Od prve riječi (leut) prirodno se može izvesti oblik leutar, kao i leutist, te još i leutaš. Jezikoslovci bi rekli kako su oblici leutar, leutaš, a i leutist zapravo istoznačnice. Međutim, dok je nedvojbeno da leutaš i leutist doista jesu sličnoznačnice, budući da obje znače »onaj koji svira na leutu«, oblik leutar prije bi bio »onaj tko pravi, gradi, izrađuje leute«. Zamjenjivanje (ili točnije: značenjsko izjednačivanje tih oblika) slično je onomu kod riječi papučar i papučić kao »čovjek koji je pod papučom«, a da je to prema njemačkom obliku Pantoffelritter ili Pantoffelheld. Zapravo, oblik papučić odgovara točno objema njemačkim složenicama (»onaj koji je pod ženskom papučom«, muž-slabić) dok je papučar više onaj tko izrađuje papuče (njem. Pantoffelmacher). Stoga, kad je to potrebno, treba tako razlikovati i značenje, s jedne strane, leutaša i leutista, i – s druge strane – leutara.
U slučaju potvrđenog glagola leutati značenje je posve jasno – »udarati u leut«, svirati na leutu.
Oblik leut/laut je izvoran i temeljan, ali je prevladao oblik lutnja, što je riječ za koju P. Skok navodi »da se ne zna gdje se tako govori«. Zanimljivo je upravo takav oblik ima i češki i ruski i poljski.
I od inačice lutnja lako nastaju sljedeći oblici: lutnjar (onaj koji izrađuje lutnje), dok bi oblici lutnjaš i lutnjist značili »svirač na lutnji«.
U značenjskom i jezikoslovnom smislu ovdje su ključne riječi i struna i žica.
Strukovni priručnici obično navode kako su struna-tetiva-žila (kad je riječ o razmatranim glazbalima) zapravo istoznačnice. Tad obično navode i potkrijepe iz latinskog (chorda, filamentum, nervus). Polazeći s takvog gledišta ustvrde »kako se žice izrađuju od biljnih vlakana, svile, osušenih životinjskih crijeva i žila, te od dlake, kovine, plastike«. Činjenica je da se (kovinske) žice ne javljaju od davnine. Najvjerojatnije u glazbenoj uporabi tek od 14. st., a tek od 17. st. one crijevnate optočene kovinom. Dakle, strukovnjaci govore o tri vrste žica: crijevnate, čelične i crijevnate koje su optočene kovinom. Strune se, međutim, izrađuju izvorno od dlake konjskog repa. Isto tako izvorno se moralo na leutu ili lutnji ili sličnim glazbalima svirati podizanjem strune prstima. A tê su «proto» – strune bile biljnog ili životinjskog podrijetla, i to u III. tisućljeću prije Krista u Egiptu, Kini, Perziji itd. Ali čim su se počeli rabiti trzala ili trzalice (grč. plektron, lat. plectrum), strune kao strune stale su se zamjenjivati žicama kao žicama, to jest kovinskim žicama. I tako su nam struna-žila-žica, s jedne strane, sličnoznanice ili čak »istoznačnice«, po samoj uporabi, dok su izvorno posrijedi ipak dvije vrste stvari. Naime. Jedno su strune (prvotno dirane i podizane prstima), dok su drugo one kasnije »kovinske niti« za koje je trebalo trzalo/udaralo ili trzalica/udaralica.
Stoga, bez obzira na činjenicu što se struna i žica praktički već odavno poistovjećuju, F. Miklošić – razmatrajući izvorno – stanje s pravom razdvaja te dvije imenice.
Struna, kao slavenska riječ znači runja-kostrijet-kozlina-dlaka. Tako je i rijetka riječ strunjara (tvorba načinjena od kostrijeti) etimološki isto što i strunjača. Sâm korijen je u svezi s glagolom strići (to jest rezati dlaku na životinjama i ljudima). Riječ struna jest danas prvenstveno u uporabi za gudaća glazbala, ali i kao »žica« na kordofonskim instrumentima.
Žica opet jest praslavenska riječ, u značenju konac, uzica, ili pak tetiva, žila, ali u modernoj uporabi (koja je morala početi i ranije, jer je kovinarstvo poznavalo kovinske žice od starine) značenje je ipak »kovinska nit«, što se ipak razlikuje od niti biljnog ili životinjskog podrijetla, i to ne samo po obliku nego i po značenju i uporabi. Zbog svega toga bi starija glazbala imala uglavnom »strune-žile-tetive«, a ona nešto novija ipak »žice kao kovinske niti«. Uostalom, žica je i znanstveno već poodavno »kovinska (metalna) nit okruglog presjeka, koja ima najrazličitije tehničke uporabe (telefonska, bakrena, čelična i sl.)«, dok je njezino drugo značenje i kao dijela različitih glazbala.
Bilo da je riječ o lautu ili lutnji podrijetlo je od arapskog oblika al ûd (što je doslovce – drvo), ali već od davnine određeno kao »perzijsko glazbalo«