Peter Päffgen
Italija
Venecijanski tiskar i izdavač Ottaviano Petrucci dobio je godine 1498. od dužda privilegij tiskanja canto figurato i intabolature d’organo e de liuto. Godine 1501. objavio je u više naklada Harmonice Musices/Odhecaton A, uglavnom francuske šansone skladatelja A. Agricole, H. Isaaca ili Josquina Despreza. Slijedile su daljnje tiskovine u menzuralnoj notaciji. Godine 1507. objavljene su dvije knjige tabulatura, a to su i najstarije sačuvane tiskovine tabulatura za lutnju: Intabolatura de Lauto/Libro primo i Libro secondo, skladatelja Francesca Spinacina. Obje sadrže upute (latinski i talijanski) Regole pro illis qui cancere nesciunt, intabulacije flamanskih šansona (za jednu ili dvije lutnje) i ricercare, koje već sadrže izražene idiomatske elemente kao sviranje skala i sekvenciranja.
Godinu dana poslije objavio je Petrucci knjigu za lutnju J. A. Dalza. Sada su upute (instrukcije) već samo na talijanskom (Regole per quelli che non sanno cantare) a repertoar se udaljio od vokalnih predložaka: manje intabulacija, ali zato plesovi, među njima prvi put Pavana alla veneziana ili Pavana alla ferrarese. Godine 1509. objavljena je knjiga s frottolama u menzuralnoj notaciji i u tabulaturi – u dodatku nekoliko ricercara za lutnju solo Francisusa Bossinensisa (Franje Bosanca), jednog od najranijih hrvatskih skladatelja, a 1511. slijedi Libro Secundo. Time su završile Petruccijeve aktivnosti na polju glazbe za lutnju.
Važan manuskript s talijanskom glazbom lutnje nastao je sljedećih godina (1517.-1520.), knjiga lutnje Vincenza Capirole iz Brescie, koja se danas čuva u Newberry Library u Chicagu. Taj je rukopis raskošno ilustriran i sadrži slično kao i Petruccijeve Spinacinove tiskovine upute za sviranje lutnje, intabulacije, ricercare i plesove. B. Trombocino i M. Cara objavljuju 1520. još jedan svezak frottola s pratnjom lutnje, a nakon toga pa sve do godine 1536. nisu objavljena izdanja za lutnju.
Prva izdanja knjiga za lutnju Francesca Canove (zvanog Francesco da Milano ili Francesco Milanese) objavljena su u Veneciji, Napulju i Milanu godine 1536. Njegova napuljska knjiga Intavolatura de Viola o vero Lauto smatrala se do prije nekoliko godina nestalom. Napisana je za violu de mano ili lutnju, oba instrumenta imala su istu ugodbu i ožičenje. Viola de mano koristila se u kraljevini Napulj. Napulj je pripadao Aragoniji, odakle je viola uvezena, a tamo se zvala vihuela de mano. Johannes Tinctoris nazvao ju je hispanorum invento, španjolski pronalazak (De inventione et usu musicae, NA, izd. K. Weinmann, Regensburg, 1917., reprint Tutzing, 1961., str. 42.). Skladatelj se poslužio napuljskom tabulaturom za lutnju, rijetko korištenim posebnim oblikom talijanske tabulature. U uputama je pisao da se koristi drugačijom tabulaturom al contrario de li antichi. Djela Francesca Canove objavljena su između 1536. i nakon 1600. u više zemalja, mogu se naći u različitim zbirkama rukopisa. Objavljivao je intabulacije, njegovi ricercari i fantazije s imitatorskim obradama većinom kraćih motiva primjeri su oplemenjivanja instrumentalne glazbe u 16. stoljeću, koji sjedinjuju kontrapunktsku tehniku s izraženim idiomatskim elementima za instrument. Od godine 1546. preuzimao je Francesco Canova i djela svoga učenika P. P. Borrona u svoja izdanja.
Nakon godine 1546. objavili su tabulature Giovanni Maria da Crema (1546.), A. Rotta, (1546.), J. Abondante (1548.), M. De Barberiis (1549.), G. Gorzani (1561., 1563., 1564.), V. Galilei (1563., 1568., 1584.), G. C. Barbetta (1582., 1585.) i G. Fallamero (1584.). Stilistički je repertoar u tom stoljeću zaokružen s Intabolatura di Liuto…Libro Primo (1599.) S. Molinara. Ta knjiga jedva sadrži intabulacije, već sadrži saltarelle, passemeze s pripadajućim galliardama, fantazijama Molinara i njegova učitelja G. B. della Gostena. Osim toga objavljene su još dvije knjige tabulatura G. A.Terzija (1593. i 1599.), dok su djela S. Garsija da Parma (1542.-1604.) sačuvana samo kao rukopisi. Skladbe talijanskih lutnjista preuzete su u knjige tabulatura internacionalnog repertoara. Tako su djela Laurencinusa Romanusa objavljena npr. kod J. B. Besarda (1603.) i kod R. Dowlanda (1610.). Više izdanja doživjela su djela knjige plesova F. Carosa (Nobilità di Dame, 1602.) i Cesara Negrija (Le gratie d’amore, Milano, 1602., drugo izdanje objavljeno kao Nuovo inventioni di balli, 1604.) u talijanskoj tabulaturi.
U 17. stoljeću objavljene su uglavnom tabulature za teorbiranu lutnju (tal. liuto attiorbato), kitaron (tal. chitarrone) i teorbu. Giovanni Girolamo (Johannes Hieronymus) Kapsberger, zvan Nobile Alemano, sin njemačkog časnika Wilhelma Kapsbergera, objavio je djela za sva tri tipa lutnja. A. Piccinini objavio je dva sveska, Intavolatura di liuto, et di chitarrone…(Bologna, 1623.) i Intavolatura di liuto …(1639.). Oba sadrže tekstove koji pružaju dragocjene informacije o instrumentima, tehnikama sviranja, ukrasnim tehnikama i izvodilačkoj praksi te niz toccata i plesnih stavaka visoke originalnosti, djelomično sastavljenih u suite. Valja još navesti i Pietra Paola Mellija s pet knjiga za lutnju između 1614. i 1620. (prva očito nije sačuvana).
Nakon vrhunca procvata u 16. stoljeću objavljeno je nakon godine 1600. samo malo solističke glazbe za lutnju. No, kao instrument za sviranje generalbasa ili basso continua i pratnju pjevanja lutnja je bila, kao teorba i kitaron izvanredno tražena i omiljena. G. Caccini osobno se pratio na kitaronu i objavio je 1613. svoj Fuggilotio musicale…per cantarre nel Chitarrone, Clavicembalo ò alstro instrumento, slično se izvješćuje i o J. Periju. A. Grandi iziskuje za svoje motete (1626.) pratnju kitarona, također Cl. Monteverdi u dvije svoje knjige madrigala (RISM A, I, 6, M 3474 i M 3475). A. Caldara zahtjeva, što se vidi i u naslovu sveska moteta (Bologna, 1715), teorbu, također A. Corelli u nekoliko svezaka sonata nakon godine 1682. i mnogi drugi talijanski skladatelji, njih više od stotinu.
Francuska
Izdavač Pierre Attaignant (konac 15. st. -1553.) u Parizu je kao prvi objavio godine 1529. udžbenik za lutnju Tres breve et familiere introduction […] de joeur toutes chansons reduictes en la tabulature de Lutz. Tri preludija otvara niz skladba, slijede obrade pjesama, dijelom s dionicom za pjevanje u menzuralnoj notaciji, a dijelom kao solistička intabulacija. Samo godinu dana poslije isti je izdavač objavio Dixhuit basses dances garnies de Recoupes et Tordions, svezak koji sadrži, kraj navedenih basse dances, branle, galliarde, pavane i druge plesne stavke. Tek s nastupom izdavača Le Roy & Ballard te G. Morlaye u Parizu objavljen je veći izbor knjiga tabulatura. Samo je Albert da Rippe objavio između 1544. i 1555. pet svezaka, njegov Sexiesme Livre tek 1558., no već ga je tiskao M. Fezendat, koji je radio zajedno s Morlayeom. Valja još napomenuti knjigu tabulatura Juliena Belina (1556.) te knjige tabulatura Giovannija Paola Paladina (Jean Paul Paladin) iz godina 1549. (?) i 1553./1560., obje knjige u talijanskoj tabulaturi, koje je objavio u Lyonu S. Gorlier. Repertoar objavljen u 16. stoljeću u Francuskoj može se sasvim usporediti s onim u Njemačkoj i Italiji: manje plesnih stavaka i fantazija, ali zato više intabulacija.
Sa Le Trésor d’Orphee A. Franciscuesa, koji su objavili godine 1600. R. i P. Ballard u Parizu, započeo je nov procvat glazbe za lutnju, koji se prvotno uglavnom odnosio na područje air de cour uz pratnju lutnje. Popijevke G. Bataillea, A. Boësseta, E. Mouliniéa, Fr. Richarda, P. Guédrona i drugih objavljene su ubrzo, neke u više naklada, većinom kod izdavača P. Ballarda u Parizu.
Nizozemska
Kad je godine 1529. u Antwerpenu obavljen Livre plaisant et tres utile, slobodan prijevod drugog dijela Sebastiana Virdungove Musica getutscht, nadomjestio je tiskar Guillaume Vorstermann njemačku tabulaturu francuskom tabulaturom, a pjesmu O haylige, onbeflecte, zart jungfrawschafft marie za objašnjenje tabulature preinačio je u Een vrolijic wesen. Inače se tekst drži prilično točno predloška. Kada je godine 1545. tiskar i izdavač iz Leuvena Pierre Phalèse započeo svoju izdavačku djelatnost, tabulature za lutnju bile su njegovi prvi produkti: Des chansons reduictz en Tabulature de Lut, drugi i treći svezak izašli su 1546., a daljnji sljedećih godina, također i nova izdanja. Valja napomenut da je Phalèse gotovo isključivo sakupio djela inozemnih glazbenika i preuzeo ih u svoje knjige, tako npr. godine 1546. šest fantazija španjolskog vihuelista Luysa de Narváeza, koje se inače ne mogu naći na repertoaru lutnje. Iste je godine objavio fantazije Francesca Canove i P. P. Borrona, i velike zbirke intabulacija svake vrste. Dvije velike knjige tabulatura objavili su još P. Phalèse i Jean Bellère u Antwerpenu (P. Phalèse stariji kratko se prije svoje smrti udružio s Bellèreom, što je njegov sin nastavio): 1584. i 1592. Emanuela Adriaensena (Emmanuel Hadrianus) Pratum Musicum i Novum Pratum Musicum. Florida J. van den Hovea objavljena je u Amsterdamu godine 1601., također njegova Delitiae musicae 1612. Kao prvi Adriaensen je u svojem izdanju Pratum Musicum iz 1584. upotrijebio šestolinijski sustav ili crtovlje umjesto dotadašnjih pet linija. Prva knjiga lutnje Nicolasa Valleta Secretum Musarum objavljena je 1615. u Amsterdamu, godinu dana poslije njezin drugi dio, te konačno svezak s psalmima za pjevanje uz pratnju lutnje. Repertoar se razlikovao od onih zbirka u jednom svesku 16. stoljeća: plesni stavci, baleti – većinom vlastita djela, ne više intabulacije.
Njemačka
U Njemačkoj je u prvoj polovini 16. stoljeća objavljen opsežan broj udžbenika tabulatura za lutnju. Najraniji spomenik njemačke umjetnosti lutnje je teoretsko djelo Musica getutscht (Glazba ponjemčena) Sebastiana Virdunga, objavljeno godine 1511., koje sadrži kao primjer intabulaciju O haylige, onbeflecte, zart junckfrawschaft marie, fol. M2v-M3. Ova je intabulacija uređena tako da objasni način pisanja tabulaturom, no teško ju je svirati, na jednom mjestu čak ju uopće nije moguće svirati. Godinu dana poslije izašle su tabulature Etlicher Lobgesang Arnolta Schlicka, gdje se autor jakim riječima tuži na Virdungovu radnju. Ona je neumjetnička, nepristojna, nemoguća i korumpirana (Mainz, 1512., fol. 2v). Nakon toga objavio je Schlick 12 popijevka u menzuralnoj notaciji s pratnjom lutnje i tri intabulacije za sololutnju. Tek kod Hansa Judenküniga mogu se naći plesovi i čisto instrumentalna djela. Njegova Utilis et compendiaria introductio (Beč, 1519.) sadrži hoff dantz i schone kunstliche underweisung iz godine 1523. uz brojne intabulacije popijevka, pet preambula, jedan Spaniyelischer hoff dantz (fol. h2) i jednu Katala ala spagnola (fol. i2), koju je Judenkünig izvorno preuzeo iz knjige tabulatura J. A. Dalze (Intabolatura de lauto libro quatro, 1508.).
Hans Gerle i Hans Newsidler iz Nürnberga opskrbili su nakon godine 1532. očito mnogobrojne interesente sviranja lutnje udžbenicima i materijalom za sviranje. Dok se Gerle posvetio viola da gambi i lutnji, Newsidler se obratio samo sviračima lutnje: To sam svoje znanje ponudio tako da će svaki s malo znanja, koji samo umije čitati, usredotoči li svoju marljivost na točkice, sam, bez učitelja, naučiti umijeće lutnje (Ein Newgeordent künstlich Lautenbuch, Nürnberg, 1536., fol. A iiv). Gerle je objavio godine 1532. (NA 1537), 1533., 1546. i 1552. knjige od kojih posljednja (Eyn Newes sehr Künstlichs Lautenbuch, Nürnberg, 1552.) sadrži isključivo intabulacije, ricercare i fantazije talijanskih lutnjista preuređene na način za nas Nijemce (fol. A iiiv). Knjige Hansa Newsidlera (2 sveska 1536., 1540., 3 sveska 1544., 1547. i 1549.) bile su u izboru repertoara više »srasle sa zemljom«, objavljivao je uglavnom intabulacije, i to u knjigama koje sadrže mnogo odličnih velikih majstorskih djela kao Das Dritt Buch (treća knjiga) iz godine 1544.
U drugoj polovini 16. stoljeća vodila su se rasprave između konzervativnih i progresivnih lutnjista. Melchior Newsidler, sin Hansa, prednjačio je u nastojanju da se uvede talijanska tabulatura (Il primo und secondo libro d’intabolatura di Liuto, 1566.), no njegove knjige transkribirao je nekoliko godina poslije Benedikt de Drusina u njemačku tabulaturu i objavio ih nanovo (Tabulatura iz 1573.): Italicè/invulgatas, Nunc typis germanicis redditas. Iste je godine objavio daljnje njemačke knjige tabulatura Bernhard Jobin u Straßburgu i M. Waisela intabulacije chansona te svakojaki plesovi iz Italije i Francuske, preambule, no manje njemačkih plesnih popijevka. U 16. stoljeću objavljeno je još nekoliko njemačkih knjiga tabulatura, npr. Melchior Newsidler godine 1574. (Teutsch Lautenbuch) ili 1591. i 1592. M. Waisel. No, način pisanja postao je sve više i više anakron jer nije mogao podnijeti stalno preopterećenje posebnim znakovima u tabulaturi poradi povećavanja broja parova struna lutnje. U rukopisima može ih se ponekad naći i poslije. K tome je nadošlo da se glazbeni ukus promijenio. To što je već godine 1552. Gerle nagovještao, postalo je u nizu velikih antologija pravilo. Objavljivala su se djela za lutnju s internacionalnim repertoarom: A. Denss, Florilegium, 1594., M. Reymann, Noctes Musicae, 1598., J. B. Besard, Thesaurus Harmonicus, 1603. i Novus Partus, 1617., Georg Leopold Fuhrmann, Testudo Gallo-Germanica, 1615., Elias Mertel, Hortus Musicalis Novus, 1615. – svi svesci u francuskoj tabulaturi za devetoparne do desetoparne instrumente, većinom u staroj ugodbi.
Razina tehnike sviranja bila je u Italiji veća nego u Njemačkoj 16. stoljeća jer su renesansa i humanizam imali svoje porijeklo u Italiji, kao i neka druga zbivanja u znanstvenom i kulturnom životu. U gornjoj Italiji bili su izvanredni graditelji instrumenata i najvažniji instrumentalisti. Venecija je bila središte notnog tiskarstva, blizu Bologne, mjestu graditelja lutnja, i blizu Milana, mjesta velikih majstora lutnje i kruga njihovih učenika. Tek poslije se razvio Nürnberg, gdje su živjeli lutnjisti Gerle i Newsidler, tiskari nota Formschneider i Petreio te graditelj lutnji Hans Frei, kao pandan području Milano-Bologna-Venecija.
Engleska
Kao posebnu pojavu valja uočiti da se u Engleskoj, s velikim procvatom svirke lutnje, tiskalo malo udžbenika za lutnju i zbirka tabulatura te da su te tiskovine izašle razmjerno kasno. Godine 1568. i 1574. objavljena su dva engleska izdanja škole za lutnju A. L. Roya A Briefe and easye instruction to learne the tableture, poslije i A briefe and plaine Instruction, to set all Musicke of eight diverse tunes in Tableture for the Lute, čiji su francuski prvotisci iz 1557., 1570. i 1583. izgubljeni. A New Booke of Tabliture W. Barleyja objavljena je godine 1596., a sadrži dijelove za orfarion i pandoru, 1603. objavljena je Th. Robinsona Schoole of Musicke i 1610. Varietie of Lute Lessons Roberta Dowlanda. To je stanje tiskovina engleske glazbe za lutnju, ne uzimajući u obzir pojedine stavke u pjesmaricama objavljenima nakon godine 1600. Sva druga djela opsežnog repertoara sačuvana su kao rukopisi.
Engleski su lutnjisti preuzeli polovinom 16. stoljeća francuski sustav tabulatura. Iz tog razdoblja sačuvani su prvi rukopisi, kao Royal Appendix 58 u British Library (GB-Lb1), koji sadrži i poneku amatersku skladbu. Već u rukopisu US-Ws, 448.16, koji je nastao između 1559. i 1571. godine, mogu se pronaći samostalne basso-ostinato-varijacije, npr. na passamezzo moderno ili jedna varijacija na popijevku Will ye go walke the woode so wilde (fol. 3). Drugi pisac rukopisu je nakon godine 1572. dodao nekoliko djela, u kojima se vide prvi izrazi posebne tehnike varijacija, takozvani divisions, koji će obilježiti cjelokupnu kasniju glazbu lutnje u Engleskoj. Iz toga proizlazi shema forme A-A’-B-B’-C-C’ itd., gdje nakon svakog pojedinog odlomka odmah slijedi jedna varijacija (vd W. W. Newcomb, 1968.).