Razgovor vodio Antun Mrzlečki
Recite nam nešto o sebi, odakle ste, jeste li u rodu sa redateljem Georgijem Parom?
Rođen sam u Ljubljani, gdje je moja majka u to vrijeme studirala, ali odrastao sam i do mog odlaska u Basel živio sam u Zagrebu. Nisam u rodu s redateljem Georgijem Parom (često me to pitaju) – što mi je gotovo žao jer ga izuzetno cijenim kao redatelja, a i inače mi kazališna umjetnost i dramska književnost mnogo znače u životu. Nisam u rodu niti s još pet-šest ostalih obitelji istog prezimena iz grada Paga, koje također nisu u međusobnom direktnom srodstvu. No, kao i kod svakog s prezimenom Paro, i moji su korijeni u tom renesansnom gradiću – moj djed je rodom iz Paga i zahvaljujući toj okolnosti, najsretnije dane mog djetinjstva proveo sam u Pagu i na prekrasnim divljim obalama i plažama tog našeg čudesnog otoka. Danas se zapravo nevoljko i s vrlo podvojenim osjećajima vraćam Pagu, jer su i sam grad, a naročito cijeli Paški zaljev, urbanistički i ekološki jako devastirani, čak i ne toliko od strane sve brojnijih i sve agresivnijih turista, već nažalost, prvenstveno i ponajviše nebrigom i greškama samih domorodaca. Jedina svijetla točka tamo mi je još PAF (Pag Art Festival), koji naizgled nekim čudom, a zapravo isključivo ustrajnim marom i ogromnim entuzijazmom i trudom Lovre i Nine Pogorelić, opstaje usprkos sve restriktivnijoj kulturnoj politici naše zemlje. Taj vrijedni hrvatski i međunarodni muzički festival znalačkim odabirom vrhunskih i raznolikih koncertnih programa prkosi teroru lokalnih disko-klubova i sveopćoj kulturnoj dekadenciji koja se jako osjeća i u tom gradiću, kao uostalom i u svim ostalim turističkim mjestima na našoj obali i na otocima. A ipak ne treba zaboraviti da je grad Pag, čiji korijeni sežu još u antička vremena, jedan pravi mali biser hrvatske renesansne baštine – projektirao ga je u drugoj polovici 15. stoljeća naš najveći renesansni umjetnik, arhitekt i kipar Juraj Dalmatinac. Iz Paga je rodom i Bartul Kašić, pisac prve gramatike hrvatskoga jezika. A zanimljivo je da je i jedan od naših najznačajnijih ranobaroknih skladatelja, Gabriello Puliti – inače rodom iz Montepulciana u Italiji – koji je najveći dio života djelovao u Kopru i u Istri – nekoliko godina kao franjevac konventualac proveo i u Pagu! Kad se toga sjetim s ponosom mogu reći da, premda sam odrastao u Zagrebu, zapravo potječem iz grada Paga.
Kada i kako ste se odlučili za gitaru sve do Muzičke akademije, i kod koga ste diplomirali gitaru?
Gitaru sam počeo učiti s osam godina na Glazbenoj školi “Blagoje Bersa” u Zagrebu. Kako ni u mojoj bližoj ni u daljoj obitelji nitko nije bio glazbenik, moj izbor je bio posve spontan i vjerojatno posve iracionalan. Sjećam se da sam osjećao neki nejasan poriv prema trzalačkim instrumentima općenito, a na glazbenoj školi gitara je tada bila najbliže tome, pa sam se bez mnogo premišljanja odlučio za gitaru. Moram ipak spomenuti da je moj otac, inače po profesiji akademski slikar-grafičar, još kao student bio strastveni zaljubljenik u (klasičnu) glazbu i do vremena kad sam krenuo u glazbenu školu bio je sakupio vrlo vrijednu kolekciju “longplejki” s nekim od najvećih remek-djela klasične glazbe. Posebno su mi u sjećanju jedna ploča Yehudi Menuhina s Paganinijevim Capriccima, zatim ploča s orkestralnom čarolijom “Šeherezade” Rimski-Korsakova. Tako se ljubav prema slušanju i otkrivanju kvalitetne glazbe već zarana sasvim neprimjetno uvukla u moj život. I neka od mojih najranijih sjećanja vezana su uz glazbu – još kao vrlo mali dječak – imao sam tada svega tri-četiri godine – znao sam satima kao hipnotiziran slušati jednu te istu “singlicu” s poznatim Bocherinijevim gudačkim Menuetom! Nešto me u toj glazbi jednostavno potpuno opčinjavalo…
Kod koga ste učili gitaru sve do Muzičke akademije, i kod koga ste diplomirali gitaru?
Nisam bio “vunderkind”, nitko me u djetinjstvu nije tlačio zbog glazbe i to je bilo divno. Moji roditelji su uvijek podupirali moj muzički izbor, ali nitko me, ni tada a ni kasnije, nije tjerao da idem u glazbenu školu, niti da svakodnevno vježbam moj instrument. Ne znam da li je to baš bilo pametno, barem od trenutka kad sam počeo svirati gitaru, jer tako do četvrtog razreda niže glazbene škole nisam praktički gotovo ništa vježbao, što naravno nije urodilo nekim plodovima. No, kada sam dospio u klasu Alemke Orlić, počeo sam to ozbiljnije shvaćati, pa su se ubrzo, neočekivano, zaredale čak i neke nagrade na natjecanjima. Usprkos tome, već tada sam postao svjestan sve apsurdnosti glazbenog – i uopće umjetničkog – natjecanja i ta me skeptičnost nije napustila do današnjih dana. Mnogo više su mi značili seminari, majstorske radionice u okviru međunarodnih ljetnih škola. Alemka – kojoj sam inače, koliko mi je poznato, bio jedan od prvih učenika – bila mi je nastavnik od petog razreda niže glazbene škole sve do mature, tj. do prijemnog ispita na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Premda sam i poslije imao uistinu sjajne učitelje, Alemki dugujem ne samo najosnovnije već, rekao bih, i najvažnije stvari koje sam kao gitarist naučio o izvođačkoj umjetnosti. Uvijek me poticala da u svom sviranju, a naročito u javnom nastupu, iskoračim iz svog malog introvertiranog svijeta i da uvijek iznova preispitujem i istražujem granice vlastitih sposobnosti i mogućnosti. Ona je već tada bila jedan izvanredni muzički pedagog i bio sam ne malo iznenađen kada bih poslije, već kao student gitare, ponekad slučajno prisustvovao njezinoj nastavi i ustanovio da s nekim učenikom radi na sasvim drugačiji način nego li je radila sa mnom. Mislim da je upravo fenomen individualne nastave najveća posebnost i vrijednost našeg glazbenoškolskog obrazovanja! Na Alemkin poticaj bio sam nekoliko puta u Međunarodnoj gitarističkoj ljetnoj školi u Esztergomu u Mađarskoj, a poslije nekoliko puta i u Volosu u Grčkoj, u ljetnoj školi koju je vodio tada još vrlo mladi Costas Cotsiolis, jedan od najmlađih Segovijinih učenika. Tamo sam upoznao još mnoge izvrsne gitariste, među kojima su neki poslije postali vrlo poznati, kao npr. David Russell, Ichiro Suzuki i Hubert Käppel. Srednja škola – tj. škole – to mi je bilo naročito zahtjevno razdoblje jer se moja obitelj iz Zagreba preselila u Samobor, no ja sam i dalje nastavio ići i u općeobrazovnu i u glazbenu školu u Zagrebu, što je logistički bilo vrlo naporno. Ipak, nisam to nikad požalio i nikad mi nije palo na pamet da bih se zbog toga ispisao iz glazbene škole – glazba i gitara tada su već postali sastavni dio mog života. Kada danas, kao nastavnik, vidim kako se učenici olako ispisuju iz glazbene škole, zbunjen sam i zabrinut – ne znam da li sam ja tada bio nekakav muzički “fanatik”, da li mi je glazba možda značila više nego li što bi to bilo “normalno”? Da li su srednjoškolci u današnje vrijeme uistinu toliko preopterećeni svim tim školskim i izvanškolskim obavezama i, moguće, visokim kriterijima školstva? Bojim se da je odgovor na to pitanje još mnogo sumorniji nego što se to usuđujemo priznati: istina je da nam djeca danas odrastaju uz kompjutore i mobitele i sve više vremena svojih dragocjenih mladih života provode u virtualnim svjetovima društvenih mreža i kompjutorske animacije. U svijetu u kojem je sve naizgled moguće i dostupno jednim laganim dodirom prsta, glazba, umjetnost, kultura općenito, toliko su se srozali na društvenoj ljestvici vrijednosti da je rezultat toga još samo jedna opća rezignacija, ignoriranje i bagateliziranje onog najvrednijeg što u našem sustavu školovanja još postoji. Zato što u glazbi ne postoje ni instant-rješenja ni instant-rezultati – glazba se ne može naučiti preko noći. To zahtijeva rad, ustrajnost, disciplinu, strpljenje, odricanja, predanost. Glazba se uči cijeli život.
Upis na studij klasične gitare na Muzičkoj akademiji u Zagrebu bio je veliki izazov i velika prekretnica u mom životu. Bio sam, naime, svjestan da to u neku ruku predstavlja i životno opredjeljenje. Do toga nije došlo tako jednostavno kako bi se moglo činiti zato što sam kao srednjoškolac uz glazbu razvio još čitav niz raznovrsnih interesa i jedini bi im zajednički nazivnik mogao biti – humanističke znanosti. Mnogo sam čitao, pa su se na popisu mojih eventualnih studija našle i komparativna književnost, povijest umjetnosti, etnologija, antropologija i strani jezici, naročito japanski! Uz to su me jako privlačili i teatrologija, dramaturgija, fotografija i film. Na kraju sam se ipak odlučio za glazbu, iz jednog sasvim jednostavnog razloga – zaključio sam da je to područje koje mi je u najvećoj mjeri nepoznato i gdje bih najviše toga imao za naučiti! Sam prijemni ispit bio mi je dosta dramatičan, već i zbog same statistike – bilo je 20-tak kandidata, primalo ih se samo dvoje. Među njima je bilo nekih koji se nisu dali obeshrabriti pa su već po četvrti ili peti put izlazili na prijemni! Nama koji smo tek prvi put išli u žrvanj prijemnog ispita to je bilo upravo jezivo. Trebalo je smognuti prilično veliku dozu samopouzdanja i čelične živce da bi se stalo pred ispitnu komisiju i odsvirao zahtjevni ispitni program. U takvim okolnostima proći od prve na prijemnom ispitu bio je pravi mirakul. No, u moj očekivani i redovni tijek studija na neočekivan i vrlo neugodan način uplela se tadašnja JNA. Trebao sam, naime, studirati u klasi Darka Petrinjaka (- tada je to bilo samo po sebi razumljivo jer je u to vrijeme Petrinjak bio jedini profesor gitare na MA). No svojevrsnom ironijom sudbine, profesor mi je upravo te školske godine bio pozvan na odsluženje vojnog roka, pa sam prvu godinu na Muzičkoj akademiji prošao s Ivanom Korunićem koji ga je zamjenjivao. Tu još nije bio kraj priče, jer kada se iduće školske godine Darko Petrinjak vratio, neumoljivi regrutni sustav bivše Jugoslavije poslao je mene na odsluženje vojnog roka! Ja sam, naime, upisao studij na Muzičkoj akademiji odmah po završetku srednje glazbene škole, ali godinu dana prije općeobrazovne mature. Čini se da je to bilo nešto gotovo ravno kriminalnom djelu, ili sabotaži države – jer kada sam veselo donio potvrdu o upisu na MA na regrutni odsjek u mojoj općini, tamošnji je činovnik doslovce pomahnitao od bijesa! Počeo je lupati šakom po stolu, psovati i vikati na mene i valjda bi me najradije dao uhapsiti da je mogao, no umjesto toga je učinio sve da mi zagorča život time da me pošalje na odsluženje vojnog roka odmah po završetku mog općeobrazovnog srednjoškolskog programa, po mogućnosti u pješadiju, po mogućnosti što je moguće dalje od Zagreba. Vjerojatno sam se mogao žaliti na tu odluku, bilo je tu i pravno gledajući nekih nelogičnosti, ali, budući da nismo imali nikakvih poznanstava ni u pravnim ni u vojnim krugovima bivše nam države, moji roditelji i ja smo zaključili da je bolje ne izazivati vraga. To znači da sam, htio-ne htio, nakon prve godine studija na Muzičkoj akademiji, ravno 365 dana morao provesti na obuci pješadije na jednoj od geografski najudaljenijih destinacija od Zagreba (osim Skopja i Strumice) u tadašnjoj Jugoslaviji – u Vranju. To je bilo sasvim apsurdno i, naravno, katastrofalno po moj studij gitare. Svaki gitarist zna kako je to kad se jedan dan ne vježba. A ja sam imao godinu dana izgnanstva iz svijeta civilizacije i zdravog razuma, 365 dana čistog fizičkog i psihičkog maltretiranja – iz Vranja sam se vratio narušenog zdravlja i kao uvjereni pacifist, sa spoznajom o tome kako je JNA jedna duboko korumpirana institucija i sa slutnjom da sve veće napetosti koje su se već tada osjećale između Albanaca na Kosovu i Srba, ali i između drugih etničkih skupina, neće dobro završiti. Nažalost, moje zle slutnje obistinile su se na najgori mogući način 10 godina kasnije, kad je raspadom Jugoslavije započela velikosrpska agresija. No, da se vratimo mojem studiju gitare – pune dvije godine nakon upisa – i nakon godinu dana potpunog diskontinuiteta u vježbanju i sviranju gitare – morao sam sve opet počinjati takoreći iz početka. Darko Petrinjak stvarno nije imao laki zadatak kad sam mu napokon došao u klasu, a ni meni baš nije bilo lako. Tako je ispalo da sam – premda sam MA upisao već 1980. – zbog tih peripetija s odsluženjem vojnog roka – diplomirao tek 1986.
Kako i kada ste se odlučili za lutnju?
Još u osnovnoj glazbenoj školi postajao sam sve više svjestan činjenice da mnoge lijepe i zanimljive skladbe koje sviram na klasičnoj gitari izvorno uopće nisu bile napisane za gitaru nego za lutnju. Naravno, radilo se mahom o primjerima polifonije iz 16., 17. stoljeća, počevši od Franje Bosanca, pa do Greensleevesa, a poslije su tu došli i ambiciozniji skladatelji, španjolski vihuelisti poput Milána, Narváeza, Mudarre, poznati i nepoznati engleski elizabetinski lutnjisti na čelu s Johnom Dowlandom, pa zatim dalje, barok, preko Roberta de Viseea, sve do Johanna Sebastiana Bacha. Bio je tu uvijek prisutan i stanoviti osjećaj frustracije, slutnja da se na instrumentu kao što je klasična gitara može realizirati samo jedan dio cjelokupnog spektra te glazbe. Bilo mi je jasno da na gitari izvodim tek aranžmane, dakle transkripcije – ponekad i vrlo upitne transkripcije! – glazbe po mnogočemu vrlo različite od klasične – i sve više sam se pitao: kako izgledaju originalni notni zapisi, kako ta glazba zvuči na izvornom instrumentu?
Treba ovdje spomenuti da je upravo 70-tih godina prošlog stoljeća to što danas nazivamo “pokret za ranu glazbu” bio u svom punom zamahu; u Zagrebu je djelovalo nekoliko domaćih ansambala za ranu glazbu, “Syntagma musicum“, “Universitas studiorum zagrabiensis“, “Zagrebački madrigalisti”… I beogradski “Renesans” je dosta često gostovao u Zagrebu. A gostovali su u Hrvatskoj i mnogi drugi tadašnji svjetski renomirani glazbenici i ansambli za ranu glazbu. Neke od tih koncerata sam i sam imao prilike uživo čuti, u Zagrebu, najčešće u zagrebačkom Povijesnom muzeju, zatim u Hrvatskom glazbenom zavodu, ali i drugdje kao na primjer na legendarnim Večerima rane glazbe u Sv. Donatu u Zadru, i moram reći da je sve to samo još više raspirivalo moju maštu i pobuđivalo moju znatiželju. Alemka Orlić, koja je i sama sudjelovala u nekim projektima spomenutih zagrebačkih ansambala, primijetivši moj interes za ranu glazbu, ustupila mi je velikodušno svoj “Do-it-yourself-Lute-Kit”. Bio je to projekt nekog engleskog graditelja lutnji, moguće potaknut i djelovanjem Engleskog lutnjističkog društva, ne sjećam se više točno – no, u svakom slučaju, jedan čarobni paket sa svim sastavnim dijelovima za izgradnju renesansne lutnje – uključujući drvo, kalup, nacrt, pa čak i žice! Za mene je to bio dar s neba te sam se s oduševljenjem prihvatio posla i počeo kod kuće s velikim žarom rezati, piliti i brusiti javorove daske i daščice. No, nakon što sam se već u samom startu nekoliko puta gadno porezao oštrim alatima (još i sad s ponosom nosim ožiljke!), otac mi je preoteo cijeli paket i doslovce uzeo stvar u svoje ruke. Koliko god mi je bilo žao, ne mogu mu to zamjeriti jer je istina da sam po pitanju vještine u ručnoj obradi drva bio totalni antitalent. Tako mi je otac dozvolio da nadalje sudjelujem u sastavljanju i izgradnji lutnje isključivo pod uvjetom da samo gledam, ali da ništa ne diram. Mislim da nas ni porinuće neke luksuzne jahte u more ne bi uzbudilo toliko kao trenutak kad smo na naš sretno i uspješno zgotovljeni home made leut najzad stavili žice! U tom trenutku još sam naivno mislio kako je to sretni završetak moje dugotrajne potrage za tajanstvenim zvukom renesanse, no kad sam zatim pokušao nešto odsvirati na tom instrumentu, shvatio sam da to nije kraj, nego tek početak…!
Ma koliko god pojednostavljen i neugledan bio taj moj prvi renesansni instrument, uistinu je označio početak jedne nove glazbene ere u mom životu. Kad je MA sa studentima izvodila “Johannespassion” J. S. Bacha, dirigent Igor Giadrov me angažirao da sviram lutnju u prekrasnoj baritonskoj ariji “Betrachte meine Seele“ („Osmotri moju dušu“) – nakon dramatičnih događaja Kalvarije Spasitelja pribijaju na križ i uspravljaju na Golgoti – u trenutku najveće boli Isusa i njegovih najbližih, u jednoj duboko kontemplativnoj ariji Bach prvi i jedini put u partituru Pasije eksplicitno uvodi lutnju! Mislim da je to jedna od najljepših Bachovih arija, na jedan sublimni način ona sažima u sebi esenciju kršćanstva, misterij Muke i otkupljenja. Naravno, bilo je to stilski sasvim pogrešno – na renesansnoj lutnji izvoditi dionicu koja je napisana za baroknu lutnju, instrument toliko različit od renesansne lutnje, no tada ja o tome još ništa nisam znao, a možda je i bilo svejedno, jer sumnjam da se u Velikoj dvorani “Vatroslav Lisinski” od lutnje išta čulo. No, sudjelovanje u toj izvedbi imalo je neopisivo snažan učinak na mene. Moram reći da me to samo još više ohrabrilo da intenziviram moja istraživanja. U dvorištu tadašnje Škole primijenjene umjetnosti imao je – sad već legendarnu – radionicu instrumenata Alojzije Seder, pravi renesansni čovjek, jedan od istinskih pionira rane glazbe i lutnje kod nas, i to ne samo kao svirač već i kao graditelj glazbala i znanstvenik (proučavao je akustiku glazbenih instrumenata). Naravno, moja je uradi-sam-lutnja bila tek nešto malo bolja od igračke pa je posve prirodan i logičan slijedeći korak bio da sam kod Alojzija Sedera nabavio svoju prvu “pravu” (renesansnu) lutnju. I prve lutnjističke tabulature sam dobio od njega. Počeo sam sustavno prikupljati snimke rane glazbe općenito, a posebno glazbe za lutnju. U toj eri prije interneta i youtubea to nije bilo jednostavno. Nisam imao novaca za ploče pa sam ih posuđivao iz gradskih knjižnica i kod kuće presnimavao na kazete. Na odsjeku za muzikologiju počeo sam fakultativno pohađati i neka predavanja Koraljke Kos o notaciji rane glazbe. Beskrajno sam uživao u predavanjima iz povijesti umjetnosti Tonka Maroevića – bili su to prekrasni, kompleksni i cjeloviti eseji o povijesti umjetnosti koji su s nekom nevjerojatnom dozom lakoće i suvislosti u čistom govornom obliku izlazili iz tog skromnog čovjeka. Bio je to još jedan izrazito renesansni ideal, no toga sam postao svjestan tek mnogo kasnije. Shvatio sam da je improvizacija jako važan element rane glazbe pa sam se počeo zanimati za jazz. No, kao “strastveni nepušač”, tj. s kroničnom dozom intolerancije na dim cigareta, jednostavno nisam fizički mogao podnijeti boravak u strahovito zadimljenim klubovima u kojima se jazz izvodio. Tako je moja jazz karijera završila i prije nego li je počela. Umjesto toga, počeo sam svirati u zagrebačkom ansamblu “Ayillu” – bio je to prvi hrvatski, a tada i jugoslavenski ansambl za tradicionalnu andsku glazbu, okupljen oko izvrsnih glazbenika, Roberta Lovrića, Darka Horvata i danas nažalost već pokojnog Alejandra Gonzalesa. Tu sam napokon pronašao ono što mi je tako nedostajalo na Muzičkoj akademiji – učenje i sviranje glazbe po sluhu i improvizacije na određene harmonijske obrasce. U “Ayillu” sam svirao gitaru, mandolinu i udaraljke. Biti najzad slobodan od tiranije nota i glazbu doživljavati neposredno, cijelim svojim bićem, ne samo intelektualno i prstima – to je, mislim, iskustvo za kojim čezne svaki klasično obrazovan glazbenik.
A onda mi je jednog lijepog dana, kao grom iz vedra neba, došla ponuda za stipendiju za sudjelovanje u Međunarodnoj ljetnoj akademiji za baroknu glazbu u Trondheimu u Norveškoj. Do toga je došlo sretnim stjecajem okolnosti, a ponajviše susretljivim posredstvom gospođe Naime Balić, koja me poznavala još iz srednje škole gdje mi je predavala hrvatski jezik, da bi potom obnašala funkcije u tadašnjem Ministarstvu kulture. Isprva sam se skanjivao, bilo mi je neugodno – kako da idem kao lutnjist na nekakav međunarodni festival rane glazbe kad još ništa ne znam o lutnji, tj. znam tek tako malo…?! “Zato ideš tamo, da naučiš”, nije se dala smesti gospođa Balić. I tako je i bilo. Nisam tada još ni slutio kakva mi se nevjerojatna sreća osmjehnula! Već sam put do Trondheima je prava bajka. Za one koji još nikad nisu putovali iz Zagreba u Trondheim vlakom – putovanje traje dulje i od puta u Vranje: tri dana, s presjedanjem u Hamburgu i Stockholmu. Trondheim je smješten dosta južno na zapadnoj obali Skandinavskog poluotoka, na dnu jednog dubokog fjorda, no meni, koji do tada nisam putovao dalje od Graza, činilo se kao da putujem na Sjeverni pol. U noćnom vlaku iz Stockholma za Trondheim već sam sasvim izgubio orijentaciju u vremenu – bio sam već napola oslijepio gledajući u nisko sunce koje je beskonačno dugo zalazilo i zalazilo, da bi se tek oko tri-četiri sata nakon ponoći nakratko sakrilo iza obzora ostavljajući na nebu i u bezbrojnim bajkovitim jezerima najnevjerojatnije boje i nijanse sutona – koji je ujedno već bio osvit novog dana! Kako nisam mogao zaspati, u vlaku sam po stoti put proučavao prospekt ljetne akademije, pokušavajući dokučiti što me tamo čeka. Imena predavača Trondheimske ljetne škole nisu mi ništa govorila, no poslije sam ustanovio da su to sve odreda svjetski poznati glazbenici na području rane glazbe: Marion Verbruggen, Richard Dreyfuss, Ian Partridge; Jaap Schröder, Gustav Leonhardt… Lutnju je predavao Jakob Lindberg, tada još vrlo mlad čovjek, jedva desetak godina stariji od mene, a zbog svoje mladenačke jednostavnosti djelovao je još mlađim. Nisam imao pojma da mi je prvi učitelj lutnje najperspektivniji učenik Diane Poulton! – Lindberg, rodom Šveđanin, naslijedio ju je još 1979. godine (bilo mu je tada samo 27 godina) na Royal College of Music u Londonu. Bez pretjerivanja – puna dva tjedna intenzivnih radionica, čudesnih koncerata, slušanja prekrasne glazbe na povijesnim instrumentima i druženje s cijelom jednom međunarodnom klasom lutnjista i ostalih “staroglazbenjaka” – od ozbiljnih amatera do ozbiljnih studenata rane glazbe – za mene je to bio neopisivi kulturni šok. Osjećao sam se otprilike kao Tarzan koji je nakon života provedenog u džungli ponovo došao među ljude. Tipovi lutnji, broj parova žica, renesansna i barokna ugodba, tabulature, crijevnate žice i pragovi, figueta i tehnika sviranja, čak i netemperirane ugodbe – sve sam to tamo u tih nekoliko dana “iz prve ruke” imao prilike vidjeti, čuti, opipati, shvatiti, isprobati. U Trondheimu sam među polaznicima upoznao još nekoliko zanimljivih lutnjista koji će poslije postati poznati: Jacob Heringman, Robert Eklund i Rolf Lislevand. Jacob Heringman je, slučajno ili ne, izgledao kao Shakespeare u mladim danima, blijedo izduljeno lice, visoko čelo koje je usprkos mladoj dobi već počelo ćelaviti, i obavezno neka fancy svilena marama oko vrata. Svirao je samo elizabetinsku muziku, Forlorne Hope Fancy i takve dubokoumnne, tronute stvari. Od Roberta Eklunda sam prvi put čuo za Alessandra Piccininija i Kapsbergera. A Rolf Lislevand je bio svojevrsni l’enfant terrible cijele ljetne akademije, onako visok hodao je okolo u prekratkim izgužvanim hlačama, s dvije različite čarape, prilično raskuštran. Na predavanjima bi se pojavljivao tek u poslijepodnevnim satima, a uza se je imao samo baroknu gitaru. Kad sam ga pitao koju klasu polazi, jer mi nikako nije bilo jasno što on zapravo tamo radi, rekao mi je: basso continuo. Tada sam prvi puta čuo tu čarobnu riječ. Ne treba spominjati da su ga pjevačice obožavale, no ne znam da li je to bilo zbog njegovog poznavanja basso continua, ili zbog nekih drugih njegovih vještina. Sve u svemu, bilo je to nezaboravno iskustvo. I tada, upravo tamo, u prekrasnom sveučilišnom kampusu u dalekom Trondheimu, na obali Sjevernog mora, jednog dana dok sam vježbao figuetu na lutnji, osjetio sam da su upravo taj instrument i upravo ta glazba nešto čemu bih mogao posvetiti cijeli svoj život.
Ostalo je – kako se to kaže – povijest. U Trondheim sam potom hodočastio još dva puta – slijedeće godine, i zatim još jednom godinu dana uoči mog prijemnog ispita na Scholi Cantorum Basiliensis. Doduše, oba puta već o mom vlastitom trošku. Još kao student gitare ponekad bih odradio neku zamjenu na glazbenoj školi, nakon diplome uzeo sam punu satnicu, a tu i tamo zaradio bih ponešto i svirajući s već spomenutim ansamblom “Ayillu”. Prilikom mog drugog boravka u Trondheimu upoznao sam i finskog lutnjistu koji se zove Eero Palviainen (danas svira s Christinom Pluhar u svjetski poznatom ansamblu “L’Arpegiatta“). Rekao mi je, onako usput, da prodaje jednu baroknu lutnju. Meni se tada učinilo da bi to baš bila prava stvar, da uz renesansnu nabavim i baroknu lutnju, no, ipak, nisam se mogao odlučiti bez da instrument najprije vidim i isprobam. Nema problema, rekao mi je Eero, možeš na povratku iz Trondheima sa mnom u Türkü, bit ćeš moj gost, ostani koliko god želiš pa na miru isprobaj lutnju. Rečeno – učinjeno – iz Trondheima smo otišli najprije u Stockholm – kojeg ne bez razloga zovu “Venecijom Sjevera” – gdje smo još odslušali jedan prekrasan Lindbergov koncert (svirao je Bacha na baroknoj lutnji), a zatim brodom na drugu stranu Baltičkog mora, u Finsku. Lutnja je bila sumnjive kvalitete, donekle ruinirana Eerovim vlastoručnim pokušajima “popravljanja” instrumenta, i imala je samo 11 parova žica, no ja sam svejedno bio očaran njezinim baroknim zvukom, toliko različitim od renesansnog, i nisam mogao odoljeti iskušenju. No, treba i Eerou odati priznanje na hrabrosti i povjerenju, jer je lutnju dao u ruke jednom potpuno nepoznatom balkancu samo na osnovu stiska ruke i časne riječi da će mu novac biti poslan po mom povratku kući. (Sjećam se još kako mu je njegov otac, s vrlo zabrinutim izrazom na licu, nešto govorio dok sam s Eerovom lutnjom u ruci opraštao od njih na odlasku.) Taj moj povratak se još dodatno otegnuo jer se upravo te godine u Utrechtu održavao prvi svjetski lutnjistički kongres – ma što god to trebalo značiti, Nizozemsko lutnjističko društvo se potrudilo da u Utrecht dovede baš sve lutnjiste koji su tada na ovoj planeti nešto značili. Tamo sam prvi put sreo i uživo čuo neke od legendi lutnje – uz već dobro mi poznatog Jakoba Lindberga bili su tu i Hopkinson Smith, Paul O’Dette, Anthony Rooley, Anthony Bailes, Pat O’Brien, Nigel North, Konrad Junghänel, Toyohiko Satoh, Robert Spencer – sve sama mitska stvorenja, bogovi lutnjističkog Olimpa koje sam do tada poznavao samo preko antologijskih snimaka s raznih ploča do kojih sam u Zagrebu dolazio na mukotrpne načine. Sjećam se da je Hopi (Hopkinson Smith), preplanuo od sunca kao Hopi Indijanac, s dugom crnom kosom vezanom u rep, s jednom samurajskom strogošću i odlučnošću svirao neke grozno zapetljane i, kako mi se činilo, beskonačne Diferencias na vihueli; mali bucmasti Paul O’Dette je izgledao ne baš olimpski, više kao Satir koji je upravo iskoračio iz nekog renesansnog pastoralnog igrokaza i svirao je renesansnu lutnju kao navijen, sve napamet, u jednom nevjerojatnom speed-u i s nepojmljivom preciznošću. Anthony Bailes je, s nekim smiješnim rukavicama iz kojih su mu provirivali duguljasti prsti, na baroknoj lutnji izvodio silno zakučaste i čipkasto ornamentirane francuske skladatelje, Anthony Rooley je sa svojim slavnim Consort of Musicke imao koncert Monteverdijevih arija za pamćenje, pa sam tom prilikom prvi puta uživo slušao pjevačke Muze rane glazbe, Emu Kirkby i Evelyn Tubb. Naravno, uz hrpu vrhunskih koncerata bilo je tu još i mnogo drugih sadržaja – majstorske radionice, predavanja, izložba instrumenata. Inače, spomenimo i to – nisam bio jedini Hrvat na simpoziju. Bio je tamo i moj profesor Petrinjak, glavom i bradom! Mislim da smo se obojica prilično iznenadili kad smo se sreli. Ne znam da li je baš bio sretan što me vidi. Pretpostavljam da je smatrao – zacijelo s punim pravom – kako bi jedan student gitare na apsolventskoj godini trebao sjediti kod kuće, od jutra do večeri vježbati ljestvice i punom parom pripremati svoj diplomski koncertni program, a ne potkresanih noktiju svirati svakojake lutnje i putovati uzduž i poprijeko po cijeloj Evropi. Ipak, usprkos svojoj rezerviranosti, vrlo me ljubazno upoznao sa svojim učiteljem lutnje, Robertom Spencerom. (Nekoliko godina kasnije, kad sam već studirao na Scholi Cantorum, imat ćemo sva trojica, kao svojevrsni ad hoc “Robert Spencer Consort”, uz Spencerovu suprugu sopranisticu i njihovog sina na violi da gambi, nezaboravan zajednički koncert na Večerima rane glazbe u Sv. Donatu u Zadru, gdje ja, međutim, nisam svirao lutnju već citern, ali to je već druga priča…) Tek sam tada, u Utrechtu, shvatio da je Darko Petrinjak mnogo više lutnjist nego što se to iz njegovog rada na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu dalo naslutiti. I tako sam se po drugi put iz Trondheima, ponovo prepun nevjerojatnih dojmova, vrlo krivudavim i zaobilaznim putem vratio kući s dvije lutnje – i s nepokolebljivim uvjerenjem da je lutnja moja sudbina.
Sve to nije mi nimalo olakšalo pripreme za moj diplomski koncert. Moj profesor Petrinjak i ja nismo ni jednom riječju spominjali susret u Utrechtu. Bio sam tada podvojena ličnost – jedan dio mene je strpljivo vježbao gitaru, vrlo zahtjevan program na kojem su bili među ostalim Bachova Ciaccona, Sonata na Bocherinijevu temu Maria Castelnuovo-Tedesca, i Concierto del Sur Manuela Poncea. A jedan dio mene je nestrpljivo čeznuo za lutnjom i svijetom rane glazbe. Diplomski koncert odsvirao sam napokon na izmaku iste godine, na Mozartov rođendan, 5. prosinca 1986. Još iste večeri sam odrezao nokte i počeo svirati lutnju.
Zahvaljujem na razgovoru.
Otvorena pitanja:
Jeste li već tada svirali lutnju autentičnom tehnikom ili gitarskom tehnikom, i kako je protekao studij gitare, obzirom da ste odrezali nokte?
6. Kako ste se pripremali za prijamni ispit na Scholi Cantorum Basiliensis u Bazelu, papirologija, koja ste djela izvodili i na kojoj renesansnoj lutnji?
7. Kako je izgledao studij lutnje u Bazelu?