Charles Mouton
Charles Mouton je za sobom ostavio daleko manje djela od Gaultierâ, nije nam poznata nijedna služba, a živio je tiho. Njegova djela nisu veličanstveno opremljena i ne privlače pozornost povjesničara i kasnije muzikologa. Njegov životni put dosegao je svoj vrhunac u posljednjoj četvrtini 17. stoljeća kada su se događale velike promjene na glazbenoj sceni, a lutnja je postupno gubila svoje počasno ime »Gospodarica ljubavi, mira i rata«, koje je za vrijeme Du Faulta i Gaultierâ ponosno nosila. Lik ovog posljednjeg majstora velike pariške tradicije morao je bez sumnje izgledati anakronistično u vrijeme kada teorba Roberta de Viseéa vodi posve drugačiji govor i spremno se zaručila sa zvukom novog orkestra. U vremenu kada je stvaralačko proljeće lutnjista izgledalo zauvijek oronulo, djela Charlesa Moutona, oko stotinu izvornih skladbi i nešto transkripcija, bila su svjetleći, premda i tužan oproštaj lutnje u zemlji u kojoj se obožavala.
Biografiji Charlesa Moutona treba se približavati vrlo pažljivo. Bila bi lijepa pomisao da se, kao što se do sada općenito vjerovalo, naš majstor lutnje rodio 1626. godine. Stvarno, nekom modernom plutarhu to bi se svidjelo, iste godine rođeni su Louis Couperin, Madam de Sévigné i Katarina Švedska. S druge bi strane bilo zanimljivo u glazbeniku vidjeti učenika Denisa Gaultiera, kao što to želi Titon du Tilllet (1732.). Na nesreću ova pretpostavka nema temelja, osim dirljive Oraison Funèbre de Monsieur Gaultier, koja poput neke vrste Tombeau de Lenclos mrtvom majstoru iskazuje posljednju počast. Naposljetku, tu je onaj boravak u Turinu bez kojeg nijedna biografija ne može.
Kada sam iz druge ruke iscrpio kasnije izvore znanja, prelistao pisare memoara, istražio pisma u potrazi za željenim imenom, naišao sam na dosta čudesno djelo poezije naslova Le mouton fabuleux, Monsieur Mouton, excellent ioüeur de Luth. Autor, Jean-Louis Sarasin, potjecao je iz Caena, a oko 1635. godine došao je u glavni grad, gdje su ga jednako privlačila poezija, političke stvari i »galanterija«. Sarasin nije bio samo gost u salonima Madam de Scudéry, nego i dobro upoznat s najučenijim glavama vremena, od kojih u svojoj tajanstvenoj poemi navodi Corneillea, Charlevala i Moutona. Kada se odgonetne dobiju se zanimljivosti iz života majstora lutnje. One dopuštaju tvrdnju da je Mouton bio porijeklom iz Rouena (ili okolice) i da već je 1656. godine bio poznat, kada Sarasinova djela izlaze u prvoj nakladi. Možda je dopuštena misao da su pjesnik i njegov krug iz Normandije mladom čovjeku pribavili ulaz u otmjene pariške salone.
U svakom slučaju naše znanje o umjetniku ne postoji samo iz mašte. Unutar te neizvjesnosti pojavljuje se Moutonovo stvarno lice kako ga je naslikao Francoisa de Troy: Lutnjist sjedi u radnoj sobi na zeleno-baršunastoj stolici kao da izmišlja neki preludij. Lice je otmjeno i ugodnog, dostojanstvenog izgleda ispod jednostavne vlasulje. Oko jasno gleda, gleda iznad promatrača. Čelo je visoko, orlovski nos prilično jak, usne ćutilne, brada čvrsta, sve to navodi na tumačenje lica, koje bi se lako moglo prenijeti na Moutonovu umjetnost.
Na desnom bedru vodoravno miruje lutnja, naslikana velikom brižljivošću, djeluje kao bestežinska između finih, ali snažnih umjetnikovih ruku. Elegancija njegove odjeće, tamnosmeđi, zlatom utkani kaput, lanena košulja bogata Valenciennes-čipkom, karmazin-crvene baršunaste hlače, smeđe čarape, sve to pokazuje da pred sobom imamo znamenitog glazbenika, koji se kretao u pariškim aristokratskim krugovima. Premda nema razloga za sumnju u datum gore desno u kutu, ipak moramo sumnjati u Moutonov datum rođenja. Za čovjeka od šezdeset i četiri godine on izgleda zapanjujuće mlad…
Vijesti iz umjetnikova života vrlo su rijetke. Već spomenuti boravak preko Alpa ne spominju se u nijednom kasnijem djelu o glazbi i glazbenicima na dvoru Turina, a postojanje courante naslova La Belle Piedmontoise je suvišno oskudan dokaz. S druge strane veze između Moutona i obitelji Lobkowitz u Raudnitzu na Elbi su gotovo neistražene. Njihov dvorac je bio jedno od glavnih glazbenih središta Češke. Princ Ferdinand August, ljubitelj lutnje, bio je u vezi sa najznačajnijim virtuozima Srednje Europe, njegova bogata knjižnica je neprocjenjiv izvor glazbene literature za lutnju. Jedan od rukopisa, gdje se mogu naći Gaultieri rame uz rame sa Moutonom sadrži ništa manje, nego trideset i četiri djela i osam doublesa potonjeg, većina od njih su jedinstveni. Ali Moutonovo djelo jasno potvrđuje i njegovu vezu sa aristokratskim i glazbenim krugovima Pariza. No, ovdje nema proturječja, jer je to bilo vrijeme kada su francuski instrumentalisti rado nastupali kao poslanici jednog stila kojemu se diljem svijeta divilo.
Izuzmu li se antologije koje je Pierre Ballard 1631. i 1638. godine objavio i Perrinesova Pièces de Luth en musique (oko 1680.), koje su služile jednom sasvim drugom stilu, tada se glazba lutnje tiskana u Francuskoj u 17. stoljeću ograničava na imena Gaultier, Gallot i Mouton. Knjige tabulatura potonjeg su vrlo rijetke, moglo bi ih se nabrojiti na prstima jedne ruke. Tako od četiri objavljene u Parizu postoje samo prve dvije.
Poput svih lutnjista 17. stoljeća i Mouton je bio duhovni sin Denisa Gaultiera. U stilu, glazbalu, načinu sviranja, prikazivanju djela odgovarao je mjerilima tog novog Orfeja, čiji je utjecaj daleko nadilazio umjetnost lutnje. Mouton nije bio iznimka od pravila kada je objavio svoju prvu zbirku. Dva po dva predstavio je différens modes, koji su malo prije u izdanju La Réthoriue des Dieux stekli omiljenost: a-mol i c-mol u prvoj knjizi; fis-mol (»ciganski tonalitet«) i A-Dur u drugoj. Za kasnije izdanje pridržao si je tonalitete G-Dur, g-mol, i b-mol koji se pojavljuju u Lobkowitzevom rukopisu. U tom ustrojstvu tonaliteta, točnijem od svojih preteča, Mouton je svoja djela rasporedio bez čvrstog redoslijeda, tako se teško može govoriti o »suitama« u uobičajenom smislu riječi. Pojavljuje se jasno nastojanje za raščlanjivanjem plesova koji većinom iz dvodobne mjere (pavane, alemande, gigue) prelaze u trodobnu (courante, sarabande, chacone), da bi završile na dvodobnim udarcem gavote.
Jedna od značajki Moutonovog djela su stalna korištenja preludija za uvod u skupinu djela u istom tonalitetu. Instrumentalni preludij, povlastica francuske glazbe za lutnju i čembalo, bez sumnje je nastao pojavom »novih akorda« oko 1635. godine. Slobodne od taktnih crta, ove su zapisane improvizacije izražavale veselje koje nudi istraživanje ritmičkih i harmonijskih zakona kada ih je kreativan interpret umjetnički oblikovao. Ovi su preludiji troglasni, što međusobno zasjenjuje ispreplitanje arpeđa, melodija je prije samo natuknuta, nego li jasno podcrtana. Tako je to u preludiju u A-Duru, čiju šarenu strukturu Mouton postiže spretnom primjenom oktave. Preludij u Fis-Duru, nasuprot, tka duge gipke linije koje se, gledajući od basa, tumaraju niz E-strunom i konačno kreću putem tonike. Podnaslov Promenade kojim je Mouton naslovio ovaj komad nadasve točno odgovara ovom glazbenom tumaranju, srodno s poezijom Saint-Amanta.
Moutonova izdanja pružaju mnoštvo plesnih oblika. Ona sežu od prastare pavane i galiarde, obje zastarjele nakon Couperina, do živahnog menueta, koji je nedavno uveden u baletnu glazbu i odmah je počeo potiskivati courantu iz naklonosti publike. No, ipak je couranta i nadalje vladala repertoarom lutnjista. Njezin dvostruki metrički smisao daje joj veliku čar. Poput sarabande i ona je »ukroćena« na francuskom tlu. Njezina nježna ljupkost, podatljivost glazbalu karakteristično za style brisé (lomljeni stil), pribavile su joj oznaku »prekrasno lutnjističko djelo«. Umjetnici, da bi produljili njezin prolazan užitak, svojim su courantama često pridodali varijacije zvane doubles; tako Denis Gaultier, ili je li to bio njegov bratić Ennemond? – kod La belle homicide, koja se do 18. stoljeća smatrala uzorkom svih lutnjističkih djela.
U svim svojim djelima Mouton slika intimne scene, pune pravih osjećaja i svježine, tako, npr. u Les Amans, gdje se harmonije isprepliću, dionice jedne druge međusobno zovu, bore se, pred kraj vape, prije nego će se iznova naći i u paralelnim tercama dostići vrhunac ekstaze. Impromptu, naprotiv, odmah nakon trećeg takta napušta motiv koji je lutnjistima prijašnje generacije bio dragocjen, da bi se bacio u dijalog kromatike. Ne smijemo zaboraviti malu Chaconnu i Sarabande en Rondeau, obje su stvorene radi poticanja stvaralačke snage svirača.
U alemandi Le Dialogue des Grâces sur Iris harmonija je sa temom savršena. Ukusan obrat ovog razgovora u dijalog pruža nam pogled u ruelle ponekih salona »blizu otoka Dolosa« ili vile u Antonyu: jer tamo je vladala Iris, zvana i Charlotte Melson. Za nju je Sieur de Somaize rekao da je toliko lijepa da može i najravnodušnijeg ispuniti ljubavlju. Spomenuo je i »dvije druge Prétieuses« oko nje. To su naše gracije koje prigušenim glasom govore o vrlinama »ljupke Iris« i pune poštovanja su joj na usluzi. Redoviti posjetitelji njezinog salona nosili su čuvena imena, trebamo li pridodati i ime našeg lutnjista?
Mouton ljubazno opominje da »oni koji još nisu mnogo napredovali u sviranju lutnje neka ne počinju sa Tombeau de Gogo. Jer je ovo djelo najteže od svih, premda stoji na prvom mjestu i ono bi ih moglo zbuniti«. Alemanda je stvarno teška, ne samo za prste. Ovdje je duboka bol i neizmjerna nježnost. Pod veselim nadimkom »Gogo« krije se vjerojatno Elisabeth de Montgobert, ljupka pratilja Mademe de Sévigné, kasnije njena kći. Ovaj nadimak dala joj je mala Pauline de Grignan. Dokazi su oskudni. Datum njezine smrti je nepoznat. Nakon 30. listopada 1680. godine Madam de Sévigné ne spominje ju više u pismima. Je li sjećanje na nježnu ljubavnu avanturu Moutona inspiriralo na jedno od njegovih najljepših djela?
Neka još i poneko pitanje jednoga dana zadobi odgovor da bi se rasvijetlila tajna između nas i »čuvenog Monsieura Moutona«, jednog od najkreativnijih glazbenika Grand Sièclea.
S njemačkog preveo: Antun Mrzlečki, Osijek, 2008.