Valentin Bakfark
Jedna od najposebnijih pojava mađarske povijesti glazbe i europske umjetnosti lutnje 16. stoljeća jest Valentin (Bàlint) Bakfark (1507.-1576.), najpoznatiji istočnoeuropski predstavnik umijeća lutnje 16. stoljeća. Bio je prva i dugo vremena jedina osoba univerzalnog značenja u mađarskoj povijesti glazbe. Njegovo djelovanje imalo je znatnu ulogu u ranoj povijesti i razvoju europske instrumentalne glazbe. Njegov utjecaj vidljiv je ponajprije u izvanrednoj proširenosti njegovih djela: originalne publikacije i skladbe Bakfarka preuzeli su i njima su se koristili francuski glazbenici i izdavači glazbe (Adrian le Roy, Jean-Baptiste Beasard), zatim nizozemski (Pierre Phalèse), njemačko-pruski (Benedikt de Drusina, Matthäus Waissel) i talijanski (Giulio Cesare Barbetta da Padova). Njegovo djelovanje nije se protezalo samo geografski, nego i vremenski: njegova fantazija br. 4 (VB 4, VB=Valentini Bakfark Opera Omnia) nanovo se tiskala pedeset godina nakon prvog izdanja i dvadeset i pet godina nakon njegove smrti.
U njegovoj domovini Mađarskoj Bakfark nije imao neposrednog nasljednika iste vrijednosti. To proizlazi iz specifične i istovremeno tragične povijesti zemlje. Sredinom stoljeća Mađarsku su okupirali Turci, a katastrofalan raspad srednjovjekovne mađarske države donio je sa sobom sve veću kulturnu izolaciju zemlje. Bakfark je zemlju napustio u prvoj fazi svoje karijere i tek se poslije vratio samo na kratko.
Rođen je godine 1507. (ili 1506.) u Brassóu (Kronstadt) u Mađarskoj (danas Rumunjska). O njegovoj obitelji malo je poznato, no gotovo je sigurno da je to bila obitelj glazbenika i da je pripadala u bilo kojem obliku i po bilo kojoj liniji dvoru kneževske obitelji Szapolyai (Zápolya-Zapolja). Drugačije se ne može tumačiti što su oba sina obitelji Bakfark, Bálint i Mihály, postali glazbenici i što je Bàlint već u ranoj djetinjoj dobi odgojen na dvoru transilvanijskog vojvode Jànosa Szapolyaia (Ivana Zapolje, od godine 1526. mađarski kralj). Mihály (Mihael) Bakfark bio je lutnjist na dvoru kneza Transilvanije Jánosa Zsigmonda (1540.-1571.).
O krvnom srodstvu i obiteljskoj vezi obitelji Bakfark prema transilvanijskoj obitelji Greff ne znamo ništa točnije. U dokumentima koji potječu iz kraja njegova života skladatelj se navodi pod obama imenima (npr. Valentinus Greff alias Bakfark ili Valentinus Greffius Bakfarkius itd.). Upotrebu obaju imena skladatelj je sigurno odobravao: u svojoj knjizi tabulatura, objavljenoj u Krakovu godine 1565., on je, naime, sam dodao naslov Valentini Greffi Bakfarci Pannonii Harmoniarum musicarum …Tomus primus. Vjerojatno je postojala neka obiteljska veza između obitelji Bakfark i obitelji Greff, saksonskog porijekla, koja se naselila u Transilvaniji. Možda je majka Bàlinta Bakfarka bila jedna kćerka Greffovih. Može se pretpostaviti da je 1560 – ih godina saksonski ogranak (loza) njegova porijekla posato važan za Bakfarka iz nekog razloga, jer je preuzeo dvostruko prezime. Neposredni povod za to danas nije poznat. No, činjenica je da se u svim sačuvanim dokumentima (izdanjima, knjigama u koje se unose računi na poljskom i pruskom dvoru, pismima s njegovim vlastoručnim potpisom itd.) isključivo navodi pod prezimenom Bakfark.
Kao skladatelj Bakfark je bio – kao i većina njegovih suvremenika različitog porijekla – europski fenomen. U svijesti cijelog obrazovanog svijeta onog vremena živio je jasno kao mađarski glazbenik. Sam to naglašuje u svojim izdanjima navodom »Pannonius« ili »Transilvanus«, a suvremeni poljski i pruski spisi navode ga konzekventno kao »der Unger« (Mađar).
Bakfarkov učitelj od kojega je izučio zanat bio je umjetnik lutnje na dvoru Ivana Zapolje, čije ime nije poznato. U predgovoru svoje knjige tabulatura, objavljene 1565. u Krakovu, Bakfark navodi jedno studijsko putovanje u Italiju. Taj navod mora se uzeti kao gotova činjenica već poradi toga što Bakfark svoju krajnje izgrađenu skladateljsku tehniku, koja je išla ukorak s najnovijim stilskim pravcima onog vremena, jedva da je mogao steći isključivo u Mađarskoj i od tamošnjih drugorazrednih glazbenika.
Bio je vjerojatno do smrti Ivana Zapolje u njegovoj službi. Nakon toga otišao je u inozemstvo. Sigurno je boravio na francuskom dvoru, gdje se pobliže upoznao s grofom Tournonom, glavnim ministrom francuskog kralja Franje I. Suvremeni zapisi u kojima se spominje njegovo ime potječu iz godine 1549. U to vrijeme boravio je na poljskom dvoru, gdje je bio u službi kao dvorski fistulator kod poljskog kralja Sigismunda Augusta II.
Glavni skladateljev mecena na poljskom dvoru bio je Albrecht Brandenburški, vojvoda Pruske, vazal poljskog kralja. Bakfark, doduše, nije nikad bio neposredno u službi vojvode, ali su oni bili u bliskoj vezi. Prvi put glazbenik se pojavljuje u jesen godine 1551. u Königsbergu na dvoru vojvode. Odavle je putovao za Danzig i poslije za Wittenberg. Godine 1552. boravio je u Augsburgu. Putovao je očito s namjerom da pronađe izdavača za svoja djela. U gradu Lyonu našao je konačno izdavača Jacquesa Modernea, gdje je uz pomoć svojeg nekadašnjeg mecene, grofa Tournona, godine 1553. objavio svoje prvo samostalno izdanje. Tijekom svog putovanja kroz Francusku skladatelj je dospio na kraljevski dvor u Parizu, a na povratku putovao je kroz Italiju (Rim, Venecija) za Königsberg. Tek sredinom 1554. godine otišao je opet na poljski dvor u Wilni.
Od godine 1554. do 1566., koliko je poznato, nije napuštao područje poljske kraljevine. Nekoliko puta boravio je u Königsbergu i njegove veze s pruskim vojvodom mogu se kontinuirano pratiti do godine 1562. Opširna dokumentacija njegove veze s Pruskom nalazi se u djelu Hansa-Petera Kosacka: Geschichte der Laute und Lautenmusik in Preußen (Kassel: Bärenreiter, 1935., str. 13-29).
Godine 1565. nastala je pod njegovim osobnim nadzorom njegova druga samostalna zbirka, koju je još iste godine objavio izdavač Lazarz Androysowic. Na poljski se dvor više nije mogao vratiti jer je iz dosada nepoznatih razloga pao u nemilost kod poljskog kralja. U srpnju 1566. dobio je namještenje kod cara Maksimilijana II. u Beču, a 1568. konačno se vratio u svoju domovinu Transilvaniju. No, svoj povratak očito nije smatrao konačnim jer je svoju obitelj nastanio u Italiji (u Padovi) i sljedeće tri godine nije ju doveo k sebi u Mađarsku. Krajem 1571. putovao je za Padovu, odakle se više nije vratio u Transilvaniju. Umro je 22. kolovoza od posljedice epidemije kuge.
Njegove petero do šesteroglasne intabulacije vokalnih djela Josquina, Arcadelta, Lassa, Gomberta, Clemensa non Pape, a osobito njegovih deset fantazija u talijanskom stilu i jedan passemezo, posvjedočuju izrazitu individualnost i visoke zahtjeve tehničkom umijeću svirača. Spadaju u najistaknutija ostvarenja europske glazbe za lutnju prije Dowlanda. O njegovom visokom ugledu svjedoče njegove knjige tablatura: Intabulatura Liber primus (1553.) objavljena u talijanskoj tabulaturi u Lyonu, a dijelom je nanovo objavljena pod naslovom Premier livre de tabelature de luth (1564.) u Le Roya & Ballarda u Parizu u francuskoj tabulaturi. Njegov Harmoniarum musicarum in usum testudinis fatarum tomus primus objavljen je godine 1565. u Krakovu i 1569. u Antwerpenu, oba izdanja u talijanskoj tabulaturi. Njegovu opširnu biografiju napisao je Otto Gombosi: Der Lautenist Valentin Bakfark. Leben und Werk (1507.-1576.). Budapest, Széchényi Nationalbibliothek, 1935., na mađarskom i njemačkom jeziku, 2. izdanje: Budapest: Akadémiai Kiadó, 1967. na njemačkom jeziku.
Suvremena izdanja
Početkom 20. stoljeća započelo je moderno znanstveno izdavanje Bakfarkovih djela. Navodimo izdanja koja su objavila jedno ili više njegovih djela na znanstvenoj razini u modernoj obradi. Ta izdanja obuhvaćaju gotovo trećinu njegovih cjelokupnih djela:
1. Denkmäler der Tonkunst in Österreich, XVIII/2. Österreichische Lautenmusik im XVI. Jahrhundert …Beč: Artaria, 1911., objavio Adolf Koczirz.
Sadržaj:
Fantasia III (VB 3)
Fantasia I (VB 1)
Fantasia II (VB 2)
L. Pieton: Benedicta es (VB 7)
Cl. Jannequin: Or vien ça vien… (VB 10)
Rogier Pathie: D’amours me plains (VB 11)
Fantasia V (VB 21)
Fantasia VI (VB 22)
Fantasia VII (VB 23)
Orlando di Lasso: Veni in hortum meum (VB 36)
Fantasia IV a (J. B. Besard) (VB I/Appendix)
2. Muzyka [Periodika], Warszawa, 1929., No. 6 Supplement Czarna krowa (VB 37), objavio Ottó Gombosi:
3. Gombosi, Ottó: Der Lautenist Valentin Bakfark .. Op. cit., Supplement
Sadržaj: Fantasia I-X (VB 1, 2, 3, 4, 21, 22, 23, 33, 34, 35)
4. Kosack, Hans-Peter op. cit., str. 122-137
Rogier Pathie: D’amours me plains (VB 11)
5. Szczepańska, Maria: Nieznana tabulaura lutniowa krakowska z drugiej polowy XVI stulieca [Nepoznata krakovska tabulature lutnje iz druge polovine XVI. stoljeća]. Księga Pamiątkowa …Adolfa Chybinskiego …Kraków: PWM, 1950., str. 198-217
Non dite mai …[Gagliarda] (VB 11)
6. Muzyka w dawnym Krakowie. Wybór utworów XV-XVIII w. pod red. Zygmunta M. Szweykowskiego. [Glazba u starom Krakovu. Izbor djela iz 15.-18. stoljeća, objavio Z. M. Szweykowski.] Kraków: PWN, 1964.
Sadržaj: Fantasia V, VI, VII, (VB 21, 22, 23), Czarna krowa (VB 37)
Opera Omnia
- Knjiga tabulatura iz Lyona
- Knjiga tabulatura iz Krakova
- Pojedina djela iz različitih poljskih izvora