Domaći lutnjisti

Edin Karamazov

Biografija

Edin i Sting

Edin Karamazov, (prije Džananović) je rođen 1965. godine u Zenici. Kao najbolji student gitare na Konzervatoriju u Ženevi bio je stipendist švicarske vlade. Studirao je lutnju u Baselu na prestižnoj Glazbenoj akademiji za ranu glazbu »Scholi Cantorum Basiliensis« kod Hopkinsona Smitha. Nastupao je na vodećim europskim i američkim festivalima, u dvoranama poput Theatre de la Ville, Concertgebouw, Wigmore Hall, Berlinske filharmonije, Performing Arts Centre in Seoul, La Monnaie, Gulbenkian Festival, Festival Lufthansa u Londonu, Sydneyu, festivalu Schleswig-Holstein itd…. Nastupao je snimao s vodećim ansambima za ranu glazbu, među kojima su Hilliard Ensemble, Hesperion XX i Mala Punica i dr. Pored rane glazbe bavi se istraživanjem mogućnosti lutnje u suvremenom kontekstu improvizacije. Snimio je nekoliko solističkih CD-a i dobio nagrade i priznanja u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. Svjetsku popularnost stekao je 2006. godine sa engleskom rock zvijezdom Gordonom Sumnerom, »Stingom« s albumon »STING – Songs from The Labyrinth – Music by John Dowland – Performed by Sting and Edin Karamazov« kod najprestižnije diskografske tvrtke za klasičnu glazbu u svijetu »Deutsche Grammophon« sa otprilike milijum i pola prodanih CD-a. Time je izuzetno pridonio daljnjoj popularnosti lutnje u svijetu. Vidi rubriku »Razgovori«

Sve vrste lutnja, klasična i električna gitara. Što se tiče lutnje koncertira uglavnom na arciliutu.

Adresa: Radoslava Cimermana 14 10000 Zagreb

Email: edinkaramazov@gmail.com

 

Igor Paro

Biografija

Igor Paro

Nakon što je 1986. diplomirao klasičnu gitaru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Darka Petrinjaka, posvećuje se ranoj glazbi, svirajući renesansne i barokne lutnje. 1988. odlazi na studij rane glazbe u Basel (Švicarska), gdje je 1993. kao prvi lutnjist iz Hrvatske na uglednoj Scholi Cantorum Basiliensis diplomirao renesansnu i baroknu lutnju u klasi Eugena Domboisa i Hopkinsona Smitha.

Igor Paro je multiinstrumentalist čiji ogromni koncertni repertoar obuhvaća glazbu za čitav niz povijesnih trzalačkih glazbala od renesanse i baroka do klasike i romantizma 19. stoljeća: renesansne lutnje od 6 do 10 parova žica, vihuelu de mano, teorbu, baroknu gitaru, citern i baroknu mandolinu, kao i romantične gitare s 6 i 8 žica. Jedan je od rijetkih lutnjista u Hrvatskoj sa znanjem i iskustvom realizacije šifriranog basa (basso continuo).

Kao solist i kao član raznih sastava za ranu glazbu nastupao je u Hrvatskoj, na Večerima rane glazbe u Sv. Donatu u Zadru, na Osorskim glazbenim večerima, na Međunarodnoj slavističkoj školi u Dubrovniku, na Večerima Antuna Dobronića u Jelsi, na zagrebačkoj Sceni Amadeo, u Salonu Očić, u Atelijeru Meštrović u Zagrebu, na Pag Art Festivalu (PAF) u Pagu, na međunarodnim festivalima gitare The Sea & Guitars Festival u Vrsaru, Tirando u Poreču, Zagreb Guitar Festivalu, u ciklusima koncerata u porečkoj Eufrazijani, na međunarodnim festivalima rane glazbe u Dvigradu na BAROMUS festivalu u Rovinju, na Hektorovićevom Tvrdalju u Starom Gradu, te na Varaždinskim baroknim večerima, sudjelujući u brojnim modernim praizvedbama hrvatske i europske renesansne i ranobarokne glazbene baštine.

1997. u suradnji s Igorom Pomykalom organizator je i voditelj prve ljetne Međunarodne akademije za ranu glazbu u Starom Gradu na otoku Hvaru.

Osim u Hrvatskoj i u Švicarskoj nastupao je kao solist i kao član brojnih projekata za izvedbe baroknih opera u Njemačkoj, Italiji, Norveškoj, Češkoj, Mađarskoj i Bugarskoj, te u Izraelu i u Japanu.

Kao zagovornik povijesno osviještenog pristupa izvođenju glazbe kontinuirano njeguje i neiscrpni repertoar umjetničke pjesme uz pratnju lutnje, vihuele ili gitare, od 15. do 21. stoljeća. Surađivao je s našim istaknutim pjevačima, Dunjom Vejzović, Maxom Emanuelom Cenčićem i Ivanom Lazar, s domaćim ansamblima Antiphonus i Camerata Garestin, te s pjesnicima i glumcima Tahirom Mujičićem, Enesom Kiševićem Zoranom Kelavom i Deanom Krivačićem. Surađivao je i sa samoborskim kazalištem lutaka Lutonjica Toporko svirajući renesansnu lutnju u predstavi o Leonardu da Vinciju, te s glumačkom scenom Poco Loco u nizu projekata za djecu pod zajedničkim nazivom “Priča mi se priča…”

Objavljuje zapažene stručne članke o lutnji, vihueli i gitari u strukovnom godišnjaku “Gitara”. 2010. objavio je vlastite transkripcije prve ikad tiskane glazbe za gitaru, 6 gitarskih skladbi Alonsa Mudarre iz 1546. godine.

Renesansna lutnja, teorba, vihuela i romantične gitare

Email: igorparo@gmail.com

 

Diego Leverić

Biografija

Diego Leverić
Rođen u Rovinju 1988. godine, Diego Leverić započinje učenje klasične gitare u OGŠ Vladimir Nazor u Rovinju, u klasi prof. Domagoja Terzića. Nakon Rovinja, maturira s odličnim uspjehom teoretski smjer i gitaru u SGŠ I.Matetić-Ronjgov u Puli. Tijekom školovanja pohađa brojne ljetne škole i seminare u Hrvatskoj i u inozemstvu (Slovenija i Italija) s priznatim profesorima: Ante Čagalj, Viktor Vidović, Xhevdet Sahatxhija i Carlo Marchione.Sudjeluje na brojnim nacionalnim i međunarodnim natjecanjima za gitaru, komorne sastave i orkestre (Državno natjecanje iz gitare, Daleki Akordi, Concorso Europeo di Chitarra) 2006. godine osvaja prvu nagradu s duom marimba-gitara te prvu nagradu na „Državno natjecanje učenika i studenata glazbe i plesa, kategorija orkestri“Godine 2008. upisuje fakultet „Facoltà di Musicologia“, studij muzikologije u talijanskoj Cremoni gdje u međuvremenu, očaran renesansnom i baroknom glazbom, započinje naobraznu u privatnoj školi prof. Mauricija Pijantellija u Lodiju s kojim započinje satove renesanse lutnje, teorbe, arhilutnje i barokne gitare. Trenutno pohađa privatne satove u Milanu s prof. Massimom Lonardijem te s prof. Diegom Cantalupijem u Cremoni. Pohađao je brojne privatne satove i seminare s najpoznatijim lutnjistima danas diljem Europe, među njima su: Hopkinson Smith, Paul O’Dette, Eduardo Eguez, Andrea Damiani i Xavier Diaz-Latorre.Godine 2011. osvaja treću nagradu na prvom natjecanju za lutnju „Maurizio Pratola“ u talijanskoj L’Aquili (prva nagrada nije dodjeljena). Sljedeće godine, na istom natjecanju osvaja prvu nagradu u kategoriji lutnje te prvu nagradu u kategoriji komorne glazbe s duom „Sursum Corda!“. 2013. godine, u Lisabonu na međunarodnom natjecanju „Concursos Internacionais de Jovens Interpretes de Musica Antiga“ osvojio je nagradu u kategoriji ansamble s flautistom Goncalom Freirem. Zahvaljujući ADRIS grupi, imao je priliku svirati na otvorenju izložba „Galerije Adris“ u Rovinju. Koncertirao je na poznatim glazbenim festivalima barokne glazbe, među kojima su „BaRoMus“ u Rovinju, „Grandezze e Meraviglie“ u Modeni, „La Musica in Abruzzo“ u L’Aquili, „Societa’ Umanitaria di Milano“, „Cantar Lontando Festival“ u Macerati te „Musikfestspiele Potsdam Sanssouci“ u njemačkom Potsdamu.S virtuozom Sergiom Azzolinijem (barokni fagot) te ansamblom „L’Aura Soave“ snima nosač zvuka za jednu od najpriznatijih diskografskih kuća, francuski „Naïve“. S triom, „I liuti de L’Aura Soave“ snima nosač zvuka na kojemu je program skladbi iz perioda renesanse i ranog baroka. Na kraju 2012. godine sudjelovao je u snimanju dokumentarnog filma o Claudiju Monteverdiju s baritonom Renatom Dolcinijem za poznatu francusko-njemački televizijski kanal „3sat“.

Pročitajte intervju s Diegom na portalu Kulturistra

Renesansna lutnja, teorba i barokna gitara

Adresa: Del Vescovo 20 52210 Rovinj
Tel: +38552 816 673
Mob: +38591 600 0531
Email: diegoleveric@gmail.com

 

Ema Stein

Biografija

Ema Stein
Ema Stein gitaru je počela svirati uz učiteljicu Mirjanu Supičić u rodnom Zadru. Školovanje je nastavila u Zagrebu na Glazbenom učilištu „Elly Bašić“ u klasi prof. Ante Čaglja. Diplomirala je 2004. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je studirala sa profesorima Darkom Petrinjakom i Antom Čagljem.
2001. osvojila je drugo mjesto na međunarodnom gitarističkom natjecanju „Fernando Sor“ u Rimu. Usavršavala se na brojnim seminarima i festivalima gitare (Amsterdam festival 2001., Uzmah Hvar, GuitarArt festival Beograd), gdje je imala priliku učiti od istaknutih umjetnika: Vere Ogrizović, Dušana Bogdanovića, Pavela Steidla, Pabla Marqueza, Nikite Koškina, Stephena Gossa, i drugih.
Od 2008. godine sa flautisticom Lidijom Ljubičić formira duo EmmaLee sa koji je održala pedesetak koncerata, diljem Hrvatske i u Srbiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, njegujući jedinstvenrepertoar muzike pisane za flautu i gitaru te često premijerno predstavljaju skladbe hrvatskoj publici.
Surađivala je sa gitaristom i lutnjistom Edinom Karamazovim, makedonskom pjevačicom Kaliopi, sopranisticom Davorkom Horvat.

Članica je renesansnog tria LaUt, uz lutnjistu Igora Paru i sopranisticu Nelu Šarić, sa kojima izvodi ranu glazbu na izvornim instrumentima (renesansnoj lutnji i vihueli), te je članica renesansnog ansambla Marco Polo.Ema živi u Zagrebu i predaje gitaru na Glazbenom učilištu Elly Bašić.

Email: ema.gitara@gmail.com

 

Darko Petrinjak

Biografija

Darko Petrinjak

Darko Petrinjak je doajen suvremene klasične gitare u Hrvatskoj. Osim gitare, u  Londonu je kod  Roberta Spencera studirao i lutnju, a u Hrvatskoj dodatno kontrabas. Dugogodišnji je redovni profesor klasične gitare na Glazbenoj akademiji u Zagrebu i ugledan član međunarodnih žirija za klasičnu gitaru.

Klasična gitara i lutnja

Adresa: Langova 61 10430 Samobor

Tel: +38501 336 0853

Email: darko.petrinjak@zg.t-com.hr

 

Srđan Berdović

Biografija

U New Yorku je magistrirao klasičnu gitaru i klasičnu kompoziciju na Mannes the New School for Music te je potom na istoj akademiji deset godina i predavao. Od sredine osamdesetih do polovice devedesetih godina 20.st. surađivao je kao lutnjist sa svim vodećim ansamblima za ranu glazbu u Hrvatskoj.

Renesansna lutnja

Adresa: Kopernikova 5/V 10000 Zagreb

Tel: +38501 888 5131

Mob: +38591 532 6533

Email: srdjanberdovic@gmail.com

 

Antun Mrzlečki

Biografija

Toni Mrzlečki

Antun Mrzlečki, 20 godina bivši kapucinski brat-laik, i ratni veteran, rođen je na Bednji, premda tamo nema rodbine. Sa roditeljima i sestrama  seli se u Varaždin, gdje kupuju poveću staru kuću, imaju stanare, a otac Andrija Mrzlečki (1910.-2000.), alatničar, bravar, kovač i mehaničar, bivši poznati sindikalist Hrvatskog radničkog saveza, HRS-a (1921.-1941.) i politički robijaš u Lepoglavi nakon II. Svjetskog rata, ima radionu i šegrte. Potom otac odlazi u emigraciju u Njemačku, zatim i majka. Roditelji se nakon 30 godina vraćaju u Hrvatsku.

Otišavši u Njemačku roditeljima tamo je na bivšem konzervatoriju »Leopold Mozart« u Augsburgu studirao glazbu (1974/75.-1978.), klasičnu gitaru kao glavni predmet kod prof. Rolanda Reisachera i prof. Jürgena Lipperta. Nakon konzervatorija, bez diplome, 1978. godine odlazi zbog daljnjeg studija gitare u Španjolsku, živi od gitare i upoznaje slikara Salvadora Dalija i njegovu suprugu Galu i koncertira privatno kod njih u Cadaquesu (Katalonija). Dali mu daje pismenu preporuku za studij gitare za njegovog prijatelja Andrésa Segovije, što je poziv u bivšu vojsku onemogućio. Odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, te se vraća u Njemačku, zapošljava, i steće njemačko državljanstvo. Pored posla nastupa na lokalnoj televiziji sa gitarom, ima  nastupe i sudjeluje na proslavi 2000. godišnjice osnutka grada Augsburga sa dvojicom kolega.

Zadobivši molitveno uslišanje u Međugorju dovodi Bavarsku televiziju tamo, i Hans Schotte sa ekipom snima prvi dokumentarni film u svijetu neke televizijske kuće o Međugorju. Toni je prevoditelj i prevodi dokumentarac, koji se prikazuje 1984. godine na Bavarskoj televiziji, a poslije na Austrijskoj televiziji, i kasnije se sinkronizira na glavne svjetske jezike.

Godine 1991. prvotno se angažira humanitarno za pomoć Domovini, zatim ide u Domovinski rat, vraća se iz rata, i ide opet u Njemačku, te nekoliko godina kasnije stupa u kapucinski red. Inicijator je također, tj. idejni začetnik novog violinskog podbradnika “Violeaf”, izvornog hrvatskog proizvoda i inovacije. Od klasične gitare prešao je na 13-parnu baroknu lutnju (d-mol-lutnju) tj. sa 13 parova struna. U Baselu je pohađao privatni tečaj lutnje kod prof. Hopkinsona Smitha, a u pograničnom gradiću Lörrachu u Njemačkoj kratki tečaj kod prof. Roberta Bartoa, kasnije kraće tečaje kod prof. Yasonurija Imamure i prof. Igora Para. Uz svoje redovničke obveze prevodi franjevačku i muzikološku literaturu i objavljuje članke o lutnji. Na državnom festivalu Varaždinske barokne večeri sudjelovao je u organizaciji lutnjističkih koncerata, te samostalno nastupa.

Održao je par desetaka lutnjističkih koncerata u Hrvatskoj, jedan u Sloveniji, i tri u Bosni.

Godine 2018. istupio iz kapucinskog reda

Objavljeni prijevodi knjiga:

Gitara

Gitara – osnovne crte njenog razvoja, autor Peter Päffgen, izdavač Music play, Zagreb, 2003.

Recenzija Branke Ban, prof.

Prijevod bivšeg franjevca-kapucina Antuna Mrzlečkog znanstveno-stručne knjige »Gitara« dr. phil. Petera Päffgena Preveo iz njemačkog: Antun Mrzlečki; tisak MUSIC PLAY, Zagreb 2003. Veliki je doprinos za hrvatsku glazbenu povijest i umjetnost na polju gitarističke edukacije – imati i rabiti za potrebe znanosti i struke, prijevod knjige Gitara Antuna Mrzlečkog. Ovaj prijevod donosi i dodatnu autorizaciju g. Mrzlečkog u poglavlju Napomene uz hrvatsko izdanje. Knjiga je prije svega doprinos povijesnosti gitare kao glazbala. Istovremeno je i vrijedna muzikološka publikacija povijesno i edukativno utemeljena. Ovaj prijevod g. Mrzlečkog je važan doprinos pedagogiji zagrebačke gitarističke škole. Izvorno je djelo autorizirao Peter Päffgen pod naslovom Gitara. Knjiga je izdana 1988. godine u Mainzu; edicija B. Schott’s (poznata i u našoj pedagoškoj praksi), tiskano u Njemačkoj. U prijevodu g. Mrzlečkog hrvatsko izdanje knjige ima 205 stranica, sve elemente znanstvene i historiografske publikacije, bogat fond foto dokumentacije i priloga. Autor Peter Päffgen naznačuje u sažetku da je predmet knjige povijest gitare. Sadržajem prati ovu ideju vodilju – od ranih oblika trzalačkih glazbala u hetitskom carstvu, Babilonu, Egiptu i klasičnoj Grčkoj, do sadašnjosti. Organizacijom materijala također slijedi isti povijesni raspon življenja gitara u raznim oblicima. Slijedom organizacije materijala sistematično oslikava povijest gitare od 15. stoljeća do danas. Tako i čitateljima osvješćuje pojavu glazbala vihuele da mano i guitarre – kao historicističkih prethodnika današnje gitare. Ideja vodilja knjige Povijest gitare prenešena je kvalitetnim prijevodom g. Mrzlečkog i na hrvatsko glazbeno-kulturološko područje. Knjiga je oblikovana povijesno i aktualno, jasno i razumljivo. Ima sedam velikih cjelina, 50 potpoglavlja kroz koja se uredno iščitava višedimenzialnost ove tematike. Knjiga je pitko prevedena i razumljiva svakome, uz preko stotinu ilustrativnih priloga interpoliranih u gusti ali jasan složen i raspoređen tekst. Kao moment koji deklarira visoku stručnu razinu prevoditelja g. Mrzlečkog, izdvajamo ovdje uvodne Napomene uz hrvatsko izdanje. Mrzlečki ovdje identificira specifirane pojmove koji se vežu uz ovo glazbalo. Ulazi u jezičnu analizu povijesnih i stručnih značajki o pojmovima sviranja na gitari. Istovremeno, pojašnjava njihovo značenje te provodi jezičnu komparativnu analizu; uspoređujući englesku, njemačku, talijansku i francusku varijantu istoga. Time je prevoditelj g. Mrzlečki anticipirao i konkretno razumijevanje građe i jezičnih pojmova istoga na hrvatskome jeziku. Ujedno, osigurava razumijevanje čitatelju (od učenika do profesora), neovisno o struci i godinama. Ovo je dodatna vrijednost originalnoj knjizi, usko prilagođena našem području. Jezikom ovog vremena, prevoditelj Antun pojašnjava put kroz vrijeme gitare; od Glazbala s mnogo lica iz vremena prije Krista, preko Razvoja gitare u europskom srednjem vijekuzatim Gitarskih glazbala 16. stoljeća preko tabulatura i tehničkih pojmova – sve do nacionalnog identificiranja (Španjolci, Talijani) te pojave prvih škola (francuska i španjolska) i do gubljenja nacionalne identifikacije. Apostrofira pojavu prvih skladatelja i njihova djela. Također govori o afirmiranju gitare kao klasičnog koncertnog glazbala 19. i 20. stoljeća. Istovremeno naznačuje i trenutak afirmiranja razvoja tehnike sviranja na gitari. Što smo mi dobili ovim prijevodom knjige Gitara Petera Päffgena u sklopu hrvatske leksikografije?

  1. Prikaz povijesti gitare; povijesno, kronološki, znanstveno i stručno;
  2. prijevod na hrvatsko jezikoslovlje, rabeći stručno provjerene termine, kroz stilsku i vremensku distinkciju;
  3. uklanjanje jezične barijere kao objektivne (?) sprege za razumijevanje termina – u pojašnjavanju tehničkih elemenata muziciranja;
  4. otvaranje novih prostora glazbenog promišljanja (kada se radi o gitarističkoj umjetnosti): »kako misliti glazbu renesanse«, s posebnim osvrtom na izvoditeljsku praksu rane glazbe za gitaru i ostalih povijesnih trzalačkih glazbala;
  5. otkrivanje puta kako afirmirati gitaru kao prvorazredno glazbalo – neovisno o drugorazrednoj ulozi koja je ona u našem umjetničkom životu do sada (često) imala;
  6. spoznavanje elementarnih značajki i posebnosti svake od specifičnih škola gitare;
  7. nove spoznaje o odnosima percepcije i recepcije umjetnosti gitare;
  8. također saznanja o graditeljima gitara kroz povijest do danas;
  9. znanja o tome kako se izgrađuju osobnosti gitarista kao subjekta kroz edukaciju sve do umjetnika;
  10. specificiran popis literature; od bibliografija, općih leksikona, leksikona za gitaru do specijalne literature iz kojih se mogu spoznati sve tajne izgrađivanja mladih gitarista sve do koncertnih umjetnika gitare i virtuoza.

Zahvaljujući ovom stručnom i znanstvenom prijevodu knjige Gitara – osnovne crte njenog razvoja, sada i mi u Hrvatskoj nalazimo odgovore na pitanja: kako simplifikaciju i standardizaciju sociološki ukloniti iz svijeta muziciranja na gitari. Odnosno, kako se oduprijeti tim sociološkim »nametnicima« koji ruše ugled gitare kao koncertnog glazbala. Prijevod knjige Gitara g. Mrzlečkog upravo u tome smislu nosi posebnu vrijednost. Autor Peter Päffgen, naime, iznosi za hrvatsku gitarističku produkciju recentne podatke koji otkrivaju europsku kvalitetu našeg akademskog educiranja. On etablira postojanje zagrebačke gitarističke škole. Navodi nagrade na natjecanjima i u inozemstvu, imena nekoliko hrvatskih umjetnika i pedagoga (str. 193) – čime značajno podiže razinu kvalitete hrvatske – zagrebačke škole i dignitete u međunarodnim krugovima. Upravo je u tome posebna vrijednost prijevoda ove knjige g. Mrzlečkog: spoznavanje ugleda hrvatske gitarističke pedagogije. Prijevod knjige Gitara – Osnovne crte njenog razvoja Antuna Mrzlečkog kapucina, veliki je doprinos hrvatskoj gitarističkoj pedagogiji i leksikografiji. Istovremeno se otvara i novo polje naprednih ideja oživljavanja povijesne izvoditeljske prakse glazbe za gitaru i ostala povijesna trzalačka glazbala – što je u nas do sada bilo zanemareno. Zahvaljujući visokoj akademskoj razini zagrebačke gitarske škole, prijevod ove publikacije pridonijet će dodatnom usavršavanju struke. Ujedno će otvoriti pristup muziciranju u ansamblima rane glazbe.   prof. Branka Ban (diplomirani muzikolog)

Glazba kao govor zvuka

Glazba kao govor zvuka, autor Nikolaus Harnoncourt, izdavač Algoritam, Zagreb, 1. izd. 2005., 2. izd. 2008.

O knjizi:

Glazba kao govor zvuka je zbirka članaka, predavanja i izlaganja austrijskog dirigenta Nikolausa Harnoncourta, jednoga od najcjenjenijih i najslavnijih glazbenika današnjice. Ovaj “sluga umjetnosti” (kako sam sebe zove) i riječju i djelom zagovara povratak na rječito muziciranje i zalaže se za interpretaciju barokne i renesansne glazbe kakva je bila u vremenu njezina nastanka, na čemu sa svojim bečkim orkestrom Concentus musicus djeluje od 1953. godine. Sugestivno i srdačno, Harnoncourt raspravlja o suvremenom glazbenom životu, sugerira drugačiji edukacijski pristup u glazbenim školama (“ne svira se samo po notama”) i protivi se podilaženju slušateljima time što se “klasična”, ili kako je on zove “povijesna” glazba svodi samo na uhu ugodno, na estetsku komponentu. No njegovo promišljanje rane glazbe daleko je od nostalgična osvrta, ili bezrezervnog propisivanja sviranja “povijesnim” glazbalima ili u “zvornim” prostorima (“Bolje je od dobre koncertne dvorane načiniti crkvu, nego od crkve lošu koncertnu dvoranu”); a osim toga se zalaže i za proučavanje autografa i faksimila originalnih partitura kako bi se što bolje proniknula magična sugestivnost notnog rukopisa i emocionalni sadržaj koji stoji iza nje. Glazbenici diljem svijeta prihvatili su Glazbu kao govor zvuka kao nadahnuće za nov i produhovljeniji način muziciranja, tako da je knjiga postala njihovim standardnim pratiocem – kao i omiljeno štivo koncertne publike i svih ljubitelja glazbe.
Antonio Mrzlečki i Nikolaus Hornoucuort

Antonio Mrzlečki uručuje knjigu »Glazba kao govor zvuka« Nikolausu Harnoncourtu.

Celibat klerika

Celibat klerika – Povijesni razvoj i teološki temelji, autor Alfons Maria kardinal Stickler, izdavač Kršćanska sadašnjost, 2006.

 

Marko iz Aviana

Marko iz Aviana, Provincijalat kapucina Beč, izdavač Državni arhiv u Osijeku, 2010.

 

Kapucinski samostani

Kapucinski samostani u Beogradu, Zemunu i Novoj Palanki 1718.-1740. (prijevod izvornog njemačkog teksta), izdavač Državni arhiv u Osijeku, 2011.

 

Prijevodi knjiga u vlastitom izdanju:

Škola za renesansnu lutnju, autor Stefan Lundgren Škola za 11-parnu baroknu lutnju, autor Stefan Ludgren

Škola za 13-parnu baroknu lutnju, autor Toyohiko Satoh

Lutnja, zbornik muzikoloških prijevoda različitih autora

Lutnja u Europi, autor Andreas Schlegel

Barokna gitara, autor Johannes Monno

Kitaron i njegov repertoar u Italiji 17. stoljeća, autor Kevin Mason

 

Na Amazon.de objavljen njemački prijevod knjige na njemački:

„Život na meti (francuski dragovoljac u Domovinskom ratu)“ – UNE VIE EN LIGNE DE MIRE (Volontaire français dans la Guerrre d‘Indépendance Croate), Autori: Marc Charruel i Gaston Besson, Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Memoarsko gradivo, knjiga 6. ISBN 978-953-7439-37-8

https://www.amazon.de/Leben-Schusslinie-Franz%C3%B6sischer-Kriegsfreiwilliger-Unabh%C3%A4ngigkeitskrieg/dp/1796351385

 

Vjerska literatura u vlastitom izdanju:

SEVERIN VON LAMA 1883.-1978. – Između karizme i demona, autor Dr. Elizabeta Gutwenger

Kapucini, autor Theophil Graf Krispin iz Viterba, autor Leonhard Lehmann OFMCap.

Franjo učitelj molitve, autor Leonhard Lehmann OFMCap. Brat Konrad, izdavač Provincijalat bavarskih kapucina

Život i djelo časne majke Leopoldine Brandis, naklada Milosrdne sestre, Graz

Brat Konrad, autor Karl Kleiner

Krispin iz Viterba, autor Leonhard Lehmann OFMCap.

Borba Martina Luthera s Bogom, autor Franz Kronbeck

Rastanak od Luthera, autor Albert Mock

Život i djelo časne majke Marije Jozefe Leopoldine Brandis, autorica jedna časna sestra

https://www.vjeraidjela.com/tag/antun-mrzlecki/

https://croativ.net/antun-mrzlecki-novo-ruho-martina-luthera-od-heretika-do-svjedoka-evan-i-ucitelja-vjere-18211/

 

 

Videozapisi Antuna Mrzlečkog

 

Barokna lutnja i gitara

Adresa: Ante Kovačića 9 42000 Varaždin

Mob: +38597 6621649

Email: tonimrzlecki@gmail.com

 

Ivan Gjuretek

Biografija

Ivan Gjuretek

Ivan Gjuretek svira dvadeset godina renesansnu lutnju autentičnom tehnikom desne ruke, uz to je i graditelj renesansnih lutnja i vrlo dobar poznavatelj lutnje.

Renesansna lutnja

Adresa: Okrugljačka 49 10 000 Zagreb

Tel: +38501 335 1693

Mob: +38598 930 1918

Email: gjuretek@yahoo.com

 

Damir Car

Biografija

Damir Car

Damir Car rođen je u Vukovaru 1971. Samouki je svirač i tragač za glazbom na 8-parnoj renesansnoj lutnji. Svira od 2006. Dosad je objavio dva kratka glazbena uratka sa vlastitim skladbama: Adria Croatica, 2010. i Dubrovnik, 2011. Živi u Zagrebu.        

Adria Croatica

Adria Croatica – Spoj glazbe za lutnju i biranih motiva sa starih fotografija gradova i otoka na hrvatskom Jadranu.  

Dubrovnik

Dubrovnik – Glazbom za lutnju i starim fotografijama autentičnih lokacija Damir Car pokušava dočarati Dubrovnik prošlih vremena.

Ispod su pjesme Damira Cara.

leut uvijek zove na put
Leut uvijek zove na put! Leut uvijek zove na put! Onaj leut daljine, Sunca i pustoši u gradovima Istre i otocima Kvarnera i Dalmacije… I premda volim odlaske – kao da u meni preživljava tračak djetinjstva: nikad se ne vratiti, nikad nigdje niti ostati pa ni tamo kamo prst po atlasu vodi već zauvijek putovati – ne spremam se na put. I onda, samo računi restorana po džepovima i rasporedi vožnje trajekata u ladicama kao podsjetnik… Pokoja bilješka neke sad već prošlosti… Ali, nema u meni ni čežnje ni sjete, tuge ni želja; žena i djevojčica spavaju u sobi; vani je 60 stupnjeva; žaluzine kloparaju i sa balkona pristiže vjetrić kovitlati prašinu po stanu… …Leut uvijek zove na put! Onaj leut daljine, Sunca i pustoši u gradovima Istre i otocima Kvarnera i Dalmacije.
crexa
Travanj je. Sunce izlazi oko 6:20. To je Cres! Tamo gdje se jučer, u zoru njihala strava magle sada se još Mjesec ogleda u moru, a iz tame brekće ribarica. Već u 5:30 taj se Mjesec tek zacrveni kroz borove prije nego potone u bezdan neba i mora.
poslovi na rabu
Čim smo stigli u tu kuću u gradu Rabu gazdarica se podičila kćeri. Samo nikako je udati, pa… Bismo li je upoznali? I baš kad smo odnoćili dvaput i spremali se otići – eto kćeri. Cvjetić bez latica; lice kakvo se odmah zaboravlja, ali oči su, kako to već ide bježale sisama i guzici i gospoda fotografi Abadžić i Juhasz onako su ofrlje predstavili sebe i misiju na otoku a onda se dama obratila meni. – A Vi… Vi svirate!? Pokažite mi… Izvukao sam instrument iz futrole i okrenuo ga par puta u rukama. – Oh, što je to? – reče dama. – To se zove… Gajde? – Gajde? – reče Abadžić u čudu. – Kakve gajde! Ne, nisu gajde, ali ima sličnosti, ima. A Vi, gazdarice… Da je vremena unovačili bismo nekoga da Vam, bar za izmirenje računa, isprepipa kćer, ali od posla ustvari nema ništa.
predah
Dakle, grad Korčula Sunce, šešir, koraci niz stube i žena iz daleka. Recimo, iz Poljske. Recimo, Lublina. Imenom – Monika Kowalska. I tko bi znao zašto ne ostanemo tu. Vrijeme življenja zašto ne ostavimo ovoj prošlosti, ovome moru i ovome kamenu. Monika Kowalska! Ispod šešira ja se samo smješkam jer rekla je… Rekla je …. Mislim da je to glazba!
svirao sam za luigija
U periodu života ili bar u trenucima u danu kada čovjek uspije zauzdati materiju i nadrasti emocije – tada je vrijeme za lutnju. Ona će se javiti iz zemlje, uspeti se uz talog od kostiju i izviriti pred čovjeka da mu bude molitvenik… Ali, nije mi se sviralo u Primoštenu! U dvije noći izviđanja zaključio sam da lutnji tu nije mjesto. Crkve i kapelice nisu otvarali turistima; sa nekoliko bina u gradu zavijale su klape, Indijanci i bendovi za zabavu i kako su se plaže prometale u bordele genij u meni gasio se poput neba nad Kornatima. Ipak, jedne od tih večeri upoznao sam Luigija. Taj me zlatar zamolio da ipak zasviram na ulici, ispred dućana, u mirisu girica i palačinki. Pristao sam, no i Luigi je shvatio problem žamora rijeke turista i buke iz kafića pa me pozvao svirati u dućan, među prstenje i lančiće, broševe i satove. I svirao sam. Samo za Luigija! U dućan nitko nije ulazio i Luigi me neko vrijeme slušao s pažnjom i divljenjem. A onda je stao izlaziti na ulicu i svraćati ljude u zlatarnu šaleći se pritom kako ne stigne sve ljude uslužiti, pa ovog tamburaša plaća 1000 eura po večeri da mu rastjeruje mušterije. Kao što rekoh, nije mi se sviralo u Primoštenu!
uvala
…Tek ponešto je flore naokolo  izvora gdje skupljaju se kukci i gmazovi, u uvali, na osami. A u moru… Plićakom lutaju crvići, koškarice nalik jastozima; u struji jata salpi; alge i grive grmlja izvijaju se poput zastava; pa rakovi u kućicama, ježinci, dagnje i rakovi u rasjedima stijena s fosilima praživotinja…
detalj s groblja pogleda na more
Trave su ovdje poput klasja žita. Njiše ih maestral. Tišina. I tu je kamen i na kamenu fotografije dvoje  staraca; ljudi te sreće da ih se fotografiralo u toj dobi. (Započeli život – ona 1895., on 1892.) I nad kamenom tada zamirišu čempresi i zrikavci odmah uglazbe tu siestu za vječnost. I tko ne bi poželio da mu kosti grije ovo Sunce, brusi ovaj zrak. Ali nabasati zatim na humak od jedva koraka (kraj života 1926.) i još s prezimenom što se podudara s prezimenima ono dvoje staraca… Osjećaje tada, kao ovce, valja potjerati neka se miješaju s pretpostavkom da bi to dijete, pa da se i dograbilo starosti, svijet ionako već bio zaboravio.
jutro u travnju
Bilo je jutro u travnju. Sunce tek što je izašlo, a ja sam već bio na nogama. Lutao sam Velim Lošinjem, obilazio crkve, groblja i ulice kad je preda me iz dvorišta neke kuće izišla gospođa od kojih 60. Prstima je do maločas prevrtala zemlju, a sad me moli zasukati joj rukave da ne uprlja vestu. Odmah sam na tom licu namjesto obrva zamijetio dvije tetovaže. Pričala je o životu, o sebi i poslu na zemlji, ali sve to bilo je tek kulisa zagledavanju u tetovaže. Premda glavninu vremena možda i nije provela na otoku, stadoše me spopadati pretpostavke o tom životu, ljudima s kojima se družila u mladosti, mjestima kamo se odlazila zabaviti, i pitanja poput onoga: Tko su joj i kakvi sve ljudi bili prijatelji i ljubavnici? U jednom trenutku vidio sam gospođu kako leži u lijesu. I te tetovaže namjesto obrva na tom licu također u lijesu… Što da se radi, i mašta zna za granice! Pričala je… A onda se gospođa zahvalila i vratila poslu oko zemlje. Ja sam nastavio put. Na kraju ulice bila je pekarna i još jedna crkva.
kapelica
Uskoro se proljeće pretvara u ljeto. Sunce pomalo bježi zaleđu Šibenika. Tu je onda cvrkut ptica i šuškanje kroz travu dok prilazimo kapelici iz 1351. godine, stoji u brošuri. I nigdje nikoga. Toplina iz trave rastjeruje nemir i tjeskobu. I kao da godinama nakon obnove krovišta nitko nije svraćao. Grobovi nemaju obilježja i ne razaznaju se na tlu. Zbog starosti lokaliteta i nazočnosti crnogorice uokolo kapelice ustvari samo pretpostavljamo da su pod nama kosti iz davnine. Ali u kapelicu se ne može. Kroz odušak uz vrata, možemo vidjeti tek svod niše i oltar iz kamena u njoj. Onda odlazimo. Kao da ćemo na ovo sve zaboraviti dočim sjednemo u automobil i odvezemo se u hotel.
kada brod pristane u luku na otoku
Sve se mijenja kada brod pristane u luku na otoku. Sunce pretali osjećaje i nigdje toliko ne uskipi život i nigdje toliko ne izviri smrt i pod cikom djece nigdje toliko ne zaškripe stoljeća, kao ovdje. Tada više nisam samo gost: dolazim dvoriti ovaj mir kojega su cijepile sudbine iz prošlosti i mogu samo stajati na nekoj ulici, u nedjelju poslijepodne i čekati kakva će to mijena duha doći po mene.
marča funebra
Lunjao sam uokolo po Škripu i, kao i svi koji dođu nabasao na dvorac. Poželio sam ući i razgledati ga, ali dočekao me prizor starice kako mete po dvorištu. Nikad nisam bio u Škripu i ništa o njemu nisam znao. Odustao sam i okrenuo se groblju i dvjema kapelicama. Iz znatiželje, zavirio sam u jednu. Bio je početak lipnja i već je valjalo umaknuti Suncu. Dva lijesa u bojama hrasta i ebanovine trunula su pod križem s imenom muškarca i godinom mu rođenja i smrti. Odmah sam se sjetio pjesme Marča funebra (stihovi M. Popadić, glazba Z. Runjić) koju je otpjevao Oliver Dragojević. “Ide sprovod priko sela u kapsilu težak leži…” Oko kapsila vidio sam doduše i mnoštvo stolica što mi je doživljaj ponešto osiromašilo budući da sam pomislio kako se ustvari radi tek o rekvizitima za kakvu predstavu ljeti. Izašao sam i opet šetao, a onda ogladnio i naumio objedovati. Odabrao sam mjesto pod lipama, uza sarkofage od kamena. Ali, prilazi mi baš ona starica koju sam maločas promatrao kako mete među zidinama. Starica me poziva pogledati dvorac. – Iz 16. je stoljeća – priča dok hodamo. Živi u njemu sa kunjadom. – Molim? – rekoh. – To je žena o’ brata – kaže starica. – On je umra… Dvorac su ona i muž kupili još 1947. i od tada tu žive. – I muž mi je umra… Ulazimo među te zidine i odmah shvaćam zašto smo ustvari tu. Jutros nisam ponio novac. U ovoj zabiti otoka Brača ništa nisam mislio kupovati i zato sad nemam za vino, ni travaricu, smokve, a ni za med. Uzalud je starici uvoditi me u povijest puškarnica i uklesa na zidinama. Uzalud me pripušta u konobu, među bačve. Mogu samo zavirivati u kamenice i nagađati o životu, maslinama i okusu ulja što ga starica unutra čuva.
mačke i sjena smokve
Još nije ni podne, a već odlazimo potražiti konobu za ručak. Tu je negdje. Ulice blistaju čistoćom proljeća, kamenom i sjenama. U ovo doba godine u ovom mjestašcu nema nigdje nikoga. Nigdje ljudi, samo škure, škure… Kližemo se pločnikom niz ulicu pokraj mačaka što se izležavaju pod Suncem… Još nije ni podne i samo je sjena smokve tu da pomakne mačke. A i to ne tako skoro.
plićakom
Utorak je, 12. svibnja. Plaža kao da nema kraja. I tek na svakih 100 metara uživa na pijesku obitelj ili pokoji usamljenik. A more se ovdje lakoćom ugrije. Dok hodamo plićakom reklo bi se da nam barem 29-30 celzijusa krijepi stopala i miluje gležnjeve. Na dnu, u pijesku, mogu se vidjeti jazbine crva i kako se iz tih jamica zrnca pijeska izvijaju k površini kao kad se dimi iz kuća za ljude a zatim padaju natrag na dno. To crvi, kažu dube skrovišta i proviruju van samo kad nema opasnosti… Poželio sam vidjeti kako izgleda taj crv ali nisam htio nijednoga uznemiravati.
švora
Na plato pred crkvom u gradu Rabu, otkud sam mjesecima osjećao zov, najednom je izvirila švora, koludrica. Izgledala je kao da joj od života preostaje tek mjesec ili dva, ali ona kao da baš i nije marila za to. Zgurila se u toj crnini nad štapom, uputivši se nekamo… Dok ja puštam da mi Sunce i taj prizor progaraju oči. A onda… Zanimalo ju je što radim tu i što ću s tim glazbalom u rukama. Osjetih nelagodu jer nisam znao što bih ja nju zauzvrat upitao. Bila je lik koji samo za mene izranja iz renesanse, iz neke 1463. godine… Divio sam se kostima moreplovaca pod pločama u crkvama diljem Jadrana; oduševljavao pričama o prostitutkama u Dubrovniku na izmaku srednjovjekovlja; ali švora… Švora je razotkrila značenje onomu zovu. I dok sam razmišljao kako da je zadržim, već je niz ulicu odgegala – neka mi bude na volju – natrag u povijest.
mirisi mediterana
Užitak je šetati ovim gradom, miješati se s turistima – Talijanima, Nijemcima, Japancima i skupinama domaćina što se penju prema crkvi, na vjenčanje. Prijepodne je i iz kuća se izvlače mirisi pirjanja luka i pečenja ribe.
nekoliko kapi kiše u grožnjanu
Navukli su se oblaci i čekalo se sat i pol dok se Sunce opet nije pokazalo. A onda su se gospoda fotografi Abadžić i Juhasz razbježali ulicama. Ja sam ostao odmarati na klupi pred crkvom i zabilježiti pokoju riječ, kad je zaorilo sa zvonika… I iz crkve već navire masa Talijana i odmah se odnekud stvorio i automobil, u celofanu, s mašnicom mladencima na dar, i krenu u to niske veselica iz harmonike i truba i… Odšetao sam mir potražiti na groblju. Nakon nekog vremena, kad su svatovi otišli vratio sam se na klupu. Zrake Sunca grijale su mi kapke i skoro sam zaspao. Ali odjednom, kad su oblaci već pošli k istoku, nad šume i maslinike iz ničega, činilo se, stiglo je nekoliko kapi kiše.
sup
Sjedio sam na stijeni i upijao toplinu Sunca. Dolje u dubini more se javljalo s plaže i jedan je sup kružeći letio i uspinjao se uz litice, širio krila i dizao se a da nijednom nije zamahnuo. I dizao se sup i dizao sve dok mi se nije približio toliko da se pretvorio u galeba.   (Lubenice, otok Cres, 2009.)
začaranost
Ima o tome i na jednoj slici: Sylvius Leopold Weiss lutnjom zavađa žene pod stablom, ispod neba, ispod Sunca negdje izvan grada… Lutnjom danas ja zavađam samo sebe. Žena mi je ionako tu: eno je, spava u sobi. Dok ja ugađam glazbalo i vani pada kiša… Začaranost koja stoljećima drijema traži sada i mene također ispred sna.
leut
Lubenice. Otok Cres. Nigdje nikoga. Zrake Sunca padaju na klupe u kapelici uz groblje. Ušao sam svirati, oslušnuti akustiku, no prije svega ugoditi leut. Ugodba je to i ugoda koja vabi kroz čovjeka kako anđele tako i sablasti… A leut je to koji nema strune od crijeva. Nema zasad ni pragove od crijeva. Uz one u bas-registru, sa opletom metala oko svile, ima strune kakve i ribiči rabe. Čivije su od trešnje, i što fali ako iz čivijišta i vire poput vesala iz galije!? Čivijište i vrat su od oraha. Sedlo je ebanovina – nije slonovača – a hvataljka je od drveta šljive. Rebra, obline leuta, od oraha su. Glasnjača s rozetom iz tri je ploče smreke… Premaz na glasnjači mješavina je, veli glazbalar, izlučevina ženke coccoideae – kukca koji živi na dudu – i alkohola. Konjić, prutić za kojeg se vežu strune pri dnu glasnjače, također je od šljive… Od čega god da jest, ovaj leut ne čami u koferu već je uvijek pri ruci. Kuha sa mnom ručak i mijenja djetetu pelene. Mogao biti i tek komad namještaja i ukras doma. Ali ovaj leut svira! Evo, i u kapelici uz groblje u ovoj zabiti. Svira! Taman onako i onoliko koliko mu čovjek daruje od sebe… Snatrio sam i prebirao po strunama oko pola sata i tek sam pri izlasku iz kapelice zamijetio ploču u podu s uklesima imena četiri osobe. Kripta se nije otvarala od 1823.
trogir
Prošli smo ispod jednoga volta i izbili pred restoran iznad kojeg se na tiramoli suše tri grudnjaka. Dosta je šetnje! Već smo nekoliko puta pregazili grad i ja želim plavac, želim grdobinu i ulje s Hvara. Jer, kamo god pošli, ostajemo u srcu čarolije Sunca, mora i povijesti. Ljetu je, eto, kraj ali Sunce sja na kamen – odasvud kamen – i možda su ovi ljudi, domaćini, a i turisti, prestali uživati čaroliju, možda samo trpe ustrajnost Sunca sanjajući već Alpe ili šume Litve, ali u nama, čini se neće biti te kiše, te bure niti zime da zagasi boju što će ostati pri spomenu na ovaj grad. Sve je, dakle, kako i treba biti. Pa i ta tri …

 

Renesansna lutnja

Adresa: Sveti Duh 8 10000 Zagreb (naznačiti: Kod Runjić)

Tel: +38501 370 0902

Mob: +38591 566 3268

Email: dcar7@net.hr

 

† Boris Blašković

Biografija

Boris Blašković

 Profesionalni dubrovački glazbenik, bivši član klapa »Linđo«, »Šipun« i »Ragusa«. Nastupao je s Antunom Totom Rilovićem. Bio je jedan od rijetkih dubrovačkih lutnjista u gradu gdje je lutnja bila najpopularnija u nas. Preminuo je 2013. u 60. godini života.

U sjećanje na Borisa Blaškovića

Usred neke od epidemija kuge, 1446., Marin Stojach shvativši tako da za njega nema sutra, ostavlja, po oporuci, leut Ratku di Braia… A mi… Jesmo li se uopće mogli zvati prijateljima? U dvije godine, koliko smo znali jedan za drugoga, nismo našli vremena za susret, za stisak ruke. Satima smo govorili u slušalice i sve što donekle pamtim jest glas. I glasanje o glazbi i leutu, ljudima i vinu; o prošlosti; o Dubrovniku koji nije težio postati Holywood… A onda je i taj glas nestao. I pred luku, poput sante leda, opet uplovljava kruzer, a s njim i jedan od prizora koji su i utrnuli taj glas. Ta kuga današnjice, slušao sam s ove strane. I eno, brodice već pristižu i titraju oko kruzera kao muhe oko vola. Preuzet će putnike, ko ji neće proći karantenu, a ući će u grad; i ti će putnici opet srljati zidinama, opustošiti suvenirnice i galerije, knjižare, barove i restorane; sklad iz kamena zbit će u kamere i fotoaparate, kao da će tim skladom spasiti intimu… I već sutra diviti se – Veneciji. Nestalo je, dakle, glasa, a tamo negdje, kao i 1446., ostaju šutjeti i deseci gitara i mandolina. I nekoliko leuta. A oporuke sad nema i jednom bi netko od glazbala mogao načiniti posude za cvijeće… I valja nešto učiniti… Samo, taj dojam marodera profitera, koji mi prijeti, a samo kako bih spasio tek dio tek uspomene na jedan tek glas… Damir Car

Renesansna lutnja

 

Nikola Stražičić

Biografija

Nikola Stražičić

Dubrovački ansambl za ranu glazbu Plazarius, osnovan  je 2003. godine kao prateći ansambl plesne skupine Renesansne udruge Raguseum. Sastavljen je od glazbenika instrumentalista koji izvode djela na replikama autentičnih instrumenata pokušavajući njima dočarati što izvornije glazbeno sazvučje minulih vremena. Od tada ansambl ostvaruje niz uspješnih nastupa i koncerata  u Hrvatskoj i inozemstvu, a posebno bi izdvojili gostovanje 2007. godine na međunarodnom festivalu komorne glazbe Musica nei Borghi d’Europa u Italiji. Sudjelovali su i u igrano-dokumentarnom filmu Od tartare do urote o Marinu Držiću, a dio članova nastupio je u ulozi Kneževe kapele u predstavi  –  Darsa-Farsa autora i redatelja Matka Sršena na Dubrovačkim Ljetnim igrama 2009.

Renesansna lutnja

Adresa: Imotska 7 20000 Dubrovnik

Tel: +38520 417 910

Mob: +38591 720 5016

 

Dražen Franolić

Biografija

Dražen Franolić

Dražen Franolić, rođen 1961. u Biogradu, živi u Zagrebu. Od djetinjstva ga zanima glazba, osobito jazz i flamenco. U kasnim dvadesetima otkrio je sklonost k orijentalnoj glazbi i počeo svirati arapsku lutnju (oud). S Vesnom Gorše na saksofonu i Juricom Ugrinovićem na udaraljkama snimio je album „Waterfalls“ (1986) koji je dobio odlične kritike u njujorškom časopisu „Ear“. Albume „Wonderland“ (1990) i „New era of instrumental music“ (1991) snimio je za izdavačku kuću „Jugoton“. Za „Blind dog Records“ snimio je album „Asgard Live“ (1994) koji je nominiran u dvije kategorije za hrvatsku diskografsku nagradu Porin. Album „Just a music“ (1996) snimio je  s Vesnom Gorše na saksofonu i Alenom Franolićem na arapskoj lutnji za izdavačku kuću „Jam records“. Godine 1999. osniva sastav „Earthbeats“ s kojim je snimio album „Live in Lisinski“. S Viktorom Daldonom (didgeridoo) 2000. godine snima album „C“. Nakon toga snima solo albume „Molobadži“ (2001) i „Live in Golubovec“ (2002). S  indijskim sviračem table Nimaijem Royem surađuje i snima nekoliko albuma, „Live in SC“ (2006), „Live in Cabahia“ (2007) te „Live in Rijeka“ (2008). Najznačajniji jam session Dražen Franolić imao je s udaraljkašem Hamidom Drakeom te saksofonistom i klarinetistom Assifom Tsaharom na Earwing Jazz Festivalu u KSET-u (Zagreb, 2003). Nastupa na festivalima moderne, etno i jazz glazbe (Muzički bienale, Lent, Trnfest, Kontrada festival, Nebo, Valassky spalicek, Proljetna revija jazza, Večeri na Griču), te na samostalnim koncertima (Hrvatska, Slovenija. Austrija, Njemačka, Italija, Češka, Bosna, Srbija). Trenutno svira s Kamenkom Ćulapom koji svira udaraljke (bendir, tar, dombek, udu).  Snimili su album „Česma“ (2009). Lutnje mu izrađuje graditelj Alojzije Seder. *Preuzeto s www.franolic-oud.com

Omot novog albuma Bujrum

Naslovna strana novog albuma “Bujrum”

Arapska lutnja al-oud

Adresa: Vinkovićeva 34 10000 Zagreb

Tel: 091 526 3541

Email: drazen.franolic@fer.hr.

Web: www.franolic-oud.com

Alojzije Seder

Biografija

Alojzije Seder

Prvi je pionir lutnje u Hrvatskoj koji je svojevremeno i koncertirao. Predavao je gitaru, predavao na Tehnološkom fakultetu, a od 1983. se u Zagrebu zaposlio kao nastavnik gradnje trzalačkih instrumenata u »Muzeju Franje Schneidera« i majstorskoj radionici za restauraciju i gradnju gudačkih i trzalačkih instrumenata. Izradio je najviše lutnja u nas i vrlo je dobar majstor za popravak lutnja. Bio je dugogodišnji član zagrebačkog ansambla za ranu glazbu »Syntagma Musicum«, osnovanog 1969. godine, nastupivši s njime u gotovo svim većim gradovima i mjestima Hrvatske i u inozemstvu (Italija, Austrija i Njemačka), na festivalima i smotrama. Snimali su za potrebe Hrvatske radio-televizije i Croatia Records (CD »Glazba za pučane i vlastelu«. 1997.) Vidi rubriku »Razgovori«.

Renesansna lutnja

Adresa: Krajiška 8 10000 Zagreb

Tel: +38501 377 9381

Mob: +38591 890 1475

Email: alojzije.seder@zg.t-com.hr

 

Lucija Konfic

Biografija

Lucija Markulin

Lucija Konfic (Split, 1980.) diplomirala je muzikologiju na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (2005.) te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2008.). Od 2006. radi kao asistent i voditelj knjižnice u Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU u Zagrebu. God. 2011. upisuje doktorski studij na Universität für Musik und dartstellende Kunst u Grazu. Nakon završene srednje glazbene škole, smjer gitara (do 1999. u klasi prof. Nikole Jedrlinića na Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci, a 1999.-2001. u klasi prof. Danka Jukića na Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu) počinje učiti lutnju kod dr. sc. Alojzija Sedera u Zagrebu. Prvi važniji nastup ostvaruje svirajući dionicu lutnje u skladbi «Istarske freske» Borisa Papandopula koju 2001. izvodi zbor i orkestar Muzičke akademije u KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, a nastupala je i prateći Soliste Sv. Marka te zbor Cantores Sancti Marci. Aktivno je sudjelovala na Međunarodnoj školi barokne glazbe (lutnja, E. Karamazov) u Dubrovniku 2002. Ima lutnju u izradi Alojzija Sedera, op. 192, no. 44 (travanj 2006).

Renesansna lutnja

Adresa: Milovana Kovačevića 15 10000 Zagreb

Mob: +38598 656 693

Email: lucija_markulin@yahoo.com

Email: lucijam@hazu.hr

 

Igor Mladinić

Renesansna lutnja

Adresa: Črnomerec 31 10000 Zagreb

Tel: +38501 376 4346

Mob: +38591 570 6910

Email: igormladinic@yahoo.com

 

Neven Hrustić

Renesansna lutnja

Adresa: 1.Ferenščica 88 10000 Zagreb

Tel: +38501 245 1890

Email: neven.hrustic@zg.t-com.hr

 

Tvrtko Sarić

Biografija

Tvrtko Sarić rođen je Gospiću. Glazbenu naobrazbu započeo je u Rijeci gdje se je tri godine školovao u klasi Nikole Jedrilinića da bi potom maturirao  u Zagrebu u klasi prof. Ištvana Römera. Diplomirao je u klasi prof. Darka Petrinjaka na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Na Visokoj školi za glazbu u Lovranu pohađao je jednogodišnju specijalizaciju u klasi prof. Gorana Listeša. Tijekom studija i kasnije, usavršavao se na domaćim i međunarodnim majstorskim tečajevima (V. Dešpalj, M. L. Saomarcos, D. Russell, R. Issac, M. Barrueco). Slovenija, Austrija, Njemačka, Poljska, BiH, Mexico i SAD samo su neke od zemalja u kojima je nastupao kao solist i komorni glazbenik. Kao solist, nastupao je s Zagrebačkom filharmonijom, Celjskim godalnim orkestrom, te gotovo svim gudačkim kvartetima u Hrvatskoj. Nastupa u orkestru Zagrebačke filharmonije i ansamblu Cantus. Od 2010. godine član je renesansnog ansambla Minstrel, gdje svira lutnju. Do sada je izdao tri nosača zvuka. Prvi je Insieme iz 2001. godine, s pijanistom Damirom Gregurićem u izdanju slovenske izdavačke kuće «Coda». Dva su u izdanju Aquarius recordsa: solistički nosač zvuka Recital iz 2006. godine te  „ and than…turn to the mountain…“ sa slovenskim flautistom Matejem Grahekom snimljen 2007. godine. Osnivač je i umjetnički ravnatelj nekoliko glazbenih ciklusa na području grada Gospića i Ličko-senjske županije. Preuzeto s www.aktualno.hr

Klasična gitara i renesansna lutnja

Adresa: Božidara Magovca 94 10010 Zagreb

Email: tvrtko.saric@zg.t-com.hr

 

Danijel Jurišić

Biografija

Danijel Jurišić je lutnjista i gitarista iz Zagreba, rođen 1983. godine u Osijeku. Na raznovrsnim instrumentima do sada je svirao glazbu od renesanse do suvremenog doba, a poslijednjih godina njegova pažnja je osobito usmjerena na glazbu pisanu za baroknu lutnju te opus J. S. Bacha. 

 Barokna lutnja

Web: https: www.danijeljurisic.com

 

Kruno Carić

Biografija

Kruno Carić

Kruno Carić rođen je 1990. u Dubrovniku, već kao dijete stiže u Zagreb i tamo se obrazuje u funkcionalnoj muzičkoj školi Elly Bašić. Napušta školu prije mature te svira električnu i klasičnu gitaru u bendovima raznolikih glazbenih izričaja, s jednim od njih odlazi 2013. na Cipar u sklopu susreta europske i arapske mladeži gdje svira u orkestru te biva u neposrednom doticaju s al-oudom i sazom. Nedugo nakon toga upoznaje majstora Alojzija Sedera koji mu velikodušno i pronicljivo daje renesansnu lutnju (7-parnu) i tada se počinje posvećivati ranoj glazbi u kojoj pronalazi dom. Redovito odlazi kod profesora Sedera na razgovore i svirku, na tehnici je radio i sa profesorom Igorom Parom. Iako mu je prvotni interes za lutnju pobudila glazba Weissa, sam instrument okreće ga prema renesansi, koja ga postepeno potpuno obuzima. Početkom sviranja lutnje okuplja neobični trio u kojem svira i aranžira ranu glazbu za lutnju, mandolinu i flautu, te piše i svoju glazbu. Student filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, svoju potragu za muzičkim obrazovanjem nastavlja kod lutnjiste i profesora Massima Lonardija u Školi za ranu glazbu u Veneciji. Nakon plodne prve godine rada na uglavnom talijanskoj glazbi za lutnju, odlučuje se nastaviti pohađati školu te putuje svaki mjesec u Veneciju i dalje unapređivati se kao lutnjist.

 

Roko Kero

Biografija

Roko Kero

Roko Kero, rođen 1982. u Rijeci. Od 2009. godine, amaterski sviram renesansnu lutnju, ranije gitaru. Uglavnom samouk. U nekoliko navrata učio sam od Igora Pare i Diega Leverića. Posjedujem 7-parnu(opus 222, br.59, 2009) i 8-parnu lutnju(opus 227, br.63, 2009) graditelja Alojzija Sedera.

Adresa: Ul. Giuseppe Verdi 21 51410 Opatija

Tel: +38595 804 8311

Email: roko.kero@gmail.com

 

† Bruno Nikpalj

Jedan od pionira lutnje u Hrvatskoj i dugogodišnji član ansambla za ranu glazbu Zadarski madrigalisti. Preminuo je 2010. godine u 68. godini života.

 

Daria Shafie – Musina

Biografija

Daria Shafie - Musina

Daria Shafie – Musina rođena je 1988. godine. Odrasla je u Sarajevu, gdje
je i napravila prve glazbene korake u OMŠ Grbavica. Po dolasku u Hrvatsku
nastavlja obrazovanje u GS Josipa Hatzea Split. Kao gitaristica i član
komornih sastava dobitnica je više međunarodnih nagrada, zbog čega još za
vrijeme srednjoškolskog obrazovanja dobiva status nadarenog učenika. Od
2018. studira, i umjetnički djeluje u Nizozemskoj na Kraljevskom
Konzervatoriju u Den Haagu, u klasi prof. Mike Fentrossa (teorba, barokna
gitara i basso continuo), i prof. Joachima Helda (renesansna i barokna
lutnja). Svirala je u brojnim ansamblima iz sfere rane glazbe, sa naglaskom
na talijansku vokalnu glazbu sa početka 17. stoljeća. Zanima se za rani
talijanski i kasniji njemački barok, englesku renesansnu i sefardsku
liturgijsku i svjetovnu tradiciju. Posjeduje hrvatsko i
bosansko-hercegovačko državljanstvo.