Robert de Visée
Najpoznatiji među francuskim teorbistima i gitaristima 17. stoljeća i jedan od najvećih glazbenika francuskog baroka bio je Robert de Visée. Rođen vjerojatno oko 1650. godine u Parizu, svoj je život proveo u Parizu i kasnije u Versaillesu. Godine 1680. objavljen je Lettre à Mademoiselle Regnault de Solier touchant la musique, spis Jeana le Galloisa, kraljevskog knjižničara gdje se prvi put pojavljuje njegovo ime. La Gallois navodi tri majstora gitare koji su te godine djelovali u Parizu: neki izvjesni Monsieur de Valroy, veliki Francesco Corbetta koji je prema Gasparu Sanzu »bio najbolji od svih« i Robert de Visée, značajan majstor teorbe i gitare. Od tada se njegovo ime pojavljuje u različitim dokumentima u vremenu od pedeset i dvije godine. Viséeov glazbeni profil je ovako izgledao: Teorbist, gitarist, lutnjist i skladatelj kraljevske komore. Godine 1733. jedini Visée koji se pojavljuje u Etat des officiers de la Maison du Roy je François, Robertov sin, također gitarist. Stoga se Robertova smrt sa sigurnošću može datirati na 1732. do kada se vodio na kraljevskoj platnoj listi. Nakon što je godine 1681. umro Corbetta, na preporuke utjecajnog ministra financija Colberta de Visée je preuzeo njegovu službu na dvoru. Vrlo je vjerojatno bio Corbettin učenik.
Na području gitare i teorbe prvih sedam desetljeća sedamnaestog stoljeća francuskom glazbenom scenom vladaju strani glazbenici, uglavnom Talijani. Ističu se dvije utjecajne struje; španjolska, koju neki povezuju s dolaskom kraljice Ane Austrijske i talijanska, prema nekim istraživačima plod glazbenog ukusa kardinala Mazarina. Prije vrhunca francuskih gitarista i teorbista Francuska duguje Španjolskoj uvođenje gitare i rasgueado tehnike sviranja (arpeđiranje i udaranje akorda) vjerojatno posredovanjem španjolskih gitarista, a Italiji uvođenje velike lutnje – teorbe.
Pored talijanskog utjecaja za istaknuti je vrlo snažan utjecaj francuskih lutnjista. Drugačije nego što se dogodilo s gitarom i teorbom, barokna se lutnja u Francuskoj u prvim dvama trećinama 17. stoljeća izvanredno njegovala i smatrala glavnim modnim glazbalom, što je bila tradicija koja se nastavljala od druge trećine 16. stoljeća. Glavna solistička i najrazvijenija glazbala u to su vrijeme lutnja, čembalo i viola da gamba. Francuski redovnik i univerzalni učenjak Marin Mersenne (1588.-1637.) donosi u svom epohalnom djelu Harmonie universelle (Opća harmonija, Pariz, 1636.) ukupan prikaz ondašnje glazbe s točnim opisima i ilustracijama svih tada poznatih glazbala (Des Instruments, knjiga druga), a o lutnji kaže: »Lutnja je u Francuskoj cijenjena kao najplemenitije glazbalo zbog nježnosti njenog zvuka, broja i harmonije njenih struna, opsega, ugodbe i težine svirati ju tako savršeno kao gospoda L’Enclos, Gaultier, Blancrocher, Merville, Le Vignon i neki drugi koji sada žive.« Bez sumnje nasljeđuje Robert de Visée u Francuskoj 17. stoljeća tradiciju najznačajnijih lutnjističkih škola četiriju Gaultierâ, Du Faulta, Charlesa Moutona, oba Gallota i njihovih učenika i nastavlja ju. Viséeova glazba zapisana je uglavnom u francuskoj tabulaturi lutnje. U povijesti trzalačkih glazbala tabulatura je bila opće korištena notacija. No, znatna su mu bila nastojanja da se više ne piše u tabulaturi, nego u notaciji. Od gitarske alfabeto notacije, preko mješovite tabulature ili talijansko-francuske tabulature k Mises en partition, dessus et basse.
Omiljeno glazbalo kralja Luja XIV. (1638.-1715.) bila je 5-parna (s pet pari struna) barokna gitara, a budući da je bio Kralj Sunce u svoje okruženje privlačio je najbolje gitariste kao i najbolje europske glazbenike uopće. Za procvat barokne gitare u toj epohi ta je okolnost bila vrlo važan čimbenik. Službeni »kraljev učitelj gitare« od 1650. do 1695. bio je španjolski gitarist Bernard Jourdan de la Salle. De la Salle je tada podučavao dvanaestogodišnjeg Luja XIV. u sviranju gitare. Philippe Beaussant piše: »Do svoje dvadesete godine za Luja XIV. postoji samo njegova gitara i ples. Voltaire ne pretjeruje kada piše: ‘Učili su ga samo plesati i svirati gitaru’.« Ali dokumenti daju naslutiti da je Visée bio stvarni učitelj kralja, barem od 1682. godine. Kralju je Robert de Visée i posvetio dvije svoje zbirke skladbi za gitaru iz 1682. i 1686. godine. U dnevniku kraljevskog komornika Marquisa de Dangeaua od 11. svibnja 1694. godine može se pročitati: »Navečer se njegovo Veličanstvo obilno šeće u svojem vrtu. Oko osam sati se uvijek legne i večera oko deset u svojem krevetu; po običaju zove oko devet de Viséea da mu svira gitaru. Gospodin, gospođa prijestolonasljednika i cijela kraljevska kuća prisutni su na njegovoj večeri.«
Robert de Visée objavio je tri zbirke: Livre de pièces de guitarre dedié au Roy (Pariz, Bonneüil, 1682.), Livre de pièces pour la guitarre dedié au Roy (Pariz, Bonneüil, 1686.) i Pièces de théorbe et de luth mises en partition, dessus et basse (Pariz, Cl. Roussel, 1716.).
Glazba za teorbu Roberta de Viséea nalazi se u triju manuskripata, jedan u gradskoj knjižnici Besançona (Ms. Vaudry de Saizenay, 1699.), a druga dva u Pariškoj nacionalnoj knjižnici (Rés. 1106 i Vm 6265). Osim toga postoje i njegove obrade glazbe Françoisa Couperina i Jean-Baptista Lullyja. K tomu se mora pridodati glazba gitare, teorbe i lutnje u drugim manuskriptima. Opus glazbe za gitaru sastoji se od stodvadesetipet djela, većinom plesovi, grupirani prema tonalitetima. Manuskript Vaudry de Sazeney jedini izvor i lutnjističke glazbe Roberta de Viséea i sastoji se od gotovo pedeset djela za lutnju. Sveukupno se Viséeov opus glazbe za teorbu sastoji od oko stosedamdesetipet izvornih djela i dvadesetipet obrada koji su raspoređeni u navedenom manuskriptu Vaudry de Saizenay i u dva u Pariškoj nacionalnoj knjižnici (Ms. Vm 7 6265 i Rés.1106). Jean-Etienne Vaudry bio je plemić i Viséeov učenik. Glazba za solistička glazbala (gitaru, teorbu i lutnju) Roberta de Viséea iznosi otprilike tristošezdesetipet djela.
Osim glazbe za solistička glazbala od Roberta de Viséea sačuvano nam je oko stodvadesetipet djela za trio. Sačuvana glazba Roberta de Viséea sastoji se uglavnom od nizova plesnih stavaka u tipičnom baroknom obliku suite: allemande, courante, sarabande, gigue – djelomično gavotte, menuett i bourée. Stavci imaju draž i lakoću djela Viséeovih suvremenika Lullyija i Couperina. Kada je D’Alembert rekao da je »jednostavnost posljedica visokog nazora«, dobro je opisao glazbu Roberta de Viséea.
Godine 1589. u Firenci se zajedno s novom glazbom Nuove Musiche firentinske Camerate pojavilo glazbalo, velika lutnja, čija je glavna zadaća bila pratnja stile recitativa. Prvotno se nazivalo kitaron (chitarrone), od 1600. teorba, odnosno do godine 1600. nazivi chitarrone i tiorba smatrali su se sinonimima. Slična glazbala, paralelno razvijena u različitim dijelovima Italije, pretpostavka je koju podupire Praetoriusova nomenklatura (1620.): Paduanische Theorba i Lang Romanische Theorba: Chitarron (padovanska teorba i duga rimska teorba: kitaron). Teorba, Theorbo (engl.), Theorbe (njem.), Tiorba (tal.), Théorbe (franc.), pod tim je imenom početkom 17. stoljeća postala poznata u Europi i počela se razvijati u različite ali slične podvrste: francuska, engleska i njemačka teorba, prvotno 11-parna, od početka 17. stoljeća 14-parna ili s 14 pojedinačnih crijevnih struna ili ponekad i metalnih žica. Za solističko je sviranje u Francuskoj postojala manja varijanta teorbe »Théorbe de pièces«. Vrlo se često koristila u kazalištu, komornoj i orkestralnoj glazbi, čak i u crkvi. Duljina glazbala iznosila je između 170 – 200 cm. Posljednjih trideset godina teorba je u zapadnoj Europi uz ostala povijesna glazbala etablirana na odjelima rane glazbe glazbenih akademija.