Među Muslimanima koji su razvili lutnju i predstavili ju na europskom kontinentu glazbalo je uživalo isti visoki status kao kitara u Grčkoj, iako muslimani lutnju nisu dovodili u svezu s poganskim bogovima. Arapi su, čini se, posvojili lutnju u ranom sedmom stoljeću od Perzijanaca, no glazbalo je vjerojatno porijeklom iz indijske kulture u području koje je sada Afganistan. Jedna važna nedavno objavljena znanstvena studija antičke Indijske glazbene ikonografije prikazuje brojna lutnjolika glazbala.
Porijeklo ovalne, kratkovrate lutnje, izrađene iz jednog komada drva, čije se izdubljeno tijelo sužuje prema vratu vjerojatno treba tražiti u području Gandahare (Kandahar) na početku tisućljeća. Moguće je da potječe iz nešto ranijeg razdoblja i da je razvijena u Srednjoj Aziji.[1]
U stoljeću nakon Muhamedove smrti lutnja je postala najprominentnije glazbalo u Arapskim zemljama. U desetom stoljeću piše Rasa’ il Ikhwan al-Safa’: najsavršenije glazbalo koje su antički učenjaci stvorili i najbolje koje su izumili jest glazbalo imenom ‘ud.[2] U 15. stoljeću, npr. glazbalo je u svijetu arapskog govornog područja bilo poznato kao »sultan glazbala« i kao »šah glazbala« kod Perzijanaca u »Natjecanju žičanih glazbala« turskog pjesnika Ahmadija iz ranog 15. stoljeća koji razmatra perzijsku kulturu.[3]
Najranija preživjela ilustracija lutnje ‘ud iz islamskog razdoblja jest freska iz oko 728. godine iz lovačke palače blizu Damaska sagrađena za kalifa Hišama ibn Abdalmalika. Ruševine palače Quasr al-Hayr bile su stoljećima ispod pustinjskog pijeska, koje je iskopao 1936. arheolog Daniel Schlumberger. Freska prikazuje dvoje instrumentalista, jedna je od njih sviračica lutnje nešto veća od stvarne veličine. Njezino glazbalo sasvim sliči perzijskim lutnjama iz sasanidskog razdoblja prije Islama.[4]
Lutnja je u arapskoj kulturi poprimila kombiniranu ulogu lire i monokorda (glazbalo s jednom žicom koje su primarno koristili teoretičari). Al-Kindi, prvi poznati pisac koji je na arapski preveo grčko-bizantinske glazbeno-teoretske izvore, nazvao je lutnju »glazbalo filozofa«, pri čemu je podrazumijevao Grke. Drugi su glazbalo označavali kao »najplemenitije glazbalo«. Al-Kindi i kasniji arapski pisci prilagodili su i propagirali među ostalim koncepte izvedene od Platona, Aristotela i Pitagore. Dok su se Platon i Aristotel pozivali na kitaru i liru, Arapi su se pozivali na lutnju; dok je Pitagora koristio monokord za prikazivanje glazbenih intervala, Arapi opet koriste lutnju za to. Al-Kindi je bio nesiguran o porijeklu lutnje, predlagao je kao moguće izumitelje Grke, Babilonce i Perzijance. Generaciju kasnije veliki Bagdadski lutnjist Išaq al-Mavsili i njegovi pristaše smatrali su da se lutnja svirala u antičkoj Grčkoj.[5]
U predislamskom razdoblju na Arapskom je poluotoku bilo poznato nekoliko žičanih glazbala kao mizhar, kiran barbat i muwattar. Mizhar je možda imao glasnjaču prije iz kože, nego li iz drva.[6] Glazbalo mizhar bilo je poznato u al-Hijazu na zapadnoj obali Arabije u šestom stoljeću. Pjesnik-trubadur Al-Nadr ibn al Harit († 624.), bratić i rival Muhameda navodno je donio lutnju u al-Hijaz iz al-Hire, koja je bila bliže Perzije i veće kulturno središte nego al-Hijaz. Lutnja je u Arabiji potom zauzela mjesto mizhara. S novim glazbalom došao je utjecaj perzijske ugodbe lutnje u kvartama (A d g c1), a glazbalo je također imalo pragove, arapski dasátin, što je posuđenica iz perzijskog. Doista, Arapi u predislamskoj dobi nazivali su samu lutnju ‘ud farisi (perzijska lutnja).[7]
Kod Arapa bila su poznata dva tipa lutnje: jedan sa širokim, okruglim tijelom i drvenom glasnjačom, drugi, glazbalo koje se sužava i u obliku kijače s glasnjačom iz kože ili drva.[8] Tako da je već u ranoj srednjovjekovnoj arapskoj kulturi postojala lutnja i proto-giterna bok uz bok.
Ime lutnje, al-‘ud (uobičajeno prevedeno kao »drvo«, ali što zapravo znači »drvo agave«) organolozi su uobičajeno svodili na njenu drvenu glasnjaču, nasuprot kožnatoj glasnjači. Kako god, taj nikad dokazan derivat nedavno je stavljen pod upitnik. Jedan prominentan arabist sasvim uvjerljivo sugerira da bi ‘ud jednostavno mogao biti arabizirana verzija perzijske riječi rud, što znači struna (žica), žičano glazbalo ili lutnja.[9] U svakom slučaju svi su europski jezici preuzeli ime al-‘ud, fonetski manje-više transformirano, kad je glazbalo stiglo na europski kontinent.
Većina Umayadskih kalifa, Muhamedovih nasljednika, voljeli su glazbu i konačno jedan od njih (Al-Walid II, vladao od 734. do 744.) i sam je svirao lutnju. Stari izvori izvješćuju da se na svim tim dvorovima uveliko pjevalo, a pjevalo se uobičajeno uz pratnju lutnje. Izvještaj iz jednog Umayadskog festivala prilikom hodočašća u Meku, otprilike između 705. i 715. godine spominje pedeset pjevačica s lutnjama iza zastora dok je čuvena Jamaila pjevala i svirala svoju lutnju ispred zastora.[10]
Značajno je da ovdje, kao i u drugim izvještajima o drugim glazbenim priredbama u Bagdadu, u maurskoj Španjolskoj i saracenskoj Siciliji pjevač i svirač lutnje bila žena. Tradicija vježbanja mladih ropkinja u vještini sviranja glazbala, pjevanja, pamćenja i pisanja poezije bila je dobro utemeljena u razdoblju Abasida. Dobro uvježbana pjevačica ili qaina bila je vrijedna mali imetak, a glavna qaina veliki imetak. Kalifi su ih, naravno, imali u velikom broju. Kasnije su ih sjevernoafrički kraljevi kupovali u Španjolskoj za cijenu od 1.000 do 10.000 magrebskih dinara, ovisno o njihovoj glazbenoj vještini i broju popijevki koje su znale.[11]
Jedan od kulturno najslavnijih i glazbeno najplodonosnijih dvorova bio je dvor Haruna al-Rašida (786.-809.) u Bagdadu, dvor proslavljen u čuvenoj priči iz Tisuću i jedne noći. Harun al-Rašid i njegovi nasljednici držali su si pjevače i glazbenike sa stalnom mjesečnom plaćom u njihovim palačama. Uobičajeno je svaki izvođač bio dužan pjevati ili svirati u određenom danu tjedna, ali i u drugim prigodama kada mu je to naredio vladar. Glazbena priredba na majlis (socijalno okupljanje) u vrijeme razdoblja Haruna al-Rašida izvodila se većinom vokalno. Zadaća instrumentalista bila je da prati pjevanje i svira preludije, interludije ili postludije. U nekim slučajevima svirali su instrumentalni oblik popijevki. Solo pjevač uobičajeno je pjevao ili uz svoju vlastitu pratnji ili ga je pratio svirač. Ud je bio glavno glazbalo za pratnju. Do tri pjevača pratila su jedan, dva ili tri al-‘uda (često i neko puhačko glazbalo ili udaraljke), izgleda da je to bila norma, dok je dokumentirano do trideset i više ropkinja koje su pjevale i pratile se na al-‘udu. Glazbeni stil izgleda da je uključivao tip imitacije ili heterofonije. Jedan je pjesnik opisao pjevanje nekog glavnog dvorskog pjevača:
»Kad je Abu Išaq pjevao, matani (gornja struna) mu je odgovorila.«[12]
Dvojica od Haruna al-Rašida najistaknutijih glazbenika bili su otac i sin Ibrahim († 804.) i Išaq al-Mawsili (†850.), obojica lutnjisti i pjevači. Kasnije su ovjekovječeni s njihovim kalifom u Pričama iz Tisuću i jedne noći. Kalif je zamolio Ibrahima i drugog glazbenika Ibn Jamia da sastave spis od sto popijevki dvorskog repertoara. Tih sto popijevki kasnije je postao temelj monumentalne Pjesmarice al-Isfahanija (897.-967.), jedno od najvažnijih djela arapske književnosti, koje je ujedno i kompendij tekstova popijevki i povijesti arapske kulture.[13] Ibrahim i Išaq al-Mawsili bili su glavni predstavnici klasičnog arapskog glazbenog stila u vrijeme stilističkog vrenja. Bili su posljednji glavni predstavnici starog, arapskog glazbenog stila, aspekti koji su očuvani stoljećima Ziryabovom ostavštinom u Španjolskoj i Sjevernoj Africi dugo nakon što su istisnuti na Bliskom Istoku.
Filozofija i konstrukcija rane lutnje
Utjecaj islamske kulture na srednjovjekovnu i renesansnu Europu bio je znatan, posebno na polju medicine, astronomije, filozofije i matematike, ali također i na polju glazbene teorije. U devetom i desetom stoljeću arapski su kalifi poticali na prevođenje grčkih knjiga na arapski jezik, osnivajući za to čak i posebne »Kuće tišine« samo za tu namjenu. Ali preuzimanje grčkog znanja nije se zbivalo bez preinaka i originalnog umovanja. Prvi niz originalnih islamskih filozofa i najveći prije al-Farabija bio je al-Kindi (oko 790. do 874.). Pet od njegovih rasprava o glazbenim subjektima su fragmentarno ili potpuno sačuvani.
Al-Kindijeva značajna rasprava Kompendij glazbe na skladanju nota i konstrukcija ‘uda reprezentativna je za arapsku glazbenu teoriju devetog stoljeća. Utjecajem neoplatonizma ona je djelomice pokušaj tumačenja lutnje mističnom i metafizičkom terminologijom. Prevoditelj jednog dijela rasprave sažeo je to riječima: »Svaka nota na struni lutnje ima svoj odnos prema modusu, ritmu i raspoloženju. One su redom spojene prostornim sferama, geografskim sferama, planetima, konstelacijama, horizontom i meridijanom, vjetrovima, dobima, mjesecima, danima, satima, elementima, raspoloženjem, razdobljima života, silama duše i tijela, radnjama, bojama, mirisima itd.«[14]
Bam (donja, najdublje ugođena struna) npr. predstavlja vodu, a zir (gornja struna) vatru. Strune se razlikuju i na drugi način, predstavljajući zimu i ljeto, starost i mladost, itd. Te raznolike asocijacije nastoje protumačiti harmoniju lutnje univerzalnom i ljudskom terminologijom i recipročno tumačiti čovjeka i svemir glazbenom terminologijom što se može današnjem čitatelju činiti neobično, ali se mora uzeti ozbiljno već zbog toga što su one zacijelo utjecale na oblikovanje i konstrukciju lutnje, a možda i na glazbeni stil. Al-Kindi piše: ..nema ničega u tom glazbalo što nije određeno posebnim razlogom, bilo filozofski, geometrijski, aritmetički ili astrološki.[15] Slična razmatranja dovela su do glavnih promjena u obrisu lutnje u kasnom 15. stoljeću.
Al-Kindijev Kompendij pruža također korisne praktične informacije ne samo kako se lutnja cijenila u dvorskim krugovima, nego i kako je bila građena i promišljena. On opisuje dimenzije i proporcije lutnje i njihove razloge; položaj pragova; ljestvicu; ugodbu lutnje; djelovanje tonova (npr. mala je terca melankolična, velika je terca odvažna); i zaključuje kratkim uputama kako se trzaju dvije strune istodobno i proizvode određeni intervali.
Konačno tri tehnike građe lutnje i izvedba koje al-Kindi opisuje koristili su još europski lutnjisti sedam stoljeća kasnije: pragovi koji postaju sve tanji prema tijelu lutnje vezani oko vrata, tehnika svirana »palac prema unutra« pri kojoj desni palac trza u dlan, a desni se kažiprst kreće kod trzanja iznad vrha palca; i scordature što uključuje preugodbu donje strune prema gore ili dolje ovisno o tonalitetu popijevke.
Rani islamski filozofi poznavali su čak i koncept tabulature za lutnju, dakako još u nerazvijenom obliku. Kod pretresanja hvataljke lutnje, obojica al-Kindi i al-Farabi predočuju svako sjecište, tj. križanje praga i strune različitim slovom arapske abecede. Njemačka tabulatura, koja se prvi put javlja oko 1475., koristi ista načela s jednostavnim dodatkom ritmičkih znakova iznad slova. Ta arapska notacija možda je i sama proizašla iz antičke grčke instrumentalne notacije, koja također koristi sustav slova za obilježavanje glazbenih tonova, a bila je namijenjena prikazati položaj prstiju na struni lire ili kitare. Kako god, jedan prominentan stručnjak za srednji vijek sugerira da prvobitno porijeklo te vrste notacije nije bila Grčka, nego srednja Azija, možda Fenicija [16].
Glazbalo koje opisuje al-Kindi ima duljinu od »36 spojenih prsta dobre debljine i mesnatih« ili tri pedlja. Duljina strune bila je 30 prstā, a širina lutnje 15 prstā. Kad se uzme mjera debljine prsta (2,032 cm) izvedena od starog Bagdadskog zakonitog lakta, tada al-Kindijeve mjere lutnje iznose 731,5 mm duljina i 609,6 mm duljina struna[17] (od sedla do konjića). Kako god, čak i u al-Kindijevo vrijeme nije bilo standardne lutnje. Al-Kindi piše: »Udi se razlikuju jedan od drugog u veličini, manjini, duljini, širini, dubini, u njihovim oblicima, kvaliteti, u sirovom stanju i u eleganciji podudaranja njihovih različitih dijelova među sobom.«[18]
Ta su glazbala vjerojatna građena za glasove različite visine otkada je lutnja bila glavno glazbalo za pratnju pjeva u arapskoj kulturi. Al-Kindi poučava svirača da ugodi donju strunu prema donjem tonu kojeg može pjevati i prema tom tonu da ugodi ostale strune.[19] Mnoge druge rasprave, uključujući one od najistaknutijih arapskih filozofa glazbe al-Farabija i Safi-al-Dina obrađuju također lutnju i njezinu veličinu.[20]
S obzirom da nijedna stara arapska lutnja nije preživjela, šest starih lutnja iz blisko srodne tradicije graditeljstva glazbala još postoje, većina je u originalnom stanju. Te japanske lutnje bive čuvaju se u carskoj riznici Šôsôin u Nari blizu Osake. Neka od tih glazbala bila su vlasništvo cara Šomua i darovane su riznici nakon njegove smrti 756., a druga glazbala pridodana su kolekciji iz jednog samostana 950. godine.[21]
Lutnja je rano stigla u Kinu, možda već u 5. stoljeću i kasnije donijeta u Japan.[22] Šôsôin bive znatno nalikuju ilustracijama lutnja iz muslimanske kulture od 9. do 12. stoljeća, uključujući i one s europskog kontinenta. Kod pregleda tih carskih japanskih glazbala kvalificiran graditelj lutnja vjerojatno će otkriti aspekte graditeljstva stare arapske i srednjovjekovne europske lutnje koji su do sada smatrani zauvijek izgubljenima. Bit ćemo možda iznenađeni koliko se mnogo starih vještina i dizajna može pronaći i koje se mogu danas usvojiti. Inače će povijest lutnje u kulturi Dalekog Istoka imati malo ili nikakve veze s njezinom poviješću u Europi i ostat će neistražena unatoč njezinom velikom zanimanju.
Članak s engleskog iz knjige »A History of the Lute from Antiquity to the Renaissance« , str. 7-10., autora Douglasa Altona Smitha, izd., The Lute Society of America, Inc., 2002. preveo: Antun Mrzlečki, Osijek, 2005.