2. Europski lutnjistički festival u Füssenu (21.-24. 5. 2010.)
S trinaest koncerata, osam predavanja, jednim tečajem o interpretaciji, velikom prodajnom izložbom, razgovoru na podiju i dvodnevnim simpozijem, 2. je lutnjistički festival u Füssenu, »kolijevci europskog graditeljstva lutnje«, postao znamenitim događajem. Svih su deset europskih lutnjističkih društava poslala svoje predstavnike, ali, također, i iz nekih prekomorskih zemalja bilo je tu umjetnika, muzikologa i glazbalara. U četirima svježe restauriranim prostorijama baroknog samostana St. Mang i kasnogotičkoj viteškoj dvorani Visokog dvorca (njem. »Hohes Schloss«) bilo je »mjesta igranja-sviranja« na raspolaganju, koja su optički i akustički pružala prekrasan ambijent. Unatoč zbijenog programa svi su koncerti i predavanja bili vrlo dobro posjećeni, a na zadovoljnim se licima moglo očitati da su ovdje svi došli na svoj račun; umjetnici, posjetitelji koncerata, trgovci glazbala i nota.
Jedan ekskluzivan glazbeno-intelektualan događaj bio je odmah na početku, koncert uz razgovor naslova »Obitelj Galilei u Münchenu« s englesko-švicarskim lutnjistom Anthonyjem Bailesom i povjesničarom glazbe Frankom Leglom, čija su objavljivanja o Silviusu Leopoldu Weissu donijela na vidjelo važne spoznaje o vjerojatno najvećem lutnjistu svih vremena. Na instruktivan i zabavan način je Legl predstavio rezultate svojih istraživanja o ocu i bratu čuvenog astronoma Galileja Galilei: Vincentija i Michelangnola, koji su bili izvrsni lutnjisti. Otac Vincentio (oko 1520.-1591.) kao glazbeni se teoretičar i skladatelj angažirao na području monodije; tri djela, koje je Bailes prikazao svjedočila su, dabome, kako je izvrsno vladao i umijećem višeglasne kompozicije. Galijejev mlađi brat Michelangolo (1575.-1631.) većinu svojega života proveo je u Münchenu. Legl je citiranjem njihove korespondencije, koja je djelomično izazvala prave salve smijeha, opsežno dokumentirao napeti odnos među braćom. Dok su briljantno izvedena djela za lutnju Michelangola zadivila i ponekog poznavatelja lutnje.
Težište oba večernjih koncerata bila je francuska glazba lutnje 17. stoljeća. Lutnjist Mauricio Buraglia, porijeklom iz Kolumbije, na početku svojeg programa predstavio je jednu, za ovo stilsko razdoblje, reprezentativnu suitu Charlesa Moutona (1626.-1699.) i vjerodostojno je uspio posredovati istančanost ove glazbe. Međutim, Weissovoj suiti u d-molu, s kojom je završio svoj nastup, nedostajalo je malo dinamike i izražajnosti.
Christopher Wilke, predstavnik i drugi interpret prvog dana festivala, sasvim se posvetio glazbi teorbe za Luja XIV. i iskoristio priliku predstaviti čak i ekspertima jedva poznatog skladatelja, Charlesa Hurela, čija je djela za 14-žičnu teorbu godine 2007. prvi puta usvirao. Hurelova je glazba, isto kao i ona njegovih kolega, Angela Michelea Bartolottija i Roberta de Viséea, osobito bila stvorena za privatno uzdizanje Kralja sunca –, također, da ga i nakon pretjeranih gozba uljulja u san. No, Wilkeova je interpretacija kod publika izazvala upravo suprotan efekt.
Drugi je dan i najbogatiji događajima započeo već dosta rano s godišnjom skupštinom Njemačkog lutnjističkog društva.
Popodne je počeo program za djecu i obitelji, vrlo zahvalno prihvaćen od mnogih posjetitelja, s Arcadia Consort Berlin pod ravnateljstvom lutnjistkinje Beate Dittmann, a navečer je slijedio iznova spomena vrijedan niz koncerata. Početak je tvorio Alberto Crugnola, koji se posvetio njemačkoj baroknoj glazbi za 13-parnu lutnju, sa stilsko, među ostalim, sigurno prikazanim djelima Johanna Kropffgansa i Adama Falckenhagena. Baselški duo Theresia Bothe (vokal) i Peter Croton (lutnja i romantična gitara) predstavio je novi program s peruanskim popijevkama i instrumentalnim djelima od renesanse do ranog romantizma. Pjevačica, rođena u Kanadi, a odrasla u Meksiku, vladala je umijećem posredovanja sadržaja i takvih popijevki, čiji jezik netko ne razumije. Njezin partner briljirao je i kao solist virtuoznošću koja oduzima dah s, među ostalim, djelima Alessandra Piccininija i Giovannija Zambonija te jednim djelom iz romantizma Maura Giulianija.
Nakon ovog nekonvencionalnoga i oduševljenog nastupa izgleda da Alfredu Fernándezu nije bilo lako uopće doseći publiku sa svojom vihuelom, malom poput dječje gitare. Ovaj se puta dogodilo upravo ono suprotno; već s prvim tonovima je introvertirani Španjolac imao potpuno pod dojmom kritične eksperte lutnje poput novajlija s glazbom španjolske renesansne glazbe Miguela de Fuenllana, Enriquea de Valderrábana, Alonsa de Mudarre, Estebana Daza i Luisa Narváeza.
Isto su tako vrijedno slušanja i znanja pružali koncerti glazbenika poput onaj engleskoga lutnjista Petera Martina s djelima iz novo objelodanjenih izvora. U njegovom je slučaju to bila zanimljiva mješavina iz zahtjevnih i tehnički lakših skladbi renesanse, svih iz knjige Lute Book, Matthewa Holmesa, najvećeg engleskog rukopisa lutnje, čije će faksimilno izdanje uskoro izaći. Međutim, pravi vrhunac trećeg festivalskog dana bio je dječji koncert s lutkarskom igrom »Plavi knez izbornik, barokni spektakl o životu jednog ludo odvažnoga bavarskog vladara, koji je volio glazbu«. Ova zajednička produkcija bavarskih lutkara Puppet Playersa i ansambla Alte-Musik-Ensembles Stylus Phantasticus, nastala u listopadu 2007. godine, pripada u stalni repertoar ovih skupina i redovito se izvodi, no jedva kada izvan Bavarske. I u Füssenu je djelo očaralo gledatelje svih uzrasta. Nakon predstave su djeca mogla isprobati jednu dječju gambu, lutnju i čembalo. Pri tome je Friederike Heumann, koja je izmislila glazbeni koncept, pridala mnogo pažnje tome da djeca, već kod svog prvog kontakta s glazbalom putem individualnog pristupa dobiju mogućnost sâmi proizvesti lijep zvuk. I stvarno, to je funkcioniralo!
Premda je posljednji dan zapravo dan odlaska, oba su prijepodnevna koncerta 2. Festivala lutnje bila zapanjujuće dobro posjećena. Pozornost kod prvog koncerta privukla je u europskoj glazbi onog vremena gotovo nepoznata, no u mnogim latinsko-američkim zemljama u 18. stoljeću posve uobičajena kombinacija čembala i gitare, sastav za koji se često skladalo i još češće aranžiralo. Na ovu manje poznatu glazbenu praksu upozorili su argentinski duo Ana Paula Segurola (čembalo) i Gabriel Schebor (barokna gitara) svojim programom »Music in Travel«. Pored španjolskih i latinsko-američkih plesova (folias, jacaras, paradetas) Santiaga de Murcie i Lucasa Ruiza de Ribayaza zazvučale su mnoge Corellijeve i Lullyijeve obrade. Zanimljiva posebnost ovih aranžmana je u tome što su se oba glazbala koristila ne samo istodobno, nego i alternirano, tako da ih se moglo doživjeti zajedno i solistički. Publika je bila vrlo dojmljena delikatnim glazbenim dijalogom i zahtijevala je još dva bisa.
U završnom se koncertu, također, čula barokna gitara, no ovaj puta praćena teorbom, velikom dva metra. Program, koji su izvodili obiteljski duo iz St. Peterburga, a koji trenutno živi u Varšavi, Anna Kowalska (gitara) i Anton Birula (teorba) sastojao se opet iz gotovo isključivo vlastitih obrada poznatih djela, koja djelomice uopće nisu napisana za ova trzalačka glazbala, nego za čembalo ili gambu. I ovog se simpatičnog dua nije otpustilo bez bisova. Stvarno poseban bis bio je onaj posljednji; ruskim je lutnjistima, naime, pošlo za rukom stopiti čuveni Canarios Gaspara Sanza sa još poznatijom suitom u E-Duru Joh. Seb. Bacha, tako da se više nije moglo reći gdje je jedno djelo započelo, a drugo završilo. Živjela mašta!
S njemačkog iz časopisa CONCERTO Das Magazin für Alte Musik, kolovoz-listopad, 2010., str. 8-9 preveo: Antun Mrzlečki, Osijek, 14. 10. 2010.