Denis Gaultier
Dok o životnom putu Denisa Gaultiera gotovo ništa ne znamo, osim da je rođen oko 1600. godine i umro 1672. godine, znamo kroz mnoga svjedočanstva da mu se neograničeno divilo. Zbirke tabulatura za lutnju, nastale između 1640. i 1660. godine, pune su njegovih djela. Neke su čak njemu i potpuno posvećene, i to u Parizu, provinciji i inozemstvu. Prema abbéu (vanjski svećenik u Francuskoj, tj. nije svećenik redovnik) Le Galloisu (oko 1680.) podarilo mu je univerzalno poštovanje s pravom posjed krune. Nijedna služba, nijedan visoki službeni položaj ne dovode ga u vezu s kraljevskim dvorom. Svojom umjetnošću bavi se među dvoranima i umjetnicima, a uzdržava se sigurno davanjem nastave, nastupanjem i pomoću bogatih mecena. Od tih bogatih pokrovitelja najbolje je poznat Anne de Chambré. Bio je ljubitelj umjetnosti i glazbe, Gaultierovom instrumentu odao je najveću zamislivu počast time što je djela koja je smatrao najljepšima, sabrao u prekrasan manuskript. Tako je oko 1652. godine nastala La Rethorique des Dieux, djelo namijenjeno naravno osobnoj upotrebi Annea de Chambrésa.
U nastojanju za ozbiljnom i raskošnom opremom, kao izraz velike umjetnosti te glazbe, dao je da manuskript ukrase najbolji umjetnici njegova vremena: Ballin, kraljev zlatar; graver Ferrier; ilustrirao ga je Abraham Bosse prema crtežima slikara Le Sueura. Taj je manuskript postao vrlo čuven. Na jednom portretu koji se čuva Louvreu vidi se Le Sueur sa svojim kistom i Denis Gaultier sa svojim instrumentom u ruci. Poslije je Anne de Chambré poslan kao »Agent général de MM. de la Compagnie Royale des Indes Orientales« na otoke Antile, gdje je odigrao odlučujuću ulogu u kolonizaciji Martiniquea, a godine 1669. vratio se natrag s titulom »Conseilleur du Roi« tj. savjetnik kralja. Bio je, dakle, osoba najvećega položaja.
Za bolje razumijevanje duhovne klime u kojoj su djela tog manuskripta napisana i prihvaćena od vjernog slušateljstva, potrebno je znati, kao što već rekosmo, da je lutnja u Francuskoj 17. u stoljeću bila posebno cijenjena i da je bila instrument upućenih, koji su se sastajali gotovo kao neka religiozna sekta. Gotovo religiozno-mističko oduševljenje vodilo ih je kod te teške umjetnosti u domenu dubokih emocija.
Lutnja je instrument intimnosti, ali i sredstvo tajnog sporazumijevanja, što pospješuje tabulatura koju razumiju samo poznavaoci. Mersenne kaže: »Možda su vjerovali da postižu veću slavu time što su tu umjetnost držali u tajnovitosti i nisu je širili: odatle se djela koja daju iz svojih ruku nikad ne sviraju onako kako su zamislili ako ih prije nisu slušali i u tome poučili interprete«.
Cjelokupna literatura i komentari o toj glazbi pojavljuju se sa zajedničkom osobinom: o njima se govori ukrašeno, alegorijom koja svoje slike posuđuje iz klasične antike, što zapravo pruža više razjašnjenja o psihologiji slušatelja negoli o intenciji autora. Ništa nije kod te glazbe zapravo modalno. To je vrsta pečata, etikete za strasti i osjećaje u govoru alegorije i irealnosti u koju zaranjaju umjetnici.
Međutim, iza te romantike krije se zapravo stroga i perfektno građena glazba. Denis Gaultier bio je vjerojatno učenik kompozicije Charlesa Racqueta, orguljaša crkve Notre-Dame u Parizu, kod kojeg je učio nauk kontrapunkta. Jer tom majstoru ne dolikuje da dopusti da ga kod svake harmonije vodi lutnja i da se »tako dade voditi putem kojim još nitko nije koračao u područja koja bi se u glazbi mogla nazvati imaginarnim prostorima«. To još nije dovoljno da bi se shvatila ta glazba, koja iziskuje posebnu pozornost. Dok joj je harmonija prilično jednostavna, prirodna i otvorena, način na koji se prikazuje vrlo je suptilan i prvotno čak ponešto zbunjujući: često se akordi lome kao girlande i vrhovi u stupnjevitom cjepkanju, pri čemu ta »nazupčanost« daje pravu smjesu. Lutnjist dokida akord koji se očekivao da bi dao sljedećem više težine; ostavlja septimu ili pripremu akorda u tmini; kontrapunktom barata toliko slobodno da si dopušta prekinuti jednu dionicu u korist druge. Time se koristi lutnjom na najbolji način u njezinim kontrapunktskim mogućnostima i pruža sugestivan sažetak polifone širine. Pomoću prilično jednostavne harmonije postiže vrlo suptilan rezultat po ukusu zahtjevnih. Što se tiče današnjeg slušatelja, njegovo se uho mora priviknuti na to da uživa u tom »style brisé« približavajući se »velikoj vrlini«. Ukrasi i disonance jesu začini koji profinjuju. No kod Denisa Gaultiera oni ostaju više u pozadini i uvijek su sastavni dio dijaloga dionica, jer je zakon njegove izvedbe jasnoća.
Postoji tajna o omiljenosti i padu omiljenosti instrumenata: lutnju je u Francuskoj polagano potisnuo čembalo koji je oko godine 1640. postao sve popularniji, ali on opet zahvaljuje mnogo lutnji. Bio je sposobniji prilagoditi se modnoj sklonost ljupkim ukrasima i brzim pasažama. Srebrno šumeći, istovremeno ponešto šiljasti »otrznuti« ton čembala i tamniji, misteriozniji lutnje imaju jedno zajedničko: brzo iščezavaju. To im je, neupitno, nedostatak prema gudačkim i puhačkim instrumentima koji mogu dulje držati ton i modulirati ga. Stoga su za lutnju i čembalo izmišljeni »tremblements«, ponavljanja tonova, koji melodijski podcrtavaju liniju, »agréments«, modne manire, ornamenti, koji se uvijek nanovo vraćaju glavnom tonu te takoreći oko njega tvore zvučnu auru. Postoji stalna veza među skladbama namijenjenim tim dvama instrumentima. Između godine 1650. i 1685. Louis Couperin, Hardel, D’ Anglebert, Lebégue i nakon Frescobaldija Froberger obrađivali su mogućnosti i dosjetke lutnje. Lutnja je pronašla nove tonalitete, imala je odlučujuću ulogu pri tvorbi harmonije, pripremila je monodiju s pratnjom, koja je vodila ka glazbenoj drami. Lutnja je njegovala plesnu suitu koja je napustila koreografsko područje i pronašla mnogostruke nastavke.