Godine 705.-715. muslimani su proširili granice islama prema istoku sve do Kine, a na zapadu do atlantika. Godine 711. jedna je berberska vojska upala u Španjolsku i do 713. osvojila većinu Al-Andalusa, kako su nazivali Iberski poluotok, sve do blizine Pirineja. Berberi su nastavili svoja osvajanja dalje na sjever, dok nisu bili potučeni između Toursa i Poitiersa od vojske Karla Martela 732. godine.
Berberski osvajači južne Španjolske nisu donijeli sa sobom neku zamjetnu glazbenu kulturu. Njihova sjevernoafrička domovina bila je daleko od središta islama, koji sami još nisu dostigli visok stupanj kulturnog razvoja kao u 9. stoljeću pod Abasidskim kalifima u Bagdadu. Kalif ‘Abd al-Rahman I. (756.-788.) vjerojatno je bio prvi koji je imao glazbenike na Cordobskom dvoru; donio je s istoka pjevačicu i sviračicu lutnje al-‘Afju. Kako god, ‘Abd al-Rahman II. (822.-852.) dao je stvarne poticaje za preseljavanje orijentalne glazbe u Španjolsku. Ustanovio je posebni odsjek u svojoj palači za pjevačice, i kao najvažnije, njegovao je umjetnost Ziryaba.
Abu-‘l-Hasan ‘Ali ibn Nafi’, bolje poznat kao Ziryab (»kos«, oko 790.-852.), bio je rob crnac Ibrahima al-Mawsilija na bagdadskom dvoru pod kalifom Harunom al-Rašidom. Ziryab je bio toliko nadaren da je zadobio oduševljenu potporu kalifa pa stoga i zavist svoga učitelja Išaqa al-Mawsilija, Ibrahimovog sina, koji mu je dao izbor da napusti Bagdad ili da ostane živjeti s Išaqovim neprijateljstvom. Ziryab se uputio u Andalus (Andaluziju) godine 822. Uživao je privilegiran položaj na maurskom dvoru u Cordobi tako da je čak i jeo zajedno sa sultanom. Sjevernoafrički povjesničar iz 16. stoljeća Al-Maqqari, citirajući stare izvore piše, da je Ziryab znao više od tisuću popijevki i bezbroj priča kojima je razveseljavao sultana, a koji ga je za to učinio bogatašem.
Dok je još bio na dvoru u Bagdadu, Ziryab je već uradio neke promjene na lutnji. Njegovo je glazbalo bilo iste veličine i izrađeno od istog drva kao Išaqova lutnja, ali je bilo lakše gotovo za trećinu. U Cordobi je Ziryab dovršio svoju modifikaciju lutnje. Al-Maqqarijev prevoditelj iz 19. stoljeća prepričava:
Prije Ziryabovog vremena lutnja je imala, u skladu sa starom tradicijom, samo četiri strune, koje su odgovarale četirima elementarnim načelima tijela, a označavali su četiri prirodna zvuka. Zarya, im je pridodao (strunama) jednu drugu crvenu strunu, koju je postavio u sredinu.3
Crvena struna u sredini bila je vjerojatno opremljena ili namočena u otopini metala ili živinog sulfida (cinobera, rumenice) za povećanje težine.4Taj odlomak, nažalost, ostavlja otvoreno pitanje intervala između struna. Sačuvano poglavlje o glazbi iz jedne druge, inače izgubljene, enciklopedije pisca al-Tifasija iz 12. stoljeća navodi da se peta struna ugađala prema prvoj (očito predstavljajući interval sekste pokraj četvrte strune).5<
Ziryabov utjecaj u Andalusu izgleda da je bio velik i da je dugo trajao, jer ga se smatralo, ne samo odličnim glazbenikom, nego glavnim predstavnikom visoke kulture Bagdada. Među njegovim mnogim glazbenim inovacijama u Cordobi bila je škola za izobrazbu mladih pjevača u Mawsilijevom stilu iz Bagdada (čiji je nastavni plan uključivao umijeće instrumentalne pratnje). Dojam o popularnosti trzaćih glazbala u Andalusu u ranim stoljećima nakon Ziryaba izrečen je u sljedećim uspomenama pisca Ahmada ibn Muhammada al-Yamanija (Jemenca), koji je posjetio Malagu 1015. godine i jedno vrijeme bio sputan bolesničkim krevetom.
Oko mene titraju strune lutnja, tambura i drugih glazbala iz svih pravaca i različiti glasovi (sawts) miješaju se s pjevanjem što je bilo loše za mene, jer su povećali moju besanicu i patnju te mi se počeo gaditi taj sraz (darbs) i imao sam odvratnost prema tim tonovima tako da sam želio naći prenoćište da ne čujem ni jedno ni drugo, ali to je bilo nemoguće, jer je (glazba) bila glavna stvar ljudi tog kraja.6
Pisac nastavlja dugim, žestokim opisom mnogo više o ugodnoj glazbi koju je čuo u Malagi a koju je pjevala istočna ropkinja. Nizanje jednog uz drugog pokazuje dva stila – popularnu autohtonu glazbu puka i otmjen, uvezen stil gornjih slojeva. Jedanaesto stoljeće bilo je razdoblje briljantnog pjesničkog stvaralaštva među Muslimanima Andaluzije. Kralj al-Mu’tamid ibn ‘Abad (1040.-1095.) bio je kasnije glavni pjesnik druge polovice stoljeća. U jednoj kasnoj elegiji (žalosnoj pjesmi) spominje noći koje je proveo u svojoj mladosti s divnom djevojkom na zemljištu svoga dvorca blizu Seville:
»I kako su satovi prolazili
ponudila mi je vino
njezinog sjaja ili njezine čaše
i ponekad ono njezinih usana.
Od struna njezine lutnje,
ranjenih trzalicom
naježio sam se
kad sam čuo melodiju
sviranu mačevima na
vratnoj tetivi neprijatelja.« 7
Ta pjesma ljušti čulnu i razbludnu prirodu andaluzijske književnosti onoga vremena veličajući nekoliko omiljelih subjekata koji se ponavljaju – rat, vino žene i popijevka, a potonja izgleda da se u otmjenom društvu najviše pratila na lutnji.
Kroz stoljeća orijentalna je kultura iznimno prožela španjolsko društvo, počevši od gornjih slojeva. Situacija je slična onoj u Engleskoj 12. i 13 stoljeća pod Normanima gdje je vladajuća klasa govorila francuski, a potomci i domaće pučanstvo postupno su prisvojili mnogo od jezika i običaja upadača oponašajući stranu aristokraciju. Od 9. stoljeća arapski se jezik sve više širio u svakidašnjem govoru i u književnosti al-Andalusa, čak među kršćanima i židovima, a dvojezičnost je bila uobičajena. Ne samo riječi kao što su lutnja i gitara došle su u europske jezike kroz španjolski iz arapskog, nego također riječi kao limun, admiral, algebra, alkohol, nadir, alkoven (niša), pamuk, riža, sofa, šećer, jasmin i šafran.8 Muslimanska politička prevlast bila je, naravno, glavni čimbenik zadiranja putem orijentalnog jezika i kulturu Španjolske. Nakon 11. stoljeća, u velikoj mjeri radi napredovanja kršćanske reconquiste, odnosi između kršćana i muslimana počeli su se pogoršavati, a islamsko kulturno osvajanje postupno je gubilo zamah i počelo blijediti.
Još u 12. stoljeću opisivao je veliki arapski filozof Averroes (Ibn Rušd) Sevillu kao glazbeno središte Andalusa; Cordoba je više bila poznata kao književno središte. Lutnje i druga glazbala izrađivala su se u Sevilli ne samo za domaće izvođače, nego i za izvoz u sjevernu Afriku.9 I glazba se izvozila: popijevke velikog andaluzijskog pjevača Ibn Quzmana mogle su se čuti u Tunisu ili Bagdadu nekoliko mjeseci nakon njihovog nastanka.
Pokušaji reconquiste (ponovno osvajanje ratom izgubljenih područja protjerivanjem muslimana iz Španjolske i Portugala, op. prev.) kršćanskih vojska započeli su u 8. stoljeću, nastavljeni sve do pada Granade 1492. godine. Toledo (1085.) bio je prvi glavni grad koji su kršćani ponovno osvojili. Cordoba i Sevilla slijedili su 1236. i 1248. godine. Štoviše, nakon što je neki grad pod vladavinom muslimana pao u ruke kršćanskog kralja, maurski su glazbenici na dvoru zadržani. Zbirka pjesamaCantigas de Santa Maria kralja Kastilije Alfonsa Mudrog prepisana je u Sevilli nedugo nakon ponovnog osvajanja Seville. Alfonso je poštovao maursku glazbu što je vidljivo brojnim prikazima maurskih glazbala i glazbenika u njegovom manuskriptu. Alfonso nije bio jedini takav među katoličkim kraljevima, liste isplata njegovog sina kralja Sanchoa IV. 1293. uključuju petnaest Morosa (Maura) među dvadeset i sedam glazbenika.10
U to doba lutnja nije stekla istu važnost i status u kršćanskoj kulturi kao što je uživala kod muslimana. Ne pojavljuje se među prikazima žičanih glazbala (citole su ranije više rasprostranjene) sve do sredine 13. stoljeća na Aragonsko-kastilijskom dvoru Alfonsa Mudrog. Pojavljuje se u kršćanskim tekstovima otprilike u isto vrijeme, no tek krajem 14. stoljeća lutnja postiže dominantu ulogu među glazbalima u Aragonskom kraljevstvu kao rezultat stranog (možda talijanskog) utjecaja.11
Opseg stilističkog utjecaja islamske kulture na domaću europsku glazbu tog vremena teško je procijeniti radi nedostatka dokumenata u Europi i radi nedostatka zapisane islamske srednjovjekovne glazbe, iako su arapski zapisi o glazbi tijekom srednjeg vijeka relativno obilni. Znanstvenici su skloni i upućeni u islamsku kulturu i znatnom utjecaju maurskih popijevki na romansku popijevku, dok su brojni zapadni povjesničari književnosti i glazbe to osporavali.
Zapadnjačko preuzimanje najviše cijenjenog glazbala muslimana i njegove konačne nadmoći i prevlasti u Europi neosporne su činjenice. Izgleda jedva zamislivo da europski glazbenici nisu naučili svirati glazbalo od saracenskih i maurskih učitelja – studij lutnje morao je u većini slučajeva trajati godinama – bez savladavanja i mnoštva permanentnog prisvajanja glazbenog stila i izvoditeljskih praksa njihovih učitelja. Koliko možemo utvrditi iz ikonografskih dokaza srednjovjekovna je muslimanska i kršćanska tehnika sviranja lutnje bila identična, kao i samo glazbalo dugo vremena nakon što su ga Europljani prigrlili.
Dapače, iznenađujućim zaokretom znanstvenici su sada neosporivo potvrdili da su srednjovjekovni arapski glazbenici pisali i pjevali njihove spjeve (pjesme) na prijašnje romanske melodije počevši od ranog 9. stoljeća i stvorili stil sasvim različit od onoga u Africi i Bagdadu.12 Prema tome utjecaji su vjerojatno bili obostrani skoro od početka. Upletenost tog otkrića počela se tek istraživati.
S engleskog iz knjige: Douglas Alton Smith, »A History of the Lute from Antiquity to the Renaissance«, Lute Society of America, 2002., preveo Antun Mrzlečki.