Prvi dokumentirani graditelji lutnja živjeli su u velikim gradovima na jugu nekadašnjeg njemačkog carstva: u Beču oko 1380. godine Konrad, Fritz 1393. u Nürnbergu, graditelj Rudolf 1412. u Augsburgu, od 1414. – 1418. Claus von Herde u Strassburgu. Najpoznatiji među graditeljima 16. stoljeća bio je Laux Maler. Njegove su instrumente kasnije hvalili još Mace i Baron. U Maceovo vrijeme Malerove se lutnje, koje su izvorno vjerojatno imale pet do šest pari struna, više nisu mogle koristiti. U međuvremenu su možda i nekoliko puta prema potrebama preuređivane. Rezultat je toga da danas još postoji samo korpus neke lutnje, koji nosi naljepnicu neke obitelji graditelja, doista i potječe iz njihove radionice. Obitelj Maler živjela je u Bologni, kao i poslije Hans Frei, koji je imao sličnu reputaciju. Baron se čudio što »su radili već prema današnjoj modi, naime dugoljaste, plosnate i širokorebraste korpuse.« Taj dugoljasti oblik razlikovao je bolonjske lutnje, prema Baronu, od onih iz okolice grada Füssena, (pokrajina Allgäu [Algoj] u jugozapadnoj Bavarskoj na granici Tirola) gdje su živjeli mnogi graditelji instrumenata. Baron je napisao: »Što se tiče lutnja iz Füssena, neke su izrađene previše prema starom načinu, naime okrugle poput jabuke.« Mjesta Roßhaupten i Tiefenbruck blizu Füssena bila su središta graditeljstva lutnje, a obitelj Tieffenbrucker, ugledni obrtnici, radili su u različitim europskim gradovima. Kaspar Tieffenbrucker živio je u Lyonu, Magnus stariji u Veneciji, Wendelin u Padovi. Navodno je i Laux Maler bio iz Füssena, a možda i Hans Frei, premda se u literaturi može često pročitati da je iz Nürnberga i da je bio tast Albrechta Dürera (prvi puta to spominje W. L. Freiherr von Lütgendorff, Die Geigen- und Lautenmacher – Graditelji violina i lutnja, Ffm. 1904., reprint Tutzing, 1975., str. 148). Ta je zabuna vodila krivoj dataciji.
Matthäus Buchenberg, također iz Füssena, živio je u Rimu i tamo se zvao Matteo Bucabar. Njegove teorbe hvalio je Baron. O glasnjačama tih teorbi pisao je da su »ukrašene s trima zvijezdama prema rimskom načinu da bi mogle dobro izbaciti ton.« Gotovo svi graditelji lutnja 16. stoljeća, bilo da su živjeli u Rimu, Perugi ili Bologni, Lyonu ili Parizu, Antwerpenu ili Leydenu, svode svoje porijeklo na obitelji iz Füssena ili okolice. Danas su poznata imena samo onih koji su bili toliko čuveni da se spominju u literaturi ili čiji su instrumenti sačuvani. Samo su u Rimu u 16. stoljeću navodno živjela 84 graditelja violina i lutnja iz Füssena, mnogi od njih u ulici Via dei Leutari (Bletschacher, 1978., str. 88). Čuveni graditelji lutnja Michielle Harton (Michael Hartung) u Padovi, Giovanni Hieber (Johann Hiebar) u Veneciji, Magnus i Peter Hellmer, P. Railich potječu iz Füssena. Matteo Sellas (zapravo Matthäus Seelos) rođen je između 1574. i 1586. godine u Füssenu.
Tek u 17. i 18. stoljeću imena iz drugih regija zamijenila su ona iz Füssena. Instrumenti Johannesa Tielkea iz Hamburga upadljivi su bogatim intarzijama, izrađeni u (njem. Doppelschnittverfahren) – postupku dvostrukog reza, većinom od ebanovine i bjelokosti. Možda je upravo njihova oprema razlog tomu što je toliko instrumenta tog majstora sačuvano. Tielke je živio u Hamburgu. U isto je vrijeme u Leipzigu djelovao Martin Hoffmann, od kojeg je sačuvano samo malo instrumenata. Njegov je sin Johann Christian postao toliko čuven »da se njegove lutnje izvoze češće, osobito u Nizozemsku, Englesku i Francusku«, kao što piše Baron.
Da bi se lutnja mogla preurediti da može primiti više parova struna, morao se obnoviti njezin vrat s hvataljkom, napinjalo (čivijište) i sedlo te na glasnjači nalijepljen konjić. Posljednji postupak bio je najdelikatniji, jer se pri odljepljivanju konjića od glasnjače moglo lako oštetiti drvo glasnjače. Glasnjače lutnja bile su vrlo tanke, što vrijedi i za basovske lutnje s velikim korpusom (između 1 do 2 mm, rjeđe deblje). Doduše, dobile su s gredicama dodatnu stabilnost, ali su ostale fragilne. Kako postići tako vrlo tanku glasnjaču lutnje, to su graditelji lutnja u 20. stoljeću morali tek spoznati i prometnuti u djelo. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u sklopu ponovnog oživljavanja rane glazbe, glazbalari su izrađivali takozvane lutnjo-gitare, s ugodbom gitare, koristeći se prvotno pojedinim debljim strunama s velikom napetošću umjesto parova struna. Da bi glasnjača mogla izdržati tu napetost, morala je biti deblja. Spoznaja da samo lutnje s tankom glasnjačom, posebnim postavljanjem gredica da glasnjača bude lagano udubljena (prema originalnim crtežima), da malo viri iznad ruba ljuske korpusa, i drugo, te fini žičani materijal koji proizvodi željeni zvuk, bogat alikvotnim tonovima, vrlo sličan zvuku starih izvornih lutnja, ta se spoznaja trebala postići tek nakon višegodišnjeg istraživanja. Takvi instrumenti, tj. stilske kopije ili replike iziskuju i posebnu tehniku sviranja, koja više ne može biti adaptirana od drugih trzalačkih instrumenata, kao gitare. Sličnih pogrešaka u razvoju na početku graditeljstva stilskih kopija bilo je i kod drugih starih instrumenata, kao npr. kod čembala kad se gradilo po načelima iz graditeljstva glasovira. Relikt tog početnog, pogrešnog graditeljstva lutnja jest poglavlje o izradbi lutnje iz knjige Franza Jahnela Die Gitarre und ihr Bau iz 1960-ih godina, što se danas više ne može shvatiti ozbiljno, već samo u kontekstu tog razvoja. Danas na zapadu, gdje se stilsko i što autentičnije izvođenje rane glazbe i povijesni instrumenti mogu studirati, opet ima i graditelja lutnji i specijaliziranih majstora za gradnju ostalih povijesnih instrumenata. Upravo pojam luthier, koji u Francuskoj općenito označuje graditelja žičanih instrumenata, i talijanski pojam liuteria, graditeljstvo žičanih instrumenata i liutaio, graditelj violina i doslovno lutnja posvjedočuje još i danas središnje značenje i status koji je lutnja nekada imala unutar žičanih instrumenata.