Djela starog Gautiera

Ennemond[1] Gautier, gospodin iz Nèvesa[2], bio je nazvan, s obzirom na svoje godine i zasluge, »stari Gaultier.«[3] Doista, otprilike 25 godina stariji od svojega bratića Denisa, dijelio je s njim prestižan utjecaj na francuske lutnjiste XVII. stoljeća. Rođen u Lyonskoj oblasti[4], vjerojatno u (mjestu) Villette blizu Viennei u Dauphinéju oko 1575. godine[5], »bijaše potekao iz štovane porodice iz mjesta Vienne odakle su dolazile osobe koje su obnašale ugledne dužnosti, kako u crkvi, tako u svjetovnom životu. Postavljen je za paža kad mu je bilo sedam godina kod gospođe de Montmorancy…«[6] Gospođa de Montmorancy je vjerojatno bila žena Henrika I., vojvode od Montmorancyja Damvillea, »guvernera pokrajine Languedoc« nakon 1563. godine i »namjesnika Njegova veličanstva u Gvineji, Provansi i Dauphinéju«[7]. Bilo bi to, dakle u Languedocu gdje je stolovala obitelji de Montmorency u vremenu kad je Ennemond Gautier provodio svoju mladost i započinjao kao lutnjist.[8] »Odatle je povučen u službu kraljice majke«.[9] Kada je i u kojim okolnostima premješten od gospođe de Montmorancy u službu Marie de Médicis…? Godine 1613. Malherbe, čija nas prepiska[10] obavještava o mnogim pričama s dvora, šalje Peirescu[11] pismo u kojemu mu spominje glazbenika po imenu Gauthier »kojega se smatra prvim u struci«. Riječ je bez sumnje o Ennemondu Gautieru koji je došao, priča on, skladati sarabandu potaknut »vrstom nekog plesa« koji je pred kraljicom otplesalo šest »Topinambua« (šest urođenika dovedenih s brazilskog otoka Marangnana). Pjesnik obavještava Peiresca da tu sarabandu šalje svom sinu Marc-Antoineu, dakle, u Aix gdje prebiva Peiresc: »… kad je bude primio, dat će vam je sa zadovoljstvom«, a nešto kasnije, u drugom pismu, pita ga: »’Odgovara li ukus u Provansi onom na dvoru’« s obzirom na sadržaj te skladbe »koja se smatra jednim od najsjajnijih … što ih se može čuti«.[12]

Gautier bijaše, bez sumnje, određeno vrijeme na dvoru budući da se već mogao istaknuti i uočiti. Bilo bi to u početku Namjesništva, oko 1610. godine, kad će napustiti vojvotkinju od Montmorencyja radi ulaska u službu Marie de Médici. Bliske rodbinske veze i sklonosti između porodice de Montmorency i Bourbona svakako su pomogle njegovu dovođenju kraljici majci.[13]

Čini se da od svoga dolaska na dvor nije bio nositelj službenih dužnosti. Ali je vjerojatno u to vrijeme postao Mésangeauov[14] prijatelj i pitomac povodom čije smrti je kasnije skladao djelo koje je naslovio »Le Tombeau de Mésangeau«, jedno od prvih instrumentalnih djela koja su ponijela taj naslov. »Ne propušta se poslušati ga«, veli Laborde.

Naklonost koju je uživao na dvoru, posebice kod kraljice majke, zacijelo je brzo rasla. Je li ju slijedio 1617. godine u vrijeme njezina prvog progonstva u Blois?[15] Kada se 1620. godine vratio, povjerila mu je Marie de Médici dužnost komornika[16] koju je napustio vjerojatno 1621.[17] Ipak, napomena o njegovim plaćama nalazi se u obračunima časnika Kraljičine garde iz 1623. i 1625. Ali, 1631. ne bi mogao biti plaćen »zbog nedostatka novčanih sredstava«.[18] Možda mu je baš u toj okolnosti Marie de Médici ponudila, »premda je bio neuk, manji samostan i ostale povlastice što nije zahtijevalo biti svećenikom«. Ali zbog svog nezavisnog i lojalnog karaktera, to je odbio.[19] »Ta nesebična gordost odaje, čini se, ugled umjetnika koji je postigao slavu o kojoj postoje mnogi dokazi. Koju godinu kasnije, 1636., Mersenne[20] će priznati da je teško »svirati tako izvrsno (lutnju) kao gospoda L’Enclos, Gautier …«. Potkraj stoljeća, četrdesetak godina prije njegove smrti, Milleran[21] će ga spominjati među prvim majstorima lutnje. Mnogo godina kasnije, 1732., »Parnasse français«[22] govorit će još o njemu kao o sjajnom sviraču lutnje »koji ima mnogo učenika, čak osobe najodličnijeg društvenog položaja koje pokazuju mnogo ukusa za lutnju i iznimno su sklone svom Maestru«: Marie de Médicis, kardinal Richelieu tražili su njegovu pouku.[23] Veliki lutnjisti kao Gallot, Du But, Dufaut prihvaćali su njegove savjete.[24] A Mary Burwell[25], s naivnim pretjerivanjem, uspoređuje ga sa »Suncem među zvijezdama, koji je sam privukao divljenje i hvalospjeve sviju«.

Za »stilom« sviranja i skladanja Ennemonda Gautiera vjerojatno su se povodili svi lutnjisti, čak i najveći: Jacques de Gallot veli nam u »Predgovoru« svoje knjige, oko 1670.[26]: »Kada me (L’Envie) optužuje da potkradam staroga Gautiera, ništa ne može više počastiti moje djelo. Smatram se sretnim da se prepoznaju načela koja mi je dao za ono što  radim, a ono što se udaljilo od njih podleglo je lošem ukusu, kako u skladbi, tako i u izvedbi …«. Nije li se izvjesni M. Dessansonnières, glasoviti lutnjist, koji je živio u Parizu oko 1678., posebice »obvezao vratiti dušu cjelokupnom djelu pokojnog M. Gautiera iz Lyona… (i) potrudio oponašati ga u svim djelima koja sklada«.[27] Neprijeporni virtuoz, genijalni izvoditelj Ennemond čak je bio sposoban, jednoga dana kad ga je njegov prijatelj Lenclos, otac slavnog Ninona, došao vidjeti, svirati s njim »trideset i šest sati, a da nisu ni jeli ni pili«.[28]

No, popularnost njegovog talenta proširila se također i u inozemstvu. Njegov boravak u Engleskoj, prema učiteljici lutnje Mary Burwell[29], bijaše posebice slavan: »Staroga Gautiera bijaše poslala u Englesku njegova dobra gospodarica (Marie de Médicis) posvjedočiti kralju i kraljici radost koja ju je obuzela povodom rođenja velškoga princa Charlesa drugog, sada kralja Engleske. Svirao je lutnju pred kraljem i kraljicom. Njihova veličanstva obdarila su ga darovima dostojnim istodobno kraljeva i kralja lutnje, a pokojni vojvoda od Buckinghama[30] (pred kojim je također svirao), da bi ga iskušao, spusti mu u džep 500 funti u zlatu kako bi ga zadržao – kako je prema Atalanti postupio njezin dragi sa zlatnim jabukama – nekoliko dana više na dvoru u Engleskoj s tim dragocjenim teretom«.

Postignuti uspjeh s onu strane La Manchea, pridodan, već čvrsto dokazanom ugledu, morali su Ennemonda Gautiera izvrgnuti zavisti i ljubomori o čemu govori Gallot. Kopiran, oponašan, ne samo od svojih učenika, nego i od sebi ravnih, postade »velika tvrdica sa svojim djelima… Bio je, doduše, veoma ljubazan dati jednom prilikom instrumentalno djelo svom bratiću Gaultieru iz Pariza.[31] Njegov zajedljiv duh lako se očitovao k tomu na štetu drugih lutnjista. Ismijavao je njihov način sviranja: Gaultier Pariški bio bi za »pratnju na sprovodu«, Gaultier Engleski za »sviranje u kabareu«, gosp. Mercure »za vođenje medvjeda na tržnicu da bi plesali«. Ali »stari Gaultier, zbog svoje superiornosti, imao je povlasticu i pravo ustanoviti zakon za sve majstore lutnje«.[32]

Ta sjajna karijera na dvoru morala se okončati drugim i konačnim progonstvom Marie de Médicis, nakon »Journée des Dupes« (Dana lakovjernih) 1631. godine. Lišen potpore kraljice, Gautier se suočio čak i s oduzimanjem svojih dobara u korist njegova brata Guya (koji mu ih je vratio[33]). Možda čekaše smrt kraljice majke 1642. da bi se vratio u kraj iz kojeg je potekao, u Dauphiné, k svomu bratu koji ga je primio »sa svim što je dopremio«[34] što dopušta pretpostaviti bogatstvo dovoljno veliko da izazove lakomost njegovih bližnjih. Sada se obiteljska ljubomora morala pokazati prema Benoitte Cousin, »kćeri nekog siromašnog seljaka koji zarađivaše za život iz dana u dan i, davši je njemu za služavku, postade mu suložnica«.[35]

Živjela je s njim »tijekom šesnaest godina u postojanom konkubinatu«[36] sve do njegove smrti. Ennemond ode od brata nakon tri ili četiri godine i smiri se na vlastitom imanju, u svojem dvorcu u Nèvesu, župi Serpaize, blizu (mjesta) Villette, gdje ga njegova služavka-suložnica držaše »kao roba i lišena slobode«, povjerivši se u svemu gospodinu Colombu[37], zastupniku u Viennei, prijatelju Staroga Gautiera.

Uz pomoć zastupnika odsad će Benoitte Cousin poduzeti sve da zadobije baštinu svoga gospodara. Ipak, početkom 1650. ostarjeli Ennemond htjet će, čini se, zaštiti prava svoje porodice pa dođe u Pariz da 3. ožujka potpiše darovnicu u korist svoga brata i svoje sinovice Marie, kćeri Guya Gautiera[38], s obzirom na naklonost koju su očitovali prema njemu i skrb koju su mu pružili. Međutim, 8. kolovoza sljedeće godine drugom darovnicom osigurat će svojoj suložnici posjedovanje »sve pokretne imovine u svojoj kući u Nèvesu i devet tisuća franaka /libri … i to zbog toga što ga je dobro služila … posebice tijekom teških bolesti«.[39] Međutim, gramzivost Benoitte Cousin nije bila zadovoljena: nekoliko dana prije njegove smrti, 11. prosinca 1651. gospodin od Nèvesa sastavi svoj posljednji testament kojim opunomoćuje meštra Pierrea Columba da njegovu baštinu prenese na njegovu služavku i »17. dana mjeseca … on uzme obdarenicu za ženu i umre na sam dan njihova vjenčanja«.[40] Taj testament u korist jedne konkubine i vjenčanje »obavljeno na samrti s jednim mrtvacom«[41] napadoše rođaci pokojnika. Ali, skupština u Grenobleu odluči u korist Benoitte Cousin koja sačuva nasljedstvo.

Kolikogod je bila poznata izvanredna glasovitost, djela Ennemonda Gautiera nisu bila objavljena za života.[42] Tek dvadesetak godina poslije njegove smrti, oko 1672. njegov će bratić Denis u svojoj Knjizi tabulatura[43] objaviti 15 djela potpisanih sa »Stari Gautier«. Doista, ime Ennemond ne javlja se ni u jednom djelu za lutnju, ali nadimak »Stari Gautier«, koji je upotrebljavao Denis, susreće se često u rukopisima druge polovice XVIII. stoljeća. To je, dakle, taj potpis, a izuzetno i onaj »Gautier de Lyon«, koji može dopustiti da se prepoznaju djela velikog lutnjista.  Morali smo, međutim, izdvojiti djela koja nose jedan od nadimaka, još i brojnijih od početka do kraja stoljeća, koji su potpisani »Gautier« bez druge oznake, a koji bi se mogli pripisati bilo Ennemondu, bilo Denisu, njegovu bratiću, možda njegovom učeniku koji je bio snažno podvrgnut njegovom utjecaju, bilo jednom od njegovih imenjaka: Jacques, rečeni »Gautier, engleski«, čiji se naziv rijetko javljao u djelima za lutnju ili Pierre koji je objavio u Rimu 1638. knjigu koja, čini se, ipak sadržava njegovo cjelokupno djelo.[44] Međutim, izvjesno je da se Ennemondova osobnost često krije u potpisu »Gautier«. Uostalom, zanimljivo je utvrditi činjenicu da su sva djela »Starog Gautiera« pisana u d-molskoj ugodbi  La¹ Re² Fa² La² Re³ Fa^{3 [45]} koja se javlja 1638. ili nešto ranije.[46] Treba li temeljem toga zaključiti da Ennemond (rođen, podsjetimo na to, oko 1575.) nije ništa napisao prije tog vremena jer ne bi nikad upotrijebio ni staru ugodbu (vieil Ton – stari ton, tj. stara ugodba) koja vlada u svim tabulaturama za lutnju početkom stoljeća, ni »nove akorde« (nove ugodbe) na koje se dobro gledalo u razdoblju njegove karijere koja bijaše plodna?[47] Bilo bi, dakle, među djelima potpisanim »Gautier«, od kojih su neka pisana u staroj ugodbi[48] ili u »novim akordima«[49], a koja bi se našla, a ne može ih se identificirati, ona koja bi naš autor skladao u prvoj trećini stoljeća.

Primorani smo, tako, prihvatiti isključivo djela potpisana »Vieux [Stari] Gautier«, barem jedanputa u otisnutom djelu ili u rukopisu, uzevši sebi za pravo označiti u »Učenju o konkordancijama« potpis koji bi se pojavio u svakom od njegovih izvora. Može se utvrditi da autori rukopisa teško razlikuju što pripada kojemu od dvojice velikih Gautiera kad je sâm Denis predstavljen pod naslovom »Herojski« u Rhétorique des Dieux (Retorici bogova)[50] plesom »allemanda Starog Gautiera«, koji će se javiti kasnije u njegovoj Livre de Tablature (Knjizi tabulatura)⁴³; napokon, kad se isto djelo može, u nekoliko očito vrlo rijetkih slučajeva, pripisati koliko našem lutnjistu, toliko Dufautu ili Mésangeauu, Mecureu ili Bocquetu.

Nakon »Pièces pour luth seul« (Djela za jednu lutnju) svrstali smo ona koja su potakla »Dodatak« pisan za drugu lutnju. Taj Dodatak nalazi se katkad u drugom rukopisu u odnosu na djelo kojemu se može dodati i bio bi često napisan naknadno.

S druge strane, određena djela staroga Gautiera izabrao je Perrine 1680. za prvi pokušaj transkripcije tabulature na uobičajenu notaciju, a mi smo izlučili iz njegove knjige[51] pet od tih djela s kojima se nismo složili, kao što je gigue nazvana »Carillon« u njegovoj verziji za lutnju. U poglavlju svoje knjige Perrine nas obavještava da se ta djela mogu izvoditi bilo na lutnji bilo na čembalu.

Konačno, 12 »Pièces pour clavesin« (Djela za čembalo) izlučeno je iz rukopisa u Nacionalnoj knjižnici u Parizu[52] gdje je sabrano 15 djela d’Angleberta, šest Chambonnièresa i nekoliko drugih poput lutnjista Mésangeaua, mladog Gaultiera i Pinela. Zanimljivo je primijetiti kako skladbe čembalista d’Angleberta i ona staroga Gautiera sama čine polovinu djela i da autor rukopisa stavlja iste oznake kao u knjizi d’Angleberta, u pregledu kratkih napomena namijenjenih melodijskim varijacijama[53]. Moglo bi se pretpostaviti da je tu zbirku uredio slavni čembalist ili netko od njegovih učenika, da kao gorljivi poklonik našega velikog lutnjista »priredi za čembalo« djela prvobitno pisana za lutnju. Međutim, nemamo izvorne verzije svih djela Staroga Gautiera za čembalo. Ali njihova objava na kraju toga djela dopustit će da se utvrde različiti vidovi utjecaja koje je njegovo djelo moglo izvršiti na klavirsku glazbu.

S francuskog prevela Branka Semialjac, Osijek, 2006.

Prijevod Povijesni uvod iz francuskog muzikološkog izdanja

LES LUTHISTES

CORPUS  DES  LUTHISTES  FRANÇAIS

ŒUVRES  DU  VIEUX  GAUTIER

ÉDITION  ET  TRANSKRIPTION

par

André  SOURIS

INTRODUCTION  HISTORIQUE

ET  ÉTUDE  DES  CONCORDANCES

Par

Monique  ROLLIN

EDITION  DU  CENTRE  NATIONAL  DE  LA  RECHERCHE  SCIENTIFIQUE

15, QUAI  ANATOLE-FRANCE – PARIS (VII ^e)

MCMLXVI