Povijest lutnje

LEUT (LUTNJA)

Organografsko-povijesni aspekti

Glazbala tipa ‘lutnja’ mogu se trasirati sve do u razdoblje od po prilici posljednje četvrtine 3. tisućljeća pr. n. e. Antički tipovi lutnji dijele se na dva glavna tipa, raniji s dugim vratom i kasniji s kratkim vratom. Prevladavajuće mišljenje u današnjoj organologiji je da tip lutnje s kratkim vratom izvorno potječe od zapadnosemitskih naroda u Siriji, a da se već tijekom 2. tisućljeća pr. n. e. proširio čitavim istočnim Mediteranom, Mezopotamijom i zapadnoazijskim prostorima.[1] U grčko-rimskoj civilizaciji ovaj se tip lutnje nazivao pandura. Tip lutnje s kratkim vratom nađen je najranije u starom Egiptu, a vrlo su važni nalazi kratkovrate lutnje u indijskoj Gandahara kulturi, odakle je, čini se, proširen na istok prema Kini i Japanu s jedne i prema arapskom svijetu s druge strane.[2] U stoljećima raspada rimskog carstva i barbarskih invazija lutnja doživljava procvat u Perziji za vladavine dinastije Sasanida (226-651), pa su od 4. st. n. e. nadalje sačuvani brojni prikazi sasanidskih kratkovratih lutnja.[3] Od posebnog je značenja prihvaćanje i razvijanje ovog tipa lutnje u arapskom kulturnom krugu, jer je upravo u kontaktima s Maurima i Saracenima na Siciliji već u 8. stoljeću, a pogotovo od 10. stoljeća nadalje (od vremena križarskih vojni) lutnju preuzela evropska ranofeudalna kultura,[4] i to vjerojatno već kao prilično usavršen tip glazbala.[5] Ne zna se, kao uostalom ni za većinu drugih preuzetih glazbala, kada se zbio ovaj akulturacijski prijelaz, a prvi potvrđeni dokaz i prisutnost lutnje na evropskom tlu datira se u 968. u španjolskoj Cordobi.[6]

Prvi sljedeći spomen registriran je tek početkom 12. stoljeća (kapitel crkve u Clunyju, Francuska[7]), idući spomeni iz 13. i 14. stoljeća ograničeni su na romanske zemlje: Španjolsku, Francusku i Italiju (Cantigas en loor de Santa Maria, Joan Ruiz, G. de Machault, Dante, Boccacio)[8]. »Razlog razmjerno polaganog proširenje glazbala (tj. lutnje, op. S.T.) u Evropu je zacijelo u otporu koji je pružala starija mandola«.[9] Tijekom čitava 14. stoljeća lutnja ne doživljava nikakva tehnička usavršavanja, ali poslije 1400. redaju se »iz desetljeća u desetljeće takve važne promjene i poboljšanja, da općenito postaje najizvrsnijim i tehnički najzaokruženijim glazbalom renesanse«.[10] Tako se, npr. bilježi prvi detaljni izvještaj o prvim detaljima lutnje (Henry de Zwolle, oko 1440), dolazi do promjene tehnike proizvodnje zvuka (trzanje prstima umjesto dotada uobičajenim plektrumom) i izuma specijalnog sistema notacije (tabulatura),[11] povećava se broj pari žica (4–>5–>6, odnosno 8–>9–>11 uzmu li se u obzir dvostruke žice u jednom paru) i veličina korpusa, a u drugoj polovini 15. stoljeća rapidno se mijenja i oblik rezonatora: nakon 1450. kao polujabuka, nakon 1470. jajolikost, a potom konačni oblik mandule.[12] Ove značajne promjene prati u 15. stoljeću i niz manjih: mijenja se broj i mjesto rozeta na rezonantnoj dasci, uvode se prečke i počinju se izrađivati (u Nizozemskoj) kutije za očuvanje krhkog glazbala, a od druge polovine stoljeća nalaze se likovni prizori lutnje i u Nizozemskoj i njemačkim zemljama.[13] Uvođenje prečki, odnosno mogućnost čišćeg i sigurnijeg hvata smatra se konačnim otklonom, od orijentalnog načina sviranja (improvizacije, intervali manji od polustepena).[14]

Broj likovnih prikaza u Evropi kulminira oko 1500. (lutnja je najprikazivanije glazbalo renesanse!) a sam instrument afirmiran je kao solističko glazbalo, kao dio instrumentalnog sastava i eminentno glazbalo pratnje uz pjev,[15] poglavito tzv. petrarkističke lirike. Utvrđenu potrebu renesanse da gradi porodice istovrsnog glazbala u raznim veličinama može se pratiti i na primjeru lutnje: uz velike i one ‘normalne’ veličine sigurno je da su se gradile i vrlo male lutnje[16] (Praetorius navodi sedam tipova različitih veličina). Iz 16. stoljeća potječu i prvi sačuvani primjerci ‘klasične lutnje’, a u Bologni (L. i S. Maler, H. Frei i drugi) u prvoj polovini stoljeća i u Veneciji, Padovi i Rimu (obitelj Tieffenbrucker) u drugoj polovini stoljeća stvaraju se snažni centri gradnje glazbala (uglavnom doseljeni njemački majstori), čiji rad odlikuje lakoća konstrukcije.[17]

Potkraj 16. stoljeća javlja se tip lutnje zvan teorba (tal. tiorba, njem. Theorbe, engl. theorbo, franc. théorbe) s većim brojem bordunskih žica učvršćenim drugim dodatnim napinjalom (ili čivijištem) za napinjače (čivije), koji se iz Italije najviše proširio Francuskom i ostao ponegdje u upotrebi, prvenstveno kao glazbalo za pratnju pjeva, sve do početka 19. stoljeća (Švedska, Poljska, južna Rusija).[18] Ovaj tip tijekom stoljeća postepeno istiskuje klasičnu lutnju, koja, npr. u Francuskoj, praktički nestaje iz upotrebe već oko 1660., dok se u Njemačkoj zadržava do sredine 18. stoljeća kada je kao kućno glazbalo definitivno nadomještaju tzv. Hammerklavir i gitara.[19] Teoretsko djelo E. G. Barona Untersuchung des Instruments der Lauten iz 1717. u tom smislu znači rekapitulaciju znanja o glazbalu koje već pripada prošlosti.[20]

 

2.3.8.A.2. Nazivlje (nomenklatura) u hrvatskim rječnicima

Rječnici:

Jakov Mikalja (1601-1654) Rječnik: Blago jezika slovinskoga, 1649-1651 – šifra M

Juraj Habdelić (1609-1678) Rječnik: Dictionar ili reči slovenske z vekšega ukup zebrane, u red postavljene i dijačkemi zlahkotene, 1670 – šifra H

Ardelio Della Bella (1655-1737) Rječnik: Dizionario Italiano, Latino, Illirico, 1728 – šifra D

Ivan Belostenec (oko 1593/1595-1675) Rječnik: Gazophylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium/Gazophylacium illyrico-latinum, 1740 – šifra B

Andrija Jambrešić (1706-1758) Rječnik: Lexicon Latinum Interptretatione Illyrica, Germanica, Et Hungarica Locuples …, 1742 – šifra J

Skraćenice: D=Della Bella, M=Mikalja, B=Belostenec, J=Jambrešić, H=Habdelić, npr. D67=Della Bella, stranica 67. njegova djela.

Osnovni termin:

1. Leut (M40, D60)
2. Liut (D60)

Istoznačnice/sličnoznačnice:

1. Tambur (M73, D60)
2. Žica od citare al tambura (M57)

Prijevodni korelati:

Lat.

1. Corda (M57, M62, H37, D37, J193)
2. Fides (M12, M29, M40, M57, M62, M73, M78, B377)
3. Nervus (M57, M59, M62, M78, D39, B45, B122)

Tal.

1. Corda di cetra o di liuto (M57)
2. Leuto, stromento musicale (D60)
3. Liuto (M40, M73)

2.3.A.3            Jezični aspekti

Termine koji označavaju glazbala tipa ‘lutnja’ navode samo leksikografi južnohrvatskih narječja Mikalja i Della Bella. Kao osnovni termin odabrali smo riječ leut jer ga navode oba spomenuta leksikografa i jer je ustarijoj hrvatskoj, osobito dubrovačkoj literaturi bio upotrebljavan kao standardni termin. Naši leksikografski izvori navode samo dva  termina koja smo označili kao izvorne: leut i liut, jednu istoznačnicu (tambur; M, D) i jednog označitelja za dio glazbala: žica od citare al tambura (M).

Oba izvorna termina (leut, liut) kroatizirane su posuđenice iz talijanskog: leut <– leuto, liut <–liuto (usp. Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika (JAZU). Zanimljivo je da se podudaraju sa srednjovjekovnim francuskim veerzijama istog grafijskog oblika (uz leuth, luc, luz, lus, lut, i liut i leut)[21] Etimološki izvor ovih oblika, kao i svih kasnijih jezičnih refleksa u evropskim jezicima, nalazi se u arapskom nazivu al’ud (–> port. alaude, španj. laud, franc. luth, engl. lute, njem. laute itd.), kojim se označavalo arapsko-perzijsko glazbalo iz kojeg se i razvila evropska lutnja. Standardni oblik u suvremenom književnom jeziku je lutnja (<– ruski, rutenijski: ljutnja; poljski: lutnia), a u srpskom lauta (<– turski: la-utah).[22]

Mikalja i Della Bella navode kao istoznačnicu za liut/leut termin tambur, što nedvosmisleno potvrđuju prijevodni korelati. Termin tambur u ovome radu značenjski razlikujemo od termina tambura koji se javlja isključivo u sjevernohrvatskih leksikografa (H, B, J), jer se radi o označavanju različitih oblika i verzija glazbala koje je zadobilo različite strukturalne i kulturološke odrednice u hrvatskoj glazbenoj povijesti. Smatramo da termin tambur (<–arap.-perz.-kurdski tanbur; no, ista je etimologija i za termin tambura, tamburica) označuje veći oblik lutnje kao aristokratskog i gradskog glazbala evropskog srednjeg vijeka, renesanse i baroka, koji je u naše primorske gradove i njihovu kulturu stigao iz susjedne Italije, dok termin tambura označava manji oblik dugog vrata koji se kao folklorno glazbalo udomaćio turskim utjecajem u sjevernoj Hrvatskoj, Vojvodini, Srbiji i Bosni.[23]

Mikaljin opis dijela glazbala žica od citare al tambura u svojem talijanskom korelatu corda di cetro ó di liuto također otkriva da se termin tambur značenjski odnosi na glazbalo tipa ‘lutnja’.

Latinski korelati. Mikaljin termin corda zapravo bi grafijski trebao glasiti chorda (<–grč. Hordé = žica[24]) i korektno je koreliran s hrvatskim i latinskim korelatima. Sinonimiziran je s nervus, što je korektno (potvrda u Walthera), i s fides. Termin fides oba leksikografa značenjski upućuju i na uže polje (žica) i na šire polje (žičano glazbalo, u ovom slučaju leut/liut/tambur), što potvrđuje i Walther.

Talijanski korelati. Mikaljin opis corda di cetra ói liuto, Della Bellina šira definicija leuto, stromento musicale i Mikaljin liuto korektno koreliraju s odgovarajućim označiteljima na hrvatskom i latinskom.

2.3.8.B. Izvoditelj; graditelj glazbala

2.3.8.B.1         Društveno-povijesni aspekti – v. Jezični aspekti

2.3.8.B.2         Nazivlje (nomenklatura)

 

Osnovni termin:

1. Leutar (M41)
2. Tko udara u leut (D61)

Istoznačnice/sličnoznačnice

Lat.

1. Fidicen (M30, M41, M74, H16, D61, D111, B85, B294, B297, J50, J165)

Tal.

1. S(u)onator di liuto (M41, M74, D61)

 

2.3.8.B.3         Jezični aspekti

Analogno označiteljima za glazbalo i termine označitelje za izvoditelje radnje (radna imenica) navode Mikalja i Della Bella jedini navodi gramatički ispravno tvorenu izvedenicu leutar (osnova + sufiks –ar) sa značenjem ‘koji svira lutnju’, slijedeći tako uobičajenu tvorbu za radne imenice za nefolklorna glazbala.[25] Della Bella navodi u istom značenju opis tko udara u leut, donoseći informaciju o upotrebi glagola ‘udarati’ kao označitelja za radnju kojom se proizvodi zvuk na glazbalu tipa ‘lutnja’. Mikalja konsekventno kao označitelja za svirača na lutnji navodi i opis tko udara u tambur, potvrđujući i na primjeru radne imenice pretpostavku o značenju termina tambur (= lutnja, a ne tambura) koju smo iznijeli u pododsjeku 2.3.8.A.3. Nisu registrirani označitelji za graditelja lutnji.

Latinski korelat. Oba leksikografa u sva tri navođenja hrvatskim korelatima supostavljaju latinski termin fidicen. Premda neki rječnici[26] tumače termin fidicen kao označitelja za svirača lutnje (Lautenspieler), skloniji smo se prikloniti npr. Waltherovoj definiciji ‘der ein besaitetes Instrument tractiert’ (= koji ‘udara’ u žičano glazbalo). To bi značilo da su naši leksikografi donijeli korektnu korelaciju, jer se u specifikaciji pojedinih značenja u okviru termina koji označuje svirača na žičanom glazbalu svakako nalazi i svirač lutnje.

Talijanski korelat. Talijanski korelat u dvije grafijske verzije s(u)onator di liuto (= svirač na lutnji) navode oba lesikografa korektno, pri čemu standardni termin liutista zamjenjuju opisnim izrazom.

2.3.8.C Leut – Način izvođenja: –

2.3.8.D Leut – Glazbeni proizvod: –

2.3.8.E Leut – Citati; razno; –

2.3.8.F Zaključak (leut)

Terminološka grupa koja se sastoji od riječi leut, varijante, izvedenica i izraza u kojima je riječ upotrijebljena, te istoznačnica/sličnoznačnica i izraza u kojima su ovi upotrijebljeni, sastoji se od ukupno sedam jedinica na hrvatskom i osam korelata (po četiri na latinskom i talijanskom) na stranim jezicima.

A. Osnovni termin leut registriran je kao jednoznačni označitelj za denotat tipa ‘lutnja’. Verzija liut predstavlja istoznačnicu. Istoznačnica/sličnoznačnica tambur identificirana je kao istoznačni označitelj za lutnju kao aristokratsko/gradsko glazbalo srednjeg vijeka / renesanse / baroka za razliku od oblika tambura kao označitelja za nacionalno folklorno glazbalo. Registriran je opis dijela glazbala: žica od citare al tambura.

B. Registrirana je izvedenica iz osnovnog termina (leutar), te opisni označitelji u kojima su upotrijebljeni osnovni termin (tko udara u leut) i istoznačnica (tko udara u tambur). U oba izraza glagol kojim se označava vršenje radnje je kalk udarati.

Jasnoća semantičke strukture osnovnog termina upućuje na čvrstu etabliranost denotata i njegove jezične refleksije kao definirane cjeline u podrućju hrvatske glazbene kulture odgovarajućih razdoblja.

 

 

Uz dopuštenje preuzeto iz knjige prof. Stanislava Tuksara: »HRVATSKA GLAZBENA TERMINOLOGIJA U RAZDOBLJU BAROKA«, poglavlje ‘LEUT (LUTNJA)’ str. 291-296, izd. Hrvatsko Muzikološko društvo-Muzikološke studije Br. 1, Zagreb, 1992.