Srednjovjekovna lutnja
Tako se označuju lutnje svirane prije vremena 6-parne renesansne lutnje. Postoje mnoga ikonografska vrela i nešto pismenih i glazbenih izvora. Glazbena se praksa mora na osnovi indicija rekonstruirati. Može imati četiri parova struna (1350.-1400.), i menzuru od 58 cm ili pet parova struna (kasno 15. stoljeće) s menzurom od, također, 58 cm i trza se trzalicom. Oko 1480. godine počelo se prelaziti na trzanje struna prstima. Ovaj je tip lutnje u današnjem koncertnom životu rjeđi od ostalih tipova.
Renesansna lutnja
Postoji u različitim veličinama ili položinama:
Oktavna lutnja najmanji je tip renesansne lutnje s četiri do šest pari struna, menzurom od 30-36 cm i prvom, pojedinačnom strunom (franc. chanterelle) ugođenoj na g2. Napinjalo (čivijište, engl. peg box, njem. Wirbelkasten) manje je ukošeno ili prelomljeno zbog lakše svirljivosti. Razgraničenje oktavne lutnje prema baroknoj mandolini dosada nije jasno definirano. Za jedne je najmanja lutnja ili pandurina, a za druge barokna mandolina.
Diskantna lutnja (u položini diskanta), uglavnom 6-parna, s menzurom od oko 42-46 cm i prvom strunom ugođenom na d2.
Altovska lutnja (u položini alta), 6-parna s menzurom od oko 56-60 cm i prvom strunom ugođnom na a1.
Tenorska lutnja (u položini tenora) s menzurom od oko 64-68 cm i prvom strunom ugođenom na g1.
Basovska lutnja, 6-parna, s menzurom između 76-80 cm i prvom strunom ugođenom na e1. Oznaka se načelno koristi kao nadređeni pojam lutnje s velikom menzurom uključujući i veliko-oktavnu lutnju.
Većina repertoara 16. stoljeća izvodi se na šesteroparnoj (G ili A-lutnji, tj. tenorskoj ili altovskoj lutnji) renesansnoj lutnji: Francesco da Milano, Pietro Paolo Borrono i Marco dall’ Aquila i dr., njemački majstori kao Newsidler i Gerle, francuska i nizozemska djela Attaignanta, Le Roya i Phalésea itd. Na 6-parnoj lutnji može se izvoditi i španjolska glazba vihuele skladatelja Mudarre, Narvaeza, Fuenllana i Valderabana. Pred kraj 16. stoljeća počelo se pridodavati više parova struna u području basa. Djela velikih engleskih skladatelja lutnje poput Dowlanda, Bachelera, Allisona, Cuttinga, Holborna, Johna i Roberta Johnsona i dr. izvode se na renesansnim instrumentima od šest do deset pari struna. Više od polovice Dowlandovih djela iziskuju šest pari struna, a ostala 20 djela iziskuju više pari struna. Mnogi počinju svirati lutnju na 7-mero ili 8-parnim renesansnim lutnjama.
Kada se na vrat gitare na treće polje stavi kapodaster i treća struna g ugodi za pola tona niža na fis imate ugdobu renesansne lutnje u položini alta.
Šest pari: g1 d1d1 aa ff cc gG
Iako je prva struna- chanterelle – pojedinačna, u stručnoj je terminologiji riječ o prvom paru. Repertoar od oko 1500. – 1600. godine.
Sedam pari: g1 d1d1 aa ff cc gG dD
Prvi puta se sedmi par iziskuje 1574. godine u Melchiora Neusidlera. Repertoar od oko 1580. – 1610. Idealan instrument za Dowlandovu glazbu. Sedmi se par preugađa često na F.
Osam pari: g1 d1d1 aa ff cc gG fF dD
Prvi ih puta 1599. godine iziskuju Terzi i Molinaro. Nema mnogo glazbe napisane specijalno za osam parova struna. Mnogo glazbe za 9-10-parne lutnje se može izvoditi ako se 8. par ugodi niže na C.
Devet pari: g1 d1d1 aa ff cc gG fF eE dD
Godine 1600. iziskuje ih prvi puta Francisque. Danas je to rjeđe ožičenje, no vjerojatno postoji više sačuvane glazbe za devetoparnu lutnju, nego za desetoparnu, poput Francisque (1600.), Besard (1603.), Dowland (1604. i 1610.), mnogo Valletove glazbe, rukopisi poput Bord i nekoliko Holmes-rukopisa iziskuju, također, devetoparnu lutnju.
Deset pari: g1 d1d1 aa ff cc gG fF eE dD cC
Kapsberger ih prvi puta iziskuje 1611. godine. Postoji prilično velik repertoar, dosta za sviranje continua i golem broj airs de coura (francuskih pjesama).
Pred kraj 16. i početkom 17. stoljeća postojale su istodobno 6 do 10-parne lutnja, a nakon otprilike 1610. iziskuje se sve više lutnje sa dodatnim basovima (bordunima ili dijapazonima). Paralelno se u to doba (od 1595.) u Italiji razvija velika basovska lutnja kitaron (tal. chitarrone), kasnije prozvana teorba (tal. tiorba), za sviranje pratnje – continua, s do 14 pari struna. Oko 1600. se godine razvio tip lutnje, arhilutnja (tal. arciliuto) i talijanska lutnja za solističko sviranje, teorbirana lutnja ili liuto attiorbato, a uobičajena lutnja s prelomljenim vratom izlazi u Italiji sve više iz mode. U međuvremenu se u Francuskoj u prvoj polovici 17. stoljeća na 10-parnoj lutnji eksperimentiralo s različitim ugodbama – accords nouveaux – (vidi François-Pierre Goy & Andreas Schlegel- Accords nouveaux –www.accordsnouveaux.ch/ sve dok između 1636.-1640. godine nije nastala i ustoličila se »novofrancuska ugodba« d-mol ugodba 11-parne barokne lutnje.
Lutnju možete početi učiti i na baroknom instrumentu ako vas ovaj repertoar više privlači.
Barokna lutnja
Tip je lutnje ugođene u d-molu i ponekad u accords nouveauxu. Može imati 10 do 14 pari struna, pri čemu su basovi ugođeni dijatonski prema dolje. Najpopularnija barokna lutnja druge polovice 17. stoljeća imala je jedanaest pari struna i u načelu je bila izrađena poput renesansne lutnje ali s dodatnim diskantrajderom (njem. Diskantreiter).
Barokna lutnja s basrajderom u d-molskoj ugodbi, maksimalnoj menzuri na hvataljci od 76 cm i basrajderom za dodatnih četiriju napinjača (12. i 13. par). Produženje menzure za 12. i 13. par iznosi 4,5 do 8 cm.
Barokna lutnja s labuđim vratom u d-molskoj ugodbi, maksimalnom menzurom na hvataljci od 76 cm i teorbacijom u obliku slova S. Menzura na hvataljci (franc. petit jeu) i menzura borduna (franc. grand jeu) u razmjeru je otprilike 3:4. Postoji i dvostruki labuđi vrat iz vremena oko 1729.-1764. godina u razmjerima od 5:6 ili 4:5 (mala, odnosno velika terca) za parove 10 i 11 i 3:4 (kvarta) za parove 12 i 13. Jednostruki labuđi vrat dokumentiran je od 1732.-1812.
Ugodba barokne lutnje: (Kod barokne su lutnje prve dvije strune pojedinačne, ali je riječ o prvom i drugom paru).
11 pari: f1 d1 aa ff dd aA gG fF eE dD cC
12 pari: f1 d1 aa ff dd aA gG fF eE dD cC HH1
13 pari: f1 d1 aa ff dd aA gG fF eE dD cC HH1 AA1
14 pari: f1 d1 aa ff dd Aa gG fF eE dD cC HH1 AA1 GG1
Nema idealnog instrumenta koji bi bio prikladan za cijeli repertoar od oko 1580. do oko 1750. godine. Za ranu talijansku monodiju 17. stoljeća, najprikladniji instrument je velika teorba ili kitaron. Za svu glazbu lutnje 17. stoljeća najbolja je teorba, a za glazbu 18. stoljeća, uz baroknu lutnju, najbolje je izabrati arhilutnju. Ako instrument treba pokriti što više repertoara, preporučuje se teorba, koja u današnjem koncertnom životu uobičajeno ima 14 pojedinačnih struna. Opširnije o tome vidi »Antologiju«.
Teorba (kitaron-chitarrone), u ranoj fazi imala je od 11 do 19 pari struna, kasnije 14, menzuru na hvataljci 76-87 cm, ponekad i do 100 cm i teorbaciju s menzurom 155-170 cm. Razvijena je u Italiji oko 1600. godine. Zbog velike menzure prvi se par struna, većinom i drugi par, ugađao za oktavu niže (franc. re-entrant ugodba). Teorba je ugođena ili in a (a e h g d A), ili in g. Korpus je u presjeku često nešto plići od lutnjinog, a kod obrisa nešto produženiji, nego kod uobičajene lutnje. To olakšava držanje kod sviranja. Za sviranje solističke literature u Francuskoj postojala je manja varijanta instrumenta, Théorbe de pieces, ugođena in d1,
Ugodba standardne teorbe s 14 pojedinačnih struna:
G1 A1 H1 C D E F G A d g h e g.
Vidi link: www.theorbo.com
Tiorbino je mala teorba, uglavnom 13-parna, ali može imati i 11 pari struna, ugođena za oktavu više od teorbe.
Njemačka teorba ima uglavnom 14 pari struna, menzuru na hvataljci od oko 85 cm, teorbaciju (produžetak) s dodatnim jednim ili dvama čivijištima (napinjalima-engl. peg-box, njem. Wirbelkasten) za bordune menzure 115-170 cm. Silvius Leopold Weiss ju je razvio 1719. godine kako bi imao instrument za sviranje continua u d-molskoj ugodbi. Zbog velike menzure nema chanterelle (prvu pojedninačnu strunu), tako da je ugodba prvih šest pari d1-a-f-d-A-G, za razliku od ugodbe barokne lutnje f1-d1-a-f-d-A. Načelno se svaka talijanska teorba mogla ožičenjem preurediti u njemačku teorbu, tako da postoje njemačke teorbe koje izgledaju kao barokne lutnje s labuđim vratom i, također, njemačke teorbe po izgledu kao talijanske teorbe. Razlika je u ugodbi.
Engleska teorba, za razliku od talijanske teorbe ima basovske strune koje se u dužini stupnjuju, basovi koji su sve kraći i kraći s njihovim napinjačima poredanima na jednoj strani produžetka vrata. Nema sačuvanog izvornog instrumenta, nego nekoliko slika i pismenih svjedočanstava. Menzura na hvataljci (franc. petit jeu) iznosila je oko 76-80 cm, za što je potrebna za oktavu snižena prva struna (franc. chanterelle) u ugodbi in g.
Arciliuto (arhilutnja ili nadlutnja), je instrument razvijen oko 1600. godine u Italiji. Tip je lutnje uglavnom sa 14 pari struna, menzurom od 64-67 cm i teorbacijom za basove s menzurom 130-140 cm. Ugodba je u (franc.) vieil tonu, in g1. Ponekad može prvi par biti ugođen za oktavu niže.
Liuto attiorbato (teorbirana lutnja) ima uglavnom 14 pari struna i menzuru na hvataljci od 57-64 cm ugođena u vieil tonu (stari ton – renesansna ugodba), a koristila se uglavnom u Veneciji u prvoj polovici 17. stoljeća. Nekoliko tih instrumenata i njihove glazbe je sačuvano. Nasuprot arciliutu, liuto attiorbato ima basove koji su samo malo dulji od struna na hvataljci (oko 84-96 cm).
Liuto forte nije povijesna lutnja, nego je inovacija lutnje koja se izrađuje u različitim modelima. Ova je lutnja malo glasnija od ostalih povijesnih kopija, pogotova kada se svira noktima i na pojedinačnim strunama, u čemu je i bit stvari. Stoji između 2.030 – oko 7.612,43 Eura. S glazbeno-povijesnog stajališta bi se liuto forte, navodno, mogao usporediti s violinom na pragu 18./19. stoljeća, kada su se violine modificirale, učinile nešto glasnijima. Radilo bi se o »daljnjem razvoju, koji tekovine akustike i suvremenog glazbalarstva primjenjuje na lutnju«. Međutim, upravo zbog tih modifikacija danas u glazbenom životu postoji barokna i suvremena violina, barokna i suvremena koncertna gitara kao obogaćenje glazbenog života. Barokna violina u svojem izvornom obliku za upućene zvuči jednostavno »malo drugačije« od preuređene, modificirane stare violine. Obje zahtijevaju drugačiji pristup, artikulaciju, fraziranje i zvučnost. Razlika kod zvučnog dojma između barokne gitare i suvremene koncertne gitare još je veća, nego li kod violina. Cijeli Pokret rane glazbe temelji se upravo na zamjećivanju tih razlika i ponovnom otkrivanju »starih« kvaliteta i »starog zvuka« i filozofiji koja stoji iza toga. Štoviše, standardi kod interpretacije rane glazbe odavno se već postavljeni. Same graditeljske zadanosti poput oblika korpusa lutnje determiniraju već po sebi specifičnu zvučnost i ograničenu akustičnu jačinu. Za klasičnog gitarIsta koji ne želi promijeniti tehniku desne ruke je Liuto forte optimalno rješenje.
Liuto forte je, među ostalom, zbog već po sebi utvrđenih standarda u interpretaciji lutnjističke glazbe kod mnogih profesionalnih lutnjista osporavan i ne uzima se za »ozbiljno«. Unatoč toga donosimo iskustvo Jörga Hilberta sa prijelazom od klasične gitare na ovo glazbalo i ka pravim, tj. povijesnim lutnjama i blagu njihova repertoara.
Jörg Hilbert
Prijelaz s gitare na liuto forte
– osobno iskustvo
Odmah ću unaprijed razjasniti. Osam žica nisu osnovni problem za gitarista, a poteškoće se ne povećavaju proporcionalno s većim brojem žica. Važno je da se čovjek ne obeshrabri pri pogledu na trzalačka glazbala s više od šest žica i ne posumnja da ih neće moći svirati, da su prezahtjevna za ovladavanje.
Doduše, treba priznati da je prvi dojam, na određeni način, mali šok. No kada ga prevladate, bit ćete nagrađeni posve novim zvučnim doživljajem, uz djelomična olakšanja u svezi tehnike lijeve ruke. Jedini je uvjet za to da ste pritom dovoljno otvoreni, znatiželjni i spremni redovito svirati takvo novo glazbalo.
Na početku može doći do nekih frustracija, uzrokovanih gubitkom onog sigurnog oslonca na E-žicu. Umjesto toga, palac je sada pred zbunjujućim mnoštvom alternativa te lako može izgubiti orijentaciju. Ali s vremenom i to nestaje pa on neprimjetno i bezuvjetno pronalazi sve bolje i bolje dodatne basove, pa čovjek konačno više uopće ne razumije što su ga na početku toliko mučile dodatne bas-žice.
Osobno, moj prvi korak u početku je bio prijelaz sa šesterožične gitare na osmerožičnu. Za glazbalo s više žica tada se još nisam usudio odlučiti. Tada, u dobi od četrdeset godina, mislio sam da to ne mogu savladati, što se kasnije pokazalo potpuno krivim razmišljanjem. Nakon nekog vremena moju pozornost je privukao liuto forte. Spontano sam se zaljubio u glazbala te vrste jer su mi pružala sve ono što nedostaje gitari: zvučno, glede literature i perspektive.
Na raspolaganju mi je isprve bio osmerožični liuto forte, glazbalo u mnogočemu slično gitari pa sam se odmah dobro snalazio, bez ikakvih prijelaznih poteškoća. Zahvaljujući korištenju podloška za sviranje na bedru (jelenja koža), nisam trebao čak ni držanje glazbala uvelike mijenjati.
Već je i ovo prvo glazbalo bilo fascinantno, ne samo izvanjskim izgledom, nego i zbog svojih zvučnih mogućnosti, nevjerojatne lakoće sviranja te kako ono nosi. Prijateljica mi je rekla da joj se skorom čini kao da sjedi uz pojačalo.
Nakon nekog vremena pridošla su glazbala koja su mnogo više »lutnje« od osmerožičnog liuto fortea: 14-žični arciliuto i d-molska lutnja (barokna lutnja). Praktično bez predznanja počeo sam svirati glazbalo u d-molu i nakon mjesec dana mogao sam svirati različite, zahtjevnije stavke S. L. Weissa.
No, kod 14-žičnog arciliuta bio je rezultat još više začuđujući – još sam više mogao koristiti svoja gitaristička iskustva i ubrzo sam imao prilično bogat repertoar izvorne literature te preradbi poznatih djela. Moji vlastiti aranžmani nekih Bachovih djela zadobili su potpuno nove dimenzije proširenjem mogućnosti u području basa. Tako se moj početni strah zbog složenosti tabulatura pokazao potpuno neutemeljenim. Iz njih se, dapače, lakše svira, nego iz uobičajene notacije, posebne kada svirate u nepoznatim ugodbama. Zadivljujuće je koliko izvorna lutnjistička tabulatura savršeno odgovara dotičnom glazbalu!
Mnogi problemi, glavobolje i mozganje u vezi prstiju (lijeve ruke) koji se javljaju uz sviranje gitare, na d-molskoj lutnji razrješavaju se gotovo kao čarobnim štapićem, jer je kod nje »sve po mjeri«.
Posjedujem dva registratora poznatih Weissovih skladbi te brojna druga djela koja sam u međuvremenu sam otkrio. Mnogi od tih skladatelja ostavili su veličanstvena djela na razini svog doba, no ona su nedovoljno poznata izvan svijeta lutnje jer se ne mogu transkribirati za gitaru, a da se ne gubi izvorna supstanca. Meni osobno ova literatura predstavlja prekrasnu perspektivu za budućnost.
Još ću spomenut i svoja iskustva s povijesnim lutnjama (stilskim kopijama). Sviranje tih glazbala s parovima žica, ovisno o razdoblju, u posebnoj mjeri iziskuje ponekad drugačije tehnike i kulture trzanja. I u ovome sam se usudio okušati, i to s uspjehom pa se danas na većini lutnja, manje-više, »osjećam kao kod kuće«. No, ne mogu, nažalost, prosuditi što je »ispravno« ili »krivo«. Prema mojem mišljenju umjetnost se opire, već po svojoj biti, ovim ograničavajućim kategorijama, pa tako i u svojem parcijalnom području – glazbi. Potrebno je, stoga, prikladno joj služiti, bez ograničenja i početnih odustajanja (i to po mogućnosti dulje od nekih pet minuta). To vrijedi za sve lutnje, kako povijesne, tako i suvremene, liuto forte. Svakako, pragmatična i nekomplicirana varijanta jest liuto forte, možda ne nužno za lutnjista i gitarista, ali sasvim sigurno za glazbenika.
Kao što rekoh, kao gitarist se uspješno može započeti sviranje na osam žica, bez da se tehnika (desne ruke) mora potpuno promijeniti. Međutim, potrebno je određeno vrijeme za privikavanje. Tek kada se savladaju dodatne bas-žice, to će se znati cijeniti. Tako ćete jednom možda moći zaključiti da i osam žica, zapravo, nije mnogo pa ćete poželjeti više njih.
Moj savjet stoga bi bio da prkosite početnom oprezu i odmah započnete svirati na devet žica. Kao što rekoh, dodatni parovi žica neće svaki put predstavljati za vas nove poteškoće, nego je potrebno odvažiti se za prvi korak i odmah početi svirati na više od šest žica. Devet žica je dobar prijelaz, no mogu se čak deset ili jedanaest dobro savladati.
Naime, začuđujuća je spoznaja da se sviranje na mnogim basovim može naučiti. Jednostavno treba to samo – početi!
Jörg Hilbert je jedan od najomiljenijih njemačkih autora i ilustratora knjiga za djecu.
Link: www.liuto-forte.de
S njemačkog preveo: Antun Mrzlečki