Sa Anouarom Brahemom razgovarao sam nakon koncerta na sarajevskom Jazz Festu 2009. godine. Radio sam video intervjue sa gostima festivala i bio mnogo razočaran kada je Brahem isprva odbio da ga se intervjuira. Nisam govorio francuski a on nije bio siguran u svoj engleski. Još malo smo razgovarali, objašnjavao sam mu da nisam novinar, da sam muzičar, da je ideja da… “Kolega muzičar?!”, gotovo se obradovao. Zapanjeno sam ga pogledao. Anouar Brahem me upravo nazvao kolegom. Ako potvrdim, nafuran sam do daske, ako negiram, čovjek će misliti da sam prolupao. Potvrdim. “Dođi onda poslije koncerta u backstage, može intervju. Samo nemoj video, press intervju može!”. Potvrdim opet. Čujem da sasvim ok govori engleski.
Foto: Adel Brahem
Razgovor koji ovdje možete pročitati ispao je samo početak razgovora kojeg smo vodili to veče. Nakon što sam ugasio diktafon pitao me je o sevdahu, razgovarali smo malo o skalama, mojim istraživanjima, njegovom sjećanju na ratno Sarajevo iz medija, o turskoj muzici, o sceni umjetničke muzike u Evropi. Nisam mu rekao tonu nekih patetičnih stvari o tome koliko mi je njegova muzika značila, iako sam se dobro spremio.
Sarajevo, 4. novembar 2009.
DI: U zapadnim medijima se na vas referira obično kao na čovjeka koji je oslobodio oud od velikih orkestara. Ipak, u arapskom svijetu je i prije bila prisutna jaka tradicija solo sviranja? Čak su joj donijeli i renesansu ljudi kao što su Mounir Bashir i drugi. Kako je ovaj razvoj uticao na vas?
AB: Sjećam se da sam kao mladić bio pod uticajem tradicionalne arapske muzike, one egipatskog stila. Također, jako sam volio tursku muziku; sve to je bilo u samom početku. Mounira Bashira otkrio sam vrlo kasno, kada sam već bio tinejdžer. Isprva mi je zvučao pomalo čudno jer je bio vrlo ličan i nije to baš bio tradicionalan način sviranja. Ali bilo je izuzetno interesantno jer je to bio novi način. Bio sam radoznao i jedva čekao da naučim više o tome. Iako ne mogu reći da je to bio moj glavni uticaj mnogo interesantnih stvari došlo je iz iračke škole sa Jamilom Bashirom, Mounirom Bashirom, Salman Shukurom i drugima.
DI: Čujem nešto apstraktno u njihovom načinu sviranja što također čujem i u vašem…
AB: Da, da… Bila je to, kao što si rekao, ”renesansa” oud-a, solo oud-a – taksima. I bilo je jako važno to što se uradilo. Jedino… možda u to vrijeme oni nisu prešli cijeli put, sve do modernosti, do kompozicije, da donesu nešto novo. Ali mislim da je to bio važan korak za generaciju koja je došla kasnije. Znam da je to bio važan korak za moju generaciju.
DI: Od vašeg učitelja Ali Sritija dobili ste dobro obrazovanje iz arapske i turske muzike?
AB: Da, on je također bio veoma jak u egipatskom stilu, sirijskom… Kada je bio mlad svirao je sa nekim turskim muzičarima. Bio je veoma talentovan za sviranje lungi, semai-a… (op. DI: kompozicione forme u turskoj klasičnoj muzici).
DI: Znači, nije vas učio samo Maloufu (op. DI: tuniškom tradicionalnom repertoaru)?
AB: Ne, ne … (smijeh) … Bio je bliži stilovima srednjeg istoka. Zapravo, on nije bio veliki ljubitelj Maloufa. Naravno, dobro ga je poznavao jer smo mi u Tunisu u sredini između svega… Kada je on počeo s muzikom početkom posljednjeg vijeka egipatski stil je dominirao. Došle su ploče na 78 obrtaja i ljudi su donosili muziku u Tunis odsvuda. Neki egipatski muzičari dolazili su u Tunis i davali koncerte. Sve je to mnogo uticalo na njega.
DI: Iz vaše biografije se vidi da vaše pravo muzičko putovanje počinje onda kada odlučujete odbiti da se bavite muzikom kao zabavom. Šta je to što ste tražili u muzici što vas je natjeralo da se ”pobunite” protiv muzike kao zabave?
AB: Da, u pravu si, bio sam ”pobunjenik” (smijeh) Kada sam počeo kao tinejdžer jedina muzika koju sam mogao čuti bila je muzika za zabavu, pop muzika egipatskog stila itd. Ali mene su više interesovali tradicionalni načini. A tradicionalna muzika bila je pomalo… Pa, nije mi se baš sviđao stil u kojem je rađena, sa velikim orkestrima, violinama, itd. Bio sam bliži muzici u duhutakht sastava. (op. DI: “takht” je ime za male, kamerne sastave koji su putovali orijentalnim svijetom). Zato sam se u jednom momentu pobunio protiv konzervatorija i čak ga napustio da idem učiti sa Ali Sritijem.
U to vrijeme jedino mjesto gdje su svi muzičari išli da sviraju bile su svadbe. A ja sam znao da ne želim to da radim onda kada postanem profesionalni muzičar. Rekao sam sebi: “Ovo nije za tebe!”. Tada nije bilo puno prilika da se rade druge stvari, znaš… Nisam htio ići za velikim, oficijelnim orkestrima, kao što je radijski orkestar. To je bilo zbog toga što nisam htio svirati iza pjevača. Pravilo za dobrog muzičara bilo je da bude dobar pratilac pjevačima a ja sam se zainteresovao za instrumentalnu muziku. Onda sam počeo da komponujem i odlučio da izvodim samo moje vlastite kompozicije. Da budem iskren, nisam o tome tada puno mislio… Sada, sa distance vidim da možda nisam izabrao lakši put. Naročito kada sam počeo da sviram oud solo pred publikom, tada je to bilo bizarno. Srećom, publika je došla! Nije to bila velika publika u početku, tek nekoliko njih, ali tako sam počeo…
DI: Danas dosta svirate za publiku orijentiranu na jazz. Ponekada vas čak klasificiraju kao jazz muzičara. Da li imate problem s tim?
AB: (smijeh) To mi zvuči čudno jer ja uopće nisam jazz muzičar. Nikada nisam studirao jazz… Smiješno je to. Počeo sam slušati neke jazz muzičare i htio upoznati muzičare iz drugih kultura, ne samo jazz muzičare. Interesovala me indijska muzika, također i muzika s Balkana. Ovo ovdje je jako bogato područje. To znam jer se sjećam da je za mene radio bio magična kutija. Počeo sam putovati kroz zvuke i muziku i otkrivati nove stvari. U to vrijeme slušao sam neke radio stanice sa Balkana i počeo otkrivati mnoge stilove. Ne znam zašto, ali htio sam upoznati muzičare iz drugih kultura. Zato sam u početku i otišao u Pariz, da otkrijem nove stvari!
DI: Da li je Pariz i tada bio «melting pot» kakav je postao kasnije? Bio je to početak 80.-ih kada ste stigli tamo?
AB: Da, početak 80.-ih. Bio sam manje više razočaran jer je u to vrijeme sve bilo odvojeno: savremena muzika, rock, jazz… Početkom 80.-ih nije bilo veze između njih. Iako sam bio u Parizu ljudi su tražili da sviram tradicionalnu, etničku muziku. Nije postojao pravi interes za novu muziku. Ali, u to vrijeme već sam komponirao muziku za neke tuniške filmove i prilika je iskrsla da napravim grupu. Tada sam počeo svirati sa internacionalnim muzičarima.
DI: Sve više, muzičari širom svijeta pod uticajem su vaše muzike. Siguran sam da mnogi pokušavaju učiti od vas. Da li podučavate?
AB: Nažalost ne. Podučavao sam, prije mnogo vremena. Ali, podučavanje traži posvećenost i mnogo vremena, ako hoćete da budete ozbiljni. Pored dosta putovanja, vrijeme mi treba za komponovanje, a tu su i porodične obaveze. Sve to je bilo previše za mene pa sam prestao podučavati. Ali prije nekoliko godina uradio sam neke radionice. Također i zbog toga što se nisam slagao sa metodama koje danas možete naći na konzervatorijima…
DI: U arapskom svijetu…?
AB: …na arapskim konzervatorijima, posebno u Tunisu. Tako da razmišljam da možda imam kontakte sa mladim muzičarima. Jer – učiš. Kada podučavaš, ta komunikacija koju imaš sa studentima je važna. Ti učiš od njih, iznenade te i kada pronađeš talentovanog studenta, to i tebi mnogo dâ. Podučavanje za mene ima smisla ako pronađeš nešto da podijeliš. Ne mislim da je podučavanje samo vođenje.
DI: Keith Jarrett je u jednom intervjuu rekao da su za muziku koju muzičar izvodi ”stvari van muzike” čak i važnije od same muzike. Čini se da vi zauzimate isti stav kada govorite o tome da je pravljenje muzike jedno otpuštanje onoga što ste akumulirali kao osoba. Sada, kada govorimo o podučavanju – kako to podučavati?
AB: To što govoriš je veoma važno. Dobro se sjećam, kada sam bio mlad, kako su mnogi učenici htjeli naučiti poznate improvizacije dobro poznatih muzičara; oni su htjeli svirati iste one stvari koje su njihovi heroji svirali. Mislim da u arapskom repertoaru imamo jednu vrlo važnu stvar: improvizacije daju priliku muzičaru da izrazi svoju vlastitu osjećajnost, svoju vlastitu osobnost. Ovo je jako važno, kao i sa indijskim ragama: naša muzika dopušta nam da ispoljimo svoju ličnost u improvizaciji. Iskreno, ja sam počeo komponovati kroz improvizaciju.
DI: Mislite li da je to isti proces?
AB: To je manje više isti proces. Neki muzičari su originalni i personalni kada improviziraju a neki pokušavaju koristiti klišee. Ali mislim da je to fantastična stimulacija za invenciju. A i izazov je da ne sviraš samo ono što ti je napisano da sviraš. Kada sam bio jako mlad i počeo svirati pred publikom, tražili su mi da improviziram. Sjećam se da je to bio fantastičan izazov – da govorim sam samcat! Improvizacija je kao spontana kompozicija. Počeo bih improvizirati i došao do nečega interesantnog. Onda bih na tome radio, razvijao dalje.
DI: Kakav savjet biste dali mladoj osobi na početku njenog muzičkog putovanja?
AB: Mnogi su koraci. Mislim da je na početku tih koraka važno naučiti što više možeš. Važno je imati dobrog profesora. Ja sam išao na konzervatorij. Bilo je to ok i važno, naravno: mora se imati neka škola koja se slijedi i neki ozbiljan trening, važna je to stvar u svakoj nauci i umjetnosti. Ali za mene je bilo veoma važno imati učitelja kao što je bio Ali Sriti. On mi je bio kao vodič. Znači, važno je u jednom momentu otvoriti uši, raditi, ozbiljno vježbati i koncentrirati se na muziku koju stvarno voliš i koja ti se stvarno sviđa. Mislim da je to važan korak.
Kada se osjetiš komotnijim u muzici, važno je slijediti svoju vlastitu želju a ne ono što ljudi vole. Ovo je korak na kojem se mora načiniti izbor jer mnogi su načini da se bavi muzikom. Možeš svirati u orkestru, možeš komponovati, možeš biti samo interpretator, možeš raditi pop muziku, tradicionalnu muziku. Mislim da je važno biti hrabar pri ovom koraku i izabrati u skladu s onim šta stvarno želiš. Slušati svoju unutrašnju želju i pratiti je. Samo onda možeš nešto reći ljudima sa nekom dubinom i težinom. Ponekada to nije lako; ponekada ono što si krenuo da uradiš nije ono što ljudi hoće da slušaju. Ali moraš imati strasti. Ja poštujem muzičare svih vrsta muzike, ali ako rade ono što stvarno žele. Na primjer, kada sam pisao muziku kao mladić, imao sam osjećaj da muzičari nisu dovoljno radoznali; cijelo područje muzike bilo je previše konvencionalno. Ne ”tradicionalno” jer “tradicionalno” također može biti veoma kreativno. Vidim da su muzičari danas mnogo radoznaliji i otvoreniji.
DI: Da li je vjerujete da muzičari mogu biti i tradicionalni i progresivni istovremeno?
AB: Smiješno je to: prije trideset godina sam molio muzičare da budu otvoreniji a danas ih molim da se okrenu tradiciji i uče iz nje. Važno je načiniti još jedan korak: poznavati korijene, ali na jedan dublji način. Moram ti nešto reći: kada sam napustio konzervatorij, mislio sam da znam tradiciju. Ali kada sam počeo učiti sa Ali Sritijem shvatio sam da je bilo mnogo toga što nisam znao. Onda sam morao poduzeti korak prema dubljem znanju.
Jer, nemoj misliti da su te stvari tradicionalne muzike tako jednostavne. Dobro ih slušaj šta rade! (op. DI: tradicionalne muzičare). Ponekada misliš da znaš o tome, ali ne razumiješ dobro. Ja još uvijek otkrivam stvari u tradicionalnoj muzici. Ponekada otkrijem staru ploču i veoma se iznenadim. Uvijek ima nešto da se otkrije u tome i nešto o čemu se može znati više.
DI: Okupili ste grupu prilično mladih muzičara za kvartet s kojim ste snimili ”The Astounding eyes of Rita” (ECM, 2009.).
AB: Kada počnem raditi nikada ne biram kombinaciju instrumenata. Uvijek počnem radeći sa malim fragmentima, gradeći nešto iz dana u dan. Tek onda osluškujem zvuk i mislim o instrumentaciji. Instrumente biram u skladu s onim što se dešava s muzikom. Imam mnogo problema kada pišem muziku s konceptom koji je unaprijed zadat.
Na primjer, napravio sam ”Thimar” sa Daveom Hollandom i Johnom Shurmanom. Oni su fantastični muzičari i bilo je to fantastično iskustvo za mene, mnogo koncerata smo zajedno uradili. Baš prošle godine smo uradili turneju. Muzika je bila jako dobra i dosta je entuzijazma bilo i kod njih i kod mene, naravno. Mislili smo da uradimo još jednu ploču, ali moram da napišem nešto novo. A to mi je jako teško jer uvijek moram početi s potpunom slobodom; i ne znam kuda ću poći.
Tako da nisam planirao raditi s mladim muzičarima. Ponekada odlučim snimiti solo a na kraju ispadne trio. Jer muzika koja se događa mijenja pravac a ja idem gdje me muzika odvede. To je proces. Za ovaj projekat sam počeo pisati neke stvari i po fragmentima koje sam napisao znao sam da ću trebati više manje kvartet. A meni treba dosta vremena da dođem do finalne odluke. Kada počnem pisati imam dosta fragmenata sa dosta pravaca i uvijek mi je teško da pronađem jedinstvo, da pronađem finalni concept.
U početku sam mislio na akustični bass. Onda mi je Manfred Eicher (op. DI: producent minhenske kuće ECM za koju Anouar Brahem izdaje CD-ove od početka 1990.-ih) rekao ”Čuo sam ovog vrlo dobrog električnog basistu». Pitao sam ga ”Jesi siguran?!”. Da budem iskren, nisam bio siguran da li će to raditi. Tako da sam poslušao Björna (Meyer) i sreo se s njim. Bilo je isto i sa Klausom (Gessing, bass klarinet): slušao sam njegove snimke, svidio mi se njegov način sviranja i sreli smo se radi proba, da vidimo kako muzika zvuči sa bass klarinetom. Taj instrument također jako volim. Khaleda (Yassine, perkusije) upoznao sam u Bejrutu preko moje porodice.
DI: Da li je ovo vaš ”najpolitičniji” CD do sada, budući da je posvećen Mahmoudu Darwishu, umjetniku snažne političke afilijacije?
AB: Kao ljudsko biće, kao građanin, jako sam zainteresiran za politiku. Također pokušavam da budem u toku s onim što se dešava širom svijeta. Neki aspekti su mi veoma važni. Ponekad znam biti vrlo, vrlo ljut na, kako bi to franzuci rekli, «la lâcheté de politique» («kukavičluk politike»); i ponekada, znate, i patim previše zbog toga… to je već dugo vremena tako, otkako sam bio tinejdžer. Ali ne želim to vezati s mojom muzikom, ne želim biti takav oportunista. Jer mnogo ljudi koristi politiku ili humanitarne ciljeve a ja želim biti vrlo diskretan i skroman kada je to u pitanju. Mnogi umjetnici koriste politiku. Ali, ja ne želim biti ni politički korektan. Živimo u vremenu s mnogo političke korektnosti.
Mogu reći da sam uvijek bio direktno pogođen onim što se dešavalo u Čečeniji, u Bosni, u Iraku. Ne znam da li je to uticalo na moju muziku i na koji način. Bio sam mnogo zabrinut zbog onoga što se događalo u Palestini; to je strašno i nadam se da neće trajati zauvijek. Bio je avgust 2008., baš sam se pripremao za novi album, kada je Mahmoud Darwish umro. Nisam mislio na njega kada sam komponovao. On je predstavljao nešto vrlo jako iz palestinske kulture, u smislu humanističkih vrijednosti. Njegova poezija je veoma jaka i on je jako pametna osoba. Zaista sam imao veliko poštovanje za njega. Znao sam da je bolestan, ali nisam očekivao da će tako brzo umrijeti. Vijesti o njegovoj smrti su me duboko takle. To ljeto sam bio u Tunisu i odmah sam odlučio da posvetim ovaj CD njemu. Ne mogu reći da to ima političko značenje… Da, naravno da ima…, ali političko značenje na humanistički način. I na umjetnički način jer je posvećeno velikom pjesniku i velikom umjetniku.
Preuzeto s www.damirimamovic.com uz dopuštenje Damira Imamovića.