Fuga u g-molu BWV 1000

I. Izvori

A) Prijepis u francuskoj tabulaturi lutnje s dodatnom transkripcijom u modernoj notaciji. Musikbibliothek der Stadt Leipzig.

Signatura: Sammlung Becker III. 11. 4

1. Tabulatura

Faksimili:

a) Nepotpun, s uvodom Hansa-Joachima Schulzea, u: Johann Sebastian Bach, Drei Lautenkompositionen in zeitgenössischer Tabulatur (Tri skladbe za lutnju u suvremenoj tabulaturi)…, Leipzig, 1975; revidirano novo izdanje 1976.

b)  Prva notna stranica (list 1^v) s popratnim tekstom str.[6] uz kasetu 2708 030 Archiv Produktion, 1973. Polydor International GmbH, Hamburg (usp. bilješku 45).

2 lista (unio), 39 x 27 cm, rubovi orezani, sašiti u polukožnom uvezu. Na prednjim unutrašnjim koricama upućuje se na članak Wilhelma Tapperta iz godine 1900. i na izdanje Bachovih djela za lutnju Hansa Dagoberta Brugera (vidi uvod: Literatura i izdanja). Vodeni žig: a) C & J Honig, b) okrunjen štit s lavom i natpisom PRO PATRIA EIUSQUE LIBERTATE. Tanak papir, prije ispisa u sredini horizontalno prelomljen, djelomično zgužvan jer je na rubovima postao vlažan. Rubovi su djelomično razderani i pojačani papirnatim naljepnicama. Utor je na unutrašnjoj strani pojačan vrpcama lanenog platna, ali nije prelomljen. Natpis tintom je jedinstven, a tinta je samo malo probila na drugu stranu.

Uređenje:

List 1^r naslov

Fuga / del / Signore Bach.

Gore desno G moll, a ispod papirnati ostaci Beckerov ekslibrija. Ispod Fuga pečat knjižnice, pokraj Fuga napisano olovkom: 17, crvenom tintom: N. 1., zaokruženo. Uz to također crvenom tintom: 33/20. Usp. s tim u vezi zapis 36/20 na str. 3 od tabulature (izvor B) BWV 995 i 37/20 (?) na naslovnoj stranici tabulature (izvor D) BWV 997. Sva tri upisa potječu od pisara tabulature, prema Schulzeu (str. 36): Johann Christian Weyrauch (1694.-1771.); o dataciji vidi odlomak II, posebno bilješku 124.

2. Pridodan je jedan unio s transkripcijom tabulature u modernoj klavirskoj notaciji u dva sustava Karla Ferdinanda Beckera (1804.-1877.). Na zadnjoj stranici je naljepnica Lauten=Tabulatur sa shemom znakova tabulature i usporedno njima razrješenje u modernoj notaciji koje se odnosi na trinaestparnu lutnju u d-mol ugodbi.

B) Prijepis u modernoj notaciji. Musikbibliothek der Stadt Leipzig. Sammlung (zbirka) Pölitz. Signatura: Poel. Mus. Ms. 30,2.

Opisano u Lpz. Bach-Hss. (rukopisi djela J.S. Bacha Glazbene knjižnice grada Leipziga) str. 10. Arak (4 ispisane stranice), bez omota sa Poel. mus. Ms. 30,1 (BWV,2) u papirnatoj mapi.

Naslov: Fuga für die Laute von J. S. Bach / in der Auflösung von C. F. Becker. Lijevo uz to napisano od druge ruke Hausmusik in D. / Leipz. 1840, pag.54, dakle, uputa na K. F. Beckera, Die Hausmusik in Deutschland in dem 16., 17. und 18. Jahrhunderte …, Leipzig, 1840. BWV 1000 tamo se spominje na str. 54, a na str. 55 priopćuje Becker prva četiri takta fuge u tabulaturi i s transkripcijom.

Nepoznati pisar iz prve polovine 19. stoljeća (nagađanje u Lpz., Bach-Hss., »možda J. G. Schicht« na osnovi je životnih podataka Schichta i Beckera s jedne strane i ovisnosti izvora s druge strane nevjerojatno).

Ovisnost izvora

A 2 je transkripcija A 1. Izvor B je, kao što proizlazi iz naslova i što potvrđuju mnoge pogreške vezivanja kopija A 2. Odstupanja A 2 od A 1 sastoje se u nedostajućim predudarima, drugačijoj raspodjeli dionica, netočnim postavljanjem akcidenata, oktaviranjima, dopunjenim legato lukovima, nedostajućim i pogrešnim tonovima, nadopunama akordskih tonova u druge.

 

II. Općenito

O pitanju autentičnosti

Djelo je, kao i fuga za orgulje u d-molu BWV 539,2, obrada fuge iz prve sonate za solo-violinu BWV 1001. Izvor B svodi se na A 2, a A 2 na A 1. Weyrauchova intabulacija je, dakle, jedino svjedočanstvo ove obrade za lutnju. (Uz nepotpunu tabulaturu, izvor D, u vezi sa suitom BWV 997, drugi je Weyrauchov rukopis Bachovih djela za lutnju.) Stoga se mora u vezi s predajom postaviti pitanje svodi li se doista obrada fuge za lutnju i na Bacha samog ili na intabulatora Weiraucha.118 Na to se pitanje može odgovoriti samo na osnovi stilsko-kritičkih istraživanja. Ulrich Siegele (str. 111-114) i Dietrich Kilian119 dali su nekoliko uputa prilikom njihovih usporedba  triju različitih verzija te fuge za violinu (BWV 1001,2), za lutnju (BWV 1000) i za orgulje (BWV 539,2).

Kao autentično djelo vlastoručno je jedino sigurno sačuvana fuga (allegro) iz prve sonate za soloviolinu u g-molu BWV 1001. Verzije za lutnju i orgulje, koje su nasuprot violinskoj fugi proširene za dva takta (od 94. na 96.), sačuvane su samo iz nesigurnih prijepisa.120 Prvotno proizlazi da se fuge za orgulje i lutnju svode na violinsku fugu i da odnos ovisnosti ne može biti obrnut. Nadalje, pokazuju različito proširenje i drugačije stavskotehničko oblikovanje u BWV 539,2 i u BWV 1000 da su verzije za orgulje i lutnju međusobno neovisne obrade violinske fuge. U vezi s tim treba samo usporediti prve taktove. U BWV 539,2 dodaje se u violinskoj verziji nakon takta 5. jedan takt. Suprotno tome BWV 1000 pokazuje već nakon drugog takta proširenje od jednog i pol takta violinske fuge. Povrh toga načini čitanja takta 70. i 75. (u violinskoj verziji takt 68. i 73.) podupiru da se BWV 1000 prije podudara s violinskom verzijom, kao u P 267, i BWV 539,2 s violinskom fugom u P 269 Anne Magdalene Bach.121

Na pitanje tko je autor verzije za orgulje i lutnju teško je odgovoriti. Dok Ulrich Siegele i Dietrich Kilian sumnjaju u navedenim radovima u Bachovo autorstvo fuge za orgulje označujući je kao »osrednjom obradom« (Kilian), a obradu za lutnju priznaju kao Bachovo djelo na osnovi kvalitativno većeg stavskotehničkog proširenja, Hans-Joachim Schulze, kao što rekosmo, ne želi isključiti intabulatora Weyraucha kao aranžera. No, uz ograde, on smatra da se to ipak neće moći riješiti bez novih nalaza izvora. Lutnjist Weyrauch je doduše također skladao no, nema njegovih sačuvanih skladbi ili obrada.122 Uostalom treba ustvrditi da Weyrauch u svom prijepisu suite BWV 997 (izvor D) nastupa samo kao intabulator, a ne kao aranžer.

Samostalnost i kvaliteta obrade, koje se iskazuju ponajprije u koncentraciji i bogatstvu odnosa na početku, ali i u realnom oblikovanju tema kada instrument počinje svoju dionicu, koje su prije bile samo latentno prisutne (Siegele str. 113),  mogu govoriti u prilog Bachu kao aranžeru verzije za lutnju. Na pitanje o Bachovu udjelu u obradi, što se tiče predaje, neće se moći odgovoriti; stilistička kvaliteta  preoblikovanja posvjedočuje njegovo autorstvo.123

Izvornik verzije za lutnju morat ćemo si zamisliti, kao i glavne izvore ostalih Bachovih skladba za lutnju, u klavirskoj notaciji na dva sustava. Transkripcija u tabulaturu vjerojatno je samostalan Weirauchov rad; usp. u vezi s time uvodne napomene pod IV.

Datacija

Ne samo glavni izvor BWV 1000 nego i sama obrada teško se može datirati. Samo se toliko može reći: BWV 1000 se svodi na fugu BWV 1001,2 koja je prema vlastoručnoj dataciji violinskih sonata BWV 1001-1006 bila prisutna u P 967 kao »ao. 1720«. Nesačuvani predložak izvora A 1 i on sam morali su, dakle, nastati nakon godine 1720.124

Instrumentacija

BWV 1000 iziskuje s tonskim opsegom e²-A1 trinaestparnu lutnju u ugodbi

f¹ d¹ a  f  d  A  G  F  Es  D  C  B1  A1.

 

III. Izdanja

Karl Ferdinand Becker u svojoj je knjizi Die Hausmusik in Deutschland in dem 16., 17. und 18. Jahrhunderte, Leipzig, 1840., prvi upozorio na izvor A (str. 54) i priopćio prva četiri takta fuge u tabulaturi i transkripciji (str. 55). U BG-u su, doduše, objavljene violinska verzija BWV 1001,2 i verzija za orgulje BWV 539,2, ali ne i za lutnju. Nakon što je Wilhelm Tappert godine 1900. još jednom upozorio na Leipcišku tabulaturu, tek je godine 1921. objavljeno kod Brugera (usp. uvod: Literatura i izdanja) prvo potpuno izdanje u modernoj notaciji na jednom notnom sustavu. Prvi put je Hans Neemann priopćio tabulaturu s transkripcijom u: Alte Meister der Laute, Eine Sammlung von Lautenwerken aus drei Jahrhunderten, 4. Heft, Das 18. Jahrhundert, Berlin-Lichterfelde, (1927.). Daljnja izdanja vidi u uvodu: Literatura i izdanja.

 

IV. Posebne napomene

Naše izdanje slijedi tabulaturu, izvor A 1 te izvori A 2 i B, ovisne o A 1, ne uzimamo u obzir.  Izgleda nevjerojatno da Weirauchova tabulatura zadržava sve pojedinosti svoga tobožnjeg predloška, zapisanog u klavirskoj partituri. Odstupanja se mogu očekivati samo u tom opsegu koliko ih poznajemo od njegove intabulacije BWV 997 (izvor D). Isto tako naša »ponovna transkripcija«, koju pridodajemo tabulaturi, neće pogoditi Bachov spis. Odstupanja bi bila zamisliva npr. kod tijeka dionica i raspodjele dionica, notacije duljih notnih vrijednosti, legata, postavljanja pauza te kod »interpretativne kaudacije« (njem. Kaudierung) i artikulacije.

Da bi se rasteretila notna slika transkripcije i osim toga udovoljilo slobodnijem skladu stavka lutnje, odustajemo od toga da cjelokupni stavak odgovarajućim unošenjem pauza označimo kao četveroglasan. Legato lukovi u transkripciji odgovaraju onima iz tabulature (vezivanje silaznim legatom, tj. potez, ili uzlaznim legatom, tj. udar). Posebnosti tabulature da se djelomično ispišu predudari (ovdje samo potezi ili silazni legati npr.       ) i da se djelomično markiraju kao stvarni predudari (npr.     ), pridržavat ćemo se u izdanju.  Je li intabulator u svome predlošku naišao samo na prve predudare, a druge je sam nadopunio, ne može se utvrditi.  Isto tako u verziji za lutnju zadržana su sva ponavljanja tonova tamo gdje verzija za violinu ili za orgulje imaju legato lukove. Načini čitanja izvora A 1 citirani su nakon transkripcije u modernu notaciju. Načini čitanja moraju se nedvojbeno prema navodima transkribirati niže u tabulaturu. Kod nejasnih mjesta i nužnih korektura uspoređena je ponajprije verzija za violinu BWV 1001,2. Varijante violinske verzije citirane su kod oktaviranog položaja u verziji lutnje. U taktu 13 f., 28 i 35 f. izgledaju nam nadopune prema violinskoj verziji nužne. One su naznačene malim slovima u našoj transkripciji; nisu preuzete u tabulaturu.