Klaus Martins

450 godina ceha graditelja lutnja

 

Nemaju samo skladatelji svoje godišnjice rođenja i smrti, nastanka i praizvedbi svojih djela, već i ostali u glazbenom okruženju. Ovog kolovoza 2012. godine je točno 450 godina odkada je u Füssenu sastavljen Obrtnički pravilnik graditelja lutnja. Dokument datiran 18.08.1562. i pohranjen u Državnom arhivu u Münchenu smatra se najstarijim Obrtničkim pravilnikom u Srednjoj Europi[1] te je postao uzorom za daljnja osnivanja cehova glazbalara na njemačkom govornom području.

 

POČETCI

Osnivanje ceha ni u kom slučaju nije početak graditeljstva lutnje u füssenskom kraju. Godine 1562. ovaj je obrt mogao već 100 godina unatrag gledati na svoju povijest. Prva spominjanja o graditeljima lutnja (lutnjarima) mogu se pronaći otprilike 1400. godine u velikim gradovima Njemačkog carstva, primjerice u Beču, Nürnbergu, Straßburgu i Augsburgu. No, već ubrzo nakon toga nailazimo na ovu lokalnu posebnost: Od početka 15. stoljeća gomilaju se spisi imena u samostanu St. Mang s dodatkom »Lautenmacher (graditelj lutnja-lutnjar)« i »Lautenslager (svirač lutnje-lutnjist)«. Ali ne samo u Füssenu, gdje se od 1436. može pronaći prvi dokaz o graditelju lutnja, nego i u okolnim mjestima, selima i zaselcima, čak u nekoliko gazdinstava, nailazimo na graditelje lutnja kao u mjestima Schongau (1524.), Immenthal, Bernburg, Lechbruck (1542.), Roßhaupten (1513.), Rieden, Erkenbollingen, Schwangau i drugdje, a istodobno se upravo glavna prezimena obitelji koja se bave graditeljstvom lutnja u mnogim mjestima Srednje Europe mogu identificirati kao tipična imena iz füssenskog kraja, tj. okolice, kao ponajprije Gerle, Tiefenbrucker, Kögl, Buchenberg i Langenwalder. Naposljetku, to također vrijedi i za tipična lokalna imena poput Laux (Lucas) i Mang (Magnus).

 

LOKACIJA FÜSSEN

Kao lokacijski čimbenici obrta graditelja lutnja u literaturi se u bitnome uvijek navode tri razloga:

1. Konfesionalni vid: Benediktinski samostan St. Mang, koji je pripadao Augsburškoj biskupiji, smatra se značajnim kulturnim čimbenikom füssenskog kraja.
2. Politički vid: Car Maksimilijan, koji je bio oduševljen obrtom i umjetnošću, na svojim je putovanjima od 1492. godine kroz »Carstvo bez sredine« često svraćao u kneževsko-biskupski dvorac u Füssenu. O njegovom odnosu prema glazbi, poimence prema »igri struna« izvještava sam »mudri kralj«.
3. Gospodarski vid: Füssen, koji se nalazi na prastarim trgovačkim putovima Via Claudia Augusta i rijeci Lech tvorio je prolazna vrata prema jugu, spajajući tako bogate gradove sjevera (Augsburg, Nürnberg, Frankfurt, Hamburg, Antwerpen) sa tržištima na jugu (Bolzano, Venecija, Firenca, Rim). Pored toga füssenski je kraj fungirao kao značajan izvor sirovina, ponajprije za tisovinu, kao glavno drvo za izradu lutnja. No, klica iz koje je poteklo graditeljstvo lutnje sjeverno od Alpa, prijenos iz arapskog kulturnog kruga, koji od svojih početaka seže do 18. stoljeća, unatoč desetljetnog istraživanja do danas nije dovoljno istražen.

 

OSNIVANJE CEHA

Bitne točke Obrtničkog pravilnika ne mogu nas iznenaditi. One, kao općenito uobičajeno, uređuju okvirne uvjete i običaje jednog sastavljenog obrta: kontrolu o dopuštenju i opsegu djelatnosti, zatvorenost graditeljstva lutnje prema drugim obrtima, izuzimanje nekvalificiranih, takozvanih »šeprtlja«, uređenje i organizaciju nabave sirovina, uvjete za postizanje majstorskog statusa, vrijeme izobrazbe i sadržaja sa svim dotičnim socijalnim obvezama. Osim toga takav Obrtnički ustav jamči profesionalne standarde i cijenu trgovačke robe. Važnij od sadržaja, prema kojima su svi cehovski pravilnici slični, su razmišljanja, zašto je 1562. godine došlo do ovog ustava, u vrijeme kada je graditeljstvo lutnje odavno već cvalo. Za odgovor na ovo pitanje treba prvo pojasniti nekoliko specifičnih osnovnih uvjeta obrta graditeljstva lutnje u Füssenu i okolici.

 

GRADITELJSTVO LUTNJE – IZVOZNI OBRT

Nasuprot slobodnim carskim gradovima i rezidencijama svjetovnih i crkvenih potentata, s njihovim potrebama za reprezentacijom i njihovom bogatom kulturnom životu u manjim gradovima i njihovoj okolici, a još više na selu, proizvodnja jednog takvog luksuznog artikla, poput lutnje jedva je mogla naići na vrijedne krugove kupaca. U pravilu glazbalarstvo na selu dodatni je prihod zemljoradničkom uzdržavanju, koji posebno za vrijeme loših vremenskih prilika i zimskih mjeseci nadopunjava svagdanje životne potrebe. Obrt na selu uglavnom je usmjeren na vlastite potrebe.[2] Graditeljstvo lutnje u füssenskom kraju je bilo od svojih početaka uglavnom usmjereno na izvoz svojih proizvoda. Raspačavanje iz Füssena, prema Adolfu Layeru[3], preuzeli su trgovci iz pokrajine Allgäu [Algoj], gdje se nalazi Füssen, koristeći pri tome trgovačke putove sjevera i juga. Trgovina je bila uklopljena u trgovačke protoke velikih augsburških trgovačkih kuća obitelji Welser i Fugger, osobito otkada se zna da je u čuvenom inventaru Raymunda Fuggera iz 1566. godine[4] jasno vidljiva njegova posebna sklonost prema lutnji.

 

GRADITELJSTVO LUTNJE – PREMJEŠTEN OBRT

Richard Bletschacher je 1978. godine u svojoj glavnoj knjizi o glazbalarstvu u Füssenu[5] fotografijama i tekstovima pokazao sva sela, zaselke i gazdinstva gdje se izvodilo graditeljstvo lutnje. Proizvodnju u tim obrtničkim obiteljima on ovako karakterizira: »Sve te pojedine dijelove su graditelji lutnja sami izrađivali i sastavljali.«[6] Usmjerimo li pogled na lutnju, njezino oblikovanje i konstrukciju, tada se ona iskazuje kao utjelovljenje geometrijskog planiranja i nacrta. Obris i unutrašnja konstrukcija, sav njezin »layout« je ostvarenje onoga što pronalazimo u velikim arhitektonskim udžbenicima renesanse, konstrukcijskih crteža Leona Battiste Albertija, Jacopa Barozzi da Vignole i drugih. Kao jedva kod nekog drugog glazbala njezin oblik izvire iz niza šestarskih krugova, a pozicioniranje konjića, rozete i potpornih gredica slijedi čvrstu proporcijsku shemu. Sigurno da Albrecht Dürer za demonstriranje svog aparata za perspektivu nije slučajno odabrao lutnju kao primjer projekcije.[7] U ovom geometrijskom ustroju, unatoč promjena tijekom vremena, – sve lutnje koje poznajemo su slične, od najranijih sačuvanih (primjerica onih Lauxa Malera, Bologna, iz 1. polovice 16. stoljeća) do baroknih lutnja nakon sredina 18. stoljeće. Isto su tako nepromijenjene ostale druge karakteristike lutnjine konstrukcije: gradnja pomoću nutarnjeg kalupa, tehnika savijanja tankih, izblanjanih i potom postrugom (njem. Ziehklinge) obrađenih, majstorski zalijepljenih i prozirno polakiranih rebara (daščica), tehnika preuzeta iz brodogradnje ili obrta bačvarstva. Ako si tim znanjem još jednom predočimo Bletschareovu izjavu o individualnom načinu izrade, nastaju dvojbe da li je izrada lutnje sa svojom konstrukcijom i svim domišljatim spravama i tehnikama obrade drveta mogla funkcionirati u vlastitoj režiji od radnje do radnje. Ista visoka kvaliteta sačuvanih i ikonografski dokazanih glazbala uvijek iznova vodi sljedećoj tezi: Profesionalna gradnja lutnje u ovom utvrđenom načinu izrade, kao proizvodnja izvoznog luksuznog artikla, vjerojatno je nezamisliva bez nekog središnjeg distributera koji je upravljao »know how-om« s ciljanim obrtničkim kolonijama na selu te izgrađivao cijeli sustav distribucije i organizirao trgovinu. To, da se barem već radilo s obrađenim materijalima, vidljivo je jasno iz ondašnjih pisanih izvora. Ako je takav način izrade lutnje, podijeljen na radne etape, već krajem 15. stoljeća mjerodavno obilježio graditeljstvo lutnje, to bi i razjasnilo zašto se sačuvana glazbala ovog razdoblja pojavljuju u različitim zanatskim stilskim razinama, dok rano sačuvane gambe pokazuju daleko veću raznolikost u kojima se očituju različite graditeljske tradicije, lokalne posebnosti i stil individualnih radionica. No, neka lutnja iz 1550. godine, izgleda jedva drugačije u Innsbrucku, Veneciji i Rimu, a isti predlošci rozeta pojavljuju se uvijek koji god ih graditelj crtao.

 

RAZLOZI SASTAVLJANJA CEHOVSKOG PRAVILNIKA

Jedan od razloga navodi sam Pravilnik graditelja lutnja, »nas je u nekoliko malo godina sve više nastajalo«, piše u preambuli. Ovaj porast očito unosnog obrta uzrokovan je povećanjem stanovništva nakon 15. stoljeća, prije svega na selu[8] i nastala je potreba da se pooštre pristupni uvjeti obrtu, kako bi se unaprijed prebrodila eventualna nadolazeća krizna situacija prekomjernim obrtom, koja bi time ugrožavala dostatne prihode graditelja lutnja. O daljnjim razlozima možemo ovdje samo nagađati, je li udruživanje služilo kako bi se prema trgovcima i distributerima zauzela čvrsta pozicija?

Na primjeru trgovine drvom vide se posljedice kada pojedini obrtnici koriste svoje položaje kako bi svoje individualne interese probili mimo skupine. To se dogodilo kada si je Magnus Hellmer u ime füssenskih graditelja lutnja osigurao prava nabave za traženu tisovinu kod vojvode Maksimilijana, te zatim tom povlasticom mimo cehovskih drugova poslovao za svoj džep.[9]

Münchenski muzikolog Josef Focht naslućuje u osnivanju ceha čak moguću obrambenu reakciju Füssenšana prema monopolu obitelji Tiefenbrucker, koja je u to vrijeme već imala svoje podružnice u Füssenu, Nürnbergu, Veneciji i drugim gradovima gornje i srednje Italije.[10] Je li slučajno da je baš 1562., u godini osnivanja ceha, Petrus Woeriot napravio svoj čuveni drvorez Caspara Tiefenbruckera, koji je u to vrijeme krenuo u Francusku i u Lyonu osnovao podružnicu? Na tom drvorezu pred nama je sa šestarom u ruci patrijarh u pozi nekog graditelja u najboljim muževnim godinama usred svoje robe. Koje li suprotnosti prema također poznatim drvorezima graditelja lutnja Josta Ammana ili Weigelovog »instrumentista« koji s pregačom i alatom sjedi usred svoje radionice!

To da su se graditelji lutnja i violina mogli organizirati u svoj ceh, treba svakako vrednovati kao rijetkost na njemačkom govornom području. U većini mjesta glazbalari su svoj obrt obavljali bez cehovskog Pravilnika kao »slobodnu umjetnost« ili su se priključili primjerice kao u Antwerpenu graditeljima glazbala s tipkama ili cehu slikara ili drugim obrtima. Cehovi graditelja violina u Graslitzu, Markneunkirchenu i Beču osnovani su puno kasnije.[11]

 

ISELJAVANJE GRADITELJA LUTNJA

Kao što je već prije bilo riječi o dalekosežnoj distribuciji glazbala, tako se izvoz ne odnosi samo na transport robe na tržišta, nego i na to što su se obrtnici sami preselili na mjesta potražnje. Posebno su u njihovoj pokrajini Švapskoj u vremenima nevolja poput seljačkih buna, Schmalkaldenskom ratu, epidemijama kuge i Tridesetogodišnjeg rata koji je opustošio cijela područja, te nevolje pospješivale prave valove iseljavanja. Tako su one već početkom 16. stoljeća dovele obitelji Maler i Frei u Bolognu i neke druge važne gradove Europe. Tako nalazimo graditelje lutnja iz Füssena između Pariza i St. Petersburga i na mnogim drugim mjestima od Liverpoola do Napulja, gdje su Füssenšani često postajali osnivačima mjesnih tradicija glazbalarstva. U tuđini južnonjemački obrtnici nisu ostajali sami. U navedenim su gradovima već postojale njemačke kolonije iseljenih obrtnika, primjerice njemački zlatari u Veneciji i Bologni, u Rimu njemački postolari, krojači, slastičari, koji su njegovali svoje domaće tradicije i običaje. Mjesto okupljanja bila je većinom neka crkvena zajednica – župa, gdje se na njemačkom jeziku slavilo bogoslužje. U mnogim su mjestima njemačka bratstva imala svoje podružnice kao u Veneciji Fondacao dei Tedeschi pored mosta Rialto, u Rimu je bilo i još danas postoji njemačko groblje i ulica Via de leutari (Ulica lutnjara) i Vicolo del leuto (Uličica lutnje). Djelomično su se čak kontrakti graditelja lutnja međusobno obavljali u domaćoj valuti.[12]

U većini slučajeva su švapski (tj. iz pokrajine Švapske – njem. Schwaben, op. prev.) graditelji lutnja dolazili u inostranstvo u dobi od 13 do 14 godina, ponekad još mlađi kao Pietro Railich s jedanaest godina, Giorgio i Matteo Sellas s dvanaest godina npr., u Veneciju, gdje su kao »garzoni« (šegrti) kod nekog izravnog rođaka ili nekog prijatelja učili svoj zanat graditelja lutnja. Dovodili su svoju rodbinu iz domovine i prilagođavali se uvjetima zanata, a ženidbama su držali mrežu svoje zajednice, koja je bila čvrsto povezana i zatvorena jedinica. Kontakt s domovinom se tako stalno održavao, ali i stalnom nabavom sirovina. Tek tijekom generacija ženidbama s domaćim pučanstvom došlo je do postupne integracije.

Točniju sliku o organizaciji radionica i trgovini drvom možemo saznati iz pisanih vrela arhiva Füssena i iz raznih talijanskih gradova.

 

TISOVINA – TRGOVINA I TRANSPORT

Već je rečeno da je bogatstvo Alpa drvom oko rijeke Lech za füssensko graditeljstvo lutnje bio glavni izvor i lokacijski čimbenik. Tisovina iz doline Ettal i brda uz rijeku Lech igrala je glavnu ulogu, jer je dostupnih i jedinstvenih zaliha tisovine bilo na malo mjesta. Tisovina je najstarija domaća vrsta drveta Srednje Europe. Njezino je drvo jedno od najgušćih, najtvrđih i najtežih drva. Obilježava ga polagani rast i dvije kontrastne boje jezgre i bjeljike (mekši sloj drveta ispod kore). U jednoj knjizi o drvu iz 1798. godine (Johann A. Hildt, Weimar) tisovina, koja je danas pod zaštitom prirode, ovako je opisana: »Drvo je crvenosmeđe boje, tvrdo, čvrsto, gotovo neprolazno i prima dobro polituru, te se koristi za svakojaka fina glazbala, stolarske i tokarske radove. Površina je glatka poput ogledala i trajna poput neke boje.« Zbog svojih je karakteristika tisovina bila ne samo preferiran već i klasičan materijal za rebra (daščice ili treske) lutnje, nego i najprikladnije drvo za streljački luk, te time omiljena roba za naoružanje. Kod sječe stabala tisovine došlo je do žestoke konkurencije s graditeljima lutnja, koji su strahovali zbog svojih izvora sirovine. Važna tema već je i tada bila nestašica izvora, što je bio povod za svađe među cehima za potrebnim drvom. Tako se u jednom spisu iz 1612. godine govori da nerazboritim iskorištavanjem »ne samo ovdje u Füssenu, nego i u Italiji, kuda se rebra lutnje šalju svim graditeljima lutnja« nastaje šteta.

U povijesti füssenskog graditeljstva lutnje ceh je iznova bio onaj koji je i opskrbu rebrima lutnje generacijama osiguravao i regulirao. Neoženjenima, onima koji nezakonito rade ili onima izvan ceha (što paragraf 8 pravilnika graditelja lutnja iz 1562. godine izričito naglašava) ne smiju se prodavati rebra lutnje i glasnjače. U svim tim izvorima riječ je terminološki uvijek o »treskama, tj. rebrima lutnje« (njem. Lautenspäne) i rjeđe o »krovovima lutnje« (njem. Lautendächer).

U jednoj drugoj sačuvanoj pritužbi, sada iz 1610. godine, govori se o tome kako su rebra lutnje izradili »nadničari« i na svoju ruku, a mimo ceha, prodavali ta dobra i duga rebra u inozemstvo, a ona kratka prodavali domaćim graditeljima lutnja. S velikom vjerojatnošću može se pretpostaviti da su ova rebra, barem približno bila stanjena te po mjeru odrezana, sortirana i kombinirana za određene modele lutnja. Drugačije i nije zamisliv transport iz Füssena preko Alpa na mjesta djelovanja iseljenih obitelji lutnjara i njihovoj rodbini. Još 1689. godine saznajemo iz jedne pritužbe o nekome (koji »sam nije pripadao nijednom zanatu«) da beskorisno izvan struke radi i nedopušteno izrađuje »krovove lutnja«, tj. rebra.

U svakom se slučaju izvoz drva za glazbala füssenskih graditelja lutnja i njihove okoline, koji je poprimio već gotovo oblike monopola, mora smatrati bitnim takmacom i gospodarskom prednošću. Da su se i glasnjače uvozile iz Njemačke, to razabiremo iz čuvenog Piccininijeva pisma upućenog vojvodi Alfonzu iz 1595. godine, u kojem se žali da u cijeloj Padovi nije mogao pronaći glasnjače za svoje velike lutnje, budući da one upravo iz Njemačke dolaze (»che io no trovato fondi longhi come disiderava che vengono di alemagna«).[13]

 

RADIONICE GRADITELJA LUTNJA

Na početku izraženo naslućivanje da se kod izrade lutnje radilo o procesu podijeljenom na etape, može se potkrijepiti na temelju mnogobrojnog sačuvanog inventara u radionicama. Takve su inventare sastavljale vlasti većinom kada se neka radionica povodom promjene generacija vlasnički mijenjala.

Inventar radionice »Aquila Negra« Magnusa II. i Moiséa Tiefenbruckera u Veneciji u Ulici Calle dei Stagneri (citirano i prevedeno prema Douglasu A. Smithu):

19. listopad 1581.

U kući žene Thadije Loredan:

140 lutnja iz različitih vrsti tisovine i drugog drva

12 lutnja sa žilicama (ili ukrasni umetci između rebara) iz bjelokosti

 

100 običnih lutnja

110 lutnja iz tisovine i drugog drva

10 lutnja, u dvije boje iz sandalovine i bjelokosti

4 lutnje iz bjelokosti

900 običnih struna za lutnju i violinu (žica u današnjem stručnom žargonu kod violine)

40 tuceta tankih struna

100 jednostavnih struna

300 konjića za lutnju

8 gitara

100 napinjača ili čivija iz bjelokosti

90 dlijetom grubo izrađenih napinjala ili čivijišta

1400 rebara iz tisovine

6100 rebara iz tisovine

1300 rebara iz tisovine

1400 bijelih rebara koje još treba izblanjati

6000 »grande« (velikih) rebara

400 jednostavnih rebara

150 daščica za hvataljku

600 malih vratova lutnje

8 komada tisovine

2000 glasnjača za lutnje i gitare

150 školjki za lutnju iz tisovine

24 običnih školjki lutnje

36 nedovršenih lutnja

90 stegača za lutnju

 

u dućanu u Ulici Calle di Stagneri na 2. katu:

1 mali sanduk s četiri posude za lak

nekolicina rebara iz bjelokosti i malih komadića iz bjelokosti

 

na 4. katu:

1 brusni kamen, nekoliko stolova, željeznog alata i šablona za lutnju

2 hrpe vratova za lutnju

ostatci drveta kao ogrjev

 

Ovdje i u mnogobrojnim sličnim inventarima dobiva se pregled o nevjerojatno velikom broju što gotovih, što nedovršenih glazbala, o bezbrojnim dijelovima lutnje (rebrima, glasnjačama sa i bez rozete, vratovima, pripremljeni ukrasni umetci). Kod inventara Moiséa Tiefenbruckera u Veneciji iz 1581. godine iznos je:

335 lutnja

150 korpusa (rezonantnih tijela) iz tisovine

15200 rebara iz tisovine

8 gitara

60 nedovršenih lutnja

k tome od materijala:

4 ispiljenih dasaka, 9 komada sandalovine, 5 komada ispiljene ebanovine, 7 komada ebanovine.

Bez obzira na malo zaliha zasebne robe posebno plemenitog drva (Canna d’India, sandalovine, zmijsko drvo, ebanovina), prikupljenih očito pored uobičajenih nabavnih ruta, nikada ne saznajemo nešto o nekom dodatnom skladištu drva. Ove radionice bi možda bilo bolje nazvati trgovačkim kućama-veletrgovinama, jer očito ne sadrže rad samo jedne jedine radionice. Friedmann Hellwig je već 1974. razmišljao da su glasnjače lutnja mogle biti već isporučene kao prerađena sirovina s izrezbarenim rozetama.[14] No, dok Hellwig na kraju ipak odbacuje ovu zamisao, Peter Király (2000.) slijedi ovaj logičan korak dalje i prvi puta postavlja teoriju da bi njemački graditelji lutnja u ovom razdoblju radili u etapama, podijeljenima na radne procese proizvodnje, te već prerađene dijelove dalje obrađivali i isporučivali.[15] Već i sama istraga u »fondi intagliati« i »fondi schietti« iz Laux Malerova inventara iz 1552. godine izgleda da mu daje pravo. Király također upućuje na jedno mjesto u pismu augsburškog agenta za umjetnine, Phillipa Hainhofera, (»Die besten lauten werden zu Padoa, vnd die schönste lautenstaern zu fuessen gemacht- [Najbolje se lutnje prave u Padovi, a najbolje rozete u Füssenu])« pa iz toga iščitava i razlikuje između lokalne podjele na mjesto nastanka, odnosno na mjesto izrade graditelja lutnja, rezbara rozeta i njihovih dotičnih proizvoda. Već oko 1480. godine i ranije dokumentirano je u talijanskim carinskim knjigama ne samo isporuka drveta za lutnje iz Njemačke, koja se mjerila u količinama po sanducima, nego i uvoz kompletnih gotovih lutnja. Tako da se »lutnje i potreba za lutnjama mogu smatrati kao specijalnost kompetentnih njemačkih trgovaca«.[16] Isporuke nisu stizale samo iz Njemačke u Italiju, nego se ta struktura i radna podjela sastavljala i iz gornjotalijanskih radionica: tako, primjerice, 1636. i 1637. godine brodovi plove iz Venecije za Cadiz, odnosno Lissabon, a sa sobom nose po 400 dijelova za »violu«, koje je poslao Matteo Sellas, odnosno jedan sanduk »Gitarrendecken guter Qualität -[gitarskih glasnjača dobre kvalitete]«, za radionicu Giorgija Sellasa, koje je ovaj opet dobivao iz Njemačke.[17] Konačno treba i revidirati našu uhodanu sliku, koju smo zavoljeli o starim majstorima, koji individualno stvaraju i rade boreći se za oblik i zvuk lutnje, te preispitati ju u korist jednog savršeno organiziranog trgovinskog sustava s ulazom i izlazom robe. Kuće graditelja lutnja, opisane u inventarima pored same izrade glazbala, fungiraju vjerojatno prije svega kao uporišta za distribuciju robe.

 

SAŽETAK

S graditeljstvom lutnje nastaje u Füssenu jedan vjerojatno vrlo rano organiziran zanat, podijeljen na radne etape u procesu izrade glazbala, ogranak koji ne služi za opskrbu i zadovoljavanje životnih potreba vlastitim izrađevinama domicilne populacije, nego ponajprije za izvoz. Od kasnog 15. do gotovo 17. stoljeća füssenske graditelje lutnja i njihova glavna zastupništva u različitim europskim gradovima susrećemo poput kartela raširenog diljem Europe, koji često osnivaju dotično graditeljstvo lutnja i violina, te se generacijama održavaju i uspijevaju u jednoj pametno osmišljenoj i naširoko vrlo razgranatoj mreži.

Pored nürnberškog graditeljstva truba i trombona, londonskoga gamba i cremoneškog graditeljstva violina (tal. Liuteria, što doslovno znači graditeljstvo lutnje-lutnjarstvo, sic.! op. prev.), je füssensko graditeljstvo lutnja jedna od najznačajnijih europskih glazbalarskih škola. Nasuprot gudačkim glazbalima iz istog vremena, vezanih mnogo više na osobni stil nekog majstora, gitare i lutnje ističu se svojom visokom zanatskom zrelošću. Ona se temelji na sustavu promišljene i domišljate logistike personalne politike, kontrole sirovina (tisovine kao monopol), glazbenog »know how-a« (»ono« znati kako i na koji način, tj. znanje praktičnog ostvarenja neke zamisli, op. prev.), zanatske perfekcije i blaga od uzoraka konstrukcija i dizajna, koji su se čuvali generacijama. Daleko više od tisuću  sačuvanih »lomljivih građevina« lutnja, teorba i gitara, koje se čuvaju u javnim i privatnim zbirkama fasciniraju nas i nakon mnogih stoljeća. Bez njihovih mnogobrojnih stilskih kopija (i nekih još svirljivih originala) suvremena izvoditeljska praksa rane glazbe je nezamisliva.

 

ZAHVALA
Na diskusijama, poticajima i potporama zahvaljujem dr. Josefu Fochtu (München), dr. Peteru Királyju (Kaiserslautern), dr. Annetti Otterstedt (Berlin), prof. Sandru Pasqualeu (Bologna), dr. Douglasu A. Smithu (Berkeley, CA) i Thomasu Riedmilleru (Füssen).

 

S njemačkog iz njemačkog stručnog časopisa CONCERTO – DAS MAGAZIN FÜR ALTE MUSIK Nr. 245 September/Oktober (2012) preveo:

Antun Mrzlečki, Varaždin

 

Recenzija:
Dr. sc. Alojzije Seder, Zagreb