Na temelju sačuvanih i dostupnih djela te vrlo oskudnih biografskih podataka o glazbenoj kulturi 16. stoljeća danas se u prve hrvatske i bosanske skladatelje ubraja Franciscus Bossinensis – Franjo Bosanac. Može se sa sigurnošću navesti da je rođen krajem 15. stoljeća, oko godine 1490., i to najvjerojatnije u Bosni; da je živio u Veneciji i radio u tiskari muzikalija Ottaviana Petruccija te da je prijateljevao s protonotarom (prvi bilježnik) crkve Sv. Marka Gerolamom Barbadigom, kome je posvetio svoje djelo. Sve je to on sam naveo bilo u predgovorima znamenite dvosveščane zbirke Tenori e contrabassi intabulati col sopran in canto figurato per cantar e sonar col lauto (Venecija, 1509.; Fossombrone, 1511.) svoga opusa bilo u posvetnom sonetu što ga je dodao tim predgovorima. Ostat će, međutim, i dalje tajna što znače tri inicijala BMF koja je stavio uz svoje ime ispred posvetnog soneta kao i godina i mjesto njegove smrti. D. Plamenac pretpostavljao je da bi Bossinensis mogao biti bosanski franjevac ili možda dvorski glazbenik kojega bosanskog kralja; zanimljiva je i pretpostavka J. Andreisa da bismo inicijale mogli čitati kao »Bossinensis Magister Franciscus«. Na Bossinensisovo hrvatsko podrijetlo upućuje njegovo ime Bossinensis – iz Bosne, katoličko ime Franciscus, po čemu se vidi da je bio Hrvat iz Bosne kao, i zapadnoeuropska i mediteranska renesansna tradicija njegove lutnjističke dvosveščane zbirke. Samo se može pretpostaviti da je umro u Italiji (Venecija?), i to krajem polovine 16. stoljeća.
Međutim, njegovo je stvaralaštvo danas moguće sagledati u najpotpunijem opsegu.[1] Dva sveska Bossinensiseva djela stoje prema tome kao značajan putokaz na međi epoha u razvoju hrvatske glazbe. Do njih se zasada sve gubi u magli srednjovjekovne – uglavnom jednoglasne i anonimne – problematike; od njih započinje razdoblje postupnog uključivanja hrvatske umjetničke glazbe u suvremena europska zbivanja. Uz skladanje Bossinensis se bavio i preradbama tuđih i svojih dela. Spretnost u intabuliranju dokazao je transkribiranjem frottola, tj. popularnih višeglasnih pjesama jednostavnog pučkog izražaja, tada najpoznatijih talijanskih majstora te glazbene vrste (Marco Cara, Bartolomeo Trombocino, i dr.) te anonimnih autora kao i svojih za sologlas uz pratnju lutnje. Pridodan je i manji broj ricercara za lutnju, svojevrsnih predigara, međuigara ili završnica kojima je autor sam Bossinensis. A da bi naglasio prakticistički karakter zbirke i učinio ju dostupnom osobama skromnijeg glazbenog znanja, iznio je prije predgovora opće upute za odgonetavanje sustava tabulature kojim se sam služio (Regole per quelli che non sano cantare). Njegov postupak u transkribiranju frottola bio je jednostavan: najvišu vokalnu dionicu, zapisanu u menzuralnoj notaciji, povjerio je sologlasu; tenorovu i basovu dionicu intabulirao je za lutnju, dok je potpuno izostavio dionicu alta kao najmanje organski povezanu i najmlađu po redu nastajanja. Objavio je 102 frottole i 46 ricercara. Zbirka Tenori e contrabassi ima nezaobilaznu važnost za doprinos vokalno-instrumentalnoj praksi s početka 16. stoljeća, a pozamašna dvosveščana zbirka jedna je od uopće najranijih tiskanih muzikalija renesansne monodije. Značenje njegove zbirke kako u hrvatskoj tako i u europskoj glazbi onog vremena još je u nečemu: u zbirci su – i to na najprecizniji način – odraženi zahtjevi jednog vremena koje je na početku krupnih zbivanja u glazbenom razvoju počelo utirati putove ranobaroknoj monodiji upravo prerađivanjem višeglasnih zborskih skladbi (frottola) za sologlas uz pratnju lutnje, tj. stvaranjem djela za vokalno-solističko muziciranje.
U renesansi se još nisu sasvim iskristalizirali dur i mol kao suvereni voditelji one glazbene misli koja se samo unutar njihovih okvira može organizirati. Utjecaj starocrkvenih tonaliteta još se osjećaju, pa to povremeno kolebanje između starinskih modusa s jedne strane te dura i mola s druge strane daje glazbi tih vremena jedinstven čar. U tom pogledu prilično su poučni upravo Bossinensisovi ricercari, mali instrumentalni uvodi improvizacijskog karaktera (usput rečeno to je najstarija instrumentalna glazba što ju je napisao i objavio čovjek iz naših krajeva).
[1] Benvenuto Dissertori, Le frottole per canto e liuto intabulate da F. B. , Milano, 1964.