Preludij u c -molu BWV 999

I.  Izvor

Prijepis Johanna Petera Kellnera u svitku spisa iz Kellnerovog vlasništva. Staatsbibliothek Preußischer Kulturbesitz Berlin. Signatura: Mus. ms. Bach  P 804.

Opis svitka dao je Wolfgang Plath u Kritischer Bericht NBA V/5, str. 24ff., izvor F.

BWV 999 nalazi se kao fascikl 19 (Unio) na stranicama 101-104 svitka. Srednje jačine, mekani papir, natpis se vidi na suprotnoj strani. Vodeni žig na oba lista: okrunjen štit.116

Naslovna stranica:

Praelude in C mol. / pour La Lute. / di Johann Sebastian Bach.

Napomena o vlasniku dolje na stranici: »J. P. / Kellner«.

Strana 102: takt 1-33 (8 akolada), str. 103: takt 34 do svršetka (3 akolade, 10 praznih sustava), str. 104: prazna.

Notacija: Klavirska notacija u dva sustava u sopranovom i basovom ključu.

Pisar: Johann Peter Kellner (1705.-1772.)

Datacija: Prijepis je mogao nastati vremenski blizu Kellnerovim datiranim manuskriptima iz tog svitka, dakle, sredinom 1720.-ih godina.

 

II.  Općenito

Kellnerov prijepis jedini je izvor tog djela. P 804, uostalom je i Kellnerov jedini izvor klavirske suite BWV 823, kao i suita u B-Duru BWV 821 (autentičnost je upitna) i sonata u D-Duru BWV 963. Na osnovi predaje moglo bi se možda i za BWV 999 postaviti pitanje o autentičnosti, ali ne kod stila. Preludij iskazuje svojim dobro usklađenim i široko postavljenim harmonijskim uređenjem vrijeme Bachove klavirske glazbe iz Köthena, dakle, godine 1717.-1723. Točnija datacija, unatoč preciznom kronološkom svrstavanju Kellnerovog prijepisa, ne bi bila moguća. BWV 999 objavljuje se, nakon Griepenkerlovog prvog izdanja (vidi pod III) u većini slučaja kao br. 3 u »12 malih preludija« za klavir, tako i u BG-u. Tamo, doduše, Ernst Naumann citira u svesku 36 (str. LX) originalni naslov djela prema P 804, ali ga ne razmatra dalje. Philipp Spitta (II, str. 646) ostavio je otvoreno pitanje o instrumentaciji »za lutnju ili klavir«. Hans Neemann (str. 83 f.) smatra preludij prema cijelom uređenju Bachovom originalnom skladbom za lutnju. Autentičnost i instrumentacija od tada više nisu dovedeni u pitanje. U usporedbi s djelima za lutnju Bachova vremena u Leipzigu upadljiv je manji tonski opseg, c²-D i manji broj potrebnih borduna.

Instrumentacija

BWV 999 iziskuje desetparnu lutnju u ugodbi  f¹ d¹ a  f  d  A  G  F  Es  D.117 Kromatski tonovi, tj. As (jednom) i Fis (dvaput), koji odstupaju od dijatonske ugodne basovskih tonova, moraju se hvatati na polju b (tj. 1. polju) sedmog i osmog para.

 

III. Izdanja

Suitu BWV 999 prvi je put objavio Friedrich Conrad Griepenkerl u Petersovoj Edition nouvelle (1837.-1851.) u sklopu Bachovih klavirskih djela, i to kao br. 3 od takozvanih 12 malih preludija za početnike, koji se od tada tako nazivaju. I u BG-u objavljen je preludij u c-molu kao klavirsko djelo u vezi s Griepenkerlom –  objavio ga je Ernst Naumann u svesku 36, str. 119 f. Kao skladbu za lutnju objavili su ju Bruger, Giesbert i drugi; vidi uvod: Literatura i izdanja.