Crijevne strune nasuprot metalnim žicama

Iako je kitaron obično bio ožičen crijevnim strunama, neki su glazbenici povremeno crijevne strune zamijenili metalnim žicama. Praetorius navodi tu praksu kao dio njegove definicije theorbe.[1]

»Sada ih je dvije vrste [teorba]; jedne sa crijevnim strunama^*, a druge sa mesinganim i čeličnim žicama: i ovakvim žicama neki sada ožičuju i obične lutnje. Ali kvarta i kvinta se onda ugađa za oktavu niže, nego inače kao kod teorbe. I to zbog duljine korpusa teorbe, a mesingane žice to ne mogu drugačije podnijeti i postići pravu visinu«.

»Deren seynd nun zweyerley Arten; Die eine mit Gegensäitten*: Die andere mit Messings und Stälenen Säitten. Und mit solchen Säitten beziehen auch etliche jetzt die rechten gemeinen Lauten: Aber die Quarta und Quinta wird alsdann umb eine Octav tieffer als sonsten gestimmet/ gleich wie in der Theorba. Und das darumb/ dieweil in der Theorba die lenge des Corporis, und die MessingsSäitten/ solches nicht anders leiden/und die rechte höhe nicht erreichen können«.

* Nakon uvida u izvornik očito se radi o tiskarskoj grešci u izvorniku, jer piše „Gegensaitten“ (protustrune, što ne postoji), umjesto Geigensaitten, dakle violinske strune koje su bile iz crijeva. Mason prevodi »crijevne strune«, što tako izričito ne piše, ali je iz konteksta logično. Antun Mrzlečki.

Piccinini također spominje metalno ožičenje na kitaronu.[2]

»Kažem također da kitaron opremljen metalnim žicama (cetre) kao što je uobičajeno osobito u Bologni ima vrlo slatku harmoniju i čaroban zvuk za uha. Sada sam uklonio neke mane i pronašao novi način kako da ova glazbala silno poboljšaju svoju kvalitetu. Zamijenio sam petu i šestu strunu i kontrabasove sa srebrnim žicama, a svaki kontrabas na dugom i kratkom produžetku uskladio prema potrebi. Prema tome, izvanredno sam povećao harmoniju, a ovakvo glazbalo naziva se pandora. Čak nije ni preveliko što ga čini prikladnim (za sviranje), no ipak drži zvuk vrlo dugo i dovoljno je duboko za pratnju pjevača, što je rijetka stvar, a svoju ugodbu drži vrlo dobro.«[3]

»Dico similmente, che il Chitarrone armato di corde di cetra, come s’usa particolarmente in Bologna rende armonia molto suave, & apporta leggiadra novità all’orecchio. Hora che gli hò levato alcune imperfettioni, e trovato altro modo di fabricare detti stromenti, che di bontà sono migliorati assaissimo, havendoli rimesso la quinta corda, e la sesta, & li contrabassi di fila d’argento, & ogni contrabasso con la tratta longa, e corta, conforme il bisogno, hò accresciuto armonia straordinaria, & chiamano questo strumento così fornito Pandora, & ancora che sia di forma non troppo grande ch’è d’assai, comodità, nondimeno tiene l’armonia longhissima, e profonda assai, che è cosa rara, per accompagnare una voce, che canta, e stà accordata assalissimo.«

Na temelju ovih dvaju izvora mnogi moderni su znanstvenici i izvođači zaključili da su kitaroni bili ožičeni metalnim žicama, a teorbe crijevnim strunama. Ovakvo razlikovanje je neutemeljeno, unatoč tome što u svijetlu drugih dijelova De Organographie, gdje Praetorius nabraja ona glazbala uobičajeno opremljena crijevnim strunama iza kojih slijede redovna ožičena metalnim žicama.[4] Lutnja i teorba uključene su samo u prethodnoj kategoriji, a kitaron uopće nije naveden. Nadalje, na ploči XVI Theatruma je testudo theorbata (teorbirana lutnja) oslikana sa žicama koje se protežu preko konjića na kraj glazbala (poput žičnjaka op. prev.), što je svojstveno za glazbala ožičena metalnim žicama poput citerne (engl. cittern). Padovanske i rimske teorbe, međutim, prikazane su strunama pričvršćenima na konjiću, što je uobičajeno za trzalačka glazbala sa crijevnim strunama.

Drugi dokazi za metalne žice na teorbi i lutnji potječu iz ne-talijanskih izvora. Michael Drayton u svojoj knjizi Poly-Olbion (London, 1613.) ukazuje da je teorba bila ožičena metalnim žicama: »Neki uživaju tvrdo trzati metalne žice, citerne, pandore i teorbe.«[5] Osim toga iz kasnog 17. stoljeća može se naći i jedan engleski opis teorbo-lutnje sa metalnim žicama u knjizi III Randela Holmea »Academy of Armory.«[6]

»Teorbo-lutnja je glazbalo s dugim vratom i savijenom glavom u kojoj su dva napinjača (čivije). Na višem dijelu vrata je četiri rupica, svaka ima po dva napinjača. U sredini vrata je duga šupljina sa šest napinjača na desnoj strani i sedam na lijevoj. Donji dio vrata podijeljen je na šest pragova, svaki iz crijevnih struna, tijelo kruškoliko izrađeno, više okruglo na dnu, nego gore, s plosnato-ravnim licem (glasnjačom), okruglom stražnjom stranom i 23 metalne žice.«

»A theorbo Lute. It is an instrument with a long neck, & a croocked head in which is fixed two pins or pegs. In the higher part of the neck is 4 cavities, each having two pins in them. [In] the middle of the neck [is] a long cavitie in which are place[d] 6 pins on the right side & 7 on the left side. The lower part of the neck is divided into 6 fretts each made by a  bowel string; the body is made peare-like, rounder at [the] bottom than above, with a flat face, & roung back, & wier strings, 23 in number.«

Nadalje, u ranom 18. stoljeću u Njemačkoj je Johann Christoph Weigel objavio knjigu o glazbalima koja uključuje gravuru dviju teorba, jedna na kojoj žice prolaze preko konjića i pričvršćene su na dnu glazbala (moguća indikacija na metalne žice) i druga kod koje su strune pričvršćene na konjiću.[7]

Ponekad su se metalne žice kombinirale s crijevnim strunama radije nego li se nadomještale njima. Godine 1608.-1609. dvojica su engleskih glazbalara dobili kraljevsku povlasticu »da jedini mogu izrađivati viole, violine i lutnje dodatno sa metalnim žicama pored uobičajenih struna za poboljšanje zvuka, njihov je izum, što se prije nije vršilo, ni znalo.«[8] Mersenne opisuje sličnu kombinaciju crijevnih struna i mesinganih žica na lutnji. [9]

»Lutnju se može ožičiti crijevnim strunama i mesinganim žicama ako im se pridoda dva napinjala,  od kojih bi donje nosilo mesingane žice, a gornje crijevne strune, ili obrnuto, ako su u jednozvučju (unisono, dakle dvije iste), one koje se pritišću će vibrirati i potaknuti one koje se ne pritišću (slobodne).«

»L’on peut monter un Luth de chordes de boyau & de leton si on luy donne deux tables, dont celle de dessouz porte les chordes de leton, & celle de dessus les chordes de boyau, ou au contraire, car si elles sont à l’unison, celles qui seront touchées feront trembler & sonner celles qui ne seront pas touchées.«

Prema tome, vidi se da žičani materijal ne pravi više razlike između kitarona i teorbe, nego li između lutnje i teorbe. Uobičajene crijevne strune za glazbala iz porodice lutnje ponekad su se zamijenila ili nadopunila metalnim žicama.

 

 

Preveo iz knjige The Chitarrone and its Repertoire in the Seventeenth-Century Italy, Aberystwyth Wales, Boethius Press, 1989., str. 10-14, Antun Mrzlečki.