Kitaron, teorba i arhilutnja

Oduvijek je bilo teško definirati razliku između kitarona, teorbe i arhilutnje. Mersenne (1637.) je bio zbunjen i čini se da je nekolicina ljudi koji su pročitali njegovu knjigu o instrumentima primijetila da je svoju teorbu preimenovao u arhilutnju. Mnogi su suvremeni pisci formulirali definicije kao da se one mogu primijeniti u bilo kojoj zemlji u bilo koje vrijeme. Lako se zaboravlja da je loša i spora komunikacija dovela do razvoja regionalnih karakteristika. Pokušaj da se istakne razlika između pojedinih instrumenata s više od jednim čivijištem ili napinjalom (njem. Wirbelkasten, engl. peg-box) koji se ubrajaju u porodicu lutnji temelji se na proučavanju preostalih instrumenata, glazbe napisane za njih i suvremenih komentara, pri čemu se ne smije zaboraviti vrlo cijenjena rasprava s Michaelom Loweom, Jamesom Tylerom, Ianom Harwoodom, Nigelom Northom, Timom Crawfordom i Anthonyem Bailesom.

Kitaron (Chitarrone)

Chitarrone je najvjerojatnije proizveo član Firentinske camerate oko 1580. kao nužni dodatak novom stilu pisanja popijevki, musica recitativa. Služio je kao jednostavna harmonijska pratnja glasu i često ga je svirao sam pjevač. Malvezzi (1591.) tvrdi da je Peri pjevao uz vlastitu pratnju na chitarroneu prilikom feste 1589.1 godine. Piccinini (1623.) tvrdi da se chitarrone razvio iz bas-lutnje, čije su strune imale višu ugodbu (pretpostavljam s D na G) kada se koristio kao pratnja popijevki. Zbog dugih struna bas-lutnje dva najviša para struna morala su se sniziti za oktavu. On još dodaje da je Caccini koristio takav instrument za vlastitu pratnju prije 1594.2 godine. Ali on ne spominje slobodne bordune (protežu se pokraj vrata i ne skraćuju se pritiskanjem) za koje Piccinini tvrdi da ih je on izumio za arhilutnju 1594. godine. Pretpostavljam da je prije 1594. godine chitarrone bio upravo onakav kakvim ga opisuje Piccinini: bas-lutnje s višom ugodbom s dva najviša para struna snižena za oktavu, ali ne s jako dugim kontrabasom.

Godine 1600. u predgovoru Cavalierieve Rappresentatione di anima e di Corpo spominje se »kitaron ili teorba, kako se naziva« (»un Chitarone, o Tiorba che si dica«). Odnosno, do 1600. godine nazivi chitarrone i tiorba smatrali su se sinonimima, a tu su činjenicu kasnije potvrdili Agazzari (1606.),3 Piccinini (1623.)4 i Kapsberger (1640.).5 Stoga je potrebno utvrditi zašto su postojala dva naziva za isti instrument.

Postoje tri mogućnosti. Prvo, slični instrumenti s različitim imenima možda su izumljeni paralelno u različitim dijelovima Italije, pretpostavka koju podupire Praetoriusova nomenklatura (1620.): Paduanische Theorba i Lang Romanische Theorba: Chitarron.6 Drugo, ako je točna moja pretpostavka da je prvi chitarrone bio samo ožičena bas-lutnja, bio bi potreban novi naziv (tiorba) za instrument koji je, iako ugođen na sličan način, imao još dodatne duge kontrabas-strune. Do 1600. godine (S. Rossi, Il primo libro de madrigali) ta je promjena prihvaćena i za chittarone. Treće, jedan je instrument mogao biti ožičen strunom od ovčjeg crijeva a drugi metalnom žicom. I Praetorius i Piccinini spominju dodatnu upotrebu metalnih žica, ali ni jedan od njih nije rekao da su one korištene samo za kitarone. Praetorius je oba instrumenta ilustrirao s pojedinačnim ožičenjem. Njegov je chitarron imao 14 parova struna od kojih se 6 nalazilo na hvataljci, a njegova Paduanische Theorba (Padovanska teorba) imala je 16 parova struna od kojih se 8 pritišće na hvataljci. Njegov je chitarron bio manje veličine ali bio je ukupno duži od njegove theorbe. Bez obzira na ove razlike, koje ionako ne potvrđuju veliki instrumenti s dvostrukim ožičenjem (graditelja) Buchenberga iz Rima, trenutni rezultati istraživanja ne omogućuju nam da s velikom sigurnosti tvrdimo da postoje razlike između chitarronea i tiorbe nakon otprilike 1600. godine.

Caccini (1602.) je rekao da je »chitarrone prikladniji od svih ostalih instrumenata kao pratnja glasu, osobito tenoru.«7 Više od 60 pjesmarica tiskanih između 1600. i 1641. navode ga kao pratnju.8 Tu je svirač trebao improvizirati jednostavnu akordsku bas pratnju, često nešifrirano, iako nekoliko knjiga (Rossi 1600., Kapsberger 1610., 1612., 1619., Corradi 1616.) sadrži pratnju zapisanu u tabulaturi koja precizno ukazuje na stil. To je bila pratnja glasu bez gudačkog basa.

Banchieri nudi slijedeću ugodbu za chitarrone:

g¹g  d¹ a  f  c  G  Es  D  C  B1  A1  G1

Nije rekao da li se radi o dvostrukom ili jednostrukom ožičenju (tj. o parovima struna ili jednostrukim strunama), niti koliko se struna pritišću na hvataljci. Važno je primijetiti da je par 2 imao ugodbu komornog tona lutnje, što ukazuje na to da su strune na hvataljci bile kratke ili da Banchieri nije bio siguran u ove činjenice.

Praetorius (1619.) također koristi G ugodbu za svoju teorbu sa 6 parova struna na hvataljci, što odgovara njegovoj ilustraciji chitarronea:

1-6 hvataljka  – 7-14 borduna

g  d  a  f  c  G – F  E  D  C  H1  A1  G1  F1

Važno je primijetiti da su parovi struna 1 i 2 sniženi za oktavu i da se radi o jednostrukim strunama (premda je u međunarodnoj stručnoj terminologiji barokne lutnje i različitih baslutnji riječ o 1.i 2. gornjem paru, radi se zapravo o prvoj i drugoj gornjoj jednostrukoj struni osim ako to, iznimno, nije posebno specificirano, tj. da je riječ doista o gornjim dvostrukim strunama ili parovima). Međutim, Rossi, Kapsberger i Corradi svojim pratnjama pjeva zapisanim u tabulaturi ukazuju na ugodbu višu za jedan ton, na A. Ta viša ugodba prihvaćena je vjerojatno zato što se continuo dionica mogla odsvirati s većom lakoćom u često korištenom A-Duru (engl. key-dur-tonalitet?), kao i u C, D, E, F i G. Instrument bi također bolje zvučao s višom ugodbom, tj. komornim tonom.

Bez obzira na premještanje prva dva para struna za oktavu, Kapsberger je 1604., 1616., 1626., 1640., a Piccinini 1623. objavio solističku glazbu za chitarrone zapisanu u tabulaturi. U svojoj knjizi iz 1640-te godine Kapsberger je pisao za devetnaestoparni chitarrone, ali parovi 15 – 19 samo nadomještaju predznakove koji nedostaju između parova 6 i 13. Oba skladatelja pisala su upute za tehniku sviranja, a Piccinini je preporučio sviranje noktima desne ruke. Archivo di Stato de Modena sadrži tabulaturu chitarronea koja potječe iz 1614.-1619.: (MS Musica 4). Naziv chitarrone, ako uzmemo u obzir da je taj instrument izumila humanistička Camerata, vjerojatno znači velika kithara (kitara), instrument koji su svirali klasični grčki pjesnici. Taj se izraz posljednji puta koristio u pisanoj glazbi u djelima Fontane i Laurenzia 1641. i Cazzatia 1653., a postepeno ga je 1630-tih godina zamijenio naziv tiorba.

Pravilan crtež chitarronea (ili tiorbe) Iana Harwooda može se vidjeti u muzeju Instrument Museum u Royal College of Music u Londonu. Taj chitarrone ima šest parova na hvataljci, duljinu struna od 93,3 cm i osam slobodnih basova (borduna ili dijapazona) duljine 170,7 cm.

Tiorba

Prema mojim spoznajama naziv tiorba prvi puta se spominje u pismenom obliku 1598. godine, kad ga je John Florio uključio u svoj talijansko-engleski rječnik, A Worlde of Wordes. Neke moderne knjige citiraju njegovo uključivanje u inventar Accademia Filarmonica u Veroni iz 1544. godine, iako ja pretpostavljam da je Una tiorba dodana krajem stoljeća. (Bez odlaska u Veronu i proučavanja rukopisa ne vidim načina da se razjasne moje sumnje.) Čini se da nema nikakve glazbene potrebe za tiorbom sve do barem sredine 1570-tih godina, kad je Camerata eksperimentirala s njihovom nuove musiche. Mersenne (1637.) kaže da ju je izumio le Bardella9 u Firenci »prije trideset ili četrdeset godina«, tj. Antonio Naldi, kojeg je Caccini također cijenio zbog njegovih prikaza continua.10 Od otprilike 1600. godine tiorba se smatrala sinonimom za chitarrone. Spominje se u tiskanoj glazbi od 1600. do 18. stoljeća. Meli je 1614. i 1620. objavio solističku glazbu zapisanu u tabulaturi, a Castaldi 1622. godine. Ova posljednja knjiga sadrži portret Castaldija kako svira svoju tiorbu, na kojoj se vidi da je jednostruko ožičena (jednostruke strune) i ima jednu rozetu na glasnjači, po čemu se vjerojatno razlikuje od chitarrona, kojeg je također opisao Praetorius (1620.). Takva vrsta instrumenta u originalnom stanju može se naći u Bečkoj zbirci instrumenata. Ima šest parova struna na hvataljci s duljinom struna na hvataljci od 75,7 cm., i osam jednostrukih basova (borduna) duljine 121,2 cm. Međutim, slika 6 prikazuje veliki instrument s trostrukom rozetom, šest parova struna na hvataljci ugođenih unisono osim prvog koji je jednostruka struna i devet jednostrukih kontrabasa (contrabassi). U talijanskoj tabulaturi s lijeve strane zapisano je corente per la Tiorba, što potvrđuje da je taj instrument također i tiorba. Slika 7 prikazuje vjerojatno drugu varijantu tiorbe, kod koje su kontrabasi provučeni preko utora za strune na sedlu (engl. nut) i smješteni u drugom čivijištu na kraju produžetka vrata. Sličan raspored prikazan je i na druge dvije slike – The Education of Marie de Medicis (oko 1622.) P. P. Rubensa u muzeju Louvre u Parizu, i Amor Vincit Omnia (oko 1640.?) Jan van den Hockea koja se nalazi u muzeju Kunsthistorisches Museum (Umjetničko-povijesni muzej) u Beču (broj 3554). Pittoni je 1669. godine u svojim sonatama za četrnaestoparnu tiorbu dodao šifriran bas za orgulje ili klavičembalo. Ali tiorba se uglavnom koristila za pratnju popijevaka naslijedivši chitarrone kao najčešće imenovan instrument 1630-tih godina. Mersenne nudi slijedeću ugodbu za »Tuorbe pratiqué à Rome«11:

a  e  h  g  d  A  G  F  E  D  C  H1  A1  G1

Dodao je još ispravak da bi se njegova gravura tuorbe trebala zvati arciliuto (arhilutnja), te da je tiorba veća i jednostruko ožičena. Castaldi je pisao duete za tiorbu i tiorbino, ugođen za oktavu više. 1645. tiskan je anoniman Conserto Vaga za jedanaestoparnu tiorbu (tiorba), lutnju (liuto) i kitarino (chitarrino). Oba djela zapisana su u tabulaturi.

Počevši sa Cazzatijeve tri sonate iz 1656., tiorba se slijedećih trideset godina koristila kao alternativa za violone (16.-18. st. U ranom 16. st. u Italiji je to naziv za gambu općenito, krajem 16. st. naziv za basgambu, a u 17. i 18. st. u Italiji naziv za rani oblik violončela. U njemačkom jeziku za vrijeme baroka naziv je za kontrabas), čitano iz basovog ključa. Tiorba je svirala bas i na taj način dodavala harmoniju dionici orgulja (organo). Od 80-tih godina 17. stoljeća arciliuto (arhilutnja) je postepeno zamijenila tiorbu, vjerojatno zato što su gornja dva para, ugođena na komorni ton lutnje, arhilutnji davala veći raspon za bas i omogućavala harmoniju iznad basa. Sama tiorba koristila se kao pratnja solo glasu u operama (Legrenzi, Eleocle, 1675.)12 i crkvenoj glazbi. Od 1614. godine crkva Svetog Marka u Veneciji zapošljavala je pjevače koji su također bili i terobisti,13 posljednji teorbist umro je tamo 1748. godine.14 Schütz je označio dio »Veni dilecte mi« u Symphoniae Sacrae (Venecija, 1629.) voce con la Tiorba, a Cavallijeva Ave Maris Stella sadrži posebnu dionicu za tiorbu, zapisanu Cavallijevim rukopisom. Sve do 1717. moteti su bili objavljivani s dionicom za violone ò Tiorba.15

Teorba (Theorbo)

Teorba (ili teorbo-lutnja: Mace je oba dva termina koristio naizmjence za isti instrument)16 prvi se puta spominje u talijansko-engleskom rječniku Johna Floria, A Worlde of Wordes (1598.), kad je naziv tiorba preveo »kao vrstu glazbenog instrumenta koji koriste ljudi na selu.« Ta definicija kao i ona u izdanju iz 1611. godine, »glazbeni instrument koji sviraju slijepci zvan teorba«, pokazuju da taj instrument u to doba nije bio poznat u Engleskoj. Dr. Plume navodi da je Inigo Jones prvi donio teorbu u Englesku oko 1605.17 Angelo Notari došao je u Englesku oko 1610. i 1613. je u Londonu objavio pjesmaricu con la tiorba. Možda je upravo on predstavio teorbu. Michael Drayton (1613.) navodi da je teorba imala opletene strune, tj. omotane tankom metalnom niti (engl. wire-strung).18 U The Maske of Flowers (1614.) otpjevana je popijevka »to Lutes and Theorboes.«19 Na vrlo poznatom portretu Mary Sidney (oko 1620.) ona drži teorbu s 13 jednostrukih struna koja veoma sliči onoj koju je ilustrirao Praetorius. Madrigales (1632.) Waltera Portera iziskuju »Theorbos«, nakon čega slijede Psalmi Childa (1639) i Wilsona (1657.). Sačuvan je i velik broj rukom pisanih zbirki popijevki s tabulaturama za teorbu. 1652.20 godine John Playford objavio je prvu od svojih zbirki Ayres »da se pjeva uz teorbu«. Gotovo svaka zbirka popijevki do kraja stoljeća zahtijevala je teorbu ili teorbo-lutnju.21 Pisac dnevnika Samuel Pepys svirao je teorbu, nazivajući je naizmjence »teorba« ili »lutnja«. 9. listopada 1661. napisao je: »Izvadite moju teorbu da se popravi.« Dana 25. listopada napisao je: »Vidio sam moju lutnju, koja je sad skoro gotova i ima novi vrat i dvostruko ožičenje.« Dana 28. listopada napisao je: »Moja teorba je gotova … i stoji me 26s zbog promjena. Ali on mi sada kaže da je ta lutnja jednako dobra kao i svaka druga u Engleskoj i da vrijedi £10.« Što se tiče vrijednosti, teorba je tijekom 17. stoljeća stajala oko ₤ 122 15. studenog 1667. Pepys je zapisao: »Svirali smo, on  [Pelham Humfrey, koji se nedavno vratio iz Francuske] teorbu, gospodin Caesar svoju francusku lutnju a ja violu, ali to je bila loša glazba i nisam primijetio da taj ‘Francuz’ radi nekakva čuda na teorbi.«

Thomas Mace (1676.) dao je upute za solo i sviranje continua teorbe ugođene na slijedeći način:

gg  d¹d¹ aa  ff  cc  GG  FF  EE  ili  EsEs  DD  CC  BB  AA  G1G1

Na hvataljci je bilo barem sedam parova struna. Dodao je da neki svirači drugi par struna snižavaju za oktavu ako je teorba jako velika, te da bi manje teorbe trebale imati za ton višu ugodbu, u A.23 Njegova gravura The Lute Dyphone pokazuje osebujno čivijište svojstveno nekim engleskim teorbama, koje je omogućavalo produženje basova kod niže komorne ugodbe. Nije mi poznato da li je sačuvan neki instrument te vrste, ali pogledajte Lady with a theorbo J. M. Wrighta iz otprilike 1680. Čini se da ta teorba ima 11 parova struna, od kojih su četiri slobodni borduni. Svi su dvostruki (tj. parovi) osim prvog, koji je jednostruka struna. James Talbot (oko 1700.) pruža slijedeću ugodbu za »englesku dvostruku teorbu« (»engl. English Double Theorboe«):

na hvataljci (6 para)     borduni (8 para)

a  ee  d¹d¹ gg  dd  aA –  gG  fF  eE  dD  cC  HH1  AA1  GG1

i sljedeću ugodbu za »englesku teorbu s jednostrukim strunama« (»English single Theorboe«):

a  e¹ h  g  c  A –  F  E  D  C  H1  A1  G1

Rekao je da obje mogu imati 9 ili 10 pragova na vratu i naveo različite varijante dvostrukog (u parovima) oktaviranog (debela i tanka struna) ožičenja ili dvostrukog ožičenja u jednozvučju.24

Vraćajući se glazbi za teorbu, oko 1650. godine John Wilson napisao je sola u svakom tonalitetu za instrument s dvanaest parova struna kod kojeg je samo prvi par snižen za oktavu. Od pratnji pjeva zapisanog u tabulaturi istog rukopisa, 36 ih ukazuje na teorbu s G ugodbom, a samo pet s ugodbom u A.25 Možda je Henry Lawes ukazivao na inozemne tonalitete sola kad je napisao:

»Da si ti u muzici otišao nepoznatim putevima,

»That thou hast gone in Musick unknown wayes,

utro si put tamo gdje ga prije nije bilo,

hast cut a path where there was none before,

poput Magellana otkrio nepoznatu obalu.«26

like Magellan traced an unknown shore.«

Thomas Mace objavio je dugi Fancy-Praelude, or Voluntary; Sufficient Alone to make a Good Hand, Fit for All manner of Play, or Use. Otprilike sredinom 1680.-tih godina teorbu je kao pratnju pjeva postepeno zamijenilo klavičembalo, vjerojatno zato što se nije mogla jednako dobro nositi s novim melodijskim značajem koji su skladatelji poput Purcella pridavali basu. Oglas koji je objavljen u Flying Post 8. veljače 1701. – J. Hare nudi na prodaju »veliku teorbo-lutnju za sviranje u consortu«27 – možda je najbolje ukazivao na nekorištenje koje je zadesilo teorbu. Međutim, 1707. Walsh je objavio A Complete Method for … Through Bass upon … Theorbo-Lute, by … Godfrey Keller, iako je u kasnijem izdanju »teorbo-lutnju« zamijenila »arhilutnja«. Iste je godine Francesco Conti u Londonu svirao svoju »veliku teorbu«.28 Händel je napisao dionice za teorba ili theorba za svoje londonske produkcije: Giulio Cesare (1724.), Partenope (1730.), Esther (1732.) i Saul (1739.).

Jedna tiha glazbena upotreba teorbe zapisana je u sklopu (udžbenika) Burwell Lute Tutor-a (oko 1660.-1672.): »u consortu se takt udara pokretom vrata teorbe i svatko ga mora pažljivo promatrati i svirajući slijediti njegove pokrete i održavati ritam s ostalim sviračima«.29

Théorbe

Théorbe (tuorbe) u Francusku je najvjerojatnije uveo Nicholas Hautman oko 1650., koji je umro 1663.30 Spominje se njena upotreba u Mauduitovim koncertima iz 1610.31 ali nakon toga ništa sve do Mersenne (1637.) Théorbe je vjerojatno bila nepoznata u Francuskoj u to vrijeme jer je Mersenneova vrlo poznata slika zapravo slika arciliuta, što se on potrudio kasnije razjasniti u knjizi. U tekstu je za Tuorbe pratiqué á Rome napisao da ima 14 jednostrukih struna in A s prve dvije snižene za oktavu. 1647. Constantijn Huygens poslao je svoj rukopis Pathodia Sacra et Profana tiskaru Ballardu u Pariz. Popijevke su tada imale pratnju zapisanu u tabulaturi za teorbu, ali Ballard je Huygensa nagovorio da to zamijeni šifriranim basom koji bi mogli koristiti svirači na klavijaturi.32 Tada je vjerojatno bilo malo svirača teorbe u Francuskoj. Dio njegove vlastite teorbe može se vidjeti na Huygensovom portretu iz 1627.

Od 1660. tiskan je veliki broj uputa za sviranje basso continua.33 Godine 1668. B. De Bacilly tiskao je Trois Livres d’airs sa šifriranim basom »pour le Theorbe«. Sačuvano je šest važnih rukopisa solističke glazbe u tabulaturi za théorbe.34 Ta se solistička glazba vjerojatno svirala na manjem instrumentu od onog koji se koristio za continuo. Talbot navodi detalje dviju veličina »francuske teorbe«.35 Prva je bila uobičajen instrument za pratnju ugođen kao i onaj Mersenneov, uz koji se vežu imena Crevecoeur i Dupre, koji su Talbotu davali informacije i instrumente na mjerenje. Nažalost on nije dao mjere svoje teorbe, ali znamo da je 1703. izvjesni »gospodin Dupre, majstor na lutnji otvorio školu ….[u Londonu] gdje podučava sviranje … teorbe u consortu«, i tamo je slijedeće godine održan dobrotvorni koncert za njega.36 Dvanaestoparni instrument te vrste prikazan je na Pugetovoj slici iz 1687. Od parova struna koji se pritišću na hvataljci prvi je jednostruka struna a šest su parovi struna u jednozvučju. Pet borduna su oktavirani (debela i tanka struna u paru) parovi. Drugi od Talbotovih instrumenata nazvan je »manja francuska teorba za lekcije« i ona je ugođena za kvartu više od one za sviranje generalbasa:

1               6     7                      14

d¹ a f¹ c¹ g  d –  c  B  A  G  F  E  D  C

Dodao je da »francuska teorba može imati 10 pragova« i da mu je Crevecoeur rekao »da je francuska teorba s jednostrukim strunama … prikladnija za generalbas od arhilutnje, budući da njezini soprani (trebles-ili gornje strune) nisu niti niži od glasa niti (drugi) instrumenti… u consortu kao kod arhilutnje.« Priznajem da to baš i ne razumijem budući da je arhilutnja bila ugođena samo jedan ton niže od generalbas-teorbe i njena prva dva para (tj. prve dvije jednostruke strune) nisu bila snižena za oktavu. Možda je Crevecoeur preporučio manju francusku teorbu (ugođenu in D) za continuo, a Talbot nije shvatio razliku. Ili je, što je vjerojatnije, pobrkao razloge zašto više voli teorbu. 1701. Sauveur je za četrnaestoparnu teorbu ponudio standardnu A-ugodbu, s prva dva para snižena za oktavu, dodajući da bi pour les Pièces (za solo) teorba trebala imati deset pragova, ali samo devet pour jouer la Basse continüe.37 Nakon daljnjeg razmišljanja mislim da je instrument u Watteauovom Charmes de la Vie, oko 1719. (Early Music, travanj 1976., str. 166) vjerojatno théorbe pour les pièces. 1716. De Visée je objavio mnoge od svojih skladbi za théorbe en partition, dessus et Basse za klavičembalo ili violinu i bas-violu, jer, kao što je rekao, tako je malo ljudi znalo čitati tabulaturu.38 Iste je godine teorbist Campion tabulaturu nazvao pernicieuse u svojem Traité d’Accompagnement.39

Théorbe je u Njemačku i Prag najvjerojatnije došla iz Francuske zajedno s francuskom lutnjom tako da ćemo razmotriti upotrebu théorbe i u tim zemljama. Silvius Leopold Weiss, poznatiji po svom solističkom sviranju francuske lutnje, svirao je također i ekvivalent teorbe. U pismu iz Dresdena iz 1723. napisao je da je jedan od svojih instrumenata prilagodio za pratnju u orkestru i u crkvi. Taj je instrument bio iste veličine, duljine, snage i zvučnosti kao i teorba ali je bio drugačije ugođen.40 Baron (1727.) je rekao da je Weiss svirao generalbas izuzetno dobro na lutnji ili tiorbi, te da je theorba njegovog doba često imala die neue Lauten-Stimmung (novu ugodbu lutnje – d-mol ugodbu) s parovima struna na hvataljci ali s jednostrukim basovima.41 Weiss je u istom pismu potvrdio Maceovu tvrdnju da se teorba svira s noktima desne ruke. Tiorba se koristila u Beču, Pragu i Berlinu u 18. stoljeću.42 Kad je radio raspored sjedenja u orkestru (1752.), Quantz je napisao da bi teorbist trebao sjediti iza drugog klavičembala, između dva čelista.43 Baron je bio teorbist s kojim je Quantz radio u Berlinu od 1741. do 1760.

Sve do 1780. La Borde je razlikovao između Théorbe de pieces i Théorbe d’accompagnement. Napisao je da je prva bila monté à la quarte (tj. in D?) a da je druga bila au ton naturel (in A?) i da je imala veće tijelo; njegova théorbe imala je 14 jednostrukih struna, 6 na hvataljci i 8 basova te 10 pragova.44

Liuto attiorbato (Teorbirana lutnja)

Liuto attiorbato bila je lutnja sa 7 ili 8 parova struna na hvataljci i sa 6 ili 7 jednostrukih borduna ili parova slobodnih borduna. Ovaj se instrument prvenstveno koristio za solističku glazbu ali bio je tražen i za continuo (kao liuto). Parovi struna 1 i 2 (tj. prve dvije jednostruke strune premda je riječ o parovima) imali su pravilni komorni ton lutnje, nisu bili sniženi za oktavu kao kod tiorbe ili chitarronea. To ukazuje na instrument s manjim tijelom kod kojeg strune na hvataljci nisu dulje od onih na uobičajenoj lutnji. Mnogi instrumenti koje je izradio Matteo Sellas 1630-tih imaju prave proporcije liuto attiorbato-teorbirane lutnje.

Piccinini (1623.) kaže da je on izumio ovu vrstu instrumenta u Padovi 1594. On ga je nazvao arciliuto jer naziv liuto attiorbato ukazuje na to da on potječe od tiorbe, za što on zna da nije točno jer ju je on izumio.45 Njegova knjiga također pruža vrlo precizne upute o tehnici sviranja liuto attiorbato, uključujući preporuku da se svira noktima desne ruke.46 Ukrase opisuju Meli (1614.) i Piccinini (1623.). Liuto attiorbato spominje se u tiskanoj glazbi samo između 1614. i 1623.: ali nakon 1611. (Kapsbergerov Intavolatura di lauto, koji je za deseteroparnu lutnju) liuto (lutnja) uz nekoliko izuzetaka u Italiji znači liuto attiorbato (teorbirana lutnja). Stara G-ugodba prenesena je iz 17. u 18. stoljeće, dok su druge europske zemlje eksperimentirale s novim ugodbama, što je kulminiralo s d-mol ugodbom i »francuskim ugodbama sa snizilicama« (engl. Flat Franch tunings).

Solističku glazbu zapisanu u tabulaturi tiskao je Saracini 1614. (14 parova struna); Meli 1614., 1616. i 1620. (13 parova struna); Piccinini 1623., 1639. (13 parova); i Gianoncelli 1650. (14 parova). Jedan…Theorbato je tražen u rukopisu talijanske tabulature u knjižnici Bibliothéque Nationale u Parizu (Rés 1108). Jedanaest parova upotrijebljeno je u rukopisu 1.14^v – 15 i 12 parova u rukopisu f.42. Ostali rukopisi talijanske tabulature za jedanaesto- ili dvanaestoparnu lutnju su: Nürnberg, Staatsbibl., Mus. MS. 271/3; Firenca, Bibl. Naz. Cen., Mus. Codex XIX.105 (iz 1635.); Venecija, Bibl. Naz. Marciana, Codex 1.IV.1793 (iz 1657.-1658.). Anonimni Concerto Vaga (Rim, 1645.) za tiorbo, liuto i chitarrino pretpostavlja da je liuto ugođen in A, ali koristi se samo 8 parova struna.

Praetorius (1620.) je ilustrirao Laute mit Abzügen [produljenje] oder Testudo Theorbata. Tu je prikazan instrument koji je manji od njegove Paduanische Theorba, sa strunama provedenim iznad i preko konjića do kape, tj. preko ruba glasnjače (engl. capping strip), što bi bilo potrebno samo kad bi se radilo o metalnim žicama. Ovakva vrsta instrumenta sačuvana je u muzeju pariškog konzervatorija Conservatoire Musée, na kojem je glasnjača »savijena« kako bi pružila otpor pritisku metalnih žica. Praetorius (1619.) govori o testudo theorbata kada kaže da lutnja iz njegovog doba ima sedam ili osam parova struna na hvataljci i šest jednostrukih borduna uzduž.47 Njegova theorba od nje se razlikuje utoliko što ima jednostruke strune preko cijelog instrumenta a prva i druga snižene su za oktavu. Pruža  ugodbu za Lautte mit eim langen Kragen:48

g¹g¹ d¹d¹ aa  ff  cc  GG  FF  EE  –  D  C  H1  A1  G1  F1

Arciliuto (Arhilutnja)

Kao što je navedeno ranije, Piccinini je više volio koristiti izraz arciliuto od liuto attorbiato zato što ovaj drugi izraz upućuje na povezanost s tiorbom što je on, izumitelj, demantirao.

Mersenne (1637.) je bio zbunjen između naziva tiorba i arciliuto, što možda upućuje na to da niti jedan od tih instrumenata u to doba nije bio poznat u Parizu. U tekstu je taj instrument nazvao Tuorbe (slika 15) ali u ispravku je napisao da ga Talijani nazivaju Arciliuto iako se njemu najviše sviđa naziv Luth à double manche. Ponudio je sljedeću ugodbu za 11 parova struna iako u tekstu navodi da ostali ugađaju arciliuto za jedan ton niže:49

na hvataljci                                   borduni

a¹ e¹e¹ hh  gg  dd  AA  GG  –  fF  eE  dD  cC

Međutim, izraz arciliuto nije bio opće priznat sve do 1680-tih, kad su dva nova važna faktora zahtijevala da instrument za continuo zamjeni tiorbu. Kao prvo, sredinom stoljeća izumljene su strune (ili žice u tom slučaju) opletene tankom metalnom niti (engl. covered strings) (prvi se puta u pismenom obliku spominju 1664.)50, što je omogućilo proizvodnju punijeg zvuka na kraćim strunama od onih koje se nalaze na tiorbi. Kao drugo, Corelli i njegovi suvremenici pisali su opsežne bas linije koje su protezale teorbista: i njegove prste i gornji registar njegovog instrumenta, tako da nije imao gornje strune za harmoniju iznad od basa. Ili ako je pokušao svirati skladno s gornje dvije strune, to je zvučalo niže od basa zbog premještanja za oktavu niže. Arciliuto je riješio oba dva problema. Preuzeo je ugodbu liuto attorbiato s ugodbom komornog tona lutnje za gornje dvije strune i na taj je način omogućio da bas bude viši i još uvijek bi preostala barem jedna struna za višu harmonijsku notu. Kraća duljina struna na hvataljci (na primjer 67 cm umjesto 90 cm) omogućila je sviranje s većom lakoćom. Corelli navodi arciliuto kao moguću alternativu za violone u svoje tri sonate iz 1681. Odsvirao (arciliuto) bi bas i dodao harmoniju orguljama. Mnogi drugi skladatelji npr. Sammartini, Vitali i Veracini spominju arciliuto u tom kontekstu.51

Pretpostavljam da je instrument M. Harza iz Rima iz 1665. arciliuto. Ima 6 x 2 para  (prva struna jednostruka) struna na hvataljci duljine 67cm i 8 x 1 (jednostrukih) borduna duljine 148,7cm (ukupno 19 napinjača). Ta se duljina struna na hvataljci ne čini dovoljnom za teorbu, tj. nema potrebe da se gornji parovi struna snize za oktavu, a chitarrone se posljednji puta spominje u tiskanoj glazbi 1641. i 1653.

U svojim Principes d’Acoustique [planche 3] Joseph Sauveur je potvrdio razlike između theorbe i archiluth, te da je arhilutnja imala 14 parova struna s G ugodbom i gornje parove s ugodbom komornog tona lutnje. Godine 1703. Brossard je rekao da kad je théorbe ožičena u parovima s oktaviranim bordunima (debela i tanka struna u intervalu oktave jednog para borduna), a na hvataljci s parovima u jednozvučju (unisono) i s prvom jednostrukom (chanterelle), da se taj instrument zove Archileuto ili Archiliuto u Italiji te Archiluth u Francuskoj.52

G. Bononcini napisao je dionicu za arciliuto u svojoj operi Il Xerse, koju je skladao 1694. u Rimu, a A. Scarlatti napisao je glazbu za leuto u svojoj operi Il Priginiero Fortunato (Napulj, 1698.).53 1708. Händel je napisao glazbu za arciliuto solo za svoj Resurrezione i u potpunosti je napisao dionicu za arciliuto u ariji »Come la Rondinella« iz svoje kantate Clori, Tirsi e Fileno. Kantata G. Bonnoa (1738.) sadrži ariju »Qual sara l’anima« za bas s dionicom za arciliuto solo54 zapisanom u modernoj notaciji. U svojoj vlastitoj knjižnici imam anoniman talijanski rukopis, napisan oko 1720., koji se sastoji od dva dijela: Concertini Per Cammera Con Arciliuto obligato, Violini è Basso i Sinfonia à solo di Arciliuto. Dionica napisana za arciliuto zapisana je u modernoj notaciji a jedno je crtovlje transponirano za oktavu (kao za današnju koncertnu gitaru), s naizmjence solističkim dijelovima i šifriranim basom. Te skladbe ilustriraju prednost koju arciliuto ima ispred tiorbe za sviranje continua, gdje su solo dijelovi mogući ako su gornje strune na ugodbi komornog tona lutnje. U muzeju Ermitage u Petrogradu nalazi se slika Johanna Georga Platzera (1702.-1760.) na kojoj se arciliuto svira s violinom, violončelom, flautom i čembalom koji služe kao pratnja pjevaču.

Arhilutnja (engl. Archlute)

Archlute je uvelike počela zamjenjivati teorbu u Engleskoj početkom 18. stoljeća. Oko 1700. James Talbot je izmjerio »Arch lute« sa svojom ugodbom:55

g¹ d¹d¹ aa  ff  cc  GG – F  E  D  C  H1  A1  G1

Uzmite u obzir kako su ožičenje i mjere slične Harzovom instrumentu koji je ilustriran gore. Rukopis iz otprilike 1680. sadrži na f11^v-20^v talijanske popijevke s pratnjom za ili arhilutnju ili teorbu zapisanom u tabulaturi. Čini se da dva solistička »Menuetta« na f16^v traže da se gornje strune povise za oktavu. U tom bi slučaju to bila vrlo rana upotreba arhilutnje u Engleskoj.56 Između 1703. i 1708. Thomas Dean je oglašavao Londonske koncerte na kojima je on svirao arhilutnju kao pratnju naizmjence violini, njemačkoj flauti i glasu.57 John Blow napisao je glazbu za »lute« (vjerojatno pokušavajući napisati glazbu za arhilutnju) u himni koja slavi bitku kod Blenheima (1704.).58 Izdavač John Walsh naveo je arhilutnju za continuo u devet svojih knjiga glazbe 1705.-1717.59 Godine 1715. angažiran je «a lutanist» (lutnjist) u Chapel Royal.60 To je bio John Shore, trubač, čiju je arhilutnju Talbot izmjerio nekoliko godina ranije i koji je, prema Hawkinsu, izumio muzičku viljušku »prema kojoj je ugađao svoju lutnju«.61 Slijedeće godine je John Weldon upotrijebio »arch-lute« za continuo u svojim »anthems«, (duhovna zborna glazba s engleskim tekstom) u Divine Harmony i svirač lutnje može se vidjeti na pročelju ansambla. Händel je napisao šifriranu bas dionicu za »archilute« u »Gentle Airs« iz Athalia (Oxford, 1733.)62, ali njen opseg i stil ne može se razlikovati od njegovih dionica koje je napisao za teorbe (London, 1724.-1739.). Moguće je da na njegov izbor instrumenata utjecala raspoloživost odgovarajućih svirača i instrumenata koje su svirali. Nakon Shoreove smrti 1752. arhilutnja se spominje samo u životopisima (Hawkins, 1776.) i rječnicima (Hoyle, 1791.), ali tu se samo citiraju raniji pisci.

 

Postskriptum: dvoglave lutnje (s dva napinjala)

1. Dvoglava lutnja (engl. The two-headed lute)

Jedna se vrsta lutnje ponekad naziva teorbirana lutnja ili teorbo-lutnja. Ja smatram da je to pogrešno. Mace (1676.) je razjasnio da je njegova teorbo-lutnja sinonim za teorbu^62a a ne drugačiji instrument. Drugi dio svoje Lute Dyphone  nazvao je »francuska lutnja« a na strani 50 ukazuje na njene »dvije glave.« Maceova »francuska ugodba sa snizilicama« može se primijetiti čitajući str. 50, 83, 115 i 190:

na hvataljci                       borduni

g¹g¹ e¹e¹ c¹c¹ aa  ee  HH  AA  GG – fF  eE  dD  cC

U Burwell Lute Tutor-u može se pročitati »Engleski Gaultier … napravio je dvije glave na lutnji. Cijela je Engleska prihvatila to povećavanje, i Francuska na početku; ali ubrzo nakon što su svi francuski majstori osudili tu promjenu vratili su se svojem starom obliku.«^62b Gravura Jacquesa »engleskog« Gaultiera koju je izradio Jan Lievens oko 1630.-1633., prikazuje ga kako drži dvoglavu lutnju.

James Talbot (oko 1700.) nazvao je ovu vrstu lutnje »engleska dvoglava lutnja« i zapisao je mnogo detalja u vezi s njom.63 »Ima četiri mala utora na sedlu postavljenih koso (kao teorba) preko kojeg prolaze dvije jednostruke strune, 1 bas i njegova oktavirana struna … Kod 8 basova gornja je glava, tj. zapravo čivijište, u ravnom položaju kao kod teorbe; kod 15 (struna) soprana (engl. trebles) niža je glava (čivijište) nagnuta (ili prelomljen vrat) natrag kao kod francuske lutnje i čini se da je ovo poboljšana verzija tog instrumenta.« Ponudio je slijedeću ugodbu:

na hvataljci                 borduni

f¹ d¹d¹ aa  ff  dd  aA  gG  fF – eE  dD  cC  AA1

Obratite pozornost na kratke parove struna na hvataljci, što očito ukazuje na to da je instrument namijenjen za solističku glazbu.

Veliki broj slika koje prikazuju dvoglavu lutnju ukazuju na njenu veliku popularnost, ali sačuvan je mali broj tih instrumenata i niti jedan od njih ne izgleda vrlo uvjerljivo:64 kod nekih od njih možda je zamijenjen vrat prije manje od stoljeća kako bi se prodali kolekcionarima.

 

2. Njemačka barokna lutnja (? ili teorba)

Teško je razlučiti da li bi ovu vrstu lutnje trebalo zvati lutnja ili teorba. Bez obzira na naziv siguran sam da ima uobičajenu d-mol ugodbu koja se koristila za solo glazbu:

na hvataljci               borduni

f¹ d¹ aa  ff  dd  aA  gG  fF  –  eE  dD  cC  HH1  AA1

Dakle, svirač lutnje mogao je ovim instrumentom svirati solističku glazbu. Ali, da li je to zaista bilo tako?

Francuska lutnja s kraja 17. stoljeća imala je 11 parova struna, imala je gore prikazanu ugodbu sve do jedanaestog para struna, a napinjači su smješteni svi u jednom čivijištu. Takav se instrument može vidjeti na portretu Charlesa Moutona (oko 1690.).65 Kad je pozornost i djelatnost usmjerena na lutnju krajem stoljeća preseljena iz Francuske u Njemačku, novi su skladatelji skladali za instrument s 13 parova struna. Mnoge od preostalih lutnji s jedanaest pari struna prilagođene su dodatkom za 12. i 13. par kontrabasa (engl. bass rider, njem. Aufsatzsattel) na kojem su smještena četiri dodatna napinjača, ili su rađeni novi instrumenti koji su imali to drugo čivijište.66 Otprilike u to isto vrijeme stvoren je novi dizajn kod kojeg je produženo pet najnižih parova struna. Prvi instrument ovog oblika kojeg sam ja zabilježio potječe iz 1692.67 Nazvao sam ga njemačka barokna lutnja da istaknem razliku od francuske lutnje s 11 parova struna, i zato što je najvjerojatnije izrađen u Leipzigu za sviranje njemačke glazbe. Ne postoje povijesni dokazi za to ali čini se da je bolje baratati s različitim nazivima kako bi upute bile razumljivije. Jedan argument koji upućuje na to da su ti instrumenti teorbe je činjenica da basovi (borduni) odzvanjaju predugo za solističku glazbu, dok bi se ta dodatna rezonanca izgubila u ansamblu. S druge strane, Baron (1727.) je rekao da: »Danas teorba (Paduanischen Theorben) obično ima novu ugodbu lutnje koju naša stara lutnja još uvijek ima, jer je bilo suviše komplicirano za svirača lutnje odjednom početi razmišljati na drugi način kad bi u ruke uzeo staru teorbu. Danas teorbe imaju parove struna osim basova koji se slobodno protežu do druge glave (čivijišta). Iz ovog gospodin Mattheson kao prvo može vidjeti da se teorba i lutnja nikada nisu razlikovale u ničem drugom osim u veličini i opsegu i, kao drugo, da lutnja zbog svoje nježnosti dobro zvuči i kao dio tria i u ostaloj komornoj glazbi s malim brojem svirača. Teorba, zbog svoje snage, najbolje zvuči u skupinama od trideset ili četrdeset svirača, kao što je u crkvama ili operama.«68 Ovdje su već vidljivi argumenti za to da ovaj instrument o kojem raspravljamo smatramo lutnjom. Basovi ili borduni su dvostruki (tj. parovi), a Schelle je sam izrađivao teorbe tradicionalnog dizajna sedamnaestog stoljeća s jednostrukim basovima69, iako bi duljina struna od 88 cm unaprijed isključila d-mol ugodbu koju je predložio Baron. I dugi basovi ne bi bili dominantni da su se nalazili na »lutnji« koju Baron spominje za novi stil »tria ili druge komorne glazbe.« Duljina bi štoviše bila neophodna za postizanje jačine koju iziskuje novi ekstrovertirani »galantni« stil koji se koristi u solističkoj glazbi.

Potrebno je uzeti u obzir još jedan dokaz. Mislim da bi Falkenhagen više volio da su ga okarakterizirali kao solista a ne svirača pratnje. Njegova glazba zapisana je u sustavu od šest linija za solističku tabulaturu a ne pet linija (moderne notacije) za continuo bas. Portret Christiana Gottlieba Scheidlera iz 1811.-1813.70 prikazuje ga kako svira sličan instrument.

Možda bi bilo moguće ove instrumente definitivno svrstati u kategorije lutnji ili teorba nakon daljnje rasprave, ali tješim se Praetoriusovim riječima o teorbi: »Iz godine u godinu dolazi do toliko promjena da se ništa određeno ne može napisati.«71

Pogovor

Zahvaljujem Dr. Patricku Corranu što me je opskrbio prijevodom poglavlja XXVIII i XXXIIII (f.n. 21) gospođe Karen Viton; Davidu Nutteru što me uputio na Conclusioni nel suono dell’ organo (f.n. 3) i Danielu Fournieru za uputu na Principes d’acoustique (f.n. 37).

 

Fusnote