Žice i strune

I. Metalne žice

a) Povijest

Već su se u starom Egiptu i Indiji proizvodile fine žice i niti iz zlata i srebra za ukrašavanje ukrasnih predmeta. Niti od zlata i srebra ušivale su se već u tkanine starih Rimljana koje potječu iz 2. stoljeća pr. Kr. Rimski pisac Klaudije Klaudianus (400. pr. Kr.) izvješćuje o ukrasnim predmetima od zlatnih, srebrnih i brončanih žica (niti). Nije vjerojatno da žičana užeta, pronađena kod iskopavanja Pompeja potječu iz vremena prije erupcije Vezuva.

Proizvodnja žice (niti) stara je gotovo već 3000 godina. Metalne niti ili konci proizvodili su se kovanjem tj. udaranjem čekićem. Vjerojatno se prvotno udaranjem čekićem proizvodilo metalni lim, iz tih se limova rezalo uske vrpce i te vrpce onda turpijalo i kovalo po duljini i da budu okrugle. No, te zlatne, srebrne i brončane žice imale su tako slabu vlačnu čvrstoću da nisu došle u obzir kao žice za glazbala. Prve željezne žice vjerojatno su se proizvodile zaobilaznim putem preko željeznog lima, ali o tome nedostaje predaja. Takve slabe željezne žice postale su odavno žrtve rđe. Tek monah Teofil iz jednog westfalskog samostana oko 1100. godine opisuje postupak izrađivanja ili tzv. »provlačenja« žice. Vjerojatno se prvotno opet radilo o zlatnim, srebrnim i brončanim žicama koje su se provlačile kroz provlačnicu, stroj za vučenje žice. Kao prvi obrtnik za provlačenje žica koji je već proizvodio i željezne žice spominje se oružar Rudolf iz Nürnberga. »Godine 1306. oružar Rudolf iz Nürnberga pronalazi stroj za provlačenje žica koji je bio od posebne važnosti za proizvodnju viteške bojne opreme«, piše u Darmstandterovom priručniku za povijest prirodne znanosti i tehnike. Ta provlačnica očito se vrlo brzo proširila, jer se zvanje izrađivača žica (njem. Schockenzieher) pojavljuje 1320. godine u Frankfurtu, 1321. u Nürnbergu, 1351. u Augsburgu, 1360. opet u Nürnbergu. Prvi puta se radionica izrađivača žica s provlačnicom prikazuje u slici, u »Kućnoj knjizi Konrada Mendela« (njem. Hausbuch des Conrad Mendel) 1396. godine i još jednom 1421. do 1500. U to su vrijeme prve radionice za provlačenje žica počele raditi na vodeni pogon, jer se provlačenje žica sada obavljalo u »mlinovima za žice« (njem. Drahtmühlen). Iz Breslaua (Wroclava) 1447. godine, a iz Zwickaua godine 1507. stiže vijest o takvom mlinu za provlačenje žica. Jedan nizozemski bakrorez iz 1460. godine prikazuje izrađivača žica na poslu. Moguće je, dakle, da su se mjestimice od sredine 14. stoljeća željezne i mesingane žice koristile kao žice za glazbala. Gitare, mandore i basovske lutnje 15. i 16. stoljeća imale su svakako već upotrebljive metalne žice (teorbe i kitaroni su uglavnom u sjevernoj Italiji početkom 17. stoljeća imale ponekad mesingane i čelične žice; Izvori: Praetorius, Castaldi, Piccinini, Drayton, Mersenne, op. prev.)[1]. Posebno velikim porodicama citra i cistera (njem. Zister) koje su isključivo imale metalne žice stajale su od početka željezne i mesingane žice na raspolaganju, isto kao i irskoj harfi, psalteriju, klavikordu i spinetu.

Kao danas tako se i tada proizvodnja žica odvijala u dvije etape. Željezni štapovi ili motke koje je isporučio kovač prvotno su se udaranjem čekićem i kovanjem (kasnije valjanjem ili izravnavanjem valjkom) učinili dulji i tanji. Te su se debele žice onda pomoću provlačnice provlačile u tanje žice.

Godine 1766. u Engleskoj je John Purnell prijavio patent za proizvodnju žica pomoću valjka, no u isto je vrijeme već u Francuskoj postojala takva proizvodnja pomoću valjka u državnoj ustanovi za kovanje novca u Besançonu. Henry Cort je 1783. godine u Engleskoj prijavio novi patent kojim je pomoću posebnih valjka uveo proizvodnju žica, pri čemu se radilo o debelim žicama. Tanke su se žice još uvijek morale i nadalje provlačiti kroz provlačnicu. Godine 1819. Englez Brockedon izumio je provlačni kamen (njem. Ziehstein). Umjesto čelične provlačnice od tog se vremena koristi probušen poludragulj, kasnije dijamant, od 1891. karborund (umjetni silicijev karbid velike tvrdoće), a od 1926. vidija (volframkarbid). Umjesto željeza od početka 19. stoljeća uzimao se i čelik kao polazni materijal. Webster i Horsfall u Pennsu kod Birminghama doveli su 1834. godine prve čelične žice na tržište koje su imale mnogo veću vlačnu čvrstoću od dosadašnjih željeznih žica. U graditeljstvu klavira te su nove čelične žice dovele do silnog preokreta. Kao drugi proizvođač čeličnih žica kratko vrijeme kasnije prijavila se engleska tvrtka Abel Rollason. Ali i na kontinentu su se pojavili specijalisti. Kao prvi tvrtka Martin Miller i sin iz Beča čije su čelične žice pobudile opći interes. Godine 1850. održan »natjecaj« između Engleza i Austrijanaca završio je pobjedom Austrijanaca. Postizale su se sve veće vlačne čvrstoće. Onda je 1867. godine na Pariškoj svjetskoj izložbi Moritz Pöhlmann iz Frankenhammera (pokrajina Fichtelgebirge) iznenadio stručni svijet sa svojim čeličnim žicama velike kvalitete. Njegova je čelična žica br. 14 pukla tek kod 264 funta opterećenja, dok su najbolje engleske žice iste jačine pukle već kod 214 funti. Pöhlmannova je žica br. 18 pukla kod 378 funti, engleska već kod 274 funta. To je bila senzacija. Zapadno njemačka čelična industrija učinila je silne napore da se priključi takvim izvanrednim rezultatima. Proučavanje kemijskih i kristalografskih promjena čelične strukture kod legure (slitine) i metalurškog poboljšanja omogućilo je stalno poboljšanje vlačnih čvrstoća.

Uskoro je prekoračena vlačna čvrstoća od 200 kg po mm² promjera, danas smo kod 380 kg. Tajna je u korištenju visokolegiranih čelika i specijalnim obradama između pojedinih postupaka kod provlačenja kada se čelik užari i iznenada ohladi.

Slični su postupci kod proizvodnje bakrenih, brončanih i mesinganih žica. Proizvodnja aluminijskih žica je drugačija.

 

II.  Strune

b) Povijest

Jedna američka misija pronašla je u Egiptu grob čuvenog glazbenika Harmozisa koji je živio za vrijeme kraljice Hapšepsut (1504. – 1450. pr. Kr.). U grobu umjetnika koji je umro oko 1500. godine pr. Kr. pronađena je njegova neoštećena lutnja[2]. Na glazbalu koje je izloženo u muzeju u Kairu nalaze se još izvorne crijevne strune! Može se pretpostaviti da je u Egiptu i prednjoj Aziji već vrlo rano bila poznata proizvodnja crijevnih struna. Možda su već i prve tetive lukova bile iz takvih crijevnih struna. No, vjerojatnije je da su prve tetive lukova doista bile tetive deva. Proizvodnja crijevnih struna pretpostavlja već veliko kemijsko i tehničko znanje koje se može očekivati tek kod nastanjenog kulturnog naroda, a ne kod nomada. Na najstarijim žičanim glazbalima starih naroda Perzije nalazimo, npr. ponajprije konjsku dlaku, kao materijal za lukove i glazbala, jer ti konjanički narodi nisu imali vremena i prilike baviti se kemijsko-tehničkim metodama obrade. U onoj mjeri kako se južna Europa upoznala sa žičanim glazbalima Istoka, tako je vjerojatno ušlo i umijeće proizvodnje struna u te zemlje. U srednjem je vijeku Italija bila vodeća u proizvodnji crijevnih struna. U 14. i 15. stoljeću u Njemačkoj se ne može dokazati proizvodnja crijevnih struna. Premda su se u 16. stoljeću već proizvodila trzalačka i gudačka glazbala, nigdje se ne spominju izrađivači crijevnih struna. U transportnim listama trgovaca se mjestimice pojavljuju imena koja upućuju na smotke struna. Jedan (njem. Bund, svežnjić, Stock, tal. Mazzo), klada znače svežnjić od 30 struna. Tek se u 17. stoljeću među njemačkim staležima navode izrađivači crijevnih struna. To, dabome, ne isključuje da su već i u 16. stoljeću u Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj izrađivači crijevnih struna vršili svoj zanat, no, dosada nisu utvrđeni. U Italiji su se u ono vrijeme »rimske« i »napuljske« crijevne strune ovako proizvodile: crijeva tek zaklanih janjeta starih sedam do devet mjeseci odmah se po duljini rasporilo, očistilo i sortiralo. Te (njem.) Saitlinge – »žična sirovina« se očistilo od sluzi i mast odstranilo temeljnim isušivanjem ili odvodnjavanjem. Nakon toga ih se pričvrstilo na daske i na obje strane tako dugo ostrugalo dok je ostala tanka prozirna koža iz koje se odmah rezalo vrpce. Te vrpce se u svežnjima lužilo. Kao lužina koristila se otopina starog vinskog kvasca u vodi. Svaki dan lužina se četiri puta mijenjala i pri tome se otopina pojačavala, a preko noći se vrpce crijeva sušilo. To je tako išlo za redom četiri dana. Sada su se vrpce crijeva dobro nabreknule. U tom su stanju smotani u užeta ili konope. Broj vrpca ravnao se prema željenoj debljini. Najtanje strune za mandoline, violine izradilo se iz malo, lijepih i svijetlih vrpca crijeva, iz debljih vrpca crijeva nastale su strune za violu i violončelo, a iz najdebljih, grubih vrpca izrađivalo se strune za kontrabas. Te se strune sada sušilo, zatim u sumpornoj komori sumporilo i nakon toga još jednom vrtjelo na kotaču za užeta (njem. Seilerrad) te razapelo na konačno sušenje. Te su strune imale dužinu od dva do tri metra, prije slanja ih se nauljilo i svežnjima po trideset komada  (= 1 Mazzo) razaslalo u sve zemlje.

Zanat i djelatnost izrađivača struna točno se opisuje tek u staleškoj knjizi Christoffa Weigela iz Regensburga godine 1698. Nakon toga se u 17. stoljeću u Njemačkoj primjenjivala otprilike ista metoda kao prije u Italiji. Ovčja se crijeva rasporilo, močilo (natapalo u vodu), ostrugalo i sušilo. Onda ih se osam dana izmjenično u lužini (16 mjera potaše – njem. Pottasche), tj. kalij-karbonata ili pepeljače, 30 funta vode i nešto alauna ili stipse) i vodi pralo i kupalo. Nakon toga ih se rezalo u vrpce i vezalo u užeta (špage). Polusuha dospjela su zatim u sumpornu komoru i pred kraj još jednom na kotač za užeta. Za konačno sušenje nategnuto ih se razapelo. Prije slanja su se te dva do tri metra duge strune nauljile. Šezdeset takvih struna činilo je jedan (njem.) Bund ili »snop«, a šesnaest snopova jedan (njem.) Pack ili »svežanj« (pakovanje).

Takve su se strune već tada omotavale ili oplele srebrenim ili zlatnim nitima i tako koristilo za ukrasni gajtan (obrub) i modne artikle. Možda su te ukrasne uzice dale povod za izum opletenih crijevnih struna čija se pojava smještava oko sredine 17. stoljeća.

Nürnberg i Eger imali su u 17. stoljeću izrađivače crijevnih struna. Oko 1720. godine započelo je u Markneunkirchenu izrađivanje struna, iste godine kada je u Napulju rođen najpoznatiji stručnjak talijanske proizvodnje crijevnih struna A. Angelucci (1720.-1765.). Nastalo je plemenito natjecanje između talijanskih radionica u Napulju, Padovi, Rimu i Veroni te izrađivačima struna iz pokrajine Vogtland. To što je za Talijane bio Angelucci, to je za Nijemce bio Israel Kämpff koji je oko 1770. godine došao u Markneunkirchen i usavršio proizvodnju struna. U jednom raspisu nagradnog natječaja za proizvodnju crijevnih struna ravnih talijanskima, Friedrich August III., izborni knez Saske je 1782. godine odlikovao Kämpffa pobjedničkom nagradom od 40 talira! Premda se i u drugim zemljama uložilo mnogo truda da se dospije kvaliteta talijanskih i njemačkih proizvoda, ipak su na vrhu bili Talijani i Nijemci. U Markneunkirchenu poduzeta su različita poboljšanja na priboru i alatima, a u izboru kemijskih pomoćnih sredstava uvedene su novine. Najteže je bilo nabaviti dosta prikladnih ovčjih crijeva. Talijanima je u tom pogledu bilo mnogo lakše, jer brdske ovce Apenina i južnih Alpa pružaju crijeva koja nadmašuju sva druga ovčja crijeva. U Vogtlandu su se ovčja crijeva nabavljala uglavnom iz Danske i Engleske, a kasnije je Rusija postala glavni isporučitelj. Iz Vogtlanda su u tu svrhu stručnjaci išli u Rusiju da bi tamo nadzirali kupnju i prepariranje za transport. Da bi se osigurala potreba za sirovinom osim toga održavale su se veze s drugim zemljama izvoznicima sirovine tako da je izvoz bio osiguran. Inozemna crijeva stizala su u zalemljenim limenim sanducima ili bačvama u kojima su se crijeva nasolila ili na neki drugi način konzervirala. U Vogtlandu je broj pogona silno narastao. Samo u Markneunkirchenu je broj pogona narastao od dvanaest u 1777. godini na pedeset 1840.; 1907. bilo ih je 107 sa 663 pomoćnika. Sada su nastali i veliki pogoni u Markneunkirchenu (najveći s 200 radnika). U Klingenthalu (od 1796.) i Schönbachu (danas Češka – od 1739.) procvalo je izrađivanje struna na čast vogtlandskoj produkciji.

 

III.  Svilene  strune

a) Povijest

Domovina proizvodnje svilenih struna je Kina. Tamo se svila prerađivala već prije 4500 godina. Najstarija trzalačka glazbala Kineza bila su stoga ožičena svilenim strunama. Tek je u 6. stoljeću n. Kr. svila postala poznata u Europi (prvi puta u Konstantinopolu). U Perziji su se u to vrijeme pored konjskih i crijevnih struna počele koristiti i svilene strune. No, vrlo je dugo trebalo dok su svilene strune preko Grčke stigle u Italiju (otprilike u 12. stoljeću). Španjolska je već u 11. stoljeću preko Maura upoznala svilu. U Francuskoj je, doduše, već za vrijeme križarskih ratova svila postala poznata, ali je proizvodnja i obrada svile tek u 15. stoljeću opće uvedena. Još kasnije je to bio slučaj u Njemačkoj. Dok su na istoku pored crijevnih struna već uskoro i svilene strune igrale svoju ulogu, u Francuskoj i Njemačkoj su se svilene strune u većoj mjeri proizvodile tek kada se počelo svilene strune oplesti metalnim koncima, tj. tankim žicama. To je bilo, kako smo već saznali, tek u 17. stoljeću.

»Gola« svilena struna ima nedostatak što nema tako glatku površinu poput crijevne strune. Tako dugo dok nisu pronađena sredstva i načini da se površina svilene strune učini glatkom i otpornom prema koroziji, svilena se struna koristila samo kao jezgra za opletene strune. Na proizvodnji se takvih struna općenito od 17. stoljeća zapravo nije mnogo toga promijenilo.

U predilicu (prelački stroj) kao jezgra strune napne se toliko svilenih konca koliko je potrebno imajući u obziru jačinu konca i njegovu kvalitetu. Tih šest do dvadeset rotirajućih konaca opletu se potom s prije izračunatim aluminijskim, bakrenim ili srebrenim nitima te daju »svilene basove« (njem. Seidenbässe) koje gitaristi i lutnjisti visoko cijene.

 

 

Preveo s njemačkoga iz knjige »Die Gitarre und ihr Bau«, Franz Jahnel, 1973., str. 211-212, i 217-219,: Antun Mrzlečki, Osijek, 2008.