTH / PAR J. S. BACH«. Desno pokraj je papirna etiketa sa signaturom II/4085. Pri uvezivanju pridodan je naprijed i straga po jedan arak od kojeg je vanjski list nalijepljen na unutarnju stranu kartonskog uveza. Rukopis naslova autografa na naslovnoj stranici (list 1^r) propustio je tintu na predlist (prva prazna stranica).

Rukopis:

Šest listova s podmetnutom folijom (olovkom pojedini listovi obilježeni brojkama), papir srednje jačine, mekan, posmeđen, orezan, 35 x 22 cm. Izvorno sigurno ternio (sastavljen od tri), svi arci prelomljeni su na pregibu, pojedini listovi prilijepljeni su na uske uvezane papirne vrpce. Vodeni znak na listu 4^v (na glavi) i listu 6^r: slova M A (srednjeg oblika); vidi Dürr Chr., str. 138 f. Drugi arak ternia (list 2 i 5) ne pokazuje vodeni žig. Listovi i natpis vrlo su dobro očuvani. Ponešto izbijeljena tinta probila je uglavnom kroz unutarnji rub, i to na širini od otprilike 5 cm; nagriz ili razjedanje tinte samo na listu 4 dolje. Jedinstveni raster, na nekim mjestima rukom podvučen ili proširen prema rubu.

Uređenje rukopisa:

List 1^r posveta na naslovu je autograf

Pièces pour la Luth / à / Monsieur Schouster / par / J. S. Bach

Gore desno olovkom napisan broj Fétisovog kataloga F. 2910, a ispod isti broj napisan veći, ali drugom rukom, dolje pod naslovom crveni pečat knjižnice, dolje lijevo olovkom napisan još jednom Fétisov broj. Citirano i opisano u Dok III, str. 635. List 1^v naslov je autograf Suite pour la Luth par J. S. Bach i Prelude taktovi 1-42 (druga osminka). List 2^r takt 42 (treća osminka) – 102, »V« ispod posljednje osminke; list 2^v taktovi 103-175; list 3^r taktovi 176-223, četiri crtovlja prazna (neispisana), u prvom Volti, ispod je pečat knjižnice. List 3^v Allemande taktovi 1-32; list 4^r taktovi 33-36 u prvoj akoladi Courante taktovi 1-24, dva crtovlja prazna, u prvom i ispod drugog sustava jaki, djelomično proliveni znakovi od tinte (možda je trebalo isprobati pero za pisanje). List 4^v Sarabande taktovi 1-20 sve do treće akolade, Gavotte 1^re taktovi 1-28; list 5^r taktovi 29-36 sve do druge akolade, Gavotte 2^de en Rondeaux taktovi 1-22, zatim uputa Gavotte 1^re. List 5^v Gigue taktovi 1-72, zatim Fin, pečat knjižnice. List 6^r-v prazan.

Karakter napisanog:

Konceptni rukopis verzije za lutnju, od lista 2r nadalje postaje površan. Brojne kotekture nastale očito tijekom pisanja.

Datacija:

Prema vodenom žigu (MA, srednji oblik, vidi Dürr Chr., str. 138f) rukopis je nastao između jeseni 1727. Godine i zime 1731. Godine; vidi II.

B) Prijepis (Intabulacija). Musikbibliothek der Stadt Leipzig.28 Signatura: Sammlung (zbirka) Becker III. 11. 3.

Faksimili:

a) Potpuni s uvodom Hansa-Joachima Schulzea, objavljeno u: Johann Sebastian Bach, Drei Lautenkompositionen in zeitgenössischer Tabulatur …, Leipzig, 1975., revidirana nova naklada 1976.

b) U dodatku

10 listova 32,5 x 22,5 cm, obilježavanje stranica olovkom 1-19, povezane u novom uvezu iz polukože. Vanjski uvez isti kao i rukopis III. 11. 4. zbirke Becker, izvor A za fugu BWV 1000. Izvorni kvinternio (sastavljen od pet djela) s danas prvim listom kao posljednjim. Naslov na str. 3 je izvoran, a poslije je pisar stražnji arak prelomio prema naprijed. Poleđinu  rukopisa pojačao papirnom vrpcom i napisao novi naslov na str. 1.

Uređenje rukopisa:

Str. 1 Pieces / pour le lut, gore desno s crvenom tintom G mol. Str. 2: ukrašena s dvjema okomitim dvostrukim vrpcama na rubovima stranica desno i lijevo, inače prazna. Str. 3: Pieces / pour / le lut / par / S^re J. S. Bach, gore desno crvenom tintom napisano G mol. Iznad toga desno također crvenom tintom: 36/20 [Breitkopfova signatura], isto pismo i ista tinta kao i zapis 33/20. na naslovnoj stranici Leipciške tabulature III. 11. 4, izvor A fuge BWV 1000 i kao 37/20 (?) na naslovnoj stranici izvora D (III. 11. 5) za BWV 997. Pod naslovom je pečat knjižnice, desno ispod tragovi odvojenog Beckerovog ekslibrija. Crvene vrpce sa strane kao na str. 2 i 6-19. Str. 4: dolje je pečat knjižnice, inače prazna stranica. Str. 5: gore je kasniji upis olovkom Violoncello Suite 5, inače prazna stranica. Str. 6.11: Prelude; str.7: dolje Tournes vitement, a tintom napisano iznad izbrisanog upisa olovkom tournez. Str. 12-13: Allemande; str.14: Courante; str. 15: Sarabande; str.16: Gavotte I^re; str. 17: Gavotte II^de en Rondeaux, ispod on reprend la premiere Gavotte; str. 18-19: Gigve; str. 20: prazna. Pojedini stavci numerirani su poslije olovkom od druge osobe, a svi drugi upisi potječu od pisara notnog teksta.

Dva vodena žiga leže okomito prema prijelomu:

a) okrunjen grb s heraldijskim ljiljanom i privezanom »Vierermarke«. Ispod W R, između »mostića« (njem. Steg) na listu 5 (str. 9f.) i 8 (str. 15f);

b) I V, između »mostića« na listu 4 (str. 7f.), 6f. (str. 11-14) i 9 (str. 17f.).

Ostali listovi bez vidljivog vodenog žiga ili s vodenim žigom b, koji se ne može prepoznati zbog kasnijeg pojačanja prijeloma. Vodeni žig nalazi se također na Leipciškoj tabulaturi III. 11. 5 zbirke Becker, vidi izvor D suite u c-molu BWV 997.

Pismo:

Francuska tabulatura lutnje, nepoznat pisar.29

Datacija:

Prema papiru i pismu izgleda da je rukopis nastao sredinom 18. stoljeća.

Za usporedbu su dalje izvori čelosuite u c-molu BWV 1011 koji su obrađeni u kritičkom izvještaju NBA VI/2:

C) Prijepis iz ruke Anne Magdalene Bach, P 269 (izvor A u NBA VI/2), s istim vodenim žigom kao u izvoru A prijašnje suite za lutnju. 1727.-1731.

D) Prijepis Johanna Petera Kellnera, u P 804 (izvor B u NBA VI/2), nepotpun: nedostaje sarabanda, gigua prekinuta nakon takta 9; bez skordature. Oko 1725. ?

E) Prijepis nepoznatog prepisivača (kopista), u P 289 (izvor C u NBA VI/2). Druga polovina 18. stoljeća.

Autograf suita za čelo je nestao.

Ovisnost izvora i vremenski odnos verzija za violončelo i lutnju

A se iskazuje konceptom karaktera pisma i brojnim korekturama učinjenim neposredno nakon pisanja kao original verzije za lutnju. Prema vodenom žigu, M A srednji oblik (vidi gore) rukopis je nastao, po svoj prilici, između jeseni godine 1727. i zime 1731.30

To je obrada suite za violončelo u c-molu BWV 1011, koja je po svoj prilici nastala vremenski blizu violinskih sonata i partita oko godine 1720. U prioritet verzije za čelo nasuprot suiti za lutnju nema sumnje. To proizlazi već iz stilske usporedbe obiju verzija.31 I korekture u autografu suite za lutnju (izvor A), koje su sveukupno zapisane u opisu izvora gore, potvrđuju taj vremenski odnos. Brojne pogreške kod sekunda u dionici melodije objašnjive su transpozicijama, promijenjenim ključem i ponovnim skordaturama (preugodbama) u čelosuiti Suite discordable. Korekture u smislu odbačenih i novih načina čitanja, oktaviranje i promijenjeno vođenje dionica, mogu se, nasuprot, pronaći samo u donjim dionicama. Posebno se ovdje moraju navesti ovi taktovi: stavak 1: 176 ff. I 214; stavak 2: 15 f.; stavak 3: 3, 7f., 10f., 13 i 17f.; stavak 5: 4; stavak 6: 1ff. I 15; stavak 7: 1 i 31.

Te su korekture objašnjive ako se pretpostavlja da se kod autografa BWV 995 radi o konceptu transkripcije uglavnom jednoglasne skladbe sa slobodnim dionicama i u polifono izrađenom stavku lutnje. Vrlo uvjerljiva s time u vezi je korektura u taktovima 2 i 3 gavotte II (stavak 6) u basovoj liniji; korektura se pojavljuje upravo samo ovdje, a ne na paralelnom mjestu u taktu 10 f. Osim toga još je bez sumnje naknadna i sustavna korektura u vođenju basa courante (stavak 3).

U prilog protiv suprotne pretpostavke da bi se od jednostavnije verzije za čelo moglo zaključiti o verziju za lutnju32 govori uostalom svako iskustvo s Bachovom tehnikom obrade. Izrađene, proširene i bogatije verzije uvijek su one kasnije. Osim toga toj se pretpostavci suprotstavljaju korekture autografa, isto tako kao i odstupanja u melodijskoj dionici koje su korekture autografa – u jednoj primarnoj skladbi melodijska dionica pokazala bi slične korekture kao i donje dionice. Isto vrijedi i za odstupanja melodijske dionice, jer se načini čitanja verzije za lutnju moraju razumjeti kao korekture komplementarno-ritmičkih poboljšanja i izravnjivanja.

O odnosu ovisnosti izvora pojedinačno treba kazati ovo. U kritičkom izvještaju za NBA VI/2 dokazuje se da su izvori C – E (tamo: izvori A – C) međusobno neovisne kopije  izgubljenog autografa čelosuite. Izvor A jest original verzije za lutnju; kao takav svodi se na izgubljeni autograf verzije za čelo. Sa C – E nema povezujuće varijante; na ornamente koji se podudaraju s E vratit ćemo se poslije. Rukopis B slijedi načelno izrađenu verziju za lutnju i mora stoga posredno ili neposredno potjecati od A. Budući da je riječ o tabulaturi, koja izvornu verziju ne mijenja nebitno (usp. II, instrumentacija i IV, odstupanje tabulature), ovisnost se u pojedinačnome može samo teško utvrditi. B preuzima, premda odstupa ortografski i gramatički, neuobičajeni naslov Pièces pour la Luth od izvora A. U taktu 3  I  9 allemande (stavak 2) čita izvor B d¹ umjesto c¹, u A je c¹ nešto previsoko, bez sumnje se podrazumijeva c¹; i tri sačuvana izvora verzije za čelo, C – E, čitaju u odgovarajućoj transpoziciji c¹. To je li B koncept intabulacije ili prijepis, odnosno obrada druge intabulacije,  ne može se utvrditi. (U svakom slučaju su promjene nasuprot autografske verzije slijedile bez uvida u izvore verzije za čelo, C – E.) U usporedbi s tabulaturom BWV 997 (vidi tamo izvor D) B iskazuje manje rasura (brisanja) i korektura. Zbog samovoljnih zahvata u originalni tekst B za ediciju nema vrijednosti, ali je važan za raspravljanje o pitanju instrumentacije (vidi II, instrumentacija).

E sadrži, suprotno C i D, niz dodatnih ornamenata. Dio tih predudara i trilera podudara se s izvorom A, doduše samo u prvim trima stavcima: stavak 1 predudari u taktu 4 i 12; stavak 2 predudari u taktu 11, 19, 22ff. i triler u taktu 14 i 35; stavak 3 predudari u taktu 4 i 14 i trileri u taktu 18 f. Stoga bi se moglo pretpostavljati da je Bach izvorni autograf verzije za čelo kasnije preradio, C i D bi se tada svodili na prvu verziju, A (B) na drugu verziju, bogatiju izvodilačkim znakovima i ornamentima. No, protiv takve hipoteze moralo bi se navesti da se nadodani ornamenti prema vrsti i broju drže u uobičajenom okviru prakse muziciranja, tako da podudaranja ovdje mogu biti slučajna. Osim toga mora se prigovoriti da brojni ornamenti u A i E međusobno odstupaju i da E sadrži dodatne ornamente.

 

II. Općenito

Datacija i posveta

Kao što je već dokazano, izvor A original je suite za lutnju. Prema vodenom žigu  rukopisa skladba je nastala po svojoj prilici između jeseni 1727. godine i zime 1731. Oblici pisma autografa ne proturječe tom datiranju. Daljnji oslonci za točniju dataciju nedostaju.

Hans Dagobert Bruger33 i Hans Neemann34 pretpostavljaju da je nosilac posvete suite Mosieur Schuster identičan s lutnjistom Schusterom, koji je, kao što je Hans Joachim Schulze dokazao,35 djelovao od godine 1741. do 1784. u Drezdenu. Zapis skladbe između 1727. i 1731. godine prvotno se suprotstavlja toj pretpostavci, ali ju i ne isključuje. Mora da je Bach naslov posvete na listu 1^r izvora A tek kasnije pridodao. Ta bi teza imala vjerojatnost utoliko ukoliko autograf BWV 995 prema svom konceptnom karakteru pisma ne bi bio od početka zamišljen kao primjerak za posvetu.

Instrumentacija

Kao skladba za lutnju BWV 995 autografnim je navodom za instrumentaciju pour la Luth potvrđena. Njezin ambitus c²-G1 nadilazi druge Bachove suite za lutnju onog vremena za jedan ton prema dolje, ali ostaje u diskantu za jednu tercu ispod njega. Tonska zaliha te skladbe iziskuje četrnaesparni instrument36 na kojem se sedmi par te osmi i deveti par moraju hvatati na polju b (1. polju). Verzija izvora B, suprotno tome, koja, ne obazirući se na promjene, izbjegava ton G1, pri čemu ga oktavira prema gore, zadovoljava se kod ambitusa od c² do A s trinaestoparnom lutnjom.

Obrada potvrđuje da je uobičajeni tip lutnje u Bachovo vrijeme bio trinaestparan. Nijedna suvremena tabulatura ne pretpostavlja četrnaesetparni instrument37, bilo lutnju ili teorbiranu lutnju.38 Jedino svjedočanstvo kod teoretičara je Musica mechanica organoedi Jakoba Adlunga, i to s ovom uputom: Lutnja se ožičuje sa 10, 12 do 14 struna, ponekad i sa 11; jer one nisu sve iste. (II, str. 133). Iz toga proizlazi uostalom jasno da se pod »strunama (Seyten)« podrazumijeva »parovi struna (Chöre Seyten)«.39 To je uputa koju ne smijemo mimoići.

Neki današnji lutnjisti pretpostavljaju na osnovi pokusa s teorbiranim lutnjama da se četrnaestparni instrumenti (= 26 pojedinih struna) vjerojatno nisu izrađivali zato što bi se oštetila glasnjača i konjić zbog jake napetosti struna. Unatoč navedenim prigovorima ne može se isključiti da je, u Bachovo vrijeme bilo četrnaestparnih lutnja ili teorbiranih lutnja, premda rijetko. Na takvom se instrumentu može svirati BWV 995 u izvornom obliku.40 Osim te konstatacije, bez odgovora o kojima se može samo nagađati, ostaju pitanja:

1. Je li Bach kod te skladbe računao s jednom četrnaestparnom lutnjom ili teorbiranom lutnjom? Možda je nosilac posvete te skladbe Monsieur Schouster imao takav instrument. Ta je pretpostavka dvojbena zato što je Bach mogao posvetu na svome konceptautografu tek poslije nadodati.

2. Možda Bach nije pri skladanju suite za lutnju uzeo u obzir ambitus lutnja uobičajenih u njegovo vrijeme? To je vrlo nevjerojatno za skladatelja čije je zanimanje za instrumente i poticaji da se izrađuju, kao npr. za violu pompozu odnosno violončelo piccolo i lutnjo-čembalo, bilo poznato. Iako se pretpostavlja da Bach nije svirao lutnju41, može se bez daljnjeg pretpostavljati da je poznavao tonski opseg i temeljne tehničke danosti instrumenta za koji je skladao.

3. Ili je Bach suitu možda označio kao skladbu za lutnju, a pisao za lutnjočembalo? Tu pretpostavku tumači Hans Radke u svome članku o BWV 995 i temelji ju brojnim nelutnjističkim mjestima i ambitusom autografe verzije.

Od navedenih triju hipoteza smatramo prvu najvjerojatnijom: da je Bach, naime, napisao skladbu za četrnaestoparnu lutnju odnosno, za teorbiranu lutnju.

No, neki praktičari smatraju da se skladba u svojoj originalnoj verziji ne može svirati bez skordature parova. Postoje dvije intabulacije Franza Juliusa Giesberta tog djela, obje za četrnaestoparnu lutnju. Kod jedne se ugađa drugi par (pojedinačna struna) na c¹ umjesto d¹, a kod druge verzije prvi par (pojedinačna struna) na e¹ umjesto d¹ i drugi par na h umjesto a. Kao treća varijanta nudi se skordatura es¹ c¹ g  es  c  G (usp. Giesbertovu jedinstvenu ugodbu u Mf, 1972., str. 486); no ona još nije sasvim isprobana.

Leipciška tabulatura, izvor B, za koju je na temelju oktaviranja G1 prema G dovoljna trinaesteroparna lutnja, suprotno tome ne iziskuje skordature parova, nego pretpostavlja uobičajenu d-molsku ugodbu. Izbjegavanje skordatura postalo je moguće s pomoću nekih promjena, koje je intabulator učinio nasuprot autografoj verziji. Odstupanja tabulature koje ćemo navesti pod odlomkom »Posebne napomene«, doduše, različite su vrste, premda većinu njih treba razumjeti kao sviračkotehnička pojednostavljenja:

Oktaviranje G1 prema G.

Premještanje tonova u donju oktavu da bi iskoristile prazne strune.

Premještanje tonova u gornju oktavu da bi se izbjeglo hvatanje borduna.

Preslaganje akorda od širokog položaja u uski položaj ili popunjavanje akorda da bi se mogli hvatati susjedni akordi.

Izostavljanje tonova  da bi se izbjeglo podvostručivanje u basu.

Dodatno sviranje ili izostavljanje akordskih tonova da bi se sviralo ritmički čisto i bez velikih naprezanja lijeve šake42 te da bi se izbjegle skordature parova.

Ponovno sviranje povezanih tonova koji se sviraju na gornjoj struni (franc. chanterelle) da bi se izjednačila njihova manjkava zvučna punina.

Iz mnogih promjena verzije tabulature mogu se vidjeti nedostaci originalne verzije, koji u nekim slučajevima svjedoče više o slabom poznavanju posebne tehnike hvatanja i zvučne mogućnosti instrumenta.43 No, uz navedena odstupanja i neka pogrešna načina čitanja te izostavljanja, postoji, kao što to pokazuje popis pod IV, nekoliko mjesta u kojima je intabulator, kraj promjena poradi tehnike sviranja i zvučnih razloga, zahvatio u ritmiku, melodiku i harmoniju svoga predloška a da se ti njegovi zahvati ne bi mogli obrazložiti. Leipciška tabulatura je stoga, doduše, važna za razmatranje pitanja tehnike sviranja, no pri sastavljanju autentičnog teksta ona je zanemariva. Nisu poznate napomene o tome da bi nastala u bližem Bachovu okružju te da bi se stoga moglo smatrati da je autentična. U svakom slučaju ona je važan dokument prakse obrade i izvođenja onog vremena44 i kao takva ona je reproducirana u dodatku kritičnog izdanja; ipak, ona je samo jedna od različitih mogućnosti obrade. Praksa je u međuvremenu pokazala da se autografska verzija suite može svirati na četrnaestoparnoj teorbiranoj lutnji u uobičajenoj d-molskoj ugodbi.45

 

III. Izdanja

Izdavači BG mimoišli su suitu u g-molu BWV 995, premda je bilo poznato da postoji autograf, kao što to pokazuje Spittovo pismo iz godine 1899. o Bachovom autorstvu suite u E-Duru BWV 1006a, u poglavlju »Instrumentacija«, pod II, o BWV 1006a. Godine 1900. Tappert je ukazao na taj nesporazum.46 Prvi put je suitu objavio godine 1913. Antonio Tirabassi:

J. S. Bach, Suite pour Luth, Transcrite pour Clavecin par M. Antonio Tirabassi D’apres le manucrit autographe conservé à la Bibliothèque Royale de Belgique. Avec Préface de M. Eugène Bacha, Consevateur du Cabinet des Manuscrits à la Bibliothèque Royale de Belgique, Edition Fernand Lauweryns, Bruxelles.47

Premda izdavač svoje izdanje označuje već u naslovu kao obradu,48 cijelu skladbu notira oktavu više nego original (s malim, posebno navedenim, iznimkama) i dopunjava oznake karaktera, navode tempa, metronomske oznake, navode o dinamici i artikulaciji, u tom se izdanju ipak može ustanoviti originalni oblik zato što E. Bacha objašnjuje odstupanja teksta od autografa, nadopunjeni akordski tonovi otisnuti su kao mali ili su u zagradi, a kod drugih odstupanja označeni su originalni načini čitanja u bilješkama ispod teksta.

Godine 1921. objavio je Hans Dagobert Bruger suitu prema tabulaturi, izvor B, i obradio ju za modernu desetoparnu baslutnju u prvoj nakladi svojeg izdanja J. S. Bach, Kompositionen für die Laute. Treću nakladu iz 1925. godine (usp. bilješku 33) revidirao je Bruger prema izvoru A.49 Stavci 4 i 6 transponirani su na a-mol u notnom dodatku na str. 37f časopisa Die Laute, godište (Jg.) 4, 1920./1921. Stavke 4-6 preuzeo je Hans Neemann u svoju zbirku Alte Meister der Laute; svezak 4 (1927.), str. 18 ff. Godine 1936. objavljen je, u suplementu trećeg sveska časopisa Musica viva,50 uz komentar Ch. van den Borrena, potpuni faksimil autografa. Kompletno izdanje suite u francuskoj tabulaturi lutnje (prema izvoru B) objavio je Franz Julius Giesbert u svojoj Schule für die Barocklaute (1939.), na str. 107 f.

To izdanje prvo je kritičko izdanje suite.

 

IV.  Posebne napomene

Napomene o izdanju

NBA slijedi u svojem notnom tekstu izvornu verziju suite prema autografu (izvor A). Umjesto tenorovog ključa koristi se u gornjem sustavu violinskim ključem. Verzija u francuskoj tabulaturi (izvor B) koja od toga odstupa nalazi se kao faksimil u dodatku kritičkog izdanja. Od njezine transkripcije u modernu notaciju se odustalo. Ali zato slijedi popis odstupanja od objavljenog teksta izvorne verzije. Uz njegovu pomoć moći će se lako pronaći poseban načini čitanja.