Susret s dr. Sc. Alojzijem sederom,
Voditeljom majstorske radonice za restauraciju i gradnju gudačkih instrumenata pok. Franje Schneidera i profesorom graditeljstva
Mnogima je nepoznato da dvorište Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu skriva i Majstorsku radionicu za restauraciju i gradnju gudačkih instrumenata pok. Franje Schneidera te da u njemu svakodnevno marljivo i uporno radi majstor Alojzije Seder. Na preporuku slikara Danijela Žabčića posjetila sam radionicu i popričala s profesorom Sederom. Na prvi pogled radionica kao i svaka druga, smještena na kraju dvorišta, pomalo sa strane, prepuna drvnog materijala, drvene prašine, ali i zelenila. Preplavljuje me miris svježeg drveta. Suradnik me šalje u stražnji dio radionice gdje prekidam majstora Sedera u radu. Upravo izrađuje zagrebačku lutnju s trinaest rebara, srdačno me pozdravlja i spremno započinje razgovor pokazujući mi instrument u izradi ističući broj trinaest. Za mnoge nesretan broj, za zagrebačku lutnju idealan. „Radim rukama, ali imam kišobran fakulteta, nisam radio karijeru, najviše zadovoljstva daje mi moja obitelj, obiteljski sam čovjek“, opisuje se u svega nekoliko riječi. I doista, Alojzije Seder završio je 1969. negdje oko 23. rođendana studij elektrotehnike, a 1980. godine pružila mu se sretna prilika te je upisao studij gitare pri zagrebačkoj Muzičkoj akademiji koju je diplomirao 1984. Trinaest godina kasnije (opet taj „nesretan broj 13“) upisao je postdiplomski studij na Elektrotehnici. Najprije je magistrirao, a onda 2004. i doktorirao s temom: „Određivanje kvalitete tona muzičkih instrumenata“. No u godinama između studiranja nije gubio vrijeme te je radio, predavao gitaru, potom predavao na tehnološkom fakultetu, paralelno je intenzivno svirao gitaru i lutnju, dosta nastupao, barem jednom tjedno, pa čak i u Francuskoj i Engleskoj primjerice u Wigmar Hallu u Londonu s ansamblom za ranu glazbu. Uz to izrađivao je pomalo instrumente, ali nije zapostavio ni ljubav, pa se je zapravo vrlo brzo nakon vojske oženio svojom sadašnjom suprugom Ivančicom s kojom ima troje djece; Almu, Lovra i Mariju. Ukratko, bio je jako sretan i zahvalan jer se je uspio baviti svime što voli. Gradio je obitelj i ujedno ostvarivao svoje mladenačke ideale. Sretan čovjek! Jer teško je danas naći sretna čovjeka, zadovoljna svojim poslom usprkos skromnim primanjima, čovjeka koji toliko uživa u tome što radi da niti ne primjećuje da ide na posao. „Nisam radio karijeru, a gitara mi je odredila sudbinu“, ističe moj zanimljivi sugovornik, a naš razgovor kratko prekida melodija sata koji nas podsjeća da je četrnaest sati. „To je moj sat“, pokazuje mi raskošan sat s figuricom Mickey Mousea i dodaje „sat je malo kič, ali ja sam fan (obožavatelj, op.a.) Mickeya.“ Sat mi je usmjerio pogled na visoke police prepune zanimljivih knjiga i na ukrasnu kutiju koju krasi isti Disneyev junak. Gospodin Seder se nije dao smesti te je nastavio „Posao mora biti svrha, ne želim što prije i što lakše. Zapravo, što sam stariji vjerujem da treba samo živjeti, bez težnji za velikim uspjehom te se konstantno treba usavršavati, treba ići za cjeloživotnim obrazovanjem što je danas trend.“
Igrom slučaja 1983. godine otvorio se Muzej Franje Schneidera, a moj sugovornik započeo je raditi kao nastavnik gradnje s par sati tjedno u istoj glazbenoj školi. Kada je godinu dana kasnije diplomirao gitaru, posvetio se sve više graditeljstvu i od 1994. radi s punim radnim vremenom u radionici. „Novac me previše ne zanima. Radim dvokratno, idem doma na ručak. Učim pod stare dane da ne zahrđam i bavim se drvom zbog kojeg idem sretan s posla i na posao. U radionici cijeli dan svira klasika (swiss clasic radio).“
Razgovor o životnim činjenicama bio je začinjen glazbom u pozadini i izmjenjivanjem mišljenja o umjetnosti. Gospodin Seder objašnjavao mi je kako je to u glazbi, a ja sam povlačila paralele u likovnim umjetnostima. Inače, smatra kako glazba ima terapijski učinak i u potpunosti se moram s time složiti. „Školstvo je krivo jer primjerice povijest glazbe me ostavila mrtvim hladnim, čak me je i odvela od nekih stvari jer nije moguće pričati o glazbi, nabrajati činjenice, a ne slušati ju. Moram se poslužiti citatom Williama Styrona da je glazba završila sa Schubertom, možda Brahmsom. To nije daleko od istine. Ljepota skladbe je ono unutra, one dionice između glavne teme, oni mostovi kada kompozitor slobodno sklada, ali naravno okvir mora postojati, pa i čovjek se mora obući, zar ne? Najgore je kad nema kritike, kada glazba nije ništa ostavila, nije izazvala nikakav osjećaj kod slušatelja, kada čak kod kritičara nije izazvala potrebu da se kaže kako je nešto loše. Pri svakom izvođenju glazba se ponovno rađa. Na glazbi nema tragova prošlosti kao primjerice na slici. Ima nešto ljudski dubokog u suradnji tj. muziciranju, i onda sam i ja sretan, ako sam djelić toga jer sam izradio neki instrument.“ U svakoj rečenici bilo je očito kako je riječ o iznimnom intelektualcu, poznavatelju glazbene umjetnosti, gradnje instrumenata, iskonskom kulturnjaku, zanesenjaku koji se bavi svojim poslom iz čiste ljubavi. U svojoj bogatoj karijeri izradio je oko 250 instrumenata. Lutnja koju trenutno izrađuje sedamdeset i prva je po redu, a izradio je i 106 gitari, mandolina, tambura različitih veličina, violončela, dva kontrabasa, šest bas gitara, male gitare za djecu. Oko trideset posto ovih instrumenata je poklonio, a zanimljivo je da kada izrađuje instrument zapravo radi za sebe, za svoju dušu, pa ponekad netko dođe i kupi nešto od toga. „Tko to ne razumije, ne razumije ništa u životu. Za mene zadovoljstvo je život sam, radim i popravljam za simbolične cijene, a poznajem i neke bogate ljude koji su – nesretni.“
A da je riječ o posebnoj duši koja zaista osjeća svoj poziv jasno je i iz doktorske disertacije „Određivanje kvalitete tona muzičkih instrumenata“ koja započinje ovim riječima: „Ovaj rad koji se na dvjestotinjak stranica pruža pred čitateljem, nastao je kao posljedica jedne davne autorove mladenačke ljubavi prema gitari, koja ga je odvela od profesije u nepoznato. U njemu se odražavaju njegove glavne životne preokupacije: elektrotehnika, glazba i gradnja glazbala. Iz zahvalnosti prema darovima što ih je dobio: razumijevanju matematike, muzikalnosti i manualnoj spretnosti, prinosi ovo skromno djelo.
U proteklih pet godina koliko je nastajao ovaj rad, prsti su mu bili više na tipkovnici a manje na glazbalu ili držeći dlijeto ili blanju. U trenutcima sumnji i malodušnosti pratila ga je misao o nužnosti dovršenja jedne pionirske zadaće, na koju će se potom moći lakše nastaviti daljnja istraživanja.
Jedna od glavnih ideja, vodilja ovog rada jest omogućiti graditelju ne samo da po završenu poslu može sam, odmah, nepristrano ocijeniti vrijednost svog rada, nego i da mu tijekom stvaranja glazbala pruži putokaz k boljem instrumentu. Samom autoru rad je pružio neugodan dokaz, recimo to zbog znanstvenog poštenja, da mu gitare nisu dobre.
Mnoge su osobe zaslužne za nastanak ovog rada i njima autor izražava zahvalnost: arh. Milanu Grakaliću i prof. Darku Petrinjaku koji su ga uveli u svijet gitarske glazbe; glazbenom piscu Francu Biliću koji mu je oblikovao glazbeni ukus; majstorima Ernestu Köröskényiju i Miji Bočkaju kao graditeljskim uzorima; prof. dr. Ivanu Jelenčiću i prof. dr. Branku Someku koji su ga uveli u akustiku; ravnateljima glazbene škole Darku Vađiću i Josipu Vrbancu koji su mu omogućili radne uvjete; supruzi Ivančici Seder i djeci Almi, Lovri i Mariji koji su mu bili svakodnevna inspiracija.“
Gotovo je nevjerojatno da bi kroz mjesec dana profesor Seder trebao biti umirovljen i kako bi ova radionica mogla promijeniti svoj izgled. Posebice zato što sam sigurna kako dugo ne će postojati takav stručnjak, glazbenik, graditelj glazbala koji je ujedno i doktor elektrotehnike i koji je sretno uspio spojiti sve svoje ljubavi u jednu. No bez brige, kada i ode u mirovinu, profesor Seder ne će besposleno sjediti. Već sada ima planove za otvorenje radionice, vlastite oaze u kojoj će i dalje usavršavati i brusiti znanje koje nosi u sebi izrađujući lutnje i gitare. I dalje će odlaziti u crkvu Svete Marije na Dolcu u čijem zboru pjeva nedjeljom na misi već četrdeset i pet godina, a sada i dirigira. Uostalom majstor Seder je napisao: „Još imam kose, ne nosim očale, fali mi nešto zuba, a sa čirom na dvanaestercu se dade živjeti. Životnog elana mi ne nedostaje.“ Nakon razgovora razgledala sam prostor i predmete u muzeju na prvom katu te otišla uz zvuke glazbe sretna i ispunjena istim onim osjećajem koji imate kada pogledate dobar film, poslušate dobru glazbu ili pogledate vrhunsku likovnu izložbu. Nema sumnje da vrijedni i uporni ljudi rade gotovo u anonimnosti i intimi svojeg radnog mjesta te da njihove radionice skrivaju neprocjenjivo iskustvo i bogatstvo baš kao i radionica majstora Alojzija Sedera.
Maja Burger
Preuzeto iz Tjednika za kulturu „Hrvatsko slovo“, 834., 15. travnja 2011.