»Svako djelo mora obitavati u svom zasebnom svijetu, oslobođeno od doslovnog sadržaja notnog zapisa. «
Stjecajem sretnih okolnosti, potpuno neočekivano, razgovarao sam sa gospodinom Hopkinsonom Smithom, neposredno prije svečanosti dodjele godišnje nagrade Diapason d’Or (Zlatni registar) 2009., koju dobiva po prvi puta za svoj posljednji kompaktni disk, »Il Divino« (Božanstveni) posvećen Francescu Canovi da Milanu (Naïve, 2008.).
Unatoč kratkom vremenu za pripremu koje sam imao na raspolaganju, te prostodušnoj raznolikosti mojih pitanja, Hopkinson je (neka nam je dopušten prijateljski ton), ne zamjerajući, nasmijan i raspoložen, ljubazno odgovarao, s velikim skromnim spokojstvom pulsirajuće dubine jednostavnosti, dok smo sjedili uz kolač od marelica u Café des Ondes (Kavana valova) ispred radio postaje Maison de la Radio (Radijska kuća), gdje se svečanost održala sat kasnije. Spominjem nezaobilaznog Paula O’Dettea, prekasno uvidjevši da sam možda pogriješio, ali to ga je, naprotiv, razveselilo; ime kolege, na sreću je izmamilo spontani srdačan smijeh.
Spominjemo neslužbeno iskušenja glazbenog tiskanog novinarstva, u borbi protiv sve moćnijeg Interneta, plašeći se da Diapason može doživjeti istu sudbinu kao i nedavno ugašeni Word Music, zamišljajući kako će ubuduće izgledati krajolik francuskog glazbenog tiska, dotičemo i Jordija (Savalla), uz njegovu neprekidnu diskografsku aktivnost u trenutku kada je diskografska industrija u nezavidnom položaju, čega je i on svjestan, ali optimisti smo, jer koncertne dvorane nikada nisu bile toliko ispunjene – fenomen, koji je teško objasniti. Također govorimo o starim snimkama, koje on sa sjajem u očima naziva projektima, o lutnjama, tabulaturama, i dok zadivljeno slušam, pomalo zaboravljam svoj položaj novinara, ali posvećujući jednaku pažnju koju na koncertu dobiva od uskog (pa i pariškog) kruga odabranih.
MB: Hopkinsone Smith, vaša je diskografija posvećena uglavnom baroknoj lutnji, čini se, da se nakon nekog vremena vraćate renesansnom glazbalu.
HS: Došao sam u Europu isključivo zbog studija barokne lutnje, u vrijeme kada to nije bilo ostvarivo u SAD-u, i odmah me očaralo glazbalo i njegov repertoar. Međutim, također sam mnogo svirao vihuelu i teorbu sa Hesperionom XX. Na početku sam uglavnom svirao continuo uz tek jedan solistički koncert godišnje. Danas je potpuno drukčije, sviram vrlo malo continuo, posvećen sam solističkom muziciranju koje najviše volim. Tome je pak potrebno posvetiti vrijeme, pripremati program, i napokon, izvoditi ga.
Svaki novi projekt zahtijeva poseban pristup – obično posvetim najmanje dvije ili tri godine rada svakom. Moram pronaći svijet zvuka oko svakog određenog projekta, te do pojedinosti upoznati kompletan opus skladatelja koji mi privuče pažnju. Iznimno me zanima što je u pozadini glazbenog djela, povijesne okolnosti, političke prilike, kulturno ozračje u kojima je nastalo. Istražujem druge skladatelje na koje je djelo moglo utjecati i koji su na njega utjecali, to mi je vrlo važno, jer se time hrani djelo koje moram interpretirati, time se hrani izvedba.
Svako djelo mora obitavati u svom zasebnom svijetu, oslobođenom od doslovnog sadržaja notnog zapisa. Djelo se razotkriva cijelo vrijeme, istraživanje nikada ne prestaje, u njemu se pronalaze novi sadržaji, dok snimanje zabilježi samo ono što smo donijeli u tom trenutku. A projekt nastavlja bivati, živjeti poslije …
MB: Među lutnjistima kruži anegdota prema kojoj ste tijekom studija s Paulom O’Dettom podijelili repertoar, Vi ste odabrali barokno, a on renesansno razdoblje lutnje.
HS: Glasan smijeh. Da, čuo sam to! Naravno da ne, među nama ne postoji sličan sporazum, nikada se nismo sastali na nekakvoj lutnjističkoj Jalti da bismo među sobom podijelili svijet! Paul ima čudesnu snagu, i nikada mi nije palo ma pamet uplitati se u njegov djelokrug. Morao sam uložiti određen trud za povratak renesansnoj lutnji, što činim unatrag otprilike sedam godina. Možda je i on jedan od razloga. Moj projekt Attaignant (Naïve, 2002.) je jedno od mojih uporišta u tome. Ali time također mogu pobuditi zanimanje izdavača za njegovo sofisticirano djelo. Danas malo tko svira Attaignanta, premda je njegova glazba istoznačnica za cijelo jedno razdoblje. Vrlo je privlačna i svirljiva, premda bi neke njene aspekte trebalo ponovno proučiti i prilagoditi, pa sam izdavačevom tekstu dodao neka osobna promišljanja.
Dowland (Naïve, 2004.) je od toga potpuno različit, sa svojom nenadmašnom tehnikom, a također je i vrlo složen. Radi se o Dowlandu lutnjistu, virtuozu, za kojeg se čini da ga u našem vremenu nećemo moći poistovjetiti sa Dowlandom skladateljem solo pjesama, niti sa djelom »Sept Lacrimae«. Dowland solist je daleko bogatija i produbljenija osobnost. No, moja nastojanja su usmjerena ka pomirdbi i stjecaju svih tih različitih vidova jednog čovjeka u mom projektu.
Vezano za Francesca (da Milana) izazov je bio potpuno drukčiji. U pitanju je bilo stvaranje dijelova njegove osobnosti mojim tumačenjem njegove glazbe. Posjedovao je snagu magnetske privlačnosti, neodoljivu za slušanje publici papinskog dvora, kardinalima i biskupima. Njegov izričaj je, za razliku od Attaignantovog, koji je razrađen i ne toliko razvijen, izrazito složen, radi se o vrlo profinjenom polifonom kontrapunktu. Trgnut iz tog sanjarenja stvorio sam viziju glazbe, koje će osvojiti, obuzeti i ovladati umom slušatelja.
MB: Na kompaktnom disku »Il Divino« svirate na istoj šesteroparnoj lutnji kao i na Attaignantovim snimkama. Međutim, zvuk je potpuno različit, stvara ozračje izrazito osobno, nježno, čak i čedno.
HS: Da, čak smo i snimali u istoj dvorani. Naravno da je izričaj potpuno drukčiji, isto glazbalo sam koristio i za snimanje Alberta de Rippea, na lutnji Joëla van Lennepa, izrazito profinjenog graditelja lutnji. Joël van Lennep je mnogo prerađivao glasnjaču, više puta, a potporne letvice glasnjače je preradio dva puta. Dolazio me slušati na koncert te primijetio nepravilnosti koje nisam ranije zapazio, i koje je želio ispraviti. Dorađivao je sva moja glazbala, radio je npr. na mojoj vihueli, koju je otvorio straga da bi provjerio unutarnje dijelove. Otvarao je moju baroknu lutnju četiri ili pet puta, i zamijenio prvotnu glasnjaču, koja nije odgovarala. Radi se o vrlo pedantnom poslu, koji donosi veliko zadovoljstvo
MB: Istražujete li katkada zajedno određeni projekt, ili neke posebne potrebe glazbala koje koristite?
HS: Moj najvažniji interes je, dakako, prije svega, svirati! Ali kad se glazbenik nađe na nepoznatom području, pristup glazbalu je odlučujući. O tome ovisi i koje glazbalo upotrijebiti. Upravo razmišljam o novom projektu, radi se o Bachovim prvim trima suitama za čelo, već sam ranije snimio 4, 5 i 6. Ali, neću ih svirati ni na teorbi, ni na baroknoj lutnji … Tajna!
razgovarao Charles Di Meglio
preveo Srđan Depolo, Rijeka