Popis preuzet iz disertacije »German Galant Lute Music in the 18th Century« (Göteborg University, 2000.) Pjera Kjetila Farstada od str. 297 nadalje i 385 (skraćeno).
ALBINI, GIROLAMO (?-?)
Naveden je kao teorbist i komorni glazbenik na dresdenskome dvoru s plaćom od 500 talira.
AMANDUS, P.
Jedan je od posljednjih profesionalnih lutnjista Češke (Bohemije). Živio je u samostanu Augustinaca u Lyssa-i, a car Karlo VI. imenovao ga je za »kaiserlicher Lautenschläger« – »carskog svirača lutnje«.
ARIGNONI, FRANCESCO
Bio je zaposlen kao svirač teorbe na dresdenskom dvoru 1697. godine. Naveden je, također, u popisu Hofkapelle (dvorskog ansambla) 1709. i 1712.-1716. godine. Godine 1719. se Francesco Arignoni u zapisima spominje zajedno s Weissom kao teorbist, a Bentley (vidi niže) kao gambist.
ARNE, THOMAS AUGUSTIN (1710.-1778.)
Engleski skladatelj, violinist i pisac engleske kazališne glazbe sredinom 18. stoljeća. Njegove su pjesme postale popularne u Njemačkoj, o čemu svjedoče njegovi aranžmani pjesama za glas i lutnju u augsburškoj knjižnici.
BACH, JOHANN SEBASTIAN (1685-1750.)
Očito je imao više od samo letimičnih kontakta s kružokom lutnje u Leipzigu. Johann Christian Weyrauch, koji je od 1717. do svoje smrti 1771. godine živio u Leipzigu, bio je osobni Bachov prijatelj i intabulator barem dviju njegovih skladbi za lutnju. Vjerojatno je svirao teorbu kod različitih prigoda u svjetovnim i crkvenim koncertima. Dionice lutnje u Muci po Ivanu, Muci po Mateju i Trauerode (Odi žalosti) nisu nipošto jedine naznake lutnje u Bachovim djelima. Johann Ludwig Krebs, koji je od 1726. do 1737. godine prebivao u Leipzigu, bio je Bachov učenik i član Collegiuma Musicuma. Vjerojatno je izvodio basso continuo na teorbi kada se to zahtijevalo. Drugi od njegovih učenika, Rudolf Straube, također je svirao lutnju. U Leipzigu je bio od 1733. do 1746. godine. Christiane Mariane von Ziegler, Sylvius Leopold Weiss i Johann Kropfganns najvjerojatnije su susreli Bacha njihovim kontaktima preko obitelj Gottsched u Leipzigu. (Vidi njihove životopise).
BACKSTROH.
Troje osoba pod tim imenom je bilo zaposleno u dresdenskoj Hofkapelle početkom 18. stoljeća. Jedna od njih izgleda da je bila zaposlena kao svirač teorbe 1697. godine s plaćom od 200 talira.
BARON, ERNST GOTTLIEB (THEOPHIL)
Ernst Gottlieb (Theophil) Baron rođen je 16. veljače 1696. u Breslau (Wroclavu). Bio je sin Michaela Barona, trgovca galanterijom (Posamentirers) i policajca poručnika u gradskoj upravi Breslaua, a kasnije crkvenjak-zvonar crkve sv. Barbare u Breslauu. Michael je umro 1717. godine. Ernst Gottlieb je prvotno bio pod obvezom preuzimanja očevog posla, ali ganut glazbom, posebno sviranjem lutnje, sa četrnaest je godina odlučio studirati lutnju (oko 1710.).
Njegov je prvi učitelj vjerojatno bio češki lutnjist Jacob Kohaut (1678-1762), otac lutnjista Karla Kohauta (1726-1782). Baron je u Breslau pohađao gimnaziju Elisabethanische Gymnasium do 1715. godine kada je otišao u Leipzig na studij filozofije i prava na čuvenom sveučilištu. Leipzig nije imao dvor, a kulturni život događao se oko sveučilišta i »Collegium Musicuma«. Leipzig se, poput Breslaua, Danziga, Königsberga, Frankfurta na Majni i Hamburga u to vrijeme razvijao u financijsko središte. Mnogi su lutnjisti studirali na sveučilištu. Baron je tamo studirao od 1715. do 1720. godine. Kao što je ranije spomenuto, Adam Falckenhagen je radio na sveučilištu od 1719. 1720. godine. Anton Wilhelm Heinrich Gleitsmann (1698. – nakon 1746.) studirao je pravo i glazbu u Leipzigu od 1716. ili 1717. godine.Johann Pfeiffer, kasniji »Kapellmeister« (kapelnik) na dvoru Bayreutha i skladatelj jednog „Concerta“ za lutnju, bio je imatrikuliran kao student sveučilišta u Leipzigu 1717. godine i ostao tamo do 1719. Baron navodi da je Gottfried Meusel također studirao u Leipzigu, »posvećujući se pored glazbe za nekoliko godina studiju prava.«
Između 1719. i 1728. godine Baron je posjetio mnoge gradove, a u Jeni se nastanio 1720. godine. Prvo je otišao u Halle, zatim na izviđačko putovanje na dvorove Cöten, Schleiz, Saalfeld i Rudolstadt. Bio je imatrikuliran na sveučilištu 16. travnja 1720. godine. Baron je studirao kod Jacoba Adlunga u Jeni, njemačkog orguljaša i znanstvenika, i učio svirati klavijaturu i proširivao svoje osnovno glazbeno obrazovanje. Adlung nam je (1758.) pribavio nekoliko zanimljivih informacija o Baronovoj knjizi Untersuchung:
»On (Baron) je sa mnom u Jeni studirao i, već je tada želio da se tamo objavi njegova knjiga (Untersuchung); no, budući da mu nitko nije htio platiti ni dukat po arku, a osim toga i nitko nije bio zadovoljan, jer je suviše vatreno pisao protiv Matthesona, odustalo se od toga.«
Adlung je s Johannom Nikolausom Bachom u Jeni studirao orgulje i napisao nekoliko knjiga o glazbenoj teoriji. Prema Adlungovoj tvrdnji da je Baron s njime studirao, vjerojatno je da je onda Baron barem tri ili četiri godine u Jeni ostao, sve do otprilike 1723.-1724. godine. Anegdota o Baronu koju je ispričao Simeon Metaphrastes smatra se da je nastala kada je on (Baron) boravio u Jeni.
Zanimljivo je primijetiti da je Baronova Untersuchung vjerojatno dovršena, već 1723./1724. godine, ali njegova kritika Matthesona, kojoj se mnogo divilo u to vrijeme, otežala je Baronu objavljivanje njegove knjige.
Nakon što je napustio Jenu, Baron je posjetio mnoge druge gradove u Njemačkoj (Kassel, Fulda, Würzburg, Nürnberg i Regensburg). U Regensburgu je susreo Sr. Excellenz den Hrn. von Reck, zaslužnog delegata saksonsko-luksemburškog vijeća, vrlo slavnog i velikog znanja, koji ga je preporučio svome bratiću Hrn. Christianiju, na dvoru Mecklenburga.
Godine 1727. objavio je osam kopija svoje knjige Historisch – Theoretisch und Practische Untersuchung des Instruments der Laute, posvećene lordu Ernstu Augustu knezu Saske.
Dana 12. svibnja 1728. Baron je kao lutnjist naslijedio Meusela na dvoru Sachen-Gotha. Nakon kneževe smrti 1723. promjene na dvoru dovele su do Baronove ostavke od njegove službe. Potom se vratio u Eisenach gdje je odmah zadobio dobru službu: „allwo er sofort des Glück hatte, bey der hochfürste Kammer- und Capellmusik aufgenommen zu werden“ („gdje je odmah imao sreći biti primljen u kneževskom komornom ansamblu“). Prema Marpurgu, što je po meni (Pjer Kjetilu Farstadu) vrlo pouzdan izvor, Baron je u Eisenachu ostao do 1737. godine kada je iskoristio svoj odmor da dobije namještenje u Berlinu, u to vrijeme na dobrom glasu u državi Brandenburg kao vrlo povoljno mjesto za zaposlenje. Prije, nego li je napustio Eisenach, knez mu je dao pismo preporuke za prijestolonasljednika, kasnijeg kralja Frederika II. Pruskoga. Baron je, također, bio uvjeren da ukoliko ne postigne ono za čim je težio u Berlinu, da se tada u svako doba može vratiti na svoj staru službu u Eisenach. Na svojemu putu za Berlin Baron je posjetio Merseburg i tamo svirao za kneza. Zatim je otputovao kako bi vidio princa Leopolda Cöthenskoga i posjetio svoje stare prijatelje (među njima violinista i violista Christiana Ferdinanda Abela (1683.-1737.), bliskog prijatelja J. S. Bacha). Nakon uspješnog nastupa na dvoru u Cöthenu, svoja daljnja putovanja odgodio je do jeseni.
Krajem 1737. godine stigao je u Rheinsberg, Berlin. Pokazao je svoju preporuku od kneza Eisenacha i odmah je zaposlen kao svirač teorbe na dvoru, a kasnije u kraljevskom komornom orkestru i dvorskom orkestru. Od 1742. godine do svoje smrti njegova je plača iznosila 300 talira godišnje.
Baron u Berlin sa sobom nije donio teorbu, ali mu je bilo dopušteno ići u Dresden dati tamo izraditi jednu prema vlastitom ukusu. U Dresdenu je, međutim, umjesto toga kupio teorbu od Silviusa Leopolda Weissa.
Drugi lutnjist s kojim se Baron u Dresdenu upoznao bio je Rus Belgratzky (Bellagradszky, Beligratzky, Pelegrazki), također Weissov učenik, koji je živio u Drezdenu od 1733. na službi kod grofa Keyserlingka i od 1737. godine neko vrijeme u Berlinu.
Baronovo se zaposlenje na berlinskome dvoru sastojalo od davanja recitala i miješanih koncerata s dvije violine, jednom violom (njem. Armgeige-ručna violina) i violončelom (skladbe se navode jednostavno kao concertos, partitas, duets, trios i solos). No, glavno zanimanje mu je bilo ono svirača teorbe u orkestrima. Baron je u Berlinu ostao do svoje smrti 12. travnja 1760. godine.
Iz Baronove knjige Untersuchung znamo da je Weiss poučavao nekoliko učenika, profesionalce i amatere, no, najviše amatere. Kao što se može vidjeti iz Untersuchung, to je bio, također, slučaj kod Barona: »Što se tiče mog udjela«, pisao je »Ne želim ništa više nego završiti ovaj projekt, kojim imam sve dobre namjere na zadovoljstvo i korist svim vrijednim amaterima.« Kada svratimo kratak pogled na njegove suite za solo lutnju, vidjet ćemo da su mnoge od njih na srednjoj razini, kompozitorski i glede tehnike sviranja. To pokazuje da je pisao glazbu za amatere (njem. Liebhabers-ljubitelje). Većina lutnjista u to su vrijeme vjerojatno bili amateri.
Teorijska djela:
Njegovo glavno djelo je Historisch-theoretisch und practische Untersuchung des Instruments der Lauten (Povijesno-teoretsko i praktično istraživanje glazbala lutnje), Nürnberg, 1727. 28 i 218 stranica, objavljeno u reprintu 1965.
Članci objavljeni 1750-tih godina:
Herrn Barons Fortsetzung seiner in dem Walterischen Lexico befindlichen lebensumstände, Berlin, 1755., jedan članak u djelu Historisch-Kritische Beyträge zur Aufnahme der Musik, vol. I, str. 544-546., Friedricha Wilhelma Marpurga.
Herrn Ernst Gottlieb Barons Beytrag zur historisch-theoretisch-und practischen Untersuchung der Laute, članak objavljen u djelu Historisch-Kritische Beyträge zur Aufnahme der Musik, vol. II, Berlin, 1756., str. 65-83., Friedricha Wilelma Marpurga.
Herrn Barons Abhandlung von dem Notensystem der Laute und der Theorbe, članak objavljen u djelu Historisch-Kritische Beyträge zur Aufnahme der Musik, vol. II, Berlin, 1756., str. 119-123, Friedricha Wilhelma Marpurga.
Herrn Barons zufällige Gedanken über verschiedene musikalische Materien, članak objavljen u Historisch-Kritische Beyträge zur Aufnahme der Musik, vol. II, Berlin, 1756., str. 124-128. Friedricha Wilhelma Marpurga.
Abriss einer Abhandlung von der Melodie, Berlin, 1756., Haude & Spencer, 12 stranica.
Versuch über das Schöne, Altenburg, 1757., [prijevod: P. Yves – Marie André: Essai sur le beau, 1741.]; dodatak u: Des Herren Gresset […] Rede von dem uralten Adel und Nutzen der Musik im Jahr 1751 gehalten [prijevod Des Herrn Gresset: Discours sur l’harmonie], također objavljeno zasebeno, Berlin, 1757.
U Berlinu je živio među najvažnijim teoretičarima vremena: Friedrich Wilhelm Marpurg (1718.-1795.), Christoph Nichelmann (1717.-1762.), Johann Friedrich Agricola (1720.-1774.), Johann Philip Kirnberger (1721.-1783.), Johann Joachim Quantz (1697.-1773.) i Carl Philipp Emanuel Bach (1714.-1788.).
Nije mnogo poznato o »životu lutnje« u Berlinu 18. stoljeća. Izgleda da Baron nije imao isti pozitivan utjecaj na lutnju i glazbu lutnje na području Berlina kao Weiss na području Drezdena-Leipziga. To bi moglo biti zbog načelnog opadanja zanimanja za lutnjom kao solističkim glazbalom, što je započelo od 40-tih godina 18. stoljeća.
Baronova glazba se nalazi u sljedećim knjižnicama:
- Knjižnica Leipzig, Ms. III. 11. 6. a. (ranije »Privatbibliothek Dr. Werner Wolfheim«, Berlin-Grünewald).
Sonata á 2. Luthe è Flauto traversi d[i] S[ignor] Baron
Fantasie für die Laute, 1757. in Es
- Bibliotheque Royale de Belgique,
Ms. II 4087/1: Sonata á Liuto solo in B
Ms. II 4087/2: Sonata á Liuto solo
Ms. II 4087/3: Duetto á Liuto, e Traverso in G.
Ms. II 4087/4: Fantasia
Ms. II 4087/5 Concerto, in C á Liuto obligato, Violino e Basso.
Ms. II 4087/6 Concerto, in C á Liuto obligato, Violino e Basso (kao u 4087/5 dionica lutnje 4087/6 pojavljuje se u Ms. II 4087/7.
Ms. II 4087/7 Sadrži dionicu lutnje od Ms. II 4087/6 i Ms. II 4087/5
Ms. II 4087/8 Liuto Solo in F del Sigr. Baron
Ms. II 4087/9 Liuto Solo (u c-molu) Ista suita kao i Ms. 4087/8 ali bez dva stavka Polonoise.
Suita u g-molu
Suita u F-duru
Suita u d-molu
Ms. II 4087/10 Liuto Solo u a-molu
Suita u a-molu
Suita u C-duru
Suita u G-duru
- Staats- und Universitätsbibliothek Königsberg (Kaliningrad):
Ms 3026, fascikl VI: Partita in G
Ms. 3026, fascikl VII: Partita in F
- Preussische Staatsbibliothek Berlin:
Mus. ms. 40633: Partie De Mr Baron
- New York Public Library: Archiv Harrach
Concerto á luth, oboe et Violoncello (u c-molu)
Concerto á Liuto, Violino (u d-molu)
Concerto á Liuto, Flaute Traverso, Violoncello (u G-duru)
Suite á 2 Luth par Baron (u B-duru)
- Mecklenburgische Landesbibliothek, Schwerin
TRJO./Flauto=Traverso./Violino./Basson./Composta Del:Singl:/E.T.Baron./J J B.
- Baronova glazba u drugim izvorima
U Der getreue Musikmeister, Hamburg, objavio G. Ph. Telemann 1728.:
Suite (Partie) in F
BENTLEY, (BENTEG) GOTTFRIED (?-1729.)
Naveden je kao »Arci Liutist« i »Cammer Teorbist« 1729. godine. Prvi put se u Dresdenu spominje 1709. godine sa plaćom od 400 talira. Godine 1717. spominje se kao svirač arhilutnje. Od otprilike 1718. do 1720. godine naveden je kao gambist, glazbalo za koje je pretpostavlja da je svirao od oko 1718. do 1720. godine.
BERGEN, JOHANN FERDINAND WILHELM GRAF VON.
Bergenova glazba za lutnju čuva se u Beču, Ebenthalu i Göttweigu. Rukopis iz Beča (RISM volume VII) smatra se da potječe iz otprilike 1725. do 1750. godine, no, budući da sadrži glazbu zapisanu samo za 11-parnu lutnju, izgleda da je napisan vjerojatno prije 1720. godine, možda čak i ranije, iz prvog desetljeća 18. stoljeća. Tim Crawford u svojem članku Lord Danby, Lutenist of »Quality« kaže:
»’Grofovi Berghen’ su problematični za identificirati, jer je mnogo gradova u ‘Njemačkoj’ koji se zovu Bergen. Bio je jedan važan skladatelj lutnje s ovom titulom: tri izvrsne suite od jednoga ‘comte bergen’ pojavljuju se u jednom manuskriptu iz 18. stoljeća koje su sada u Beču. Jedna je objavljena u novije vrijeme. Izdavač je skladatelja identificirao kao Johann Ferdinand Wilhelma, Reichsgraf von Pergen (ili Bergen) 1648.-1766. [sic!], koji je postao visokopozicionirani carki službenik. Ovaj grof Bergen imao je mlađeg brata (Joseph Leopold, 1688.-1725.), ali detalji o njihovom glazbenom djelovanju (osim glazbe za lutnju – ukoliko je stvarno njegova) do sada još nisu izašli na svijetlo dana. Ako je stariji grof bio vješt svirač lutnje oko 1709. godine kao što to sugerira fina (nešto kasnija) glazba u Bečkom rukopisu, bilo bi začuđujuće ako Bérard ne spominje tu činjenicu.«
BERHANDTZKY, ROCHUS (BERHANDTZKI, BERHANDTZKHJ, BERHANDTZI, BERHANDTZKHI, BERHANTSKI) (? – 1705.)
Porijeklom iz Schwalbacha, naveden je kod Eitnera kao dvorski lutnjist kod bavarskog izbornog kneza Maxa Emanuela u Münchenu i zaposlen u rujnu 1682. godine s plaćom od 100 guldena. Od 1689. godine spominje se kao Camer Lauttenist (komorni lutnjist). Prema Flotzingeru, njegova je jačina bila u sposobnosti improviziranja i interpretaciji.
BEYER, JOHANN CHRISTIAN (? – ?)
Godine 1760. Johann Christian Beyer objavio je svoju knjigu Herrn Professor Gellerts Oden, Lieder und Fabeln, nebst verschiedenen Französischen und Italiänischen Liedern, für die Laute übersetzt. To je jedna od nekolicine tiskovina za lutnju i glas izdavačke kuće Breitkopf u Leipzigu. Knjiga sadrži 34 intabulacije popijevki s tekstom. Johann Christian Beyer je vjerojatno urednik i intabulator tih djela, ali ne i skladatelj. Ovo djelo je važno, jer pokazuje ugodbu 13-parne lutnje koja se temelji na Baronovoj knjizi i tabelu ornamenata, koja se temelji vjerojatno na sličnoj tabeli na nürnberškom rukopisu 25461.
BIBER, HEINRICH IGNAZ FRANZ VON (1644., Wartenberg, Češka – 1704., Salzburg)
Biber je bio izvanredan češki violinski virtuoz, koga je Burney hvalio da je bio najbolji i, također, dobar skladatelj. Najviše je poznat po svojim violinskim sonatama. Njegova veza sa lutnjom nije poznata, ali jedna passacaglia za lutnju nosi njegovo ime. Bio je član salzburškog dvora 1670. godine i kapelnik tamo 1684.
BIECHTELER (PIECTELE, BIECHTLER, PICHTELER, PIEHTLER), MATTHIAS SIGISMUND VON GREIFFENTHAL (oko 1670., Leibnitz – oko 1744., Salzburg)
Dieter Kirsch i Lenz Meierott spominju Biechtelera kao istu osobu kao Piectele, jednim austrijskim skladateljem crkvene glazbe. Spominje se nekoliko puta u berlinskim tabulaturama za lutnju u Krakovu, Mus. ms. 40620. Bio je kapelnik salzburškog nadbiskupa od 1690. do 1712. godine, a 1724. postao je plemić. Daljnje veze s tradicijom lutnje nisu poznate.
BIELOGRADSKY, TIMOFEI (BELLAGRADZKY, BELGRATZKY, BELIRATKY, PELEGRAZKI)
Rođen je vjerojatno oko 1710. u Ukrajini. Bio je svirač pandure i lutnjist došavši 1733. godine u Dresden s ruskim diplomatom grofom Keyserlinkom (1696.-1764.). Bielogradsky je bio nekoliko godina Weissov učenik. Godine 1737. otišao je u Berlin, gdje je postao učiteljem Johanna Reichardta. Godine 1741. bio je namješten u Dresdenu (sa grofom Heinrichom von Brühlom). Prema Eitneru, Bielogradskyijevo sviranje i pjevanje se hvalilo. Ernst Gottlieb Baron je Bielogradkoga susreo oko 1737. godine u Dresdenu. Možda ga je tom prilikom nagovorio da dođe u Berlin, jer je, prema Eitneru, vjerojatno 1737. bio u Berlinu. Izgleda da nijedna Bielogradskyijeva skladba nije preživjela, no bio je vjerojatno izvanredan lutnjist i fini improvizator. Prema Crawfordovom istraživanju, Bielogradsky je svoj ugled zahvaljivao svojem poučavanju i kao interpret Weissove glazbe. Za njega se kaže da je svirao u stilu svoga učitelja.
BLEDITSCH (GLEDITSCH ?), JOHANN CASPAR ?) (? – ?)
Skladatelj za lutnju iz Beča, čija se djela čuvaju u brüsselskoj knjižnici. Bleditsch je, također, naveden na Breitkopfovoj listi dražbe (usp. poglavlje III). Pohlmann vjeruje da su Bleditsch i Gleditsch jedna te ista osoba. Schering spominje Gleditscha kao »Stadtpfeiffera« (gradskog pifara) u Leipzigu od 1719. do 1747. godine. (Usp. Gleditsch niže).
BLOCK, (BLOCKH), (? – ?)
Iz prve polovice 18. stoljeća, autor je jedne skladbe koja se čuva u Salzburgu, u knjižnici Universitätsbibliothek, Lautencodex M III25.
BLOHM (?-?).
Bio je povezan s Bečom i, također, naveden na Breitkopfovoj listi dražbe. Usp. poglavlje III.
BLUHME, JOHANN (? – ?)
Živio u Dresdenu u prvoj polovici 18. stoljeća. Prema »Dresdner Staatskalender« iz 1729. godine bio je član poljskog dvora.
BOHRENFELS, ANDREAS BOHR (BOOR, POHR) VON (1662.-1725.)
Bio je namješten kao »Kaiserl. Hof- und Kammermusikus« (Carski dvorski i komorni glazbenik) na bečkoj Hofkapelle između 1696. i 1725. godine. Njegova je plaća iznosila 504 florina, 360 kruna. Baron ga navodi kao »carskoga dvorskog lutnjista, no budući da vrlo pazi na svoja djela, izvan bečkog društva nije poznat«. Osam mjeseci, od kolovoza 1704. do ožujka 1705. godine, Bohr je u kući princa Lobkowitza bio učitelj lutnje. Na bečkom dvoru Bohr je podučavao lutnju pridošlicama među dvorjanima.
BOUSSIER, FRANZ ANTON (? – 1733., Innsbruck)
Djelovao je od 1691. do 1733. godine u Innsbrucku kao teorbist, svirač basa, timpanist i pjevač. U njegovom pismu preporuke za namještenje na dvoru kao dvorski glazbenik u Innsbrucku piše da je bio malo ‘slabašan’, ali vrlo sposoban s popularnim načinom pjevanja. Teorbu je učio kod Johanna Josefa Hagga, također, u Innsbrucku. Boussier se u jednom izvještaju iz 1695. godine navodi kao »dobar svirač basa, violine i viole, a neophodan i kao svirač teorbe«. Njegova je plaća 1691. godine iznosila 110 florina, a 1697. 240 i 1708. 400 florina! Godine 1701. otišao je u Veneciju kako bi usavršio svoje sviranje teorbe. Nakon povratka 1708. godine, dijelio je mjesto Kapellmeistera (kapelnika) sa Karlom Wannerom. Bousier se također spominje kao »hochfürstlich pfalzgräflich Neuburgischer Kammermusikus.«
BRONIKOWSKY, MONSIEUR DE BOGISLAUS STANISLAUS (oko 1700.-1772.)
Poljski kapetan i 1746. pobočnik generala van Unruha u Dresdenu. U Berlinu se čuva jedna Polonaise Favorite de Mr. de Bronikowsky in D [francuska tabulatura za 13-parnu lutnju] rukopis 40633 [Berliner Lautentabulaturen in Krakau].
Bronikowsky je bio rodom Poljak. Između 1716. i 1753. godine živio je u sljedećim mjestima: Gandern (1730.), Radewitsch (1751.) i Oblath (1753.) u pokrajini Brandenburg; Haselberg (1716.), Frischendorf (1745.) i Kemnath (1745.) u Šleziji. Šleska obitelj Oppeln-Bronikowsky bila je u bliskom rodu sa sasko-poljskim dvorom u Dresdenu. Godine 1750. imenovan je za majora, a 1772. je umro. Bio je osobni prijatelj Friedricha Wilhelma Raschkea. U nekoliko sačuvanih skladbi Bronikowskog može se zabilježiti korištenje elemenata poljske glazba onog vremena. Koczirz tvrdi da je Bronikowsky aranžirao poljske nacionalne plesove za lutnju. Pisao je za 13-parnu lutnju.
BRUNS, FRIEDRICH NIKOLAUS (1637. Lübeck – 1718., Hamburg)
Bio je virtuoz lutnje i ravnatelj glazbe u katedrali i gradskih glazbenika u Hamburgu. Kasnije (1687.) je bio ravnatelj crkvene glazbe u Hamburgu. Nije poznato je li pisao glazbu za lutnju.
CASIMIR, WENZEL (WENCESLAUS), (? – ?)
Lutnjist poznat iz rukopisa za lutnju Lautenbuch des Casimirus Wenceslaus Comes à Verdenberg et Namischt Anno 1713, knjižnice grada Brno (Brünn), Ms. Inv. 4081/A. 13268, koji sadrži 60 djela za lutnju skladatelja Frischauffa, Fuxa, Lauffensteinera, Questenberga, Ph. Weillanda i Weichenbergera za baroknu lutnju u francuskoj tabulaturi iz 1713. godine.
CAMERLOHER, PLACIDUS VON (1720., Murnau – 1776., Freising)
Izvrstan orguljaš i violinist koji je imao nekoliko sposobnih učenika.
CECCHERINI, ANTONI (? – ?)
Živio je u prvoj polovici 18. stoljeća. Oko 1750. godine izgleda da je bio posljednji profesionalni svirač teorbe u Pragu. Bio je zaposlen u crkvi »Kreuzherrenkirche« u Pragu kao »con organo e thiorba.«
CHRIST, JOHANN ADOLF (JODOCUS) (165.-1746.)
Walther ga navodi kao svirača pozaune (trombona) i člana Hofkapelle (dvorskog ansambla) u Beču 1721. i 1727. godine. Köhler ga spominje kao svirača korneta, zaposlenog 1738. sa plaćom od 500 florina, koja je 1741. smanjena na 450 florina.
CLEMENTI, ORAZIO (1637.-1708.)
Od 1. srpnja 1663. do svoje smrti služio je kao teorbist u Hofkapelle Beču. Njegova je mjesečna plaća između 1663. i 1680. godine iznosila 50 kruna („Cronen“), a od 1680. do 1708. godine 100 florina.
CONRADI, JOHANN GOTTFRIED (? – ?)
Objavio je knjigu o lutnji »Neue Lauten-Stücke als Préludes, Allemands, Courants, Gigues, Menuets etc. Franckfurth an der Oder, Bey Johann Gottfried Conradi, MDCCXXIV [1724]« u francuskoj tabulaturi lutnje. Bio je lutnjist u Frankfurtu na Odri u prvoj polovici 18. stoljeća.
CONTI, FRANCESCO BARTOLOMEO (1682.-1732.)
Talijanski skladatelj i svirač teorbe zaposlen u bečkoj Hofkapelle. Glavni teorbist u Hofkapelle bio je Orazio Clementi. Godine 1708. kada je Clementi umro, postao je Conti glavni teorbist do 1726. godine. Joachim Sarao iz Napulja ga je naslijedio. Godine 1713. Conti je imenovan za dvorskog skladatelja i u nekim od njegovih rukopisa od 1719. do 1725. godine navodi se kao skladatelj i teorbist. Njegova je godišnja plaća 1713. godine iznosila 1400 guldena. Zuth ga navodi kao virtuoza teorbe – Theorbenvirtuose«. Napisao je nekoliko opera, oratorija, kantata, sakralnu glazbu (nekoliko misa) i instrumentalnih komada. Williams piše da njegova glazba pripada prijelaznom razdoblju koje nagoviješta Hasseove i Jommenellijeve stilove. Premda je bio »Theorbenvirtuose« rijetko je upotrijebio teorbu u svojim operama i oratorijima, ni solistički, ni za continuo.
CORIGNIANI (? – ?)
Bio je skladatelj za lutnju.U rukopisu II 4089 u Brüsselu predstavljen je jednim koncertom zajedno s lutnjom i, također, je naveden u Breitkopfovom katalogu iz 1761. godine i na Breitkopfovoj listi dražbe iz 1836.
CZIERWENKA, (WENZEL?) (? – ?)
Skladatelj za lutnju i vjerojatno lutnjist u Češkoj na obratu stoljeća. Vogl sugerira da je Czierwenka bio ista osoba kao i Wenzel Czierwenka, kantor u Bezno-u, Kolinu i Schreckensteinu.
DAUBE, JOHANN FRIEDRICH (prije 1730. »Hessendarmstadt«– 1797. Beč)
U dobi od jedanaest godina (oko 1741.) poznato je da je bio aktivan na berlinskome dvoru i vjerojatno je imao nastavu kod Barona. Njegove VI. Sonatas pour le lut, dans le gout moderne, op. 1 objavio je J. U. Haffner u Nürnbergu 1746. godine. Njegove intabulacije Graunovih i Hasseovih opernih arija pokazuju određeni utjecaj iz berlinskog razdoblja.
Godine 1744. preselio se u Württemberg i bio zaposlen kod vojvode Karla Eugena Württemberškoga. U službenom dekretu o imenovanju u Württembergu, navodi se da je prije stanovao u Berlinu.Vojvoda Karl Eugen bio je učenik C. P. E. Bacha u Berlinu. Vjerojatno je Daubea doveo sa sobom. Nakon 1750. godine Daube se navodi kao komorni flautist. Godine 1755. otpušten je od svoje službe, vjerojatno zbog opadanja popularnosti lutnje, a 1758. je prema evidenciji iznova postavljen za drugog (2.) flautista u orkestru. Na toj je službi ostao do 1765. godine kada se preselio u Augsburg. Snook-Luther spominje mogućnost kako je Daube sa Augsburgom imao prije kontakt preko tvrtke J. J. Lotter, koja je objavila Daubeove prijašnje sonate za lutnju. Godine 1769. preselio se u Beč, gdje je proveo svoj život do smrti. Njegova solistička djela za lutnju izgleda da su napisana oko 1750. godine kada je boravio u Württembergu. Njegova dva tria za lutnju kasnije su skladana, vjerojatno nakon dolaska u Beč. O Daubeovom boravku u Beču je malo poznato. Karbaum spominje da je do smrti zadržao jednu lutnju. Uz Kirnbergera, Quantza i Matthesona bio je jedan od glavnih teoretičara svoga vremena. Njegove teorijske publikacije čine General-Bass iz 1756.; Der Musikalische Dilettant iz 1770./1771.; Der Musikalische Dilettant iz 1773.; Beweis, dass die gottesdienstliche Musik iz 1782.; Anleitung zur Erfindung der Melodie iz 1797.1798.
DECKERT (? – ?)
Pojavljuje se kao intabulator sakralnih napjeva u rukopisu Mus. ms. 4062 (oko 1750.) u državnoj knjižnici Staatsbibliothek Preussischer Kulturbesitz u Berlinu.
DIESTEL, GOTTFRIED (? – ?)
Bio je zaposlen na dvoru u Gothi 1745. godine i svirao lutnju pod kapelnikom Gottfriedom Heinrichom Stölzelom, koji je umro 1749. i bio prethodnik Georga Bende. Iste godine, izvješćuje se, kako je Diestel zatražio dodatni novac da kupi strune za svoje lutnje. Zbog različitih ugodaba (komorni ton, op. prev.) koje je zahtijevala crkvena i komorna glazba, morao je ožičiti dvije teorbe. Prema Eitneru je Diestel bio još 1754. godine lutnjist u Gothi. Diestel je slavljen kao veliki virtuoz lutnje te je gostovao i svirao na različitim njemačkim dvorovima. Diestel se na jednom koncertnom oglasu od 28. rujna 1764. godine još navodi kao lutnjist iz Saxon-Gotha i čuveni virtuoz na lutnji koji je stekao veliki uspjeh na različitim važnim njemačkim dvorovima.
DIX, AURIUS (1669.-1719., Prag)
Baron spominje Ecksteina i Dixa kao suvremenike: »Antonius Eckstein i Aurius, ili prema drugima, Audius Dix, obojica su živjeli u Pragu i platili su svoj danak prirodi 1721. godine. U njihovim komadima nalazimo dobru melodiju, punoglasnu teksturu i cantabile (pjevnost).« Baron se, međutim, prevario u godini njihove smrti. Dix je umro 1719., a Eckstein 1720. Dix je napisao mnogo lijepih komada za lutnju kao i jednu metodu (školu) za lutnju. Po tome zaključujemo da je vjerojatno bio i učitelj lutnje.
DURANT, PAUL CHARLES
Rođen je početkom 18. stoljeća, a umro nakon 1769. godine. Godine 1756. naslijedio je Falckenhagena u Bayreuthu kao lutnjist. Malo je poznato o Durantu. Domning spominje mogućnost da bi Durant bio potomak poljske obitelji glazbenika (Duranowski/Durant). Jedan lutnjist imenom Anton Aloys Durant bio je lutnjist princa Esterhazyija od 1715. do 1722. godine. Iz 1745. godine pronađen je na dvoru u Mannheimu jedan lutnjist imenom Durang, što je vjerojatno drugi način pisanja imena Paul Charles Durant (ili Durang). Povezanost (veza) tih dvaju imena Durant nije jasna. P. C. Durant imao je dva koncerta u lipnja 1747. godine u Mannheimu, a jedan koncert u srpnju u Frankfurtu. Ostao je u Bayreuthu sve dok se dvor 1769. godine preselio u Ansbach (Onolzbach).
DÜRR, JOHANN ANTON (? – 1740.)
U prosincu 1700. godine došao se zajedno sa svojim četirima sinovima u Weissenfels kako bi za vrijeme karnevala zabavljali sviranjem lutnje. Dürr se zaposlio u Weissenfelsu, a za rođendan princeze 1721. godine su Johann i njegovi sinovi njihovim sviranjem lutnja zabavljali dvorsko društvo.
ECKSTEIN, ANTONIUS (oko 1657.-1720.)
Nekoliko stvari ukazuju na Ecksteinov kontakt s kućom Losy. Oženio je Barbaru Heverku iz Tachaua 1682. godine, koja je bila dvorkinja kod Johanna Antona Losyija von Losinthala. Najmlađa sestra J. A. Losyija, Marija Jozefa, bila je kuma Ecksteinove kćeri Jozefe. Iz ovoga možemo pretpostaviti da je postojala bliska veza između Losyija i Ecksteina. Vogl navodi mogućnost da je Eckstein bio učitelj lutnje princeze Kaunitz.
EDELMANN, GOTTLOB (? – ?)
Bio je komorni glazbenik, altist i dobar lutnjist. Prema Arnou Werneru, prebivao je u Weissenfelsu početkom 18. stoljeća. Godine 1695. bio je zaposlen kao glazbenik, a kasnije 1718., pjevao i svirao je u crkvi, operi, kazalištu i kao glazbenik »kod stola«. Kasnije je odselio u Eisenach.
ERDMANN, ANTON (? – ?)
Mitzler ga spominje kao čelista i lutnjista u Würzburgu 1746. godine.
FASCH, JOHANN FRIEDRICH (1688.-1758.)
Bio je njemački skladatelj i kapelnik na službi dvora u Weissenfelsu do 1700. godine. Kasnije je studirao kod Kuhnaua na školi sv. Tome u Leipzigu. Posjetio je, također, Zeitza i Darmstadt. Postao je violinist u Bayreuthu 1714., orguljaš u Greitzu, kapelnik u Zerbstu 1722., i ostao u bliskoj vezi sa dvorovima u Dresdenu i Cöthenu. Skladao je kantate, simfonije, uvertire, sonate, koncerte i uživao veliko poštovanje kod svojih suvremenika.
Vjerojatno se u Weissenfelsu 1700. godine upoznao s lutnjistom Johannom Antonom Dürrom i njegovim četirima sinovima. U Leipzigu je valjda, također, susreo lutnjiste Schuchardta, Johanna Gottfrieda Meleya i Davida Hoyera, koji ga je možda nadahnuo da napiše koncert za lutnju.
FELDERN (? – ?)
Godišnjak vladarske kuće Hohenzollern iz 1914. godine na str. 109. navodi da je Feldern bio (prvi ?) učitelj lutnje Wilhelmine, sestre Frederika Velikog u Berlinu.
FICHTEL, FERDINAND FRIEDRICH (1687.-1722.)
Bio je violinist na bečkoj Hofkapelle 1705. do 1722. godine i kasnije vjerojatno, također, i svirač lutnje.
FRISCHAUFF, GABRIEL MATTHIAS (? Wels, Austrija – 1726., Beč)
Djelovao je u Beču prije 1695. godine. Amos ga navodi kao Hinterleitnerovog i Weichenbergerova kolegu i prijatelja.
FUX, JOHANN JOSEPH (1660.-1741.)
Bio je skladatelj, orguljaš i teorbist, a od 1715. godine glavni dvorski kapelnik cara Karla VI. u Beču. Skladao je oratorije, mise, rekvijeme, motete, sonate i partite i bio pod utjecajem Corellija i bolonjskih skladatelja u Italiji.
Izvedba njegove opere Constanza e Fortezza u Beču 1723. godine bila je vrhunac njegove karijeri. Pozvao je i glazbenike iz Dresdena na sudjelovanje u toj operi. S. L. Weiss, Johann Joacim Quantz i C. H. Graun putovali su u Prag kako bi sudjelovali u toj operi, koja se izvodila na otvorenom u sastavu od 100 pjevača i 200 instrumentalista povodom krunidbe cara Karla VI.
GAISRUCK, (GÄSROCK, GÖSROCK) ANTON Reichsgraf von (? – ?)
Bio bečki lutnjist u carevoj službi sredinom 18. stoljeća.
GEBEL, GEORG ml. (1709., Brieg – 1755., Rudolstadt)
Njegov je otac bio Georg Gebel (1685.- oko 1750.) koji je napisao pasijski oratorij Komm mit Jesu, Seel und Sinn, u kojemu se koristi teorba. U dobi od tri godine Georg mlađi je, već imao instrukcije iz čembala kod svoga oca i postao čudo od djeteta, nastupajući od svoje šeste godine života. Godine 172. postao je orguljaš u crkvi Marije Magdalene u Breslau, a 1735. preselio se u Varšavu grofu Brühlu, prvom ministru na saksonskom dvoru. Kasnije je Gebel živio 12 godina u Dresdenu kao dvorski skladatelj i čembalist i gdje je vjerojatno dobro poznavao Weissa. Naučio je, također, svirati pantaleon kod njegova izumitelja Pantaleona Hebenstreita. Godine 1750. postao je kapelnik na dvoru u Rudolfstadtu, gdje je umro 1755. godine.
GINTER (GÜNTER), ADAM FRANZ (1662.-1706.)
Pjevač soprana u bečkoj Hofkapelle od 1676. do 1706. godine, za kojeg se pretpostavlja da je, također, svirao lutnju. Saint Luc mu je posvetio jedan tombeau Tombeau de Mr. Francis Ginter. Gintorovo se ime nalazi na Lobkowitzovoj listi isplate.
GLEDITSCH, JOHANN CASPAR (? – 1747.)
Prema Eitneru je bio gradski pifar (njem. Stadtpfeiffer) u bečkoj Hofkapelle oko 1723. godine. U memorandumu (spomenici) iz 1730. godine tvrdi se da je bio Bachov prvi oboist. Prema Gerberu se dvanaest »Parthien«, od kojih izgleda da su sve izgubljene, pripisuju Gleditschu. Pohlmann, međutim, ova djela pripisuje Bleditschu, skladatelju lutnje iz Beča.
GLEIMUS (GLEIM), JOHANN LAURENTIUS (? – ?)
Bio je Weissov učenik. »Rođen u Quedlinburgu, postigao je prekrasne stvari na svojemu glazbalu. Njegova su djela spekulativna ali prilično čarobna i zna vješto izmjenjivati srednje dionice. Među ostalim je za zabavu, također, studirao pravo i proveo najveći dio svoga života u Halleu u Saskoj.«
GLEITSMANN, PAUL (1660.-11. listopad 1710.)
Prema Schulzeu je Paul Gleitsmann bio otac Antona Gleitsmanna. Paul je bio učenik Johanna Beera (1655.-1700.) i komorni tajnik na dvoru u Arnstadtu od 1690. Navodi se kao lutnjist, violinist i svirač gambe, a od 1702. imenovan je za kapelnika.
GLEITSMANN, ANTON WILHELM HEINRICH (1698. Arnstadt u Tiringiji – nakon 1746.)
Bio je još jedan Weissov učenik. Baron piše o Gleitsmannu: »Studirao je također pravo i glazbu 1716. ili 1717. godine u Leipzigu. Kasnije je otišao u Prag i tamo dobro profitirao. Sada (1727.) je u službi biskupa Würzburga. Njegova djela, u koje je uložio mnogo marljivosti, vrlo su ugodna.«
Douglas Alton Smith pretpostavlja da je Paul Gleitsmann ista osoba, ali to izgleda da je netočno. Mitzler navodi da je Anton Gleitsmann bio teorbist i dvorski pjesnik na dvoru u Würzburgu 1746. godine.
GOTTSCHED, LUISE ADELGUNDE VICTORIA (KULMUS) von (11. 4. 1713.-1762.)
Potječe iz Danziga (Gdanjska) iz jedne muzikalne obitelji u kojoj je njezin otac svirao lutnju, majka klavir i cistru. U njihovoj su se kući ponekad održavali koncerti za ljubitelje. Luisa je u dječjoj dobi počela svirati lutnju. Jedan učitelj lutnje joj je pokazao osnovnu tehniku, no inače je bila samouk. Smatralo se da ju vrlo dobro svira. Svojeg supruga, pjesnika Johanna Christopha Gottscheda, upoznala je 1729. godine u Danzigu i udala se za njega 1735. godine. U svojoj autobiografiji Lebensgeschichte piše njezin suprug da je svirala: »Izvrsno najteža Weissova djela, većinom s lista i čak je zadobila pljesak od ovog velikog majstora kada ju je posjetio 1740. godine, svirajući joj i slušajući ju kako svira.«
Svirala je vrlo dobro basso continuo na klaviru, a kada je stigla u Leipzig 1735. godine učila je kompoziciju kod Bachova učenika Johanna Ludwiga Krebsa, koji je u Leipzigu također bio dobro upoznat s lutnjom i lutnjistima. Bila je, također, prijateljica i učenica S. L. Weissa. Weiss joj je u rujnu 1741. poslao jednu partitu. D. A. Smith navodi moguću vezu između Weissa i obitelj Gottsched:
»Pismo pruža dokaz užeg poznanstva između Weissa i Gottschedovih, nego što se to dosada znalo. Kako je gospođa Gottsched bila očito zainteresirana za Weissovom glazbom lutnje, i budući da su neke fantazije i preludiji, koji se pripisuju Weissu sačuvani u možebitnom njezinom rukopisu, vjerojatno je da je barem dio zbirke Weissovih partita i raznih komada za koje se zna da su bili u vlasništvu izdavačke kuće Breitkopf 1769. godine, nekada bili dio njezine ostavštine.«
Iz njezine autobiografije Lebensgeschichte dobivamo dojam da je bila intelektualka, dobro upoznata sa glazbom, pjesništvom, pisanjem i čitanjem. Povrh toga, ona je mnogo vremena potrošila pišući za »clavier« i lutnju. Stoga je više nego vjerojatno da je intabulacije za lutnju napisala za sebe. Igrala je vodeću ulogu među mnogim lutnjistkinjama leipziškog društva u to vrijeme. Većina od njih bile su amaterke i diletantice koristeći lutnju ili mandoru za pratnju lakih plesnih komada, ili su jednostavno trzale lutnju, koja je u to vrijeme bila popularna među aristokracijom i građanstvom. Dom Luise Adelgunde bio sastajalište domaćih i putujući umjetnika, glazbenika i pjesnika. Glazba se često izvodila u njezinoj kući.
GROF, JOHANN JAKOB (1690., Weikelsdorf – 1723., Merseburg)
Bio je, također, Weissov učenik. Oko 1715. godine Graf je postao Falckenhagenovim učiteljem Od 1718. bio je lutnjist na dvoru u Merseburgu. Baron o njemu piše: » Gospodin Grave, rođen nedaleko od Hallea, čuo je gospodina Weissa i prihvatio je što je moguće njegovu metodu. Godine 1718. otišao je na turneju po Šleziji i nakon što se vratio angažiran je na otmjenom saksonskom dvoru u Merseburgu, gdje je oko 1724. godine umro od sušice. Ovaj fini majstor studirao je pravo uz svoju glazbu. Njegova su djela harmonična, šarmantna i pjevna (cantabile), a svirao je više čisto, nego brzo.«
Bio je pravnik i lutnjist (Cammerlautenist und Jurist Praktikus) na dvoru u Merseburgu. Oženio je Christianu Goller, dvorsku damu u Zörbigu, a umro 1723. godine.
GUMPRECHT, JOHANN (? – ?, 2. polovica 17. st. 1. desetljeće 18. st.)
Potjecao je iz Strassburga. Godine 1668. bio je zaposlen u dvorskom ansamblu u Stuttgartu i tamo ostao barem do 1715. godine, godinu dana prije nego je Brescianello postao kapelnik. Gumprecht je bio poznat po svojoj vještini na lutnji, angelici, teorbi i citari. Njegove su skladbe prilično dobre u usporedbi s mnogim njegovim lutnjistima suvremenicima.
HAAG (HAGG), JOHANN JOSEF (? – 1708., Brixen)
Prema Amosu bio je teorbist i pjevač na dvoru u Innsbrucku od oko 1692. do 1699. godine kada je otišao i zaposlio se kao glazbenik u katedrali u Brixenu, gdje je i umro. Franz Anton Boussier teorbist iz Innsbrucka, bio je njegov učenik.
HADAMAR, CAROLUS LUDOVICUS (CARL LUDWIG) (? – ?)
Hadamar je često posjećivao dvor u Koblenzu sve dok ga je 1711. godine izbornik Karl Joseph Lotarinški nije zaposlio kao Musicus und Lautenist. Često se spominje u dvorskim zapisima iz 1708. i 1710. godine kao gostujući lutnjist. Na krunidbi Karla VI. 1711. Hadamar se priključio izborniku u Frankfurtu. Godine 1713. se posljednji put spominje u dvorskim zapisima. Godišnja mu je plaća iznosila 200 rajnskih talira. Od 1734. Hadamar je povezan sa dvorom u Mainzu. Pronašao sam da se 1734. godine Hadamar neuspješno natjecao za mjesto u dvorskom ansamblu (njem. Hofkapelle) u Mainzu.
HAFFNER, JOHANN ULRICH (1711.-1767.)
Bio je njemački lutnjist i vodeći glazbeni izdavač u Nürnbergu sredinom 18. stoljeća. Svoju izdavačku kuću osnovao je oko 1742. godine. Neka Falckenhagenova djela objavljena su kod Haffnera. Za vrijeme njegovih dvadeset i pet godina kao izdavača objavio je oko 150 djela. Tvrtka je bila specijalizirana na glazbu za glazbala s klavijaturom i komornu glazbu. U Beču je, također, imao skladište.
HAMANN, JOHANN GEORG (1730., Königsberg – 1788.)
Uglavnom je poznat po njegovim filozofskim radovima. Odvojio se od racionalističke filozofije. Njegova povezanost sa glazbom i lutnjom dobro je poznata iz pjesme Die Laute (1753.) Johanna Friedricha Lausona i iz autobiografije Johanna Reichardta. Reichardt je bio Hamannov učitelj, koji je lutnju svirao primarno u svojim mladosti, no i u starosti svirao ju je s mnogo ljubavi. Hamannova veza sa Reichardtom potvrđena je u pismu koje je Hamann poslao svojemu ocu 1752. i 1757. godine. Kada je Hamann tada bio u Berlinu otišao je jedan koncert gdje je upoznao Ensta Gottlieba Barona. Baron je pokazao zanimanje za mladoga lutnjista i dao mu nekoliko satova. Johann Reichardt navodi da je Hamann preferirao melankolične komade, što se, također, slaže sa opisom Hamanna u Lausonovoj pjesmi.
HASSE, JOHANN ADOLF (1699.-1783.)
Desetljećima je u Italiji i Njemačkoj bio skladatelj opera seria. Rođen je blizu Hamburga i tamo je studirao od 1714. do 1717. godine, a godine 1718. pridružio se hamburškom opernom društvu kao tenor.Otišao je u Italiju, gdje je živio oko sedam godina prije nego se vratio u Drezden 1730. godine. Odonda pa do 1763. svoje je vrijeme provodio u Dresdenu i u Italiji. Od 1763. do 1773. godine baza mu je bila Beč. Svoje posljednje godine života proveo je u Veneciji. Hasse se zatim selio od jednog mjesta u drugo. Bio popularan i čuven skladatelj svojega vremena, ali nakon smrti je brzo pao u zaborav. Za sobom je ostavio golem opus djela: opere, intermezze, kantate, mise posmrtne mise, ofertorije, psalme, antifone, himne, solo motete, arije, ostala sakralna djela, koncerte, kvartete, trio sonate, sonate za glazbala s tipkama, ostale sonate i djela za glazbala sa tipkama. Bio je dobro poznat među lutnjistima u Dresdenu, Beču i drugdje. Izgleda da je bio vrlo blizak sa obitelji Weiss. Weissov sin Johann Adolf Faustinus je vjerojatno bio imenovan nakon Hassea i njegove supruge, pjevačice Faustine Bordoni. Mnoge od njegovih arija su obrađene za lutnju.
HAYDN, (FRANZ) JOSEF (1732.-1809.)
Za vrijeme svoga boravka u Beču između 1740. i 1760. kao dječak u zboru stekao je možda nešto znanja o lutnji. Tamo je bilo, također, nekoliko lutnjista kao Jakob Karl Kohaut (Kohott, oko 1678.-1762.); Karl von Kohaut (Carolus Ignatius Augustinus, 1726.-1784.), sin Jakoba i Joachim (Gioachino) Sarao (1699.-1755.), teorbist bečke Hofkapelle od 1741. do 1755. godine. Nemamo, doduše, dokaza da su se oni osobno poznavali. Glazba za lutnju koja se pripisuje Haydnu u augsburškom manuskriptu temeljno je proučio Tim Crawford. No, izgleda da ju je aranžirao neki dvorski lutnjist i vjerojatno se koristila na dvoru u Bayreuthu 60-tih godina 18. stoljeća. Dvije Cassatione pohranjene u Brüsselu također su aranžmani.
HÄUSSLER (?-?)
Bio je lutnjist u Njemačkoj na obratu 18. stoljeća. Njegov brat, Leonhard, naslikao je portret njega u dobi od dvadeset i jedne godine. Ništa nije poznato o njegovom životu lutnjista.
HEINICHEN, JOHANN DAVID (1683.-1729.)
Bio je kapelnik u Dresdenu od siječnja 1717. do svoje smrti 1729. s plaćom od 1200 talira na godinu. Napisao je jedan koncert »Concerto Grosso für Theorbe, Flöte, Violine, Violoncello.« Dionica teorbe zapisana je u konvencionalnoj notaciji, a ne u tabulaturi. Ovaj koncert je krajnje težak za sviranje na teorbi, pa smatram da je Heinichen imao Weissa na umu kada je napisao dionicu teorbe. Baron je bio oduševljen o Heinichenovoj metodi šifriranog basa, Der General-Bass in der Composition i odnosi se na nju u svojoj Untersuchung: »Čuveni i učeni kapelnik Heinichen u Dresdenu potrudio se poučiti šifrirani bas. Bio je toliko uspješan sa svojom jezgrovitom metodom da je zadobio veliki pljesak; cijela rasprava o šifriranom basu najtoplije se preporučuje, jer je napisana najiskrenije, najjasnije i najcjelovitije od svih.«