Preludij, fuga i allegro u Es-Duru BWV 998

I. Izvor

Autograf je u vlasništvu Uenoa-Gakuena (Tokio, Japan), bez signature je i čuva se u muzičkoj akademiji Ueno-Gakuen. (Budući da izvornik nije bio na raspolaganju za izdavački rad, korištene su fotografije.)

Faksimili:

a) Potpuni kao: J. S. Bach, Prelude pour la Luth Ò Cembal. (BWV 998) … with an introduction by Hiroshi Hoshino, Ueno Gakuen, Tokio, 1974.

b) List 1^r u: Georg Kinsky, Katalog des Musikhistorischen Museums von Wilhelm Heyer in Cöln, Vierter Band, Musik-Autographen, Köln, 1916, Tafel XII.

c) List 1^r u: J. A. Stargart, Autographenkatalog Nr. 560, Marburg, 1962, Tafel 9.

Autografu je bila priložena transkripcija završnih taktova allegra Carla Philippa Emanuela Bacha (vidi niže) koja nije sačuvana, pa se stoga i ne može datirati. Iz te nadopune zaključilo se da je autograf pri razdiobi nasljedstva godine 1750. dospio u vlasništvo C. P. E. Bacha i da se poslije nalazio u njegovoj ostavštini.100 No, u njegovu popisu ostavštine iz godine 1790. ne spominje se taj rukopis. Prema tome nije sigurno da je rukopis bio u ostavštini C. P. E. Bacha; već ga je za vrijeme svoga života mogao nekomu dati. Isto se tako ne može dokazati je li autograf pripadao zbirci onih triju Bachovih partita za lutnju koje je Breitkopf ponudio na prodaju prvotno godine 1761. te vjerojatno nanovo 1836.101 Prema Georgu Kinskom (str. 96; vidi gore, faksimil b za vrijeme redakcijskih radova za novo Petersovo izdanje Bachovih instrumentalnih djela, Nr. 214 rukopis je navodno bio u vlasništvu izdavačke kuće. Tek od godine 1880., kad je Philipp Spitta (II, str. 646., bilješka 83) dokazao postojanje autografa kod Henryja Hutha u Londonu, može se trag dalje slijediti. Godine 1911. autograf je dospio iz zbirke Huth u muzej Musikhistorisches Museum Wilhelm Heyer.D102 Godine 1926. kupio ga je Karl Vietinghof iz Berlina.103 Od godine 1962. pojavljivao se češće pri trgovanju autografima, tako 1962. kod J. A. Stargardta (u Marburgu, kuća koja je specijalizirana za autografe),104 1969. kod Sothebyja (London)105 i kod Schneidera u Tutzingu. Autograf je 28. 11. 1969. tvrtka Nippon-Gakki-Seizo AG iz Tokija prodala korporaciji za odgoj i istraživanje Ueno-Gakuen iz Tokija, u čijoj se muzičkoj akademiji dalje čuva.

Opis autografa:

Kinsky (vidi gore, faksimil b) na str. 95 ff., br. 155, opširno opisuje izvor. No ovdje se oslanjamo na opis koji je sastavio Alfred Dürr za Johann-Sebastian-Bach-Institut iz Göttingena (Ms.).

Arak je orezan i u sredini zalijepljen. Format stranica 34,5 x 21 cm. Papir je malo smeđkast, tanak, pokazuje tragove razure i restauriran je u novije vrijeme. Na nekim mjestima je proziran. Djelomično je tinta oštećena. Vodeni žig je nejasan, vjerojatno: a) IGI na tabli (ili ploči), b) lav na štitu s dvostrukim rubom, ispod piše SELB, grb nekadašnjih grofova dvorca iz Nürnberga.106

Papir potječe vjerojatno iz mlina za izradu papira (njem. Papiermühle) Selb, i to iz vremena proizvođača papira Johanna Georga Jägera (†1749.), koji je osnovao mlin za papir godine 1709. i vodio ga do 1747.

Uređenje rukopisa:

List 1^r naslov Prelude pour la Luth. Ò Cembal. Par J. S. Bach. Ispod kasniji zapis od druge ruke tamnijom (crnom) tintom: nr. 22. Osam akolada po 2 sustava, Prelude takt 1-35, kustode, Volti. Posljednja trećina donje akolade nije ispisana. Vide se precrtane note i razure koje se ne odnose na skladbu, a niti potječu od Bacha. Vjerojatno je list trebao prvotno biti ispisan za 180 stupnjeva obrnuto. To bi i objasnilo zašto Bach arak nije ispisao kao podlogu za dionicu. Možda je Bach, kad je htio upotrijebiti već prije ispisani arak, izbrisao broj akolada i predznakovlje te sljedeće note zatim jednostavno precrtao. – Ispod osme akolade: takt 88-96 stavka 3 (Allegro) u njemačkoj tabulaturi za orgulje i Fin.

List 1^v devet akolada, Prelude takt 36-48, i Fuga, takt 1-32.

List 2^r devet akolada, Fuga, takt 33-68.

List 2^v devet akolada, Fuga, takt 69-77, kustodi, da capo (takt 4-29, prva četvrtinka). Allegro, takt 1-77, ispod u tabulaturi takt 78-87 (nastavak i završetak vidi list 1^r ispod osme akolade).

Transkripcija taktova 78-87 allegra u modernu notaciju Carla Philippa Emanuela Bacha bila je priložena rukopisu (vidi gore), kao što izvješćuju F. A. Roitzsch (Edition Peters 214, Nr. 1) i Alfred Dörffel (BG 45, 1, str. LII; 1897. u vezi s Roitzschom). Georg Kinsky (str. 97 vidi gore, faksimil b) navodi da taj pojedinačni list već godine 1911. nije postojao.

Notacija:

Klavirska notacija u akoladama po 2 sustava, sopranov i basov ključ, takt 78-96, allegra iz nedostatka mjesta u tabulaturi za orgulje.

Datacija

S vjerojatnošću identificiran vodeni žig u autografu (usp. opis izvora) susrećemo samo još jednom u jednom Bachovu rukopisu, i to u BB Mus. ms. 1160.107

Riječ je o nepotpunom prijepisu tiskovine Acroama Missale Giovannija Battiste Bassanija (1657.-1716.), Augsburg, 1709. jednog Bachova učenika, vjerojatno Gottfrieda Heinricha Bacha,108 uz vlastoručne nadopune Johanna Sebastiana Bacha. Na osnovi vremenski određenog korištenja druge vrste papira kod Mus. ms. 1160, s jedne strane,109 i upravom Selbova mlina za proizvodnju papira prema J. G. Jägeru, s druge strane, proizlazi indirektno za korištenje Selbova papira za BWV 998 vremensko ograničenje između 1734. i 1747. godine. Pri dataciji110 konceptnog autografa i time skladbe mora nam dalje pomoći izgled napisanog. Odlikuje se djelomično strmim i tvrdim pojedinim potezima pri pisanju, ponekad lijevim nagibom i neravnomjernim slovima, no jasno se razlikuje od sveukupno uglastog oblika rukopisa posljednjih godina Bachova života.111 Stoga datiramo autograf BWV 998 na početak do sredine 1740.-ih godina.

Stilistika

Djelo je vlastoručnim navodom autora potvrđeno kao Bachova skladba.112 Uređenje autografa ne dopušta osim toga nikakve sumnje da je riječ o u tom obliku potpunom djelu:113 Napisano je u jednom potezu; početak je označen naslovom; stavci 1 i 2 završavaju svaki na sredini stranice tako da je redoslijed i broj stavaka jasan; da je nakon allegra trebao slijediti još jedan stavak, tada posljednjih 19 taktova ne bi bilo zapisano u tijesnoj tabulaturi za orgulje na donjem rubu stranica 4 i 1 – to bi imalo samo onda smisla kad bi cijela skladba mogla stati na jedan arak; završetak djela označen je Bachovom uputom Fin iza posljednjeg takta tabulature.

Stavskotehničko uređenje i tonski opseg es²-As pokazuju da je djelo, unatoč alternativnoj uputi za instrumentaciju pour la Luth. ò Cembal, u ovom obliku namijenjeno prvotno za lutnju. No, upitno ostaje, doduše, je li autograf koncept (nacrt) primarne skladbe ili postoje znakovi za to da je Bach ovdje obradio jednu prijašnju skladbu za novu instrumentaciju. Postoje li u autografu korekture koje bi upućivale na zaključak da je skladba sekundarna verzija jednog prijašnjeg Bachovog djela? Korekture prvog stavka jedva da o tome što kazuju. Drugačije je kod korektura drugih stavaka. Gore u opisu izvora zabilježene promjene u taktu 15. stavka 2 i u taktu 45f. stavka 3. npr. govore jasno u prilog tome da je to primarna skladba. Osim toga upućujemo na stilističku vezu fuge s ostalim Bachovim da-capo-fugama, BWV 997,2 i BWVV 548,2, koje potječu također iz vremena oko godine 1740. (v. bilješku 83). To što se Bach, kao i u drugim djelima za lutnju, ne koristi akordskim stavkom lutnje, jedva upućuje na zaključak o izgubljenoj primarnoj verziji s drugom instrumentacijom, nego se tumači samim karakterom glazbe.

Instrumentacija

Autograf navodi u svom naslovu Prelude pour la Luth. ò Cembal., doduše, kao moguće instrumente, ali ne izjavljuje ništa o vrsti i ugodbi lutnje. Moramo polaziti od tonskog opsega od es² do As1. Pri instrumentaciji s lutnjom treba upotrijebiti trinaestparni instrument u ugodbi f¹ d¹ a d f A G F Es D C B1 As1. Ton Des, koji je pojavljuje samo jedanput, i to u taktu 47. allegra, morao bi se hvatati na b-polju (1. polju) jedanaestog para;114 usp. s tim u vezi napomene u odlomku »Instrumentacija i tehnika sviranja« u uvodu. Narciso Yepes⁴⁵ upotrijebio je skordaturu g¹ es¹ b g es B As G (itd. kao gore) koja pretpostavlja četrnaestparni instrument.

III. Izdanja

Prvi put djelo se pojavilo u starom Petersovom izdanju Bachovih instrumentalnih djela, serija I, Cah. 3 Nr. 4. Roitzsch je revidirao to izdanje za novu ediciju Peters Nr. 214 prema autografu. Alfred Dörffel oslanja se kod svog izdanja tog djela u svesku 45,1 BG – predgovor proširenog izdanja datiran je s 1897. – na Roitzscha jer nije imao na raspolaganju autograf. Ovdje upućujemo samo općenito na Reineckeova (EB 8), Busonijeva (EB 4314) te Bischoffova i Steingräberova (Nr. 117b) izdanja i Brugerove obrade115 kod Breitkopfa & Härtela za modernu desetparnu baslutnju ili Wensieckovu za gitaru (Hofmeister FH 4035).