Esaias Reusner
Nakon završetka 30-godišnjeg rata glazba se nakon šutnje gotovo jedne generacije nanovo javlja. Ona je više nego svaka druga umjetnost u Njemačkoj teško trpjela u vremenima gospodarskog i duhovnog osiromašenja. Crpeći iz vlastitih izvora, instrumentalisti i skladatelji, koji su dugo bili odvojeni od svojih starih tradicija, otvorili su se spremno stranim utjecajima, kako bi nanovo uspostavili svoju umjetnost u njezinom izvornom značenju. Dok je jug Njemačke i Austrije zadržao vjernost Rimu i Veneciji, protestantske »države« okrenule su se sredini i sjeveru Europe, stavljajući pod upitnik talijansku prevlast. Svoj pogled okrenule su prema Francuskoj, čiji su govor, oblici, stilovi i tehnike bili znatno više negoli jednostavna modna pojava.
To je ukratko sažeto pozadina životnog puta Esaiasa Reusnera, suvremenika Lullyja i Buxtehudea. Smatra se jednim od utemeljitelja kasnog njemačkog glazbenog baroka i jedan je od najznačajnijih njemačkih skladatelja i majstora barokne lutnje.
Njegovo stvaralaštvo, koje je početkom 20. stoljeća nanovo otkrio neumorni muzikolog Hugo Riemann, izazvalo je daleko više respekta negoli pravo zanimanje glazbenika. Vrijeme još nije bilo sazrijelo da će se lutnjisti probuditi iz sna Trnoružice. Walter Gerwig i Hans Neemann tome su aktivno pridonijeli, a zahvaljujući prvome, ime Reusner je preko tonskog nosača zvuka postalo poznato široj glazbenoj javnosti.
Esaias Reusner potječe iz obitelji patricija iz Lavova u Šleskoj (danas Lwówek Slaski u Poljskoj). Rodio se 29. travnja 1636. Njegov otac (također Esaias), vrlo čuveni lutnjist kneza von Bernstadta, priveo ga je vrlo rano instrumentu, ne zanemarujući pri tome njegov opći odgoj. Dijete je vrlo brzo očitovalo neobičnu glazbenu nadarenost, koja mu je pribavila pokroviteljstvo visokih dostojanstvenika u Breslauu (Wroclawu) gdje je tri godine služio kao paž. Godine 1651. uzela ga je princeza Radziwill, oduševljena njegovim sviranjem, kao komornika sa sobom u Poljsku. Prema jednoj kronici povjerila ga je nekom francuskom lutnjistu sa svog dvora da bi usavršio svoj stil i da bude uveden u umijeće kompozicije. Sljedeće godine Reusner je postao lutnjist na dvoru vojvode Georga III. od Šleske, a poslije njegova nasljednika vojvode Christiana. Zadržao je tu službu do Christianove smrti godine 1672. Godine provedene na dvoru u Briegeu bila su razdoblje velike stvaralačke snage u životu glazbenika. Godine 1645. objavio je Esaiasov otac posljednju veliku zbirku glazbe za lutnju tiskane u Njemačkoj, pri čemu je upotrijebio za taj instrument tradicionalni akordski stavak. Nešto više od dvadeset godina poslije Delitiae Testudinis, djelo njegova sina, bila je prva knjiga objavljena u toj zemlji. To je raskošno opremljen svezak objavljen godine 1667. kojim se odmah predstavio kao inicijator novog stila, koji nije imao ništa zajedničkog s prethodnicima. Kada Reusner preuzima od pariških lutnjista sviralačku maniru razrješenja akorda na instrumentu te odabir plesova i njihovo sastavljanje prema tonalitetima, tj. «style brisée», koji ide ruku pod ruku s finoćom trzanja tona, tada on nije podani oponašatelj francuskih majstora. Što je u njih bilo jednostavno nizanje manje-više neovisnih komada, kod Reusnera to postaje organizirana cjelina, povezana unutrašnjim tematskim odnosima. Niz: allemanda – couranta – sarabanda – gigue, tipično obilježje «klasične suite», pojavljuje se prvi put u toj zbirci, objavljenoj u godine Frobergerove smrti. Nekoliko malobrojnih preludija iz te zbirke zvuče kao tribut francuskim lutnjistima, dok paduana, preuzeta iz stare «suite» za instrumentalni ansambl, upada u oči plemenitom dostojanstvenošću svog toka. Fini stavak francuskih plesova ustupa pred bogatom polifonijom; njezina graciozna lakoća miješa se s duboko meditativnom atmosferom. Uspjeh te prve knjige učinio je potrebnim novu nakladu pod naslovom Erfreuliche Lautenlust, nakon koje su slijedile dvije zbirke »suita« za žičane instrumente za četiri glasa i basso continuo, sigurno namijenjene dvorskom ansamblu u Briegu. Te godine morao se vojvoda Christian vrlo ponositi kad je njegov lutnjist imao najvišu čast svirati na bečkom dvoru caru Leopoldu I., koji je volio glazbu.
Smrt njegova pokrovitelja godine 1672. potaknula je Reusnera da napusti Šlesku i da ode u Leipzig. Predavao je lutnju na sveučilištu i obnašao službu teorbista u crkvi Sv. Tome pod vodstvom kantora Thomasa Knüpfera – tešku obvezu koju je mogao zbog narušenog zdravlja obavljati samo godinu dana. Godine 1674. postao je preporukom utjecajnog i nadarenog baruna Canitza komorni lutnjist izbornog kneza Friedricha Wilhelma Brandenburškog s izvanrednim honorarom za ono vrijeme. Tada su nastale dvije nove zbirke za lutnju: Hundert geistliche Melodien evangelischer Lieder, posljednje Reusnerovo djelo, u čijim luteranskim koralima u modernom stilu odzvanja Musikalischer Lustgarten, zbirka koju je njegov otac objavio godine 1645. i prije svega Neue Lautenfrüchte iz godine 1676., možda njegovo najbolje djelo. Ta zbirka razlikuje se od knjige nastale 1667. profinjenošću i jasnoćom koja seže do kvalitete izrade nota. To je djelo izgleda, što se tiče tehnike stavka i duha, inspirirano francuskom glazbom. No, Reusner nikad ne napušta svoj oštri smisao za gradnju stavka i izvjesnu sklonost prema šarenim harmonijama. Nakon što je svoju službu obavljao najpohvalnije do sedme godine Esaias Reusner umro je 1. svibnja 1679. u Berlinu i ostavio za sobom udovicu i trojicu malih sinova.