U povijesti hrvatske glazbe trebat će upisati novo ime: Francesco Sagabria. Ovo sam ime otkrio 1980-ih godina u leksikonskim priručnicima o starijim glazbenicima i tiskanim muzikalijama R. Eitnera i E. Vogela. Tijekom godina polako sam dolazio do oskudne dokumentacije, razasute po talijanskim i austrijskim arhivima.
U Anconi, u Biblioteca Comunale spominje se ime Sagabria. Otkriće većine dosad nepoznatih podataka o tome glazbeniku i objavljivanje unikatno sačuvane glazbene tiskovine na kojoj se pojavljuje njegovo ime dugujemo maru talijanskog muzikologa Franca Colussija. U suvremenom kritičkom izdanju zbirke Canzonette a tre voci di Alessandro Orologio Intavolate per sonar di liuto & nuovamante stampate (in Venetia, Appresso Giacomo Vincenti, 1596.), što ga je u sklopu serije sabranih Orologijevih djela izdala kuća Pizzicato iz Udina 1993. godine, Colussi je objavio opsežnu dokumentaciju o Sagabriji. Što je posebno važno, u tom izdanju nalazimo i reprint unikatne zbirke Canzonette…
Na temelju dokumentacije, što ju Colussi objelodanjuje, potkrijepljene i nekim mojim istraživanjima, danas možemo s priličnom sigurnošću ustvrditi: Francesco Sagabria (oko 1550.- iza 1608.) rodom ili podrijetlom najvjerojatnije iz Zagreba, autor je tabulature za lutnju objavljene u zbirki Orologiovih canzonetta 1596. godine. Tako je Francesco Sagabria najraniji poznati glazbenik, rodom ili podrijeklom iz sjeverne Hrvatske, za kojeg smijemo pretpostaviti da se bavio skladanjem.
Skladatelj Allessandro Orologio (oko 1555.-1633.), koji je na naslovnoj stranici istaknut kao autor canzonetta, rođen je u malome mjestu pokraj Udina, u talijanskoj pokrajini Friuli, a djelovao je uglavnom u njemačkim i austrijskim plemičkim i prinčevskim dvorcima, objavivši više zbirki uglavnom svjetovne glazbe*. Tiskao je, među ostalim, i tri zbirke troglasnih canzonetta (1593., 1594. i 1596.), onodobnih popularnih pjesama jednostavne glazbene strukture. Zbirka canzonetta iz 1596. treća je po redu i sadrži sveukupno 14 skladbi, od kojih je većina, njih čak 11, bila objavljena u prijašnjim dvama izdanjima. Za razliku od prijašnjih zbirki canzonetta, ova iz 1596. sadrži ne samo vokalne dionice, nego i tabulaturu za lutnju, drugim riječima pratnju lutnje. Francesco Sagabria urednik je te zbirke i autor tabulatura, kao što možemo pročitati u pregovoru, posveti što ju je uputio svome meceni Heinrichu Juliusu, vojvodi od Braunschweiga i Lüneburga.
U posveti Sagabria pojašnjava da objavljuje neke već ranije tiskane Orologijeve canzonette, da im pridružuje druge nove, te da se potrudio da sve skladbe budu popraćene prikladnim tabulaturama (Havendo io raccolto alcune canzonette uscite fuori sin a quest’hora del Sig. Alessandro Orologio, & hauendone aggiunte alcune altre nove, che’gli non haveva ancora publicate, ho procurato che sijno diligentemente intavolate …). Ta posveta, što ju sada možemo čitati zahvaljujući Colussijevom reprintu, nije dosad niti u jednom leksikonskom priručniku bila u cijelosti objavljena, a upravo je bitna za određivanje razine Sagabrijinih uredničkih i skladateljskih zahvata. Nema dvojbe – u tome su se složili talijanski muzikolozi Franco Colussi i Dinko Fabris analizirajući tabulature – da je Sagabria bio vješt lutnjist, a pratnja lutnje što ju je pridodao Orologiovim canzonettama vješto nadopunjuje vokalne dionice. Međutim podrobniji studij Sagabrijinih tabulatura trebao bi tek uslijediti.
U spomenutoj predgovornoj studiji F. Colusi iznosi niz novih podataka o Francescu Sagabriji, njegovim roditeljima (Maria i Nicolò), rođacima (stric Giacomo i brat Gerolamo, koji su također bili glazbenici), o njegovoj glazbeničkoj aktivnosti u ansamblima gradskih instrumentalista u Udinama, pa zatim u Goriziji, te naposljetku u Dresdenu. Potpis Sagabria tumači F. Colussi kao da Zagabria, tj. iz Zagreba. Colussijevim bilješkama moguće je pridodati još pokoji arhivski podatak, no čini se važnim istaknuti kako prisustvo Zagrepčana u Udinama u 16. stoljeću ne treba čuditi.
U tom gradu hrvatska zajednica postoji još u 15. stoljeću, slično kao što postoje hrvatske zajednice u Rimu, Fermu, Loretu, Bologni, Veneciji. I skoro svudgje u tim zajednicama, bile organizirane uz crkve, bratovštine ili pak trgovačke punktove, susrećemo i pokojeg glazbenika, koji bi se potpisivao »da Zara«, »Schiavone« ili slično. No, Francesco Sagabria najraniji je sjevernohrvatski glazbenik od kojeg su nam sačuvani notni zapisi, tabulature za lutnju.
Francesco Sagabria nije samo novo ime u povijesti hrvatske glazbe. Zanimljivo se uklapa, kako se čini, u novije rezultate istraživanja renesansne umjetnosti u Zagrebu naše ugledne povijesničarke (†)Lelje Dobronić, a isto nas tako prisiljava da mijenjamo dosadašnje predodžbe o tome kako se uz lutnju pjevalo samo u našim južnim krajevima. Danas, zahvaljujući otkriću lutnjističkih tabulatura Francesca Sagabrije, kao da je lakše zamisliti kako su stihovi, poput onog čuvenog »leute moj mili« iz Ranjina zbornika, mogli odzvanjati i na zagrebačkim ulicama u 16. stoljeću.
* Godine 1595. posjetio ga je John Dowland, a Orologija spominje kao odličnog učitelja. (Antun Mrzlečki)
Otkriće o lutnjistu Francescu (da) Sagabriiji (Franji iz
Zagreba)
Antun Mrzlečki
Kao lutnjist sam na internetu istraživao podatke o novom imenu u povijesti hrvatske glazbe, lutnjistu Francescu Sagabriji (oko 1550.- nakon 1608.), porijeklom ili rodom iz Zagreba, i 15. 12. 2014. otkrio podatak da je Sagabria 1589.-1591. i 1602.-1608. bio član „Sächsische Staatskapelle Dresden“ („Saksonski državni orkestar Dresden“), koji se u to vrijeme zvao „Churfürstliche Cantorey und Welsche Musik odnosno und Instrumentisten“. Od 1952.- 1991. orkestar je nosio naziv „Staatskapelle Dresden“, a od 1992. zove se „Sächsische Staatskapelle Dresden“.
U isto je vrijeme, 1589.-1591. i 1602.-1608., član tog znamenitog orkestra bio i talijanski pjevač, instrumentalist i skladatelj Allessandro Orologio (oko 1550.-1633.), koji je živio na njemačkom govornom području i sa kojim je Sagabria surađivao.
Izvor tog podatka se može vidjeti na Googleu kada se utipka „Verzeichnisse der ehemaligen Mitglieder der sächsischen Staatskapelle Dresden …“, a na 8. stranici tog „Popisa bivših članova saksonskog državnog orkestra …„ gore na 3. i 4. mjestu nalaze se obojica, Sagabria i Orologio.
Inače, među lutnjistima i teorbistima tog orkestra najznamenitiji bio je Silvius Leopold Weiss (1686.-1750.), najznačajniji skladatelj za lutnju i virtuoz lutnje i teorbe u razdoblju baroka, i najbolje plaćeni instrumentalist tog orkestra u to vrijeme. Lovro pl. Matačić je od 1956. do 1958. godine bio ravnatelj tog orkestra.
Sagabria je urednik i autor tabulatura za lutnju, tj. pratnje za lutnju, treće Orologijeve zbirke canzonetta iz 1596. godine. Godine 1595. Orologija je na svojem studijskom putovanju u Kasselu posjetio najznačajniji skladatelj lutnje i lutnjist u to doba, John Dowland (1563.-1626.) i spominje ga kao „odličnog učitelja“. Je li možda Dowland tom prilikom susreo i kolegu Sagabriju kod Orologija, ostaje hipotetsko pitanje? Ovu sam hipotezu iznio u svom članku „The Lute in Croatia“ u engleskom časopisu za lutnju „The Lute“, br. 46 (2006).
Na 8. stranici spomenutog „Popisa bivših članova Saksonskog državnog orkestra“ piše:
Franciscus Sagabria/“Sagubey“/Sogabria, 1589-1591, 1602-1608 (gestrichen) Zitherspieler
U rubrici instrumentalista Sagabrija se navodi kao „Zitherspieler“, kao „svirač citre“! Ovaj me podatak začudio, izazvao sumnju i intuitivno sam pomislio da bi tu prije moralo biti riječ o sviraču engl. „cittern“, hrvatski cistre, cetre ili citare, kako se ovo glazbalo iz porodice lutnje, ožičano metalnim žicama i svirano uglavnom trzalicom, navodi u starim hrvatskim rječnicima (Vidi knjigu prof. Stanilava Tuksara „Hrvatska glazbena terminologija u razdoblju baroka“, „Citara“, str. 235.-257.). Mi lutnjisti znamo da su nekada, kao i danas, mnogi lutnjisti svirali ovo trzalačko glazbalo, kao i različite vrste lutnja (teorbu), gitaroliku vihuelu, renesansnu i baroknu gitaru.
Istraživao sam i moja se pretpostavka potvrdila točnom. U njemačkom jeziku postoji više naziva za cistru. Službeno „Cister, Zister“, te nekoliko regionalnih oznaka inačica cistre i starih oznaka od kojih je jedna „Zither“. Na Wikipediji, kada se utipka „Zister“, pa zatim „Cister“ na Njemačkom se izričito upozorava na moguće brkanje pojma „Cister“ sa „Zither“, jednim od starih naziva za cistru.
Istraživao sam i povijest citre, te zaključio da Sagabria nije svirao preteču europske citre, glazbalo „Scheitholz“ („cjepanica“), nego najvjerojatnije cistru. Ovo jednostavno glazbalo „Scheitholz“, sa rezonantnom kutijom u obliku cjepanice i nekoliko žica na njoj nikada nije bilo „sposobno za dvor“ i za umjetničku glazbu, koja se i ne može izvoditi na tom seljačkom glazbalu.
U ono vrijeme, kada je lutnja bila vrlo popularna i kada je na „tržištu“ bilo dosta profesionalnih lutnjista, biti član Dvorskog ansambla u Dresdenu, zasigurno je potvrda i dodatni dokaz Sagabrijine profesionalne razine.