John Dowland (1562.-1626.)

U Engleskoj je na vrhuncu zlatnog elizabetinskog vijeka John Dowland (1562.-1626.) najveći genij europske renesansne umjetnosti lutnje. Osim Williama Byrdsa, Dowland je jedini engleski skladatelj svoga vremena čije je ime na kontinentu bilo pojam. Njegove skladbe za lutnju (oko 100 djela)[1] pojavljuju se u mnogobrojnim izdanjima, najvećim djelom u zbirkama rukopisa tada najznačajnijih glazbenih središta Europe. Njegovih 87 popijevka ili Ayres uz pratnju lutnje (četiri knjige u više izdanja objavljene su između 1597. i 1612. godine) kao i zbirka peteroglasne instrumentalne glazbe za viole i lutnju pod naslovom Lachrimae or seven tears iz godine 1604. po ljepoti su bez primjera i pripadaju u najsadržajnije što je ikad napisano za lutnju. Neke od njegovih popijevka bile su obljubljene kao narodne popijevke (npr. Lachrimae, Can she excuse, If my complaints) – njima je stekao besmrtnost i one mu osiguravaju mjesto među vodećim skladateljima svijeta.

Dowland je snagu svoje jedinstvene nadarenosti crpio iz čestitosti svoje predodžbe o glazbi koja se temeljila na vrlo temeljitoj izobrazbi, izgledala li ona možda i konvencionalnom. U njegovim Songs iz godine 1597. sam kaže »da je od svog djetinjstva težio za poštenim zvanjem glazbenika«. Sa sedamnaest godina, u dobi kada je počelo naukovanje – Dowland je bio u službi sira Henryja Cobhama, poslanika Njezinog veličanstva kraljice u Francuskoj. Vrijeme školovanja trajalo je po pravilu sedam godina i on ga je završio u dobi od 24 godine. Iako nema dokaza o Dowlandovom boravku u Francuskoj nakon godine 1584., može se pretpostaviti da je do 1587. godine ostao kod sira Henryja Cobhama. Godine 1588. stekao je na sveučilištu u Oxfordu akademski stupanj bacalareus musicus, a godinu dana poslije to isto postigao je u Cambridgeu. Na naslovnoj stranici njegova prvog izdanja ponosno je pisalo »Batcheler of musicke in both Vniuersities«. Koliko znamo, nijedan drugi glazbenik toga vremena nije apsolvirao sveučilišni studij u Oxfordu i Cambridgeu – to je rezultat ostvarenja njegove strasti za temeljitim radom.

Godine 1595. uputio se Dowland u Njemačku dvojici »odličnih učitelja«. Spominje lutnjista Gregoria Howeta iz Antwerpena i pjevača i instrumentalista Alessandra Orologia. Potom je Dowland putovao dalje u Italiju, susretu prijatelja, susretu s Giovannijem Croceom, zborovođom crkve Sv. Marka u Veneciji i učenikom Zarlina. Odmah zatim, kao što piše, »htio sam u Rim da bih tamo studirao kod čuvenog Luke Marenzija.« Kojeg li glazbenog obrazovanja! Iako mislimo da poznajemo glavne događaje iz njegove profesionalne karijere, vjerojatno nećemo nikada moći proučiti Dowlanda, koji je i svojim suvremenicima bio težak. Bio je toliko bez takta da se, tek 29 godina star, kraljici Elizabeti javno potužio: »Svirao sam svojim prstima tako dugo da sam proigrao svu svoju sreću« Prema očekivanju kraljica se nije dala ucijeniti da ga namjesti na dvoru. Kada je dvije godine poslije postao ponizan molitelj te se natjecao za  slobodno mjesto dvorskog lutnjista, nije bio uzet u obzir, »iako su se mnogi dobri i časni prijatelji za mene založili«. Uvidio je da će vjerojatno ostati praznih ruku i da će se svakom drugom dati prednost. Pretpostavljao je da je razlog tomu njegova katolička vjera, »nije me zadesila sreća jer sam katolik, jer sam čuo kad je njezino veličanstvo, kraljica, upitana za mene, rekla da bi čovjek kao ja mogao služiti svakom princu na svijetu, ali da sam okorjeli papist.« Kraljičinom neslaganju glede njegova službovanja kod nje pridonijelo je i nešto drugo nego li njegova vjera. S Williamom Byrdom ona nije imala problema unatoč njegova militantnog katolicizma, koji je često bio povod za sporove sa zakonom. Dowland je tvrdio da ništa ne razumije o misi, što nije točno, barem glede latinskog jezika.

Godine 1609., naime, objavio je prijevod latinske knjige o glazbenoj teoriji. Nekoliko suvremenih skladatelja, među njima Robert Jones, opremili su svoja izdanja predgovorom, koji bi se odmah suprotio eventualnoj kritici, a to zapravo daje zaključiti na pomanjkanje samosvijesti. Sa svojim predgovorom Čitaocu u A Pilgrimes Solace (1612.) Dowland je sve ostale zasjenio. Da bi nanovo podigao svoj ranjeni ponos, naveo je osam gradova u inozemstvu gdje je objavljena njegova glazba – »Da, neki su djelovali čak snagom kraljevske povlastice« – i grdio je mlade »takozvane majstore lutnje koji se hvale na račun onih koji su ovdje bili prije njih (u koje ja spadam) da se nitko ne može s njima mjeriti….ovdje ima različitih stranaca s druge strane mora koji nam u lice kažu da nemamo pojma o tehnici sviranja i o prstoredu na lutnji«.

Premda mu se predbacivalo da je konzervativan, izgleda da je bio sasvim u tijeku što se tiče tehnike sviranja u njegovo vrijeme i instrumenata koje je svirao. Pretpostavlja se da je prvotno svirao lutnju sa šest pari struna, jer je kao svoju godinu rođenja naveo samo trideset godina nakon 1533. godine objavljene tabulature Hansa Gerlea i ta mu je glazba vjerojatno bila poznata. Godine 1597. objavljen je Dowlandov First Booke of Songs and Ayres of fowre partes with Tableture for the Lute. Popijevke su se mogle pjevati ili u sva četiri glasa ili jednoglasno uz lutnju, orfarion ili violu da gamba. Knjiga koja je 1600., 1603., 1606. i 1613. nanovo objavljiva, sadrži na zadnjoj stranici My Lord Chamberlaine his galliard, i to za for two to play upon the lute. Uspjeh te pjesmarice i aranžman galiarde za kućno muziciranje, koju su doista mogla izvesti dva svirača na lutnji, upućuje na vrlo veliku rasprostranjenost sviranja lutnje u Engleskoj u to vrijeme. Većinu svojih skladba za lutnju solo i svoje 1597., 1600. i 1603. godine objavljene pratnje popijevka napisao je za lutnju s devet pari struna. Rođen je u vrijeme u kojem je još bila živa tradicija improviziranja, pa pri sviranju vjerojatno nije upotrebljavao tabulaturu. Njegov prijatelj,  koji je stanovao kraj Dowlanda u Fetter Lane, posebno je pospješivo njegovu karijeru: 1612. godine apelirao je Henry Peacham vladarsku kuću da zaposli Dowlanda.

U njegovu spisu Minerva Britanna na str. 74. piše:

»Otkada su te dragi prijatelju, godine tako izbijelile,

I ti si za druge dao  mladost,

Koliko te malo njih cijeni, koje si prije veselio,

Nekada su izdaleka dolazili da slušaju tvoje pjevanje;

Vrijeme je nezahvalno, starost bez vrijednosti.

Čovjek boluje i opljačkana je raskoš cvata.«

Ta je pjesma sigurno pridonijela tome da je Dowland u listopadu iste godine dobio namještenje kao lutnjist Njegova veličanstva kralja. Godine 1622. Peacham opet piše (u The Complet Gentleman, str. 198.): »Od mog dragog prijatelja M. Doct. Dowlanda, s obzirom na to da je proigrao mnoge dobre prilike da napravi svoju sreću, lutnjist, kao rijetki u našem narodu i osim toga jedan od naših najvećih majstora skladbe.«

Među engleskim skladateljima John Dowland je uživao međunarodno najveći ugled. Uz njega su najpoznatiji bili Richard Allison, Daniel Bacheler, Francis Cutting, John Johnson, Robert Johnson stariji i Phillip Rosseter, čija se djela pojavljuju djelomično i u Varietie of Lute-Lessons, velikom kompendiju engleske glazbe za lutnju, koji je godine 1610. u Londonu objavio Dowlandov sina Robert. Taj kompendij sadrži prvotno Necessarie Observations belonging to the Lute, and Lute Playing by John Baptisto Besardo, čemu se priključuje Other Necessary Observations Johna Dowanda te konačno niz od sedam Fantasies, Pavins, Galliards, Almains, Corantoes i Volts.

Godine 1622. objavljeno je posljednje izdanje s popijevkama uz lutnju, First Booke of Ayres Johna Atteyja. Liro-viola zadobila je simpatije, a vrhunac procvata engleske glazbe za lutnju je završio.