I. Povijest nastanka
Predak trzalačkih glazbala bio je lovački luk. Od lovačkog luka s jednom tetivom do harfe u obliku luka (njem. Bogenharfe) s više tetiva samo je mali korak. No, ton te harfe u obliku luka bio je toliko slab da su se uskoro tražila sredstva za pojačanje tona. Stanovnici sredozemnih zemalja, već su vrlo rano upotrebljavali prazan oklop kornjače ili neku šuplju bundevu kao rezonantno tijelo. – Kornjačin oklop ima šest otvora (glava, rep, četiri noge). Nije potrebno mnogo domišljatosti za pronalaženje četiriju različitih varijacija kod kojih se u te otvore pričvrsti drvo luka ili četiri drva luka da bi se došlo do četiriju osnovnih oblika trzalačkih glazbala što prikazuju naše skice (ilustr. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7).
Narodi s područja Mezopotamije i ponajprije indijski narodi rado su koristili bundevu kao predmet. Umjesto kornjačina oklopa koristili bi cijelu ili pola šuplje bundeve, otvor bi zatvorili nekom životinjskom kožom, pričvrstili na polovicu bundeve neki štap (koplje) i … stvoren je praoblik tanbura, indijske suvremene lutnje!
Sve pretke današnjih trzalačkih glazbala još i danas nalazimo kod primitivnih plemena na svim kontinentima. Dok je za crnce ljuska kokosovog oraha dobrodošlo rezonantno tijelo za njihova glazbala, narodi južne i istočne Azije od davnine koriste bambus u različitim oblicima za izradu svojih glazbala.
Bilo bi neoprezno navesti neke godine koje označavaju početak ili prekretnicu u pretpovijesnom razvoju pretka naših trzalačkih glazbala. Već, kod »pronalaska« lukove harfe ovisni smo o nesigurnim pretpostavkama. Naznake najstarijeg spiljskog slikarstva u Europi potječu možda, već iz orinjasìjēna, najstarijeg razdoblja srednjeg kamenog doba ili miolitika (po mjestu Aurignac u Francuskoj, prije otprilike 80.000 godina). No, ni na jednoj od tih slika ne vidi se strijelac s lukom, a i oružje iz kremena i roga upućuje samo na udarna oružja s kojima se bode; klin i obična koplja, ni u kom slučaju na šiljke strelica. U nadolazećem razdoblju périgordiena izrađivali su se tanji šiljci iz kostiju ili roga koji bi se mogli koristiti kao šiljci harpuna ili koplje za bacanje. U završnom razdoblju solutréena i magdalénija u srednjoj Europi upitna je proizvodnja luka, jer su u to vrijeme u srednjoj Europi nedostajale potrebne vrste drveta. Tek u nadolazećem razdoblju azilijena, najmlađoj paleolitskoj kulturi, koje sa sobom donosi i nenadanu promjenu stila na području spiljskog slikarstva, tek ta umjetnost levanta koja je dosegla svoj vrhunac prije otprilike 10000 godina, prikazuje strijelce s lukovima. Time, naravno, nije rečeno da u toplijim krajevima sjeverne Afrike i prednje Azije nije, već bilo lovačkih lukova. Ni na jednoj se spiljskoj slici sa sigurnošću ne može prepoznati usni luk (njem. Mundbogen) za koji neki muzikolozi pretpostavljaju da postoje. Neki Afrikanci još i danas stavljaju kraj svoje lukove harfe u usta da bi tako bolje čuli tonove, no to ne znači da su prvi strijelci s lukovima u Europi također poznavali usni luk.
Kada, gdje i kako su nastali navedeni praoblici trzalačkih glazbala do sada se nije moglo utvrditi. Tek kulturni narodi zapadne Azije koji u četvrtom tisućljeću pr. Kr. istupaju iz sumraka pretpovijesti i svojim nam visokim stupnjem znanja i umijeća izmamljuju poštovanje bili su u stanju preoblikovati naivna, neumjetnička prirodna trzalačka glazbala u tehnički i umjetnički dobro izrađene harfe, lire, kitare i lutnje.
a) Lutnja i njezini tipovi
Budući da ćemo se ovdje baviti samo lutnjama i gitarama, kod pregleda povijesti trzalačkih glazbala proučit ćemo samo razvoj tih skupina glazbala. Preci te porodice glazbala su glazbala sa hvataljkom i sa strunama koje su se proizvoljno skraćivale, a prikazana su na ilustraciji 5 i 7. Izvorna imena »tipa kornjače« i »tipa bundeve« nisu nam poznata. Tek kada su oba oblika bila podređena oplemenjivanju nastala su oba imena al’-oud (arapski) i tanbur (indijski). Arapi su već, kao i Sumerani, upotrebljavali drvo za izradu glazbala te su ga, stoga, i nazvali al’ud (ud = drvo), dakle, glazbalo iz drveta. Portugalska riječ za al’ud = alaude u sredozemnom je području ubrzo proizvela etimologiju riječi laud, laute, luth, liuto, leut, lutnja. Indijsko-perzijsko-kurdska oznaka tanbur (tambur, tembur, tunbur) koja još i danas živi u imenima mnogih istočnih glazbala tog oblika (grčki tanbura; hrvatski tambura i tamburica) nastala je iz prastare riječi pandur. Kod preoblikovanja tog imena radi se o takozvanoj metatezi (preinačavanju, naročito slogova u riječi kao npr. namastir umjesto manastir). Mađarska tanburika je citra! – Ovdje se vidi kako je nesigurno zaključivati iz imena nekog glazbala na njegov oblik i pripadnost porodici.
Premda riječi tanbur i lutnja imaju isto pravo na izvornost u organologiji (znanosti o glazbalima) se razvilo shvaćanje da se ovakav tip glazbala s hvataljkom, čije je tijelo čvrsto povezano s nosačem struna i čije se strune protežu paralelno prema glasnjači glazbala naziva lutnja. U nastavku će se preci sadašnjih lutnja, gitare i cistere također označavati »lutnjama« kao i različite vrste tanbura prednje Azije, južnoslavenske vrste tamburica, kineska p’ip’a, vrste san hsien i gekin, japanske vrste biwe i samisen, marokanski gnibri i mnoga slična glazbala egzotičnih naroda.
Porodica lutnja dijeli se na dvije skupine: 1. kopljaste lutnje (njem. Spießlauten), 2. vratne lutnje (njem. Halslauten).
Kopljaste lutnje (njem. Spießlauten)
Obilježava ih drveni štap ili koplje koje cijelom svojom duljinom prolazi kroz glazbalo.
Vratne lutnje (njem. Halslauten)
Obilježava ih koplje ili štap koje ne prolazi kroz tijelo, nego je pričvršćeno na njemu.
Kopljaste lutnje i vratne lutnje dijele se prema obliku i načinu izrade njihovih tijela na dvije skupine; na lutnje sa tijelima u obliku ljuske i na tijela u obliku škrinje. One se pak dijele na mnoge podskupine:
1. Ljuskasto-kopljaste lutnje (njem. Schalen-Spießlauten), 2. škrinjasto-kopljaste lutnje (njem. Kasten-Spießlauten), 3. ljuskasto-vratne lutnje (njem. Schalen-Halslauten), 4. škrinjasto-vratne lutnje (njem. Kasten-Halslauten).
Ljuskasto-kopljaste lutnje zastupljene su starim prednjoazijskim i staroegipatskim lutnjama kao, npr. lutnje na ilustracijama 8 i 22.
Škrinjasto-kopljaste lutnje mogu se podijeliti na glazbala čije je tijelo škrinja s glasnjačom u obliku trapeza kao, npr. rebab esh-sha’er (fidula pjesnika) kod Egipćana i na glazbala čije tijelo ima cilindričan oblik kao staroindijski ravanastron (ilustr. 11), američki benđo (ilustr. 85) i kineski san hsian (ilustr. 14). Dva posljednja glazbala označavaju se i kao kopljaste lutnje s bočnicama (njem. Spieß-Zargenlauten).
Ljuskasto-vratne lutnje u užem su smislu lutnje, npr. lutnja s prelomljenim vratom, teorba, mandola, mandolina itd. i glazbala tipa tanbura.
Škrinjasto-vratne lutnje su glazbala s bočnicama, ovdje ubrajamo: stare koptske lutnje (ilustr.. 28), gitare i cistere u njihovim starim i novim oblicima, porodicu različitih gudačkih glazbala s bočnicama, dakle gambe, violine i sl.
b) Lutnja na istoku
Nakon ovog izleta u teoriju okrenut ćemo se povijesnom pregledu.
Kao što je, već rečeno kod određivanja starosti pretpovijesnih i povijesnih događaja godina mora se biti vrlo oprezan. Neka to opravda jedan primjer.
Za trenutak osnivanja prvoga kraljevstva u Egiptu u vrijeme kralja Menesa I. znameniti je egiptolog J. F. Champollion odredio na godinu 5867. pr. Kr. Tijekom sto godina ova godina se ovako mijenjala: Lesueur 5775, Bökh 5702, Unger 5613, Mariette 5004, Brugsch 4455, Lauth 4157, Chabas 4000, Lepsius 3892, Bunsen 3623, Ed. Meyer 3180, Wilkinson 2320, Palmer 2224. Istraživanje najnovijeg vremena navodi godinu 2900. pr. Kr. Kod navoda starosti kod drugih kultura je slično.
Kada je Sir Leonard Woolley godine 1928. kod otkrića najstarijih sumerskih grobova kraljeva u Uru (na donjem Eufratu) otvorio grob kraljice Šub-ad, među zaklanim dvoranima, poslugom i tjelesnom stražom »u čast kraljice« pronašao je i kraljičinog svirača harfe. Njegove su ručne kosti obuhvaćale skupocjenu harfu, ukrašenu intarzijama. Ta jedanestžična kutna harfa (njem. Winkelharfe) najstarije je zanatski uzorno izrađeno trzalačko glazbalo s tehničkim pomagalima. Ovdje je pronađeno ono što je oslikano na diorit-vazi koja je pronađena sto godina prije u južnom Babilonu, u Bismayi. Kutna harfa iz Ura i diorit-vaza iz Bismaye potječu otprilike iz vremena 2500. godine pr. Kr. Možemo utvrditi da su se kod trzalačkih glazbala osnovni oblici harfa, lira i kitara podredili oplemenjivanju i tehničkom oblikovanju. S tim se glazbalima moglo pratiti pjevanje i melodija puhačkih glazbala. Da bi se na trzalačkim glazbalima mogla svirati melodija morala su se izumiti glazbala kod kojih se skraćivanjem trzane ili udarane strune mogla promijeniti visina tona. Sasvim je dosljedno, dakle, da se glazbala tipa lutnje tek nešto kasnije pojavljuju. Njemačko društvo Orient-Gesellschaft iskopalo je godine 1912./1913. u Uruku (hebrejski Ereh, danas Warka) ogromnu zbirku glinenih pločica. Na jednoj od tih glinenih pločica oslikan je svirač lutnje. Budući da glinene pločice potječu otprilike iz vremena oko 2400. godine pr. Kr., ovdje se radilo o najstarijem prikazu lutnje. Kod usporedbe s tjelesnim mjerama oslikanog svirača ta je lutnja u stvarnosti morala imati ovalno tijelo duljine otprilike od 20 cm, širine od 16 do 18 cm i vrata od oko 70 cm duljine. Amerikanci Hilprecht, Peters, Hayne i Fisher koji su 1888. do 1900. godine kopali u Nippuru (danas Niffer) među ruševinama hrama Bel pronašli su glinenu krhotinu na kojoj je prikazana pastirica s lutnjom. Lutnja je nešto manja od prve navedene, prema tjelesnim mjerama pastirice morala je imati rezonantno tijelo od 17 cm i vrat duljine 53 cm. Glinene pločice mogle bi potjecati iz vremena oko 2100. godine pr. Kr
Otprilike godine 2600. pr. Kr. Sumerane su polako potisnuli i asimilirali Akadijci. Nakon toga u Mezopotamiji su nastale visoko razvijene države: Babilonija i Asirija. Glazbeni je život u tim zemljama procvao. Slike iz tog vremena prikazuju nam kutne harfe, lire, kitare, citare i dugovratne lutnje razvijenijih oblika. Može se pretpostaviti da se istraživanje akustičkih zakona i njihova primjena na razvoj tehnike glazbala uglavnom može zahvaliti Sumeranima i Akadijcima. Iz Mezopotamije su saznanja o izradi trzalačkih glazbala prenesena na sjever Irancima, sjeverozapad Hetitima i Aramejcima, na zapad Hiksima tako da je lutnja u obliku sumerske dugovratne lutnje kod tih naroda bila poznata, već oko 1700. godine pr. Kr. (sl. 8).
Sumerska dugovratna lutnja imala je jednu do dvije strune bez napinjača (čivija), a svirala se trzalicom, vjerojatno 10 do 20 cm dugim štapićem iz kosti. Trzalica je bila pričvršćena prilično dugom niti na donjem kraju vrata. Rezonantno tijelo bilo je plosnato, ovalno, u obliku mandule ili kruške očito izrezbareno iz jednog komada. Je li korpus bio iz ljuske ili je imao bočnice, ne da se razabrati iz tih nekoliko slika. O načinu pričvršćivanja struna nema točnih istraživačkih rezultata, no, po visećim resama gornjih krajeva struna vidi se da su se strune sumerske lutnje pričvršćivale na isti način kao i kasnije kod Egipćana. Kako su se strune dolje pričvršćivale ne može se vidjeti.
Sir Leonard Wooley, pronalazač najstarijih kraljevskih grobova iz Ura, uspio je odgonetnuti najstariju povijest carstva Hetita. Nakon što je 1938./1939. u hetitskom području (u srednjoj i južnoj Maloj Aziji) stekao nove spoznaje kod svojih je istraživanja otvorio 1946./1947. grob prvog hetitskog kralja Yarim-Lima (oko 1900. pr. Kr.) u Alakhu (danas Atchana kod Aleppa). Prvi prikazi na kojima su prikazani hetitski svirači lutnje potječu tek iz vremena oko 1400. pr. Kr. To su kameni reljefi iz Hüyüka (Üyük) kod Alaca (Aladja) i Ogazköy u području donjeg Halyija (danas Kisil Irmak) na kojima je posebno upadljiv čudnovati prikaz lutnje (sl. 9). Opažaju se dvije posebnosti: 1. korpus nema uobičajeni sumerski obris, nego oblik koji podsjeća na gitaru. Ostaje problematično može li se iz tog oblika obrisa uputiti na korpus s bočnicama u današnjem smislu. 2. Na vratu je hvataljka koja preko korpusa seže na donji kraj glazbala. Taj oblik hvataljke do sada se nije mogao vidjeti ni na jednom hetitskom prikazu! Ukoliko bi se ovdje radilo o »modernom« korpusu s bočnicama kod kojeg je vrat s hvataljkom pričvršćen na korpusu, tada bi se to glazabalo škrinjasto-vratna lutnja pojavilo tek 2000 godina kasnije! Da su Hetiti kod izrade lutnje išli svojim putom dokazuje još jedan drugi prikaz koji prikazuje obris tijela u obliku trapeza, sličan današnjem korpusu balalajke (sl. 10).
Kada su Hiksi koji su živjeli zapadno od babilonsko-asirskog područja oko godine 1700. pr. Kr. započeli osvajanje prema Egiptu dugovratna lutnja je bila kod njihovih vojnika vrlo omiljena. Za vrijeme gotovo stopedestogodišnje vladavine Hiksa u Egiptu lutnja je oduševljeno prihvaćena. Kada su Egipćani mrske podjarmljivače otjerali iznova u sirijsku pustinju, kao sjećanje na njih ostao je konj, borbena kola i lutnja!
Najstariji egipatski prikazi na kojima je prikazan glazbeni život starog Egipta su reljefi iz grobova Saqquare (Seragnum) iz razdoblja kada su sagrađene velike piramide (Staro carstvo: 2500.-2300. pr. Kr.). Te slike prikazuju kao i slike iz međukraljevstva i Srednjeg kraljevstva (npr. čuvene slike i reljefi iz vremena Senostrisa I. 1980. do 1935. pr. Kr.) samo svirače frule i svirače lučne harfe. Lutnja, lira i kitara nedostaju! Tek su Hiksi donijeli lutnju u Egipat, kao što smo utvrdili. Tamo se zvala nefer ili nofre i izrađivala se u različitim veličinama. Profesionalni glazbenici upotrebljavali su veliku, do 120 cm dugu, prilično tešku, trostrunu lutnju s dugoljastim korpusom duljine od 35 do 40 cm i 12 do 18 cm širine. Plesačice i pjevačice upotrebljavale su dva mala tipa lutnji. Na jednoj tebenskoj zidnoj slici iz vremena XVII. dinastije (1555.-1335.) dobro se vide oba tipa. Kod jedne lutnje je dugoljasti korpus otprilike 35 cm, vrat oko 50 cm, a kod drugog glazbala ovalni je korpus oko 20 cm, a vrat oko 65 cm. Na drugim slikama i reljefima vide se i lutnje s korpusom od 18 cm, a vratom od 85 cm (sl. 17, 18). Među lutnjama tog vremena nalaze se ponekad i primjerci sa zaobljenim djelovima, slični obliku gitare, npr. na nadgrobnim slikama iz vremena Tutmozisa III. (1504.-1450. pr. Kr.) u Šeh Abd el Qurnahu. Najveće iznenađenje doživjela je jedna američka misija koja je otkrila grob čuvenog egipatskog glazbenika Harmozisa koji je živio oko godine 1500. pr. Kr. i tamo pronašla njegovu lutnju u dobrom stanju! Rezonantno tijelo je, kao i kod svih egipatskih korpusa lutnji, izrezbareno iz jednog komada drva, oko 38 cm duljine i samo 17 cm širine. Gornji dio koplja (vrat) koji je istovremeno služio kao hvataljka nije plosnat, nego okrugao. Prema našem današnjem shvaćanju hvatanje na tom vratu bilo je prilično neudobno. Taj je vrat duljine oko 65 cm, a cjelokupna duljina glazbala je oko 103 cm. Glasnjača je od životinjske kože pričvršćena čavlima na rubu korpusa. Donji dio vrata (koplja) umetnut je kroz glasnjaču od životinjske kože da se tri puta pojavljuje na površini (vidljivo na shematskom prikazu slika 17 i 18). Na Harmozisovoj lutnji nalazile su se i izvorne crijevne strune tako da se moglo utvrditi način pričvršćivanja na gornjem i donjem kraju. Kao što se vidi ni egipatska ni sumerska lutnja nemaju napinjače (čivije). Strune su se pričvršćivale na gornjem kraju vrata vidljivo na slikama 17 i 18. Da bi bilo zajamčeno slobodno titranje struna, na gornjem kraju nalazilo se ukošeno sedlo na hvataljci (ispod struna). Na donjem kraju su se protezale strune preko neke vrste konjića ili žičnjaka na čijem je kraju bio izrezbaren čepić za pričvršćivanje struna. Konjić se mogao odozdo staviti u vrat (koplje) kao što se vidi na slici. Konstrukcija tog konjića se tijekom stoljeća stalno mijenjala. Na slici ispod konjića je naznačen pomični panjić za ugađanje. Micanjem tog panjića mogla se promijeniti napetost struna; a lutnju »ugoditi«. Na vratu Harmozisove lutnje nema nikakvih obilježja neke menzure u današnjem smislu. Na mnogim se slikama tog vremena mogu vidjeti hvataljke s rasporedom menzure. Najprikladnija slika za glazbeno-teoretska istraživanja zidna je slika iz »groba noći« iz vremena oko 1450. pr. Kr. Ni na toj slici nije moguć točan proračun egipatske ljestvice. Kao i sumerske lutnje tako i egipatske imaju niz zvučnih otvora. Već, prema obliku i veličini glasnjače ima ih četiri do osam, većinom šest.
U vrijeme novog kraljevstva (1555.-1090. pr. Kr.) egipatski je orkestar obogaćen židovskim glazbalima kinor (potomak lire) i nevel (vrsta harfe). U porodici lutnja pojavljuju se novi oblici. Iz vremena 1200. do 1000. pr. Kr. potječe nekoliko slika i plastika na kojima su prikazane kratkovratne lutnje. Mala plastika u kairskom muzeju ima kruškoliki korpus, a gornji kraj vrata je savijen unatrag. Ovdje vidimo preteču lutnje s prelomljenim vratom. Ovo glazbalo, naravno, nema napinjače. U odnosu prema veličini glazbenice korpus bi mogao iznositi oko 40 cm, a vrat 12 cm. Drugi kipić u kairskom muzeju pokazuje glazbenika sa sličnom kratkovratnom lutnjom. Glazbalo bi u odnosu na veličinu glazbenika moglo iznositi otprilike 36 cm za korpus i 16 cm za duljinu vrata. Ovdje se na unatrag ukošenoj glavi vrata ne mogu prepoznati nikakvi detalji. Ilustracija 20 pruža shematski prikaz takve kratkovratne lutnje. Očito je kratkovratna lutnja egipatski izum. Gravure na plastikama i slikovni prikazi takvih kratkovratnih lutnja daju naslutiti da je na glasnjači, hvataljka sezala blizu konjića. Možda su ta glazbala već imala drvene glasnjače. Budući da korpus postupno prelazi u kratki vrat nije potreban kao ni koplje te se mogu izrezbariti iz jednog komada, kao što je to slučaj kod malih lutnja pronađenih u grobovima tog vremena, što shematski prikazuje ilustracija 21. Glasnjača je kod tih glazbala, nasuprot gore navedenim kratkovratnim lutnjama, bila od životinjske kože. Može se pretpostaviti da se kod te »piccolo-lutnje« radilo o glazbalu nižeg sloja pučanstva, prosjaka, lakrdijaša ili djece. U svakom slučaju sigurno je da razvoj od izvorne ljuskasto-kopljaste lutnje (njem. Schalenspießlaute) prema ljuskasto-vratnoj lutnji (njem. Schalenhalslaute) bio završen prije početka vladavine stranih vladara (945. pr. Kr.). Otprilike u isto vrijeme kada su u Egiptu nastale kratkovratne lutnje u Perziji, zapadnom i istočnom Turkestanu preoblikovala se sumerska ljuskasto-kopljasta lutnja. Očito su tamo prevladali indijski utjecaji. Prastara indijska glazbala ravanastron i slična dali su možda poticaj za preoblikovanje sumerske ljuskasto-kopljaste lutnje u turkestansku škrinjasto-kopljastu lutnju (njem. Kastenspießlaute) čiji se oblik, zatim, udomio u istočnoazijskim zemljama i danas je u oplemenjenim oblicima u upotrebi.
Zanimljivo je usporediti tijek razvoja egipatskih lutnja s razvojem ravanastrona koji vodi prema kineskoj yüeh k’in (mjesečevoj lutnji). Egipatski niz (sl. 17 do 20) vodi od ljustasto-kopljaste lutnje povećavanjem korpusa i skraćivanjem vrata prema kratkovratnoj lutnji, izrađenoj iz jednog komada drveta. Poveznica je mala ljuskasto-vratna lutnja (sl. 21). Razvojni niz ravanastrona (sl. 11) sve do mjesečeve lutnje pokazuje sličan razvojni put u Egiptu. Ovdje niz započinje sa škrinjasto-kopljastom lutnjom (njem. Kastenspießlaute). Škrinja je u tom slučaju okruglo tijelo s bočnicama u obliku bubnja. Kod ravanastrona se korpus sastoji iz jednog komada drva sikomore (divlje egipatske smokve). Jedna strana tog bubnja presvučena je životinjskom kožom, a druga je otvorena. Štap (vrat) prolazi poprečno kroz bubanj, a iza gornjeg kraja ima dva napinjača. Na tim su napinjačima pričvršćene strune. Prelaze preko konjića koji je na koži bubnja, tj. glasnjači, prema donjem kraju štapa koji izlazi van. Premda je cijeli »aparat« začuđujuće jednostavan, on ipak sadrži jedan dio kojeg se ni pametni Sumerani ni Egipćani nisu sjetili; napinjače! To je značajno, jer su u prednjoj Aziji i Egiptu harfe imale napinjače.
Oko godine 500. pr. Kr. u Turkestanu su se, već izrađivale lutnje čiji su korpusi bili zanatski izrađeni iz okruglih ili uglatih rezonantnih tijela. Ovdje su vjerojatno i nastala prva napinjala (čivijišta). Zvučna tijela su bila zatvorena u obliku bubnja ili škrinje sa obje strane. Umjesto životinjske kože kasnije se za glasnjaču i podnicu upotrebljavalo drvo (sl. 12, kopuz, sl. 13. dutar, oba iz Turkestana).
Pogranični istočni mongolski narodi preuzeli su turkestanske oblike lutnje. Kineska san hsien jedva se razlikuje od svojih turkestanskih uzora. Kinezi su na početku glasnjače izrađivali od životinjske kože, a kasnije češće iz drva. Budući da vrat (štap) san hsiena prolazi kroz korpus sa bočnicama, ta je lutnja unatoč svom »kultiviranom« izgledu ista kao i njezin predak ravanastron škrinjasto-kopljasta lutnja (njem. Kastenspießlaute), ili točnije kopljasta lutnja s bočnicama (njem. Zargenspießlaute). Daljnji razvoj prema škrinjasto-vratnoj lutnji (njem. Kastenhalslute) odvijao se prvo kod yüeh k’in (mjesečeve lutnje), zvane u Japanu gekin. Kod nje je vrat postavljen na plosnat korpus u obliku bubnja kao i kod moderne gitare.
Glasnjača i podnica (dno) izrađene su od vrlo laganog drveta paulownia imperialis. Napinjalo (čivijište) je većinom oblikovano vrlo samovoljno. Strune su se u Turkestanu, zemlji jahača, izrađivale od konjske dlake (danas iz crijeva ili čelika), a u Kini od početka do danas od svile. Znatno je da su turkestanske lutnje kod naroda istočne Azije uvedene tek u vrijeme procvata konfucijanizma (200. pr. Kr.); prvo turkestanska lutnja s bočnicama, zatim perzijska ljuskasta lutnja. Prije toga su u Aziji postojale samo frule, citre i zvučni kameni (preteče zvona) kao glazbala za pratnju pjeva (sl. 16).
Vratimo se natrag u Egipat! – Već, za vrijeme 18. dinastije (1550. do 1305. pr. Kr.) izrađivale su se ljuskaste lutnje čiji je korpus postupno prelazio u vrat ili koplje (štap). (sl. 21). Često štap nije sezao do donjeg kraja korpusa tako da žičnjak nije bio na donjem kraju glazbala, nego dalje gore kao što se vidi na slici 19. U takvim je slučajevima koplje ili štap moralo dobiti oslonac i pomoć dviju poprečnih gredica ispod glasnjače (vidi sl. 22). Prikazana lutnja potječe iz vremena 18. dinastije, a čuva se u Egipatskom muzeju u Berlinu. Ako se kod te vrste lutnje makne štap ili koplje, a cijelo se zvučno tijelo prekrije daskom, na kraju vrata ako se postavi glava, onda se pred sobom ima glazbalo koje se izrađivalo u Egiptu u aleksandrijskom i ptolomejskom razdoblju (300. do 30. pr. Kr.). Jedna statua od terakote iz tog vremena prikazuje Erosa kako svira lutnju. Njegova bi lutnja prema njegovim tjelesnim mjerama mogla iznositi oko 72 cm duljine i 13 cm širine. Ilustracija 23 prikazuje skicu tog glazbala. Da se ne radi o kopljastoj lutnji, vidljivo je po trima zvučnim otvorima. Moguće je da su ljuska i vrat izrađeni iz jednog komada. Na vratu je hvataljka na kojoj se jasno vide pragovi. Glasnjača bi mogla biti od drveta.
Sličan oblik lutnje bio je u isto vrijeme poznat i u Feniciji. Tamo je glazbalo bilo kraće i šire.
U Perziji su se za vrijeme vladavine Sasanida (226. do 640. n. Kr.) razvila dva potpuno različita tipa lutnje: kratkovratna lutnja i dugovratni tip tanbura.
1. Kratkovratne lutnje. Vitki egipatski oblik lutnje iz aleksandrijsko-ptolomejskog razdoblja, kao i široki oblik feničanske lutnje razvijali su se u carstvu Sasanida. Nastao je vitki mizhar (sl. 24) i široki barbat (bahlabad, fahlid), (sl. 25). Oba tipa korpusa postupno prelaze u vrat tako da se mora pretpostaviti kako su se glazbala izrađivala isto kao i njihovi preci u Egiptu i Feniciji iz jednog komada drveta. Novosti kod tih tipova lutnja su: 1. prelomljeni vrat, 2. napinjači sa strane.
Ilustracije 24 i 25 prikazuju trostruni mizhar i četverostruni barbat na vazama sasanidskog posuđa. Napinjači i napinjalo podsjećaju na oblike turkestanskih lutnja s bočnicama (sl. 12 i 13) i na različite promjene oblika do danas.
U postsasanidskom vremenu Arapi su iz mizhara i barbata stvorili praoblik današnje lutnje, ud (el aoud, al’ud, l’e’oud, eu oud), (sl. 27). No, razvojni put nije tako linearan kao što bi se pomislilo. Mizhar, barbat i ud preneseni su preko Turkestana u istočnu Aziju. U Kini se u vrijeme dinastije Han (206 pr. Kr. do 220. n. Kr) pojavljuje tip barbata kao prvi kineski oblik lutnje. Danas je općenito u upotrebi kao p’i-p’a (u Japanu kao biwa) nakon što je ubrzo preuzela prelomljeni vrat (sl. 16). Manji suvremenik uda je rebek. Kao rebek kod Indijaca (rabana, rebana, repab), on je gudačko glazbalo i istovremeno predak naše violine.
2. Dugovratne lutnje. Od sumerske ljuskasto-kopljaste lutnje u zemljama prednjeg Istoka, postupno, se razvila ljuskasto-vratna lutnja (njem. Schalenhalslaute). Nastala je razgranata porodica vrsti tanbura. Razvoj pojedinih tipova tanbura vremenski i lokalno je vrlo različit. Tambura (tanbur) u Indiji, jednostruni kopuz i dvostruni dutar u Turkestanu, trostruni sitar (cetâr) u Perziji, vjerojatno su najstariji predstavnici tipa tanbura. Na Balkanu je kasnije nastala porodica tamburica, u Rusiji prvotno porodica domra, a zatim porodica balalaika.
c) Gitara i lutnja na putu za zapad
Ponovno moramo u Egipat. U ruševinama koptskih samostana u Egiptu do sada je pronađeno četiri čudnovata glazbala. Tri su oslikana u [16] sv. 5., Sp. 174 i 176 te sv. 8., Sp. 346, a četvrto se nalazi u muzeju Metropolitan u New Yorku. Glazbala potječu iz 4. do 8. stoljeća n. Kr. (vidi sl. 28, 29). Prijatelji gitare se vesele ilustracijama misleći da su prikazane najstarije gitare! No, još mnogo toga nedostaje što se iziskuje od gitare u današnjem smislu.
Tek kada su Arapi osvajajući Afriku uništili carstvo Sasanida godine 640. godine u Egipat su donijeli godine 642. rebek, tanbur i ud (lutnju). Za pretpostaviti je da su glazbeno visoko obrazovani, muslimanski Arapi sa sobom donijeli koptske gitare, ud, rebek i tanbur u zemlje koje su zaposjeli i tamo ih uveli i kultivirali. O razvoju lutnje izvješćuje leksikon »Musikalisches Convesationslexicon« Hermanna Mendela, Berlin, 1880. do 1883., sv. 3 pod natuknicom »El Aoud« (lutnja) tako dobro da doslovno navodimo: »Toliko se daje sa sigurnošću pretpostaviti da je arapska lutnja nacionalna tvorevina starog glazbala Asiraca i Egipćana čiji se izum, tj. savršena konstrukcija gdje se stalno njeguje u arapskim glazbenim krugovima pripisuje arapskom znanstveniku Ibn Šahnu, filozofu Maniju (ili Maniheju) koji je živio oko 270. n. Kr. i po kojemu je prozvana sekta manihejaca. Najranije opsežne opise al uda pružili su El Kindi († 862. n. Kr.) i El Fârâbi († 950. n. Kr.) …« Iz toga se vidi da je ud u svojem najstarijem obliku imao četiri strune, a da je hvataljka imala samo četiri praga. Tim se glazbalom moglo proizvoditi 20 tonova koji su odgovarali dijatonskom nizu. Kasnije je hvataljka dobila sedam pragova pri čemu su se mogli prikazati svi manji intervali perzijskog glazbenog sustava. Kada se četirima strunama pridodala i peta te je stvoren al’ud koji se i danas koristi (doduše bez pragova).
U bitci kod Xerres de la Frontera (južna Španjolska) godine 711. pobijedili su Arapi i osvojili time najveći dio Pirinejskog poluotoka. Cordoba je postala glavni grad samostalnog arapskog (maurskog) kraljevstva. Ovdje je došlo do procvata arapske umjetnosti i znanosti. U 8. i 9. stoljeću u Španjolskoj se sa sigurnošću može pretpostaviti postojanje različitih tipova lutnji. U Španjolskoj i južnoj Italiji su se kultivirale ne samo različite sasanidske kratkovratne lutnje i arapski al’ud, nego i rebek i dugovratni tipovi tanbura.
Merovinškom i karolinškom knjižnom slikarstvu zahvaljujemo što smo donekle informirani o obliku lutnje iz 8., 9. i 10 stoljeća. Crkvene pjesmarice, psaltiri i knjige Evanđelja tog vremena sadrže brojne minijaturne slike na kojima su prikazani glazbenici sa svojim glazbalima. Sljedeće skice (ilustr. 30, 31, 32, 33, 34) temelje se na tim minijaturama. Prikazano je samo toliko koliko se može raspoznati na minijaturama, stoga, često nedostaju važni dijelovi skiciranih glazbala.
Ilustracija 30 prikazuje lutnju koja je oslikana na koricama knjige od bjelokosti, dar koji je Karlo Veliki poklonio godine 790. tadašnjem papi Hadrijanu I. Ilustracija 31 prikazuje lutnju koja je reproducirana na Lothar-psaltiru (840.). U psaltiru iz Utrechta (860.) vide se tri čudnovato oblikovane lutnje. Da li prikaz napinjača na našoj skici (ilustr. 32) odgovara predodžbi slikara knjige, ostaje problematično. Oblik korpusa podsjeća na onaj sadašnje gitare u obliku grba (njem. Wappengitarre) U Zlatnom psaltiru iz St. Gallena (oko 900.) naslikan je tipičan predstavnik tipa tanbura (ilustr. 33). Psaltir iz Ivreje (oko 950.) prikazuje karakterističan oblik sasanidske lutnje. (ilustr. 34). Umjesto sasanidskog prelomljenog vrata ta lutnja ima napinjalo (čivijište) uobičajeno za ono vrijeme u srednjoj Europi.
Iz 10. stoljeća potječu minijature Španjolca Beatusa koje se čuvaju u knjižnici Biblioteca del Colegio de Santa Cruz u Valladoliu. Skice (ilustr. 35, 36, 37 i 38) pokazuju da su se u Španjolskoj izrađivali oblici al-uda, rebeka i tanbura. Čudnovati je oblik napinjala čija se stvarna izrada ne može sasvim jasno vidjeti. Svakako se pri tome ne radi o napinjalima na merovinško-karolinškim prikazima, ni o napinjalima prednjoazijskog načina izrade. Konjić na glasnjači al-uda na koji se strune zauzlaju, očito još nije preuzet. Glazbala pripadaju, dakle, u tom smislu pretečama cistera (citara). Vrste izrade korpusa na minijaturama ne može se raspoznati; jer nije moguće razlikovati korpus u obliku ljuske od onog sa bočnicama.
Prva točna saznanja o izradi lutnja pruža djelo »Cantigas de Santa Maria« koje je objavio Alfonso el Sabio od 1257. do 1275 godine, a čuva se u knjižnici čuvenog samostana San Lorenzo del Escorial. Ova vrlo opsežna zbirka pjesama sadrži brojne minijature na kojima su prikazana sva glazbala onog vremena.
Iz minijaturnih slika proizlazi da se arapski al-ud gotovo nepromijenjen udomio kao španjolski »laud« u Europi. Rebek se dalje razvio kao trzalačko i gudačko glazbalo. Jasno se vidi kako se iz porodice lutnja odvaja »quitarra«, tipično španjolsko nacionalno glazbalo. Ne može se sa sigurnošću utvrditi odakle potječe ime quitarra. Španjolska gitara svakako nema nikakve veze s potpuno drugačijom kitarom antike čije ime potječe iz kaldejskog jezika.
Kod Cantigasa jasno se daju prepoznati dva tipa gitare: 1. quitarra morisca, maurska gitara (morache) (ilustr. 39). 2. quitarra latina, latinska (rimska) gitara (ilustr. 40). Oba tipa imaju velik i dugi vrat. Korpusi su možda izdubljeni iz jednog komada drva; kod »morisce« u obliku plosnate polumandule, a kod »latine« u obliku plosnate kade. Korpus »latine« ima bočnice. Ilustracije 39 i 40 su skice prema reprodukcijama iz Cantigasa.
Jesu li se osam struna maurske gitare ugađale u parovima (unisono ili oktvirano) kao lutnje i gitare nadolazećeg vremena, to se ne može utvrditi. Upadljivo je: 1. veliko napinjalo, 2. cjelokupna veličina glazbala, 3. velika menzura (80 cm), 4. nedostatak pragova.
Četiri strune latinske gitare očito nisu bile u parovima. Napinjalo je po prirodi nešto manje, no menzura je veća, nego kod maurske gitare (85 cm). Na hvataljci se prvi puta na europskom tlu pojavljuju pragovi, i to cijeli niz! Budući da su na minijaturama napinjači (čivije) označeni samo velikim crnim točkama, moglo bi se raditi o napinjačima postavljenima naprijed ili nazad.
Dok lutnje na minijaturama iz 8., 9. i 10. stoljeća nemaju zvučni otvor ili imaju nekoliko manjih zvučnih otvora, quitarra morisca i quitarra latina imaju na sredini glasnjače jedan, prilično veliki zvučni otvor. Na Beatusovim minijaturama lutnja upadljivo je da njegove lutnje uopće nemaju zvučne otvore. No, nasuprot tomu važna je činjenica što Beatus već prikazuje jednu lutnju koja (osim čivijišta) sliči tipu quitarre iz minijatura Cantigasa (ilustr. 38).
Zbog njezine velike menzure lutnja označena kao quitarra mogla se možda uglavnom koristiti za basovsku pratnju pjesama. Da bi došla u obzir kao melodijsko glazbalo, oblik quitarre se morao smanjiti. U Cantigasima je već prikazan manji tip quitarre latina (ilustr. 41). Menzura je samo 55 cm. Korpus sa bočnicama ima kao i današnja gitara zaobljeni »struk«, a vrat je mnogo vitkiji. Hvataljka seže još nekoliko centimetara u glasnjaču tako da se prema potrebi može svirati daleko iznad oktave kao kod velike quitarre latine. Kod tog se glazbala radi o početnom obliku vihuele (starošpanjolski vielle, talijanski viola). Glazbalo se izrađivalo i bez zvučnog otvora kao vihuela de arco (vihuela svirana gudalom, arco) i time je jedno od preteča iz porodice fidula (viela). Vrsta vihuele svirane rukom (manus), tj. trzana zvala se vihuela de mano. Trzalačko glazbalo vihuela bila je nešto između lutnje i gitare. Glasnjača je bila plosnata, bočnice iste kao i kod današnje gitare, a podnica (dno) ispupčena te izrađena iz rebara sa ili bez tankih ukrasnih letvica (»žilica«). U Španjolskoj je vihuela preteča »klasične španjolske gitare«. Budući da se ispočetka svirala trzalicom (penola), zvala se prvotno vihuela de penola. U Italiji se ubrzo kopirala kao chitarra battente (zvana također viola napoletana) i tamo se održala do 18. stoljeća.
U zbirci Cantigas pojavljuje se prvi puta na europskom tlu tipičan sasanidski oblik lutnje (ilustr. 42) s konjićem na glasnjači. Glasnjača nema samo sasanidske zvučne otvore u obliku slova C, nego i središnji zvučni otvor al’-uda. Korpus prelazi postupno u vrat na čijem je kraju prelomljen vrat s napinjalom.
Na ilustraciji 43 vidimo shematski prikaz iz Cantigasa, lutnje tipa rebeka koja se svira s trzalicom. Nasuprot al’udu ta »rebek-lutnja« nema konjić na glasnjači kao ni žičnjak uobičajen kod većine španjolskih lutnja onog vremena, nego se strune vjerojatno pričvršćuju na gumbe ili klinove koji su umetnuti na donjem rubu korpusa..
Već, se u 10. stoljeću iz trzanog rebeka razvio gudani rebek (rubebe, rubeca, rubella, rebana) koji je kao i vihula de arco pripadao porodici fidula.
Vrlo je zanimljiva jedna ilustracija u Bibliji Karla Ćelavog (850.). Glazbalo koje svira ilustrirani glazbenik ima očito druge preteče od do sada razmotrenih lutnja. Ilustracija 44 prikazuje shematski prikaz te čudnovate lutnje.
U Irskoj i Engleskoj je u srednjem vijeku bilo rasprostranjeno glazbalo prikazano u Bibliji Karla Ćelavog. Na britanskom se otoku to glazbalo tijekom stoljeća u pojedinim krajevima zvalo: crot, crouth, crowd, cruit, cruth, crwh. Prvotno je ono bilo trzalačko glazbalo, a u 10. i 11. stoljeću preoblikovalo se u gudačko glazbalo i zadobilo konjić koji se vjerojatno postavio između obaju zvučnih otvora. Ilustracija 45 prikazuje shematski prikaz crwtha iz leksikona Brockhaus, 1929., sv. 4., str. 290. Kada su se kasnije izostavile obje potpore crwtha, time se izgubila sličnost sa antičkom kitarom, a iz crwtha je nastala preteča fidule. Prema tome, pored rebeka i vihuele pojavio se i treći predak fidule.
Zbog potpunosti ovdje će se razmotrit i suvremenik crwtha, lira, jer je analogija prema antičkoj kitari upadljiva. Ilustracija 46 reproducira shemu germanske lire, pronađene u alemanskim grobovima mjesta Oberflachta (u pokrajini Württemberg). Dok crwh utjelovljuje tip kitare, germanska lira iz Oberflachta izrazito je tip lire. Keltski bardi Irske prema rimskim su izvješćima, već 100 godina prije Krista pratili svoje pjevanje na »glazbalima sličnima liri«. Da li se pri tome radilo o trzanom crwthu ili o liri, teško je reći. Isto tako problematična je povijesno-razvojna veza između crwtha i kitare.
II. Razvoj pojedinih porodica lutnje
a) Klasične (tipične) lutnje
U Europi se tipična lutnja iz Španjolske rasprostranila u zemlje zapadne i srednje Europe, dok su Balkan i južna Rusija po prirodi upoznali lutnju iz prednje Azije.
O pratipu klasične lutnje, al-‘udu, dobro smo upoznati preko arapskih učenjaka El Kindija i El Farabija (9. i 10. stoljeće). Prema njihovim je izvještajima al-‘ud prvotno bio četverostrun u ugodbi d-g-c1-f1. El Farabi proširio je tonski opseg uvođenjem dodatne basovske strune na ugodu A-d-g-c1-f1. Broj pragova koji je prvotno iznosio 4, od 13. stoljeća nadalje 7, do 17. stoljeća povišen je na 10, a u 18. stoljeću na 12 (potpuno oko vrata omotani pragovi).
Korpus je imao oblik polovice kruške. Zaobljena strana imala je prvotno 7 do 9 rebara sa ili bez ukrasnih letvica (»žilica«) između rebara. Broj rebara polagano se povećavao do 37 u 18. stoljeću. Glasnjača je prvotno imala oblik mandule, zatim je prelazila u jajoliki oblik i konačno u kruškoliki oblik tako da je najšire mjesto glasnjače postupno išlo sve dublje od njene sredine do donje četvrtine. Konjić se kretao u obrnutom smjeru! Kod sasanidskih lutnja je bio smješten na donjoj osmini glasnjače, kod al’-uda na donjoj sedmini i šestini, pred kraj srednjeg vijeka, već je na petini, a danas se nalazi na četvrtini ili trećini glasnjače. Na glasnjači je na početku bilo više malih zvučnih otvora. Otvori u obliku slova C pojavljuju se u doba Sasanida, a Arapi su rebek i al’-ud opremili okruglim zvučnim otvorima ukrašenima umjetnički izrezbarenim rozetama. Prema muslimanskom ukusu zvučni otvori su se kasnije izrađivali većinom u obliku palmeta, tj. ukrasu u obliku palmina lista ili grančice (ilustr. 47). Egipćani su kod konstrukcije lutnje išli svojim putem. Kao u antičko doba oni su korpus i vrat rezbarili iz jednog komada drva (ilustr. 48). Na gornjem kraju glasnjače izrezbarili su rozetu, a donji kraj glasnjače sastojao se iz membrane prikovane čavlićima za rub korpusa.
Kada na našim ilustracijama promotrimo različite tipove lutnji antičke dobi i ranog srednjeg vijeka tada možemo dobro slijediti razvojne stadije vrata. Kod sasanidskih lutnja i lutnja tipa rebek vrat postupno izlazi iz korpusa. Je li al’-ud svoj postavljeni, vrat već zadobio u staroj domovini prednjoj Aziji ili tek u Španjolskoj, to se može teško utvrditi. Prelomljen vrat lutnje i napinjalo svakako su azijskog porijekla. Kod sasanidske lutnje kut prijeloma vrata iznosio je 70 do 80 stupnjeva, rebeka 80 do 90, a al-uda otprilike 50 stupnjeva. Dok se u prednjoj Aziji do danas zadržao kut prijeloma od otprilike 50 stupnjeva, europske lutnje do 18. stoljeća imaju kut prijeloma od 80 stupnjeva. Sažimajući ukratko još jednom razvojni tijek al’-uda i rebeka onda možemo ustvrditi: Za vrijeme vladavine Sasanida (226. do 640.) oba su glazbala zadobila svoj tipičan oblik, a lutnje tipa tanbura krenule su na svoj put prema Istoku. U vrijeme od pada Sasanidskog carstva do smrti El Farabija (950.) širenjem muslimanskog carstva al’-ud i rebek su zajedno s glazbalima tipa tanbura preneseni u Afriku i južnu Europu i tamo se proširili i dalje razvili.
U Europi su svi tipovi lutnja 8. i 9. stoljeća imali tri strune čija je ugodba bila vrlo različita ovisno o veličini glazbala. Četverostruni al’-ud očito se tek nakon 9. stoljeća udomio u Španjolskoj gdje se do 16. stoljeća, kao i u Francuskoj, razvio do šest struna. Šest struna bilo je ugođeno na G – c – f – a – d1– g1 ili A – d – g – h – e1– a1 i svirano trzalicom. Od 13. stoljeća nadalje u Španjolskoj i dijelom u Francuskoj prevladale su velike, vitke četverostrune, kasnije i šesteroparne lutnje. U Španjolskoj su se postupno pretvorile u gitare i krajem 16. stoljeća tamo gotovo sasvim potisnule lutnju. U Italiji su se takve lutnje razvile do šest pari struna, no tamo je također došlo do razdvajanja na lutnje i gitare. Francuska je u 16. stoljeću preuzela vodstvo u izradi lutnja.
Iz šesterostrunog vitkog oblika rebeka, prikazanog na kamenom reljefu kapitela (glavice stupa) iz 12. stoljeća, u benediktinskom samostanu u Clunyiju razvila se šire izrađena šesteroparna lutnja. Broj pojedinačnih struna porastao je od 11 (u 16. stoljeću) na 24 (u 17. st.). Kod 6-parne lutnje donja su tri para bila ugođena u oktavama, sljedeća dva unisono (jednozvučju), a gornja struna (takozvana chanterelle) pojedinačna ili jednostruka. Uobičajene ugodbe bile su: A – d – g – h – e1– a1; D – G- c – e – a – d1; D – F – c – f – a – d1; A – d – fis – a -cis1 – e1; A – d – g – b – d1 – f1. U 17. i 18. stoljeću uglavnom je vrijedila 11-parna ugodba prema Gaultieru: C – D – E – F – G – A – d – f – a – d1 – f1 sa sveukupno 21 strunom. Od C do A parovi struna bili su ugođeni u oktavama, od d do d1 unisono, f1 bila je pojedinačna ili jednostruka struna. U 18. stoljeću lutnju je u Francuskoj nadomjestila cistera i gitara.
U Njemačkoj je u 15. stoljeću prvotno bila uobičajena ugodba c – f – a – d1, a kasnije d – g – h – e1 – a1. Uskoro je lutnja postala šesterostruna. Kada je u 16. stoljeću ožičenje postalo parno, dakle, u parovima, ugađalo se na A – d – g – h – e1– a1. U 17. i 18. stoljeću bile su uobičajene različite ugodbe, većinom G – c – f – a – c1 – f1 ili A – d – f – a – d1 – f1, tri duboka para struna u oktavama, a tri sljedeća u unisonu, a gornja jednostruka ili pojedinačna, tako da je ožičenje, kao i u Francuskoj imalo 11 struna, ali i u Njemačkoj su se izrađivale velike lutnje s 21 do 24 pojedinačnih struna.
U balkanskim se zemljama i u južnoj Rusiji iz prednjoazijskih kratkovratnih lutnja razvila lutnja s debelim visećim trbuhom, sasvim kratkim i gotovo pravokutno prelomljenim vratom. Osam do deset struna, ugođenih po četirima skupinama (2-2-2-2 ili 2-3-2-3) pričvršćene su na konjiću koji je na donjoj petini glasnjače. Vrat nema pragove (sl. 49). Ova lutnja nosi različita imena u različitim zemljama: cobza, kobza, kobsa, copuz, koboz popuz – kod krimskih Tatara naziva se bzura.
U istočnoazijskim zemljama najvažniji su predstavnici kratkovratnih lutnja vrste pipe koje potječu od perzijskog mizhara i barbata, a imaju 2, 3, 4 ili 5 struna. Ilustracija 16 prikazuje takav peterostruni kineski oblik. Odgovarajuće glazbalo u Japanu je veća i šire izrađena biva, u Tibetu 2 do 3-struni pi-vang, a u Siamu peterostruni pin.
U mediteranskim se zemljama tijekom 16. i 17. stoljeća lutnja ponešto europeizirala. S vremenom je postala 7-parna (14 pojedinačnih struna) u ugodbi cis – fis – H – e – a – d – A, a svirala se trzalicom ili orlovim perom. Zatim se probila 4-parna arapska kuitra (sl. 47). U prednjem Orijentu i Alžiru ugođena je u kvartama, a u Maroku u kvintama. U Maroku i Tunisu upotrebljava se osim nje i dvostruni vitki gembri (gunibry), tipičan potomak rebeka koji se trza i gudi. U novije se vrijeme u afričkim i azijskim mediteranskim zemljama koristi 5-parni al’-ud čiji je oblik prilagođen klasičom arapskom al-udu. Isto kao i kuitra ova se lutnja svira bez pragova. U Egiptu i Alžiru je ugodba G – A – d – g – c1, u Maroku F – G – d – a – e1, u Iraku G – A – e – f – h1, a menzure iznose 59 do 62 cm.
a) Ime lutnja
Zanimljivo je o imenu lutnje provesti malo lingvističko razmatranje. Arapski izraz al’-ud znači »drvo« ili nešto »drveno«, dakle, predmet koji je od drveta. Arapsku su riječ gotovo svi jezici preuzeli. Ud, također laputa (perzijski); – lauta (staroturski); – lavta i lavut (turski); laud (španjolski); – alaude (portugalski); – leuto (starotalijanski); – liuto (talijanski); – lucq (starofrancuski); – luth (francuski); – lewte (srednjoengleski); – lute (engleski); – loutna (češki); – lutnia (poljski); – lutnja (hrvatski); – ljutnja (ruski); – lauta (srpski) ; – lant (mađarski); – luit (nizozemski).
Iznimke su riječi: plunka (slovenski); – kobza (bugarski); – hreblo (češki); – bzura (tatarski). Na latinskom se za lutnju kaže testudo (kornjača), a misli se na »liru«. To je skoro zabluda i pogreška na jednom! Lutnju se označavalo testodo major, madolu testodo minor. Poslije se lutnju nazivalo lutana, a mandolu lutina.
b) Vrste lutnja u 16., 17. i 18. stoljeću
Oblikovanjem lutnjističkog orkestra narastao je broj tipova lutnje. Nastali su sljedeći glavni tipovi: 1. diskantne lutnje – 2. alt lutnje- 3. tenor lutnje – 4. basovske lutnje – 5. veliko oktavne basovske lutnje – 6. nadlutnje.
Obilježja lutnja su: polukruškasti oblik korpusa čija se školjka sastoji iz neravnog broja rebara. Ravna glasnjača, široki vrat s pomičnim pragovima, unatrag prelomljeni vrat sa napinjalom, napinjači sa strane napinjala. Crijevne strune su pričvršćene na konjiću koji je na donjem dijelu glasnjače.
1. Diskantne lutnje: a) »Mala oktavna lutnja«. Ugođena je za oktavu više od 4-parne velike lutnje. Ugodba je c1– f1 – a1 – d2 ili b – es1 – g1 – d2; pojedinačne, tj. jednostruke strune; menzura 30 do 32 cm.
b) »Mala diskantna lutnja«. Ugodba e – a – cis1 – fis1 – h1 ili c – f – a – d1 – g1; 5 pojedinačnih struna; menzura 33 do 35 cm.
c) Diskantna lutnja. Ugodba pet parova struna nekada ugođena u jednozvučju (unisonu) d – g – h – e1 – a1; kasnije je pridodana još jedna basovska struna ugođena za ton ili dva tona dublje od tona d; menzura 33 do 35 cm (ilustr. 50).
2. Altovske lutnje, nekada označena kao (njem.) »Rechte Choristlaute« bila je šesteroparna s pojedinačnih 11 struna (gornja pojedinačna), ugodbe G – c – f – a – d1 – g1; menzurom 52 do 58 cm; ili ugodbom A – d – g – h – e1 – a1; menzurom 50 do 56 cm.
3. Tenorske lutnje bile su većinom 8-parne u ugodbi C – D – E – A – d – g – h – e1 s menzurom između 58 do 64 cm ili u ugodbi C – D – E – A – d – g – h – e1 i menzurom od 58 do 64 cm.
4. Basovske lutnje bile su također većinom 8-parne i za jedan do dva tona dublje ugođene od tenorskih lutnja, većinom H – C – D – G – c – f – a – d1 s menzurom od 62 do 66 cm.
5. Velikooktavne basovske lutnje. Da bi se basovskim dionicama i orkestru lutnja dao puniji zvuk izrađivale su se velike lutnje s velikim korpusima i odgovarajućim menzurama. Bilo je kvintbas, sekstbas- i septimbas-lutnje sa 8 do 11 parova struna. Takve goleme lutnje imale su korpuse od 65 do 70 cm duljine i menzure od 85 do 95 cm (ilustr. 1). Budući da je bilo teško svirati mjesta bogata melodijom ili solistička djela na takvim velikim menzurama lutnje su se »teorbirale«, tj. lijevo pored basova na hvataljci i prelomljenog vrata pridodano je malo ravno napinjalo (čivijište). Ono s nalazilo iznad lutnje i imalo je napinjače sa strane na kojemu su bile pričvršćene basovske strune. Konstrukcijski problem je različito riješen u pojedinim zemljama. Basovske strune, dijapazoni ili borduni (fr. bourdon, tal. bordone) nisu imale hvataljku, nego su slobodno prolazile pored struna na hvataljci. Ugađale su se dijatonski prema dolje počevši od najdublje strune na hvataljci. U Njemačkoj se to zvalo »Abzug«. Konstrukcijski od teorbiranih lutnja prema teorbama je samo mali korak.
6. Nadlutnje (njem. Erzlauten): a) Teorba, b) Kitaron: Grčka riječ archi, latinska arci znači »prvi, gornji«. Njoj odgovara talijanski arci, francuski archi, engleski arch i njemački erz, što znači otprilike »nad«, »glavni«, »vodeći«. Ove »nadlutnje« zbog svoje veličine i značenja za generalbas zvale su se »glavna lutnja«, njem. »Hauptlaute«, »Erzlaute«. S graditeljskog su se stajališta razlikovale od lutnja s prelomljenim vratom u tome da nisu imale prelomljeni vrat, nego ravni, »na dvije etaže« koji se nalazio iznad kraja vrata lutnje. U donjoj etaži napinjala sa strane su napinjači za strune na hvataljci. U gornjoj etaži koja je lijevo sa strane i iznad struna na hvataljci su napinjači za bordune. Ogroman vrat treba zbog svojeg čudnovatog oblika koji je u suprotnosti sa zakonima statike čvrsto i ukočeno usidrenje u korpusu. Veoma je malo graditelja lutnje svladalo taj problem tako da je ipak zajamčen basov puni zvuk.
Prema načinu gradnje i ugodbi razlikuju se dva tipa tih velikih »nadlutnja«: 1. padovanska teorba, zvana ukratko teorba (ilustr. 52 i 53); 2. rimska teorba, zvana i kitaron (ilustr. 54).
a) Padovanska teorba
Padovanska teorba ima nešto više struna od vitke rimske teorbe. Stoga je šire građena, gornje napinjalo prilično je lijevo postavljeno. Duljina korpusa iznosi većinom 48 do 58 cm, cjelokupna dužina iznosi između 120 do 140 cm. Duljina menzure iznosi otprilike između 72 do 80 cm, duljina borduna (od konjića do sedla) 105 do 110 cm. Ožičenje se u 17. stoljeću sastojalo iz 6 pojedinačnih struna na hvataljci i 8 borduna u ugodbi: borduni F1 – G1 – A1 – B – C – D – Es – F, hvataljka G – c – f – a – d – g. Dvije gornje strune bile su za oktavu niže ugođene (umjesto d1 – g1 na d – g). U 18. se stoljeću pojavljuju šire građene teorbe s parovima struna; 6 parova borduna ugođenih u oktavama iznosilo je 12 struna; nakon njih slijedile su strune na hvataljci isto u parovima osim gornjih dviju pojedinačnih struna d1 i f1, što je iznosio za takvu teorbu 26 struna u ugodbi: borduni F1 – G1 – A1 – B1 – C – D – , hvataljka Es – F – A – d – f – a – d1 – f1.
b) Rimska teorba (kitaron)
Dok padovanske teorbe iskazuju prilično jednakolike graditeljske oblike, kitaron u svojim cjelokupnim mjerama i omjerima po veličini svojih pojedinih dijelova iskazuje velike razlike. Najočitije se to vidi kod usporedbe između menzure struna na hvataljci i borduna. Postoje kitaroni kod kojih su borduni jedva 50% dulji od struna na hvataljci i takvi kod kojih su borduni za 120 % dulji. Cjelokupna duljina glazbala kreće se između 160 i 205 cm. Odgovarajući tomu i druge su mjere različite, prije svega menzura struna na hvataljci koja se kreće između 75 i 95 cm. Ožičenje je, nasuprot padovanskoj teorbi, od metalnih žica tako da zvučna boja podsjeća na cisteru. Kitaron ima 5 do 8 pojedinačnih (jednostrukih) borduna i 6 žica na hvataljci. Gornja ili najviša je pojedinačna, a ostale su ugođene u jednozvučju. Uobičajena ugodba je: borduni, F1 – G1 – A1 – H1 – C – D – E – F – hvataljka, G – c – f – a – d – g.
Vrat je kod kitarona drugačije oblikovan nego li kod padovanske teorbe. Nema nelijepog premještanja na lijevo gornjeg napinjala; 125 do 135 cm dugi vrat je ravan. Donje napinjalo izvire iz tijela vrata. Gornje napinjalo ima većinom isti oblik kao napinjalo mandole. Velika težina i izvanredna duljina vrata nepovoljno utječu na glasnoću basova. Premda su korpusi kitarona oko 5 do 10 cm dulji i nekoliko centimetara širi od padovanskih teorbi, ipak za 150 do 170 cm duge bordune to daje premalo rezonace.
Oprema i izrada teorba vrlo je različita. Broj njezinih rebara iznosi, npr. 9 do 37!. Položaj konjića i zvučnih otvora također je vrlo različit. Veliki modeli imaju većinom tri zvučna otvora. Svi zvučni otvori popunjeni su umjetničkim rozetama. Te rozete većinom su kao kod uobičajenih lutnji izrezbarene iz glasnjače.
c) Posebne lutnje
1. Angelika se u 17. stoljeću nazivala teorbirana lutnja čijih je 16 ili 17 struna dijatonski ugođeno od C do c1. Donjih 8 struna (borduna) imalo je napinjalo smješteno ravno sa na lijevo; ostalih 8 ili 9 struna malo unatrag nagnuto napinjalo iznad hvataljke. Glazbalo je u prosjeku duljine od 130 cm, korpus 36 cm i menzurom 80 cm. Angelika se nikada nije probila i uskoro ju je potisnula cistera.
2. Bandura panskaja zvala se navodno već od 15. stoljeća staroruska (nad)lutnja, a poznata je i pod imenom torban. Svojim mnogobrojnim strunama upada u oči. Vrat poput teorbe ima dva napinjala. Gornje nosi 3 do 4 pojedinačnih borduna, a donje za 7 parova struna na hvataljci; gornje dvije strune su pojedinačne, a sljedeći parovi ugođeni u oktavama. Osim toga se na desnom rubu korpusa nalaze 14 napinjača za 14 diskantnih borduna koji s protežu iznad desnog ruga glasnjače prema konjiću koji zbog sveukupno 20 struna zauzima cijelu širinu glasnjače. Ugodba borduna D – G – c – G; parovi na hvataljci Cc – Dd – Gg – cc1 – ff1 – g1 – a1. (Budući da kod duljine menzure od 62 cm i više crijevnih struna potrebna napetost gornjih dviju struna, g1 i a1 ne izdrži gornje su se dvije strune ugađale na g i a).
Diskantni borduni h1 – c2 – d2 – e2 – f2 – g2 – a2 – h2 – c3 – d3 – e3 – f3 – g3 – a3. Sve su strune iz crijeva.
Glazbalo je dosta naočito. Cjelokupna duljina je 115 cm, duljina korpusa 51 do 53 cm, širina 34 do 36 cm, menzura 62 do 64 cm. U 18. je stoljeću glazbalo bilo omiljeno u Poljskoj i Ukrajini, poslije u Rusiji, ali je u prvoj polovici 19. stoljeća palo u zaborav.
3. Bandurka (mala bandura), mandura, pandura zove se mala vrsta panskaje. Ima vitko-ovalnu glasnjaču i kratki vrat, te prema tome i kraću menzuru. Nema bordune, ali na desnoj strani glasnjače (kao i panskaja) ima diskantne bordune. Ugodba je potpuno u pojedinačnim strunama, a parovima G – c – d – g – e – d1; diskantni borduni g1 – a1 – h1 – c2 – d2 – e2.
4. Tiorbina zove se diskantna teorba uobičajene talijanske teorbe (tal. tuorba, šp. tyorba). Cjelokupna je duljina 75 do 85 cm, upadljivo široki korpus duljine 31 do 35 cm i 26 do 29 cm širine. Menzure su: za strune na hvataljci 40 do 42 cm, za bordune 60 do 63 cm. Ožičenje se sastoji od 5 parova borduna i 6 parova na hvataljci koji su kvintu više ugođeni od altovske lutnje.
5. Moderna lutnja. U Francuskoj, klasičnoj zemlji lutnje, ona je, već krajem 17. stoljeća izgubila svoj ugled u korist čembala koje je postalo sve modernije. U Njemačkoj, Italiji i Nizozemskoj lutnja se svirala do kraja 18. stoljeća, onda se probila gitara koja je, već u 16. stoljeću u Španjolskoj potisnula lutnju. U 19. je stoljeću lutnja gotovo svugdje pala u zaborav. Tek se u naše vrijeme polagano krči povratak nepatvorenom zvuku lutnje kao što i klasično sviranje gitare zadobiva pristaše. Kod oživljavanja glazbe lutnje nije se samo poseglo unatrag na stare tipove lutnji, nego je stvoren i novi oblik lutnje (ilustr. 55). Moderna lutnja, slična mandori ima šest pojedinačnih struna, tako da kod nje ne dolazi u obzir pravo sviranje lutnje. Neizvjesno je hoće li zauzeti svoje mjesto u orkestru lutnja.
Njezin vitki korpus ima plosnato građenu školjku od 9 do 17 rebara; često joj se daje oblik korpusa sličan cisteri.Vrat nije toliko kratak kao kod starih lutnja s prelomljenim vratom, ali i ne tako dug kao kod cistera i gitara. Na rubu korpusa nalazi se po običaju 10. prag. Napinjalo je slično kao i kod cistera i mandora lagano unatrag savijeno i ima ukrasnu glavu kao krunu. Napinjači sa strane su od drveta, metala ili plastike i pokreću se u ovom slučaju vijčanim mehanizmom napinjača. Strune su pričvršćene kao i kod mandore i gitare na konjiću koji se nalazi na donjoj četvrtini ili trećini glasnjače. Zvučni otvor pokriven je rozetom. Moderna lutnja potpuno sliči velikoj mandori 17. stoljeća. Oslanjajući se na bas-gitare stvorena je Scholanderova lutnja, koja osim 6 struna na hvataljci ima još 3 do 6 borduna.
d) Porodica mandora
1. Mandora – mandola. Mandora se uskoro razvila iz stare lutnje, jer je korijen njezine riječi perzijsko-arapski »pandur«. Riječ pandura je preko bandure i mandure prešla u mandora, zatim u mandola i mandolle. Novo na njezinom obliku je napinjalo koje je samo malo unatrag savijeno i okrunjeno izrezbarenom glavom. Vrat je nešto dulji, nego li kod stare lutnje s prelomljenim vratom, tako da je od sedla do ruba korpusa 8 do 9 pragova. Korpus je manji i prije svega vitkiji, nego li kod orijentalne lutnje.
Budući da je u usporedbi s ondašnjom lutnjom izgledala malo i ljupko, to se izražavalo u imenu te se glazbala tog novog tipa nazivalo prema različitim krajolicima: pandurina, bandorina, pandoret i mandorina. U 16. se stoljeću glazbalo u Njemačkoj nazivalo kvinterna ili kiterna (str. 56); morfološki je kvinterna bila mandora sa korpusom gitare. Je li ime kvinterna izvedeno iz kvinte, jer je glazbalo bilo od lutnje za kvintu više ugođeno ili jer je bila peteroparna ili jer ime potječe od kitare = kvitara (quitarra) to se danas više ne može sa sigurnošću utvrditi. Menzura tih kvinterna iznosila je otprilike 50 cm (vidi gitara). Kod još manjih mandora to se odrazilo u imenu kao npr.: mandoreta, mandurica (njem. Mandürchen, Mandörchen, Pandurinchen, Pandürchen), pandurica. Razvoj od lutnje prema mandori kretao se u različitim zemljama i krajevima, različito vremenski i morfološki tako da je danas nemoguće utvrditi vremenski tijek u nizu razvoja, jer kao što smo vidjeli u poglavlju »Lutnja« postojali su i vrlo mali tipovi lutnja. Najmanji tip njem. »Oktavläutlein« – »oktavna lutnjica« veličinom odgovara najmanjoj mandori. Još zamršenije postaje kada razmislimo da su se mandura – pandura, mandurina – pandurina i mandurica – pandurica istodobno izrađivale. U današnjem mandolinskom orkestru zajedno su različiti tipovi mandolina (ilustr. 57).
Bilo bi suviše smiono starost pojedinih tipova mandore odrediti samo prema broju struna, jer je moguće, kao što smo vidjeli, da su se najmanji tipovi, 4-parne mandurice, u većini zemalja izrađivale kasnije od većih tipova mandora. Mala četveroparna glazbala upadljivo su vitko izrađena. Kod cjelokupne duljine od 44 do 49 cm i duljine korpusa od 21 do 26 cm, širina korpusa iznosi samo 8 do 14 cm, dubina korpusa 6 do 9 cm, a menzura 29 do 32 cm. Ukoliko su te mandurice bile parne (s dvostrukim strunama), onda je korpus bio širi i dublji, ali ne dulji. Menzura je bila ista, samo je duljina napinjala zbog većeg broja napinjača bila veća. Ugodba je bila za tercu ili kvintu viša od velike mandore, većinom e – h – e1 – h1 ili e – a – e1 – a1 ili g – d – g1 – d1 ili g – c1 – g1 – c2. Ožičenje je bilo iz crijevnih struna. Najstariji tipovi mandora potječu iz južne francuske pokrajine Provanse. Kao pandora ona se tamo pojavljuje, već u 13. stoljeću, dakle, u vrijeme kada se u susjednoj Španjolskoj pojavljuju preteče vihuele. Kao što je vihuela (bihuela, biuela) u Španjolskoj bila četeroparna tako je i pandura u Provansi bila četeroparna u ugodbi c – g – c1 – g1. Umjesto na g1 ugađalo ju se na f1 ili e1.
U 17. stoljeću izrađivala se većinom 5-parna mandora, a zadobila je dodatnu diskantnu strunu koja nije uvijek bila u paru u ugodbi c – g – c1 – g1 – c2 ili c – f – c1 – f1 – c2. Peteroparna mandora morala se nešto manja izrađivati zbog diskantne strune. Dok je 4-parna mandora imala kod duljine korpusa od 51 cm, širinu korpusa od 33, a menzuru od 62 cm, 5-parna mandora imala je kod duljine korpusa 41 cm, širine korpusa od 27 cm, menzuru samo od 56 cm. Zvuk je bio svjetliji, sa metalnim ožičenjem oštriji.
U 18. stoljeću povećao se broj tipova mandore. U sjevernoj Italiji probio se milanski tip mandore sa 5 do 6 parova struna ugođenih u kvartama, u srednjoj Italji se udomio napuljski tip mandore koji je imao 4 para metalnih žica ugođenih u kvintama. U Milanu je ugodba bila c – f – h – e1 – a1 – d2 ili d – g – c1 – f1 – a1 – d2, a u Napulju c – g – d1 – a1. Dok milanski tip ima sve osobine mandore: napinjalo sa napinjačima sa strane, ravnu glasnjaču, nalijepljen konjić za uzlanje struna, vitki oblik korpusa, napuljski tip odudara od oblika mandore, jer ima napinjalo sa napinjačima otraga, glasnjaču koja je kod konjića ukošena prema dolje, duboki i jako zaobljen korpus i žice spušteno pričvršćene.
Omjeri 5-parne milanske mandore odgovaraju otprilike menzuri od 42 cm, a 6-parne menzuri od 34 cm. Napuljska mandora (ovdje nazvana mandola) ima omjere koji odgovaraju menzuri od 40 cm.
Tek su krajem 18. stoljeća mandore došle u Njemačku. Tamo ih se prilagodilo ugodbi lutnje i izrađivalo 6 – do 8-parne sa menzurama od 60 do 64 cm. U 19. stoljeću mandore su pale u zaborav. Tek od obrata u 20. stoljeće opet se pojavljuje mandora. Ima isto ožičenje kao i španjolska gitara: tri pojedinačne strune iz crijeva ili najlona i tri metalnom niti opletene svilene žice u ugodbi E – A – d – g – h – e1 i dalje se naziva »moderna lutnja«. Glazbalo se često naziva i mandolino-gitara ili lutnjo-gitara. U poglavlju »Posebne lutnje«, već smo opisali modernu lutnju.
2. Mandoline. Ime je nastalo kao deminutiv (umanjenica) napuljske mandole. Iz mandola nastao je mandolino. Na ruskom, rumunjskom, poljskom, češkom, bugarskom mandolina; engleskom, francuskom, danskom, švedskom mandolin; španjolskom bandolin ili banjolim; portugalskom bandolim.
Mandoline su nastale, već oko godine 1700. U 18. su stoljeću različiti tipovi mandolina različitih talijanskih pokrajina bili, već nacionalno dobro Talijana i ostali do danas. Tek se u 19. stoljeću mandolina proširila i u druge zemlje i tamo djelomice zadobila druge oblike.
α) Međusepen tvori takozvana milanska mandolina (ilustr. 58). To je, već gore spomenuta 6-parna mandora, nazvana u sjevernoj Italiji mandurina ili mandoreta. Kada ju se umjesto sa 6 crijevnih parova struna ožičilo sa šest metalnih žica, moglo ju se sa njezinom menzurom od 32 cm nazvati mandolina. Preobraženje te milanske mandore u milansku mandolinu nije obilježeno smanjenjem glazbala, nego povišenjem ugodbe na g – h – e1 – a1 – d2 – g2. Budući da je menzura ostala ista, povećala se napetost tako da ožičenje posebno kod korištenja metalnih žica zvuči svjetlo i oštro. Od 19. stoljeća ožičenje se sastoji od 6 pojedinačnih struna. Ove se više ne sviraju trzalicom, nego prstima, tako da je iz «mandoline» nastala diskantna oktavna lutnja s ugodbom oktavne gitare. Graditeljski se 6-parna milanska mandora od 6-parne milanske mandoline razlikuje time što je konjić kod mandoline za 1 do 2 cm smješten više, tako da kod iste menzure vrat postaje nešto dulji. Kada se sada korpus za 1 do 2 cm izradi kraći, duljina vrata još naraste, tako da kod mandoline mogu biti 7 do 9 pragova na vratu, dok je kod mandore peti prag, bio već na rubu korpusa. Skraćenje korpusa izjednačuje se tako da se poveća dubina korpusa.
β) Pandan milanskoj mandolini je španjolska banduria (manduria ili bandola) koja se također ubraja u mandoline, premda je prava, kratkovratna gitara (ilustr. 59). Ima 6 parova crijevnih struna ili metalnih žica u ugodbi gis – cis1 – fis1 – h1 – e2 – a2. Zbog visoke ugodbe menzura iznosi samo 25 do 26 cm.
γ) Već, u 18. stoljeću su se u Francuskoj i Portugalu izrađivale mandoline koje su imale korpus sa bočnicama. Kod francuskih modela, glasnjača i dno su ravni (plosnati). Portugalska mandolina (mandolim) ima također bočnice, ali je dno izrađeno na način starošpanjolske »vihuele de penola« ili talijanske »chitarre battenete« sa ispupčanim dnom (vidi ilustr. 62) iz rebara. Obris je kod obiju vrsta kruškolik. Duljina i širina korpusa francuskih i portugalskih mandolina ne odstupa bitno od ostalih vrsta mandolina. Četiri dvostruke strune ugođene su na g – d1 – a1 – e2. Menzura iznosi 32 do 34 cm.
δ) »Prava mandolina« je mala kći napuljske mandole (mandore). Ugođena je za kvintu više od svoje majke; menzura je, stoga, manja iznosi otprilike 34 cm. Četiri para žica imaju ugodbu violine: g – d1 – a1 – e2. Graditeljski oblici napuljske mandoline postali su uzorom svih ostalih talijanskih tipova mandoline i imaju sljedeća obilježja (ilustr. 60): duboko ispupčen korpus sa 11 do 23 rebara; glasnjača je na liniji konjića nešto ukošena; većinom otvoren zvučni otvor ili okrugli ili vodoravno ovalni; na mjestu gdje se svira trzalicom nalazi se uložak protiv ogrebotina na glasnjači; hvataljka sa umetnutim metalnim pragovima; lagano unatrag savijeno napinjalo sa napinjačima otraga. Žice prolaze iznad niskog konjića na rub korpusa gdje su pričvršćene čepićima za žice. Svira se trzalicom od kornjačevine, roga, riblje kosti ili plastike.
Rođaci napuljske mandoline su:
Mandolino bresciano, vitko građen, četiri pojedinačne crijevne strune u ugodbi g – d1 – a1 – e2 i menzurom od 33 do 35 cm.
Mandolino fiorentino. Korpus je manji, stoga vrat izgleda dulji. Ugodba pet parova žica je d1 – g1 – c2 – e2 – a2. Menzura 28 do 29 cm.
Firentinska piccolo-mandolina nije puno manja, ali je znatno uže građena, jer ima samo četiri pojedinačne žice u ugodbi g1 – c2 – e2 – a2. Menzura 28 cm.
Mandolino genovese. Sliči napuljskoj mandolini. Vrat mu je unatoč pojedinačnih žica nešto širi. Ima pet pojedinačnih žica u ugodbi g – c1 – e1 – a1 – d1 i menzuru od 34 cm ili može imati 6 pojedinačnih žica u ugodbi g – h – e1 – a1 – d2 – g2 s menzurom od 32 cm.
Mandolino padovano. Vitki korpus, ali razmjerno široki vrat. Pet parova ugođena su na d1 – g1 – c2 – e2 – a2 i imaju menzuru od 28 cm.
Mandolino romano. Sličan je napuljskoj mandolini, samo što je vrat okrugliji i konjić viši. Metalni parovi žica ugođeni su na g1 – d1 – a1 – e2 s menzurom od 34 cm.
Mandolino senese. Vitkiji, manji tip ima četiri pojedinačne strune u ugodbi violine, širi, veći tip ima šest pojedinačnih struna u ugodbi gitare (ali za oktavu više). Oba tipa imaju menzuru od 34 cm.
Mandolino siciliano. Sliči napuljskoj mandolini, ali ima širi vrat i veće napinjalo, jer su strune u trostrukim snopovima. Samo je donji par većinom dvostruki. Donja struna svakog para ili snopa uvijek je za oktavu dublja od drugih. Današnja mandriola koja se koristi u mandolinskom orkestru predstavlja noviji oblik sicilijanske mandoline. Kod nje je također donji par trostruki, a menzura 34 cm.
3. Današnji mandolinski orkestar i njegova glazbala. Iz primitivnih oblika porodica mandolina se postupno razvila u znatnu porodicu glazbala koja tvori osnovu današnjeg mnogostrukog mandolinskog orkestra. Već, se u 18. stoljeću objema vodećim mandolinama melodijske dionice (piccolo i prim-[sopran] mandolina) pridružila nešto veća sekund (alt) mandolina u ugodbi viole c – g – d1 – a1 s menzurom od 37 do 38 cm. Uz glazbala za pratnju kao što su različiti tipovi lutnje, mandore i gitare pridružila se 7 – ili 8-parna basmandora, arcimandora, ili mandorone, u Napulju zvana mandole. Glazbalo ima zbijeni oblik i sva obilježja mandoline (čivijište, spušteno pričvršćivanje struna), tako da se ovdje ne radi o potomku mandore, nego o velikim oblikom mandoline. Ispravna oznaka mora, dakle, glasiti; basmandola, arcimandola i mandolone. Njegova cjelokupna duljina iznosi 92 do 98 cm; korpus ima duljinu od 46 do 51 cm; širinu od 36 do 39 cm i dubinu od 21 do 23 cm. Menzura iznosi 53 do 55 cm, ugodba je F – (G) – A – d – g – h – e1 – a1. U 19. je stoljeću glazbalo postupno potisnula mandola, madolončelo i mandolinski bas koji su danas u svakom mandolinskom orkestru.
α) Mandola je povećani oblik mandoline. Ne smije se zamijeniti sa mandorom 18. stoljeća koja se u Napulju također nazivala mandola i zbog toga u organologiji (znanosti o glazbalima) daje povod za miješanje i zablude. Mandola 19. stoljeća je ugođena za oktavu niže od prim-mandoline, dakle G – d – a – e1 ima oblik mandoline koji odgovara njezinoj menzuri od 45 do 46 cm.
β) Mandolončelo još je veći oblik mandolina u ugodbi violončela C – G – d – a. Menzura odgovara ¾ čelu, a to je otprilike 65 do 68 cm.
γ) Basmandolina je uvedena tek krajem 19. stoljeća u mandolinski orkestar kada su u velegradovima takvi koncerti postali moderni i mandolinski orkestri se nisu pojačavali svim vrstama gitara i lutnja, nego su se spajali s u isto vrijeme popularnim orkestrima citra. Basmandoline su imale prvotno oblik mandoline. Njezin omjer odgovara 90 do 95 cm velikoj menzuri. U velikim orkestrima mandolina i citra zvučna punina tih basmandolina nije bila zadovoljavajuća, stoga, se »mandolone« izrađivao u veličini gudačkih kontrabasa. Naziv mandolone za to je glazbalo neprimjeren, jer mu je oblik kopiran prema gitari, a ne prema mandolini. Takozvani mandolone ima oblik ogromne gitare, sa bočnicama, ravnom glasnjačom i ravnim dnom čiji oblik podsjeća na kontrabas iz porodice tamburica. Menzura iznosi 120 cm.
Po uzoru na violinu – violu – violone može se tvoriti niz mandolina, mandola, mandolone. Mandolone bi odgovarao violonu, tj. violončelu. No, budući da, već postoji mandolončelo, dva mandolinska basa nazvalo se mandolone; manji tipom (s korpusom mandoline i menzurom od 90 do 95 cm) s pravom, a veliki tip ( s gitarskim korpusom i 120 cm menzure) nepravedno.
δ) Moderne mandoline. Od početka 20. stoljeća uz »klasičan« oblik napuljske mandoline iznova se češće izrađuje portugalski i francuski oblik. Oslanjajući se na te graditeljske oblike, razvijena je takozvana »njemačka plosnata mandolina« (njem. »deutsche Flachmandoline«) čiji obris glasnjače podsjeća na napuljski oblik. Glasnjača i dno su plosnato ravni, samo je ono češće lagano ispupčeno, no bez rebara. Kada su uvedeni moderni oblici jazz-gitara, i mandolinama se dalo druge oblike korpusa. Glasnjača i dno imaju portugalski, kruškoliki oblik bandurije i češće lagano ispupčenje kao jazz-gitare. Oba zvučna proreza sa strane (F- rupe) imaju oblik plamena, kapljice ili neki drugi, često samovoljan oblik (ilustr. 61). Jasnu promjenu oblika i izrade prošlo je i napinjalo. Od godine 1900. prevladala je metalna vijčana mehanika sa napinjačima. Klasično napinjalo sa napinjačima otraga palo je u zaborav, a oblikovanje njihovog poretka sada je isto kao i kod suvremene španjolske gitare. Gotovo šaljivo se doima da su se moderne jazz-gitare i jazz-mandoline vratile natrag klasičnom napinjalu stare gitare i mandoline.
Kada se moderne mandoline izgubio tipičan zvuk napuljske mandoline, to se neugodno osjećalo u mandolinskom orkestru. Nije čudo što su sada zastupljena druga glazbala koja slično zvuče kao npr. 6-parna moderna diskantna cistera s ugodbom oktavne gitare, menzurom mandoline i oblikom korpusa portugalske mandoline i bandurije.
S njemačkog iz knjige »Die Gitarre und ihr Bau«, Verlag Das Musikinstrument, Frankfurt am Main, 1973., str. 14-31, preveo: Antun Mrzlečki, Osijek, 2009.