Suita u c-molu BWV 997

I. Izvori

A) Prijepis Johanna Fiedricha Agricole. Staatsbibliothek Preußischer Kulturbesitz (bivši zapadni) Berlin. Signatura: Mus. Ms. Bach  P 650.

Šest listova (ternio), 33,5 x 21 cm, stranice nisu obilježene brojevima (pagirane) niti su s podmetnutom folijom, povezane su kartonom. Osam akolada po stranicama nota, list 5^v 9 akolada. Srednjodebeli, smeđkast papir, čije su ispisane strane malo prozirne.

Uređenje rukopisa:

List 1^r naslovna stranica. Gore lijevo signatura, u gornjoj trećini stranice naslov od C. P. E. Bacha:

C moll / Praeludium, Fuge, Sarabande / und Gique / fürs Clavier, / Von J. S. Bach.

Lijevo uz fürs stoji olovkom Suite. Lijevo uz ime autora upućuje se na katalog: 146.^D, pod naslovom upućuje se na BG 45, str. 156, ispod je smeđom olovkom zapisan broj 96 te precrtan olovkom i pečat knjižnice.

List 1^v Prelude takt 1-31^a. List 2^r takt 31^b-56. List 2^v Fuga takt 1-44. List 3^r takt 45-83. List 3^v takt 84-109 i Da Capo. List 4^r Sarabande takt 1-32. List 4^v Gigue takt 1-38. List 5^r, uključivo i druga akolada. Takt 39-48. Double takt 1-16. List 5^v takt 17-48. List 6^r rastiran, inače prazan. List 6^v prazan.

Vodeni žig: a) i b) okrunjeni orao, na prsima slovo Z. Dvostruki papir.

Rukopis je prema karakterističnoj crti poteza pera (rukopisa) nastao u leipciškom vremenu Agricole, 1738.- 1741. godine.69 Naslov je od ruke C. P. E. Bacha, potječe prema njegovu karakterističnom rukopisu tek iz njegova kasnijeg vremena iz Hamburga, pridodan je, dakle, naknadno.

B) Prijepis iz godine 1836. u svitku spisa iz zbirke Hauser. Hessische Landes-und Hochschulbibliothek Darmstadt. Signatura: Mus. ms. 1322.

U mapi s rukopisima Mus. ms. 1310-1330 pojedini su listovi ili arci, nepovezani (pojedinačni) ili uvezani svesci s prijepisima različitih prepisivača autentičnih ili dvojbenih Bachovih djela.

Mus. ms. 1322: Pojedini arak i listovi. Neorezani papir bez vodenog žiga, 35 x 27 cm. Rukopisi su očito pripadali dvama opsežnim izvorima ili jednom većem svesku zbirka. To pokazuju pojedinačni listovi i nedostajući završetak fuge BWV 997, a broj 3 na listu 4^r može se objasniti samo time da je list 4^r izvorno bio list 5^r, dakle prva stranica trećeg arka. Osim toga uočljive su lagane pukotine na pregibu, odnosno na unutarnjim rubovima.

Sadržaj rukopisa Mus. ms. 1322:

1. Suita u c-molu, BWV 997

List 1f. je arak, list 3 su pojedini listovi, list 4f. je arak, poslije numeriran olovkom od 1 do 5. List 1^r: kasnije olovkom nadodan naslov glave Suite, desno BWV navod  (popis Bachovih djela) i izbrisani, nečitljivi upisi crvenom olovkom, od toga lijevo nečitljiva bilješka olovkom »unvollständig (nepotpun)«, lijevo od toga : 347-613. Oznake stavka kao i u izvoru A. Fuga je nepotpuna, prekida se nakon takta 54. Budući da je sljedeći list pojedinačan list, a nedostajući taktovi fuge u pismu prepisivača zauzimaju otprilike dvije stranice, pretpostaviti je da je suprotni list izgubljen.

Završna bilješka lista 5^r: Il Fine / 1836.

Prijepis izvora A. Nepoznati pisar 1, 1836. Sljedeće skladbe na nešto su debljem papiru. Nepoznati pisar 2, prva polovina 19. stoljeća.

2. Fuga u A-Duru, BWV 949

List 6^r–7^r naslov glave Fuga, iznad kao i drugi dodaci olovkom: 247-517, kraj toga signatura, a dalje desno BWV navod.

3. Preludij u e-molu Johanna Philippa Kirnbergera. List 7^v, naslov Praeludium, 28 taktova, incipit (početak, uvod).

4. Pastorala u F-Duru, BWV 590

List 7^v–9^v nepotpuni prijepis s premještenim dijelovima: a) Past, 62 taktova (= takt 146 ff.), b) Pastorale, 22 taktova (=takt 38 ff.), c) Pr[aeludium], 64 taktova (= takt 82 ff.). U svim brojevima jasniji dodaci olovkom očito su učinjeni prema BG.

C) Prijepis Antona Wernera u jednom svitku zbirke Fischhof. Staatsbibliothek Preußischer Kulturbesitz (bivši Zapadni) Berlin. Signatura: Mus. ms. Bach  P 308.

Drugi svezak svitka P 308 dospio je, prema bilješci na listu 1^r tog sveska, godine 1838. kao poklon Franza Hausera u njegovo vlasništvo.

Opširan opis izvora u kritičkom izvještaju za NBA IV/5-6 (izvor B 23). BWV 997 u šestom je i zadnjem svesku svitka, quinternio, str. 79-95, izvorno obilježavanje stranica 1-17 na neparnim stranicama, 24 x 32,5 cm, sivo-plavi strojni papir bez vodenog žiga. Bez naslova; poslije je Fischhoff nadodao naslovnu stranicu koju je sam napisao kao i kod drugih svezaka.

Oznaka stavaka i uređenje rukopisa:

Prelude (iznad uputa na BG kao i na listu 1^r u izvoru A). Str. 1-4, Fuga (sa znakom ponavljanja Da Capo al fine na str. 10 i fine u taktu 49, str. 7). Str. 5-10, Sarabande str. 11-12, Gique str. 13-14, Double (sa završnom bilješkom fine) str. 15-17; str. 18-20 prazne.

Ovaj rukopis je prijepis izvora B te stoga nije mogao nastati prije 1836. godine.

D) Prijepis stavaka 1, 3 i 4 u francuskoj tabulaturi lutnje Johanna Christiana Weyraucha. Musikbibliothek der Stadt Leipzig.70 Signatura: Sammlung Becker III. 11. 5.

Faksimili:

a) Potpuni s uvodom Hansa Joachima Schulzea objavljeni u: Johann Sebastian Bach, Drei Lautenkompositionen in zeitgenössischer Tabulatur, Leipzig, 1975., revidirano novo izdanje 1976.

b) U dodatku

Četiri lista bila su izvorna vjerojatno binio (sastavljen od dva). Rukopis je bio jednom horizontalno prelomljen u donjoj trećini. Papir je djelomično zaderan i poslije zalijepljen. Rukopis je u lošem stanju, umrljan, svjetlosmeđi; izvorno čvrst papir ima jake tragove korištenja. Tinta nije probila.

Izvorno su neravni listovi bili numerirani olovkom od 1 do 4, a poslije je pridodana paginacija tintom napisana na staroj foliji.

Uređenje rukopisa:

List 1^r naslovna stranica. Gore desno C. moll, očito od iste ruke kao i naslov Partita / al Liuto. / Composta dal / Sig^re J. S. Bach (J. S. napisano tanjom crtom, ali je pismo očito od istoga pisara). Desno pokraj Partita crvenom tintom 37/20 (?), teško raspoznatljivo jer je brisano. (Usp. sličan zapis 33/29 na listu 1^r tabulature, izvor A fuge BWV 1000, osim toga i 36/20 na naslovnoj stranici izvora B suite u g-molu BWV 995; ta tri zapisa potječu od pisara zadnje navedene tabulature.). Ispod Liuto pečat knjižnice. List 1^v (str. 2) Fantasia (umjesto Prelude), Accordo i navod skordature (vidi primjer u odlomku o instrumentaciji kod uvoda), Prelude takt 1-27^a. List 2^r (str. 3) takt 27-56, volti. List 2^v (str. 4) Sarabande takt 1-25 (uključujući drugu četvrtinku). List 3^r (str.5) takt 25-32, šest »sustava« slobodno, ispod Sequ: Giga List 3^v (str.6) Giga takt 1-36. List 4^r (str.7) takt 37-48, šest »sustava« je slobodno. List 4^v prazan.

Vodeni žig u nutarnjem arku rukopisa, list 3f: okrunjen grb s heraldijskim ljiljanom i nadovezani njemačkim stručnim izrazom »Vierermarke«, a ispod monogram WR između »konjića« (njem. stručni izraz »Steg«).Vodeni žig je okomit prema pregibu. Isti vodeni žig nalazi se kao jedan od dvaju znakova u izvoru B BWV 995, također intabulacija iz zbirke Karla Ferdinanda Beckera. Intabulator je Johann Christian Weyrauch (1694.-1771.).71

E) Prijepis stavaka 1-3. Staatsbibliothek Preußischer Kulturbesitz Berlin (bivši zapadni Berlin). Signatura: Mus. ms. Bach  P 552.

Četiri lista (binio), 35 x 22,5 cm, vodeni žig na listu 1f: »Dreipaß« (njemački stručni izraz).

Str. 1 prazna, str. 2-3 Prelude, str. 4-6 Fuga s da Capo– bilješka, str.7 Sarabande, str. 8 prazna.

Nepoznati pisar, 19. stoljeće. Prema Kastovom brojanju Anonymus 303.

F) Prijepis stavaka 4 i 5 u svitku zbirke Georga Poelchaua. Deutsche Staatsbibliothek Berlin. Signatura: Mus. ms. 30  169.

Svitak se sastoji od 19 fascikla svih rukopisa iz 18. stoljeća, u debelom je kartonskom uvezu. U novije vrijeme pagirani su od 1 do 158.

Sadržaj: Klavirska i orguljaška glazba J. S. Bacha (BWV 873, fascikl 5, str. 46-48; gavotta iz BWV 830, fascikl 8, str. 68 f.; BWV 906,1, fascikl 10, str. 102 f.; BWV 997,4-5, fascikl 15, str. 126 f.; BWV 825,1, fascikl 17, str. 145-148; BWV 881,1, fascikl 19, str. 154 f, W. F. Bach (Reveille), G. W. V. Burmann, J. C. F. Fischer, Gattermann, J. Th. Goldberg, D. C. Gottheiß, J. S. Harsow, J. G. Janitsch, Kehe, J. Ph. Kirnberger, Krebs (?), H. C. Kreising, J. Pachelbel, C. F. Schale; osim toga jedna anonimna skladba.

BWV 997,4-5 je u fasciklu 15. Jedan arak, str. 125-128, 36 x 22 cm, bez vodenog žiga, str. 125 i 128 prazne. Naslov stavka: Gique, Double. Završna bilješka: Fine.

Nepoznat pisar, prema papiru i pismu rukopisa, kasno 18. stoljeće.

G) Prijepis stavaka 4 i 5 u zbirci u jednom svesku G. H. Moeringa. Staatsbibliothek Preußischer Kulturbesitz Berlin. Signatura: Mus. ms. Bach P 513.

32 str. (ternio + quinternio), 36,5 x 21,5 cm, vodeni žig nejasan (grb). Do str. 8-11 preludiji i fuge iz drugog djela Das wohltemperierte Klavier: str. 2.5 BWV 875; str. 6-7 BWV 888,2; str. 8-9 BWV 997,4: Gique; str. 10-11 BWV 997,5: Double; str. 12-13 BWV 871,2; str. 14-15 BWV 893,1; str. 16-19 BWV 878; str. 20-21 BWV 879,1; str. 22-23 BWV 882,1; str. 24-25 883,1; str. 26-27 BWV 884,2; str. 28-31 BWV 888.

Pisar: vjerojatno G. H. Moering, druga polovina 18.- prva polovina 19. stoljeća.

H) Prijepis stavaka 2. i 3. u zbirci u jednom svesku glazbene knjižnice Peters. Musikbibliothek der Stadt Leipzig. Signatura: Ms. 2a.

Opsežan opis u leipciškim Bachovim rukopisima, str. 55. Prijepisi Fuga i Sarabande nalaze se na str. 142-147, unutar jednog quaternia koji seže od str. 141 (međunaslov Verschiedene Fugen, Fantasien / und andere Clavier-Stücke / von / Joh. Seb. Bach) do str. 156.

Nepoznat pisar, prema rukopisu i papiru oko 1800.

J) Prijepis drugog stavka u zbirci u jednom svesku iz zbirke Weyse. Kraljevska knjižnica Kopenhagen. Signatura: C, I, 105 Weyses Samling.

Naslov:

IV / Fugen / von / Johann Sebastian Bach

2° visoki format. Fuga 1 u c-molu BWV 997,2 na stranicama 3-6 (uključujući treću akoladu), Fuga 2 u C-Duru BWV 952, Fuga 3 u d-molu od Johanna Petera Kellnera BWV Anh. 180, Fuga 4 u d-molu iz BWV 903 (kromatska fantazija i fuga).

Nepoznat prepisivač, rano 19. stoljeće.

K) Prijepis u svitku zbirke Voß. Staatsbibliothek Preußischer Kulturbesitz Berlin. Signatura: Mus. ms. Bach 7 an P 286.

Opširan opis izvora u kritičkom izvještaju o NBA IV/5-6 (izvor B 14). BWV 997 (fuga u dvije verzije) kao osmi od 15 svezaka  na str. 67-80. Sedam listova (ternio + 1), 34,5 x 21 cm orezani, vodeni žig ne može se identificirati.

Uređenje rukopisa:

Str. 67 naslov:

21. / Praeludium & Fuga. / Per il ! Clavicembalo. / dal Joh. Seb. Bach

Ispod 21. druga ruka napisala je Suite (podcrtano), lijevo gore: ε, ispod: N° 60, ispod signatura, gore desno: p 65, precrtano i: 67, ispod: 27., precrtano. Ispod naslova »bei Dörffel. Anh. Ser. III. N.2«.

Str. 68-69 naslov Suite, del Joh. Seb. Bach i Praelude; str. 70-72 Fuga (u ovoj recenziji označena kao K¹); str. 73-75 Fuga (= K²); str. 76 Sarabande; 76 (ispod) – str. 77 Gique; str. 78-79 Double; str. 80 prazna.

Prijepis potječe od nepoznatog prepisivača iz 18. stoljeća.

L) Prijepis. Hochschule der Künste Berlin (bivši zapadni). Signatura: 6138¹⁸.

Deset listova, 36 x 21,5cm, izvorno očito quinternio, pregib vanjskih dvaju listova prelomljen. Vodeni žig na svim listovima, ali se ne može prepoznati. Nova paginacija 1-22, počinje na naknadno nadopunjenom predlistu.

List 1^r naslov:

Suite / per / Cembalo Solo. / di / Joh. Seb. Bach.

Gore desno olovkom: 28. List 1^v–3^r (gore) Praeludium, list 3^r–3^v (dolje) Sarabande, list 3^v–4^r Corrente.1 (= Giga), list 4^v–5^r Corrente.2 (= Double), list 5^v–8^r (gore) Fuga (u ovoj recenziji označeno kao L¹), listovi 8^r–10^r prazni.

Prijepis potječe od nepoznatog prepisivača iz 18. stoljeća.

M) Prijepis Johanna Kirnbergera u svitku zbirke Georga Poelchaua. Staatsbibliothek Preußischer Kulturbesitz Berlin.

Signatura: Mus ms. Bach 2 an P 218.

Opširan opis izvora u kritičkom izvještaju o NBA IV/5-6 (izvor B 5). BWV 997 je kao treći od šest svezaka na naknadno paginiranim stranicama 21-32. Šest listova, ternio, 36 x 21,5 cm, vodeni žig: COFS.

Uređenje rukopisa:

21 naslovna stranica, gore lijevo signatura, desno broj stranice, naslov:

Klavier=Sonate / von / Joh. Sebastian Bach.

Ispod pečat knjižnice, dolje desno (Von Kirnbergers Hand), ispod olovkom Dörffel Themat. Verz. Anh. III, 2. str. 22-23 Prelude, str. 24-26 Fuga i Da Capo bilješka, str. 27 Sarabande, str. 28-29 Gigue, str. 30-31 Double, str. 32 prazna. Nema oznake stavaka.

Pisar: Johann Philipp Kirnberger (1721.-1783.).

N) Prijepis. Privatno vlasništvo.

Šest listova (ternio), 35,5 x 21 cm, neuvezani, neorezani; debelo, mekan smeđkast papir bez vodenog žiga.

List 1^r naslov:

Klavier Sonate. / von / Johann. Sebastian. Bach.

Pokraj i ispod pečat knjižnice Singakademie iznad donjeg pečata: pečat Georg Schumann. List 1^v–2^r Prelude, list 2^v–3^vFuga i Da Capo-bilješka, list 4^r Sarabande, list 4^v–5^r Gigue, list 5^v–6^r Double, list 6^v prazan. Nema oznake stavaka.

Nepoznati pisar, druga polovina 18. stoljeća.

O) Prijepis iz svitka koji pripada Am. B. Deutsche Staatsbibliothek Berlin. Signatura: Am. B. 549-550.

Opisala Eva Renata Blechschmidt.72 Svitak se sastoji od dva rukopisa:

1) Am. B. 549, 8 listova, originalna paginacija od 2-16, 32 x 23,5 cm, bez vodenog žiga. Preludij i fuga u a-molu BWV 894. Naslov na rastriranoj stranici [1] (stručan izraz = pomoću rastrala izvlačiti crte za note): Praeludium / et / Fuga / di / Johann Sebastian Bach.

Ispod pečat knjižnice Joachimsthalsches Gymnasium / Amalienbibliothek.

2) Am. B. 550, 8 listova, originalna paginacija od 2-15, 33 x 23 cm, bez vodenog žiga. Suita u c-molu BWV 997. Naslov:

SONATA / per il / ClaviCembalo / Dal Sig^re / Johann Sebastian Bach.

Ispod pečat knjižnice kao gore. Uz pečat ime »Kirnberger.« (bilješka o vlasništvu, napisao je je Kirnberger). Str. 2-15 notni tekst bez oznaka stavaka. Str. 15 završna bilješka: Fine. Str. 16 prazna.

Rukopis nepoznatog prepisivača, druga polovina 18. stoljeća.

P) Prijepis. Staatsbibliothek Preußischer Kulturbesitz Berlin. Signatura: Mus. ms. Bach P 413.

Šest listova (ternio) u kartonskom uvezu, 25,5 x 33 cm, bez vodenog žiga. Notni tekst na listu 2^r–6^r, na neparnim stranicama od 1-9, list 1^r-v i 6^v prazni. Naslov list 2^r (str. 1): Sonata per il Clavicembalo dal Sig^re Giovani Sebastiano Bach. s kasnijim dodacima olovkom druge ruke: [GA Jg 45, 1 S. 156], Dörffel Anh. III, 2.

Naslovi stavaka: Praeludium, Fuga, Sarabande, Gique, Allegro (umjesto Double).

Pisar: Friedrich August Grasnick, sredina 19. stoljeća.

Prijepis izvora O.

Ostali rukopisi:

1.Nakon završetka manuskripta (kratica MS) pronađen je još jedan prijepis BWV 997,4 (gigue) u sljedećem rukopisu:

Svitak zbirke Georga Poelchaua. Staatsbibliothek Preußischer Kulturbesitz Berlin.  Signatura: Mus. ms. 30 194.

Dvadeset šest fascikla (3 nedostaju, 8 podijeljenih na a i b), 96 listova glazbe za orgulje, klavir i komornu glazbu. Autori: J. G. Albrechtsberger, J. Chr. Altnickol, C. P. E. Bach, J. S. Bach (BWV 855,2; 926; 997,4), G. Benda, D. Buxtehude, J. Th. Cramer, J. E. Eberlin, J. F. Fasch, Gattermann, J. Th. Goldberg, Chr. H. Hartmann, J. Ph. Kirnberger, J. L. Krebs, J. G. Kreising, J. Kuhnau, J. Pachelbel, Chr. Fr. Rolle, J. H. Rolle, J. G. Schübler, J. A. P. Schulz, Chr. Transchel; osim toga tri skladbe nepoznatih autora.

BWV 997,4 nalazi se na listu 93^v–94^r zadnjeg fascikla 26 (listovi 89-96), 2 biniona, 34,5 x 21 cm; »Auserlesene Clavier-Stüke / von / verschiedenen / großen Meistern«), naslov list 93^v: Joh: Seb: Bach.

Nepoznat prepisivač, prema papiru i rukopisu oko 1800.

Na osnovi načina čitanja stavka 4, 32 II 4ff. (vidi dolje) rukopis se može pribrojiti skupini izvora A-J; ovisnost se ne može pobliže odrediti. Za ediciju rukopis je neznačajan.

2. Bez vrijednosti izvora je osim toga i obrada prvog stavka suite za gudački kvartet Georga Büntea (oko 1900.), SPK Mus. ms. Bach St. 334.

3. Dvojbene vrijednosti izvora izgleda prijepis u vlasništvu Edmunda Wensieckog, Stuttgart, koji je dao sastaviti prema zbirci tabulatura, čije se porijeklo ne može dokazati. Prijepis sadrži na 9 stranica pod naslovom

Partita la Liuto c-moll / Composta da Sig^re Bach

stavke Fantasia (= Prelude), Sarabande, Giga i Double.

Kod tog predloška riječ je o starijem svitku tabulatura lutnje, koje je Wensiecki većim djelom godine 1946. u Grazu kopirao. Sadržao je: BWV 995 i 997 do 1000 (BWV 998 nepotpun), osim toga djela Barona i Frobergera. O porijeklu, vlasniku i boravištu rukopisa nije se i prema novijim istraživanjima moglo ništa saznati.73

Nasuprot Leipciškoj tabulaturi, izvor D, ovaj prijepis sadrži i double. (Wensiecki ga je reproducirao u svojem izdanju za gitaru Bachovih djela za lutnju, izdavač Friedrich Hofmeister, Hofheim a. T. [1965.], str. 78 ff.; u odlomku o instrumentaciji osvrnut ćemo se na ovu verziju doublea.). Budući da tabulatura iz Graza osim toga ne iskazuje posebne varijante izvora D, teško da je ovisna o njemu. Radni naslov i prva oznaka stavaka mogli su biti pridodani poslije s osloncem na izvor D. Prijepis, na koji se pri recenziji nećemo osvrtati poradi neizvjesnog porijekla i nepouzdanog teksta, ne može se shematski točno svrstati. Njegove varijante upućuju općenito više na vezu sa skupinom izvora MNOP negoli sa D ili ABC.

4. U popisu74 Georga Kinskyja dražbe glazbene zbirke Ericha Priegera iz 1924. godine navedeni su pod brojem 170 Bachiane tri pojedina rukopisa različitog formata. Kod prvog riječ je očito o kopiji BWV 997: Suite in C-moll für Klavier [oder Laute!]. Prijepis iz 18. stoljeća, 11 str. u visokom formatu (format u kojem visina nadmašuje širinu). Prema nabrajanju drugih dvaju kopija75 slijede upute: »Dörffel, them. Verz. S. 84, Thema 54-58. Das Ms. diente als Vorlage für die Bearbeitung des Werkes von Rob. Franz76 (Br. u. H. 1881; autograf77 s. Nr. 62 des Katalogs – Vorbesitzer : W. Rust« (Dörffel, tematski popis, str. 84, tema 54-58. Ms. [manuskript] je služio kao predložak za obradu djela Rob. Franza. [Vorbesitzer] prijašnji vlasnik: W. Rust).

Iz oskudnih Kinskyijevih uputa, u kojima nedostaje prije svega originalni naslov, ne proizlazi mora li se prijepis smatrati danas izgubljenim izvorom ili je identičan s jednim ovdje prije opisanima. Prema broju stranica i dataciji moglo bi se raditi o rukopisu N.

Međusobna ovisnost i ocjena izvora

Recenzija izvora otežana je time što je u nekim rukopisima suita sačuvana samo nepotpuno predajom. Olakšana je djelomično time što se drugi stavak, fuga, pojavljuje u dvije jasno različite verzije. Dva rukopisa K i L donose obje verzije fuge.

Poradi boljeg pregleda neka predstavljena je stemma (u grafičkom obliku raščlanjivanje pojedinih rukopisa prema njihovu vremenskom tijeku) izvora radi razmatranja ovisnosti; ovisnost izvora E-J i rukopis y koji dalje pobliže preciziramo.

Prvi oslonci za ovisnost rukopisa pružaju naslovi i oznake stavaka. U ABCE prvi je stavak naslovljen s Prelude umjesto Praeludium ili drugačije; OP imaju jasan radni naslov koji se podudara; MN nazivaju suitu Clavier-Sonate, u KL piše Suite; MNO nemaju oznake stavaka; LP označuju podudarno prvi stavak »Praeludium«.

Obje verzije fuge

Bolje negoli s ostalim stavcima mogu se različite grupe predaje dokazati s obje verzije drugog stavka, s fugom. Posebno ovdje treba paziti na oktaviranja, koja ćemo i priopćiti, u taktu 2 ff., 11, 31, 63 ff., 79, 86 ff., 95 f. i 101, i načini čitanja u taktu 15, 21, 33 f. i 96 f. (Izvori DFG, koji ne sadrže fugu, ostat će zasad nerazmotren). Jedna grupa s rukopisima ABCEHJK¹L² donosi očito stavak u originalnoj notaciji, kod koje se gornji sustav treba čitati oktavu niže. Druga skupina s rukopisima K²L¹MNOP sačuvala je predajom fugu, što ćemo i obrazložiti, u klavirskoj obradi koja je loša.

U ostalim stavcima razlike između dva rukopisa mnogo su manje.

Izvori A – J

Za daljnje raščlanjivanje obradit ćemo najprije rukopise A-J koji spadaju zajedno na osnovi prikazanih povezujućih varijanta i u ostalim stavcima. Pri tome tabulatura D zauzima zbog svoje vrste notacije posebno mjesto. Većina ovdje navedenih povezujućih varijanta, kao npr. nedostajući lukovi, akcidentali i slično, ne dolazi u njoj do izražaja zbog odstupajuće vrste notacije. Signifikantne načine čitanja u njoj zabilježit ćemo posebno u sljedećim navodima.

Izvori K i L

Rukopisi K i L zauzimaju položaj u sredini između ostalih. Sa svojom glavninom, tj. uključujući verziju fuge K¹ i L², upućuju na grupu rukopisa A-J. Usp. o tome i gore naveden način čitanja prvog stavka 21  I  8ff. K tome sadrže i iskvarenu verziju fuge (K² i L¹) kao što je ona predajom sačuvana.

Budući da sadrže posebne pogreške i odstupaju u tijeku stavka kao i u oznaci stavka, ne mogu biti ovisni jedni o drugima, nego se svode na izgubljeni predložak ( γ ), koji je morao sadržati obje verzije fuge. Suprotno tome ne da se razjasniti pitanje je li iskvarena verzija fuge γ  koja se podudara s  ε  kopija verzije ε ili β , dakle je li pisar ε ili β aranžer fuge. U prvom slučaju, koji pretpostavlja na početku recenzije raščlanjivanje pojedinih rukopisa (stemma), glavnina zaliha stavaka potjecala bi iz β, a samo »klavirska fuga« iz ε. U drugom slučaju samo bi ta mogla biti kopirana iz β, dok bi ostali stavci morali potjecati iz α; ovdje bi se raščlanjivanje moralo promijeniti.

P je kopiran od O: jedna posebna pogreška u P ima očito svoje porijeklo u O. U sredini takta 9 gigue O mijenja akoladu. P postavlja na tom mjestu unutar odgovarajuće akolade zabunom taktnu crtu. Suprotno od brižljivih prijepisa MNO, čija se daljnja ovisnost ne može točno dokazati zbog nedostatka signifikantnih posebnih pogrešaka, površan prijepis P ima naslov stavaka. Budući da P dokazano potječe od O, mora da su naslovi stavaka preuzeti iz nekog drugog izvora, vjerojatno iz rukopisa L, s kojim mu je zajednički oblik naslova »Praeludium«; u L zamijenjeni i krivo naslovljeni četvrti stavak. P je mogao sam označiti kao Gigue. Oznaka »Allegro« umjesto »Double« može se naći samo u P. Unutar grupe izvora MNOP prema tome je P kopija od O, NO se svode na izgubljeni predložak ( ζ ), koji je kao M prijepis daljnjeg izgubljenog rukopisa ( ε ).

Tabulatura i njezini načini čitanja

Leipciška tabulatura, izvor D, spada na osnovi gore navedenih načina čitanja u grupu izvora A-J. Sa A (BC) D ima zajedničke varijante.

Tabulatura nije dovoljna da bi se ovisnost o A mogla smatrati sigurnom.

Nasuprot drugim izvorima, D ima ove posebne načine čitanja: radni naslov je Partita, prvi stavak Fantasia. Fuga i Double nedostaju. Gornje dionice sveukupno su notirane oktavu niže.

Iz načina čitanja i korektura može se zaključiti dvoje. Prvo, tabulatura je koncept intabulacije. To pokazuju promjene hvatova, što je prema tinti i pismu poduzeto za vrijeme zapisivanja. Drugo, intabulator Weyrauch samostalno je promijenio predložak; usp. način čitanja gore, npr. stavak 1, 53f.; stavak 3, 23 i 29f, (nešto slično ustanovili smo i kod tabulature suite  BWV 995, izvor B, u odnosu prema autografu.)

Time je vrijednost izvora leipciške tabulature, rukopis D, dosta umanjena.78 Ipak priopćujemo ju u dodatku kao faksimil za primjer suvremenog (ondašnjeg) uređenja u francuskoj tabulaturi iz Bachove leipciške okolice. Nedostatak stavaka 2 i 5 može se lako objasniti zbog posebnih tehničkih teškoća fuge i drugačije instrumentalne namjene doubla. Tekst originala α podupire podudaranje većine prisutnih i pristupačnih glavnih dokaza A β δ θ. Pri tome je A najvažniji kao jedini potpuni od neposrednih i neiskorištenih glavnih dokaza.

Općenito

Datacija

Terminus ante quem nastanka suite jest njezin zapis iz ranijeg i važnijeg izvora A Johanna Friedricha Agricole. Rukopis datira iz Agricolinog leipciškog vremena iz oko 1738.-1741. godine.79 Pokušaj datiranja izvora D već u vrijeme oko godine 1730. izgleda nam nedovoljno siguran.80 Nema ni upućivanja na stilističku vezu s Bachovim klavirskim djelima81 iz vremena u Köthenu.

Stil stavka suite sveukupno je lutnjističkiji negoli onih djela za lutnju koja je Bach složio prema vlastitim ranim skladbama kao BWV 995, 1000 i 1006a. No, nema sigurnih oslonaca za to da je BWV 997 originalna skladba za lutnju i da je predložak izvora A nastao mnogo prije od tog prijepisa. Kao što je to natuknuto u odlomku o instrumentaciji, neuobičajen način notacije djela mogao bi se čak objasniti nastankom iz jedne prijašnje skladbe. Ali i ovdje nema dosta nalaza za konačnu prosudbu.

Djelo je visoke glazbene kvalitete i posebne harmonijske i zvučne draži.82 Neobičan niz stavaka, da-capo fuga kao drugi stavak takve suite i datacija najstarijeg prijepisa daju naslutiti vremensku blizinu s BWV 998, preludij, fuga i allegro u Es-Duru, čiji je konceptautograf nastao početkom do sredine 1740-ih godina.83 Budući da i Hans-Joachim Schulze (str. 39) vidi tu, doduše, hipotetsku vremensku vezu, dolazi zbog svoje rane datacije Leipciške tabulature, izvor D, »oko 1730.«, do pretpostavke, postavljene kao pitanje, da je fuga tek poslije naknadno skladana i dodana suiti i da se tabulatura svodi na jedan, prvotno trostavačni praoblik djela. Takva hipoteza moguća je samo u bitno modificiranom obliku. Jer stanje izvora i recenzija pokazuju da je original BWV 997 obuhvaćao pet stavaka. Osim toga tabulatura se svodi na taj original; prigovori protiv rane datacije izvora D ostaju i nadalje. Želi li se, dakle, pretpostaviti trostavačni praoblik suite, poradi neuobičajene notacije verzije za lutnju, to bi u najboljem slučaju onda moglo biti djelo s drugom instrumentacijom. Na to ćemo se osvrnuti poslije.

Za suitu za lutnju treba prvotno polaziti od datacije »ne bitno prije godine 1740.«, što se oslanja na predaju i stilističko zapažanje.

Notacija i instrumentacija

Pitanja neuobičajene notacije i instrumentacije suite nisu još do danas riješena. Sami izvori pružaju nedostatne upute ili upute koje vode na pogrešan put. Svi rukopisi, osim nepotpune Leipciške tabulature, izvor D Partita al Liuto, napisani su u klavirskoj partituri; gornji sustav u violinskom ključu, a donji u basovom ključu. Sedam tih rukopisa nose u naslovu kao izvodilački instrument »Clavier« (AMN), »Clavicembalo« (KOP) ili  »Cembalo« (L). Osim izvora A svi ti izvori svode se na γ ili ε našeg raščlanjivanja pojedinih rukopisa (grčki stemma). Navod instrumentacije odnosi se ovdje, dakle, na klavirske obrade fuge u ε ili β,84 no ni u kom slučaju na originalnu verziju koju nakon recenzije moramo zamisliti bez navoda instrumentacije: i izvor A Agricole bio je prvotno bez naslova. Naslov i navod instrumentacije poslije je Carl Philipp Emanuel Bach nadopunio; prema karakterističnoj crti rukopisa (potezu pera), to je nastalo u njegovim posljednjim godinama života. Doznaka se mogla dogoditi, kao što to pokazuju prikazi dalje u tekstu samo nepromišljeno nakon površnog uvida u rukopis. Prije nego će se obrađivati pojedinačno pitanje instrumentacije, treba razjasniti pitanje notacije. Svi izvori, osim tabulature izvora D, notirali su gornji sustav u violinskom ključu,85 a donji u basovom ključu. Stoga je, dakle, morao biti tako notiran i nesačuvani original suite. Velikim ambitusom djela i obilnim korištenjem visokog položaja to djeluje nepraktično; jer su iznad gornjeg sustava potrebne do tri pomoćne linije.

Stavci 1 do 4

Nezadovoljavajućem optičkom dojmu odgovara kod prvog pregleda izvora upadljiv stavsko- tehnički nedostatak. Kod velikog tonskog opsega od e³ do As1 zjape vanjske dionice tankog, neizjednačenog stavka do četiriju oktava međusobno. Pri tome nadolazi u fugi rijetko nespretno vođenje srednjih dionica. Kod njezinog pretežno linearnog pokreta korak po korak,  septimski, undecimski i duodecimski skokovi zvučno smetaju, a stavskotehnički su nedostatni.86

Najkasnije ovdje postaje jasno da se notacija gornjeg sustava ne može shvatiti »doslovno«. Kada se, naime, violinski ključ čita kao oktavirani violinski ključ, tada stavak postaje skladan i ujednačen. Neka mjesta fuge to pokazuju.

Naše izdanje opoziva stoga oktavirani način notacije gornjeg sustava u stavcima 1 do 4 i reproducira ga u zvučnoj notaciji; pri tome ne nastaju nikakve teškoće. Ali pasaže srednjih dionica gornjeg sustava, koje su samo kratkotrajno nestale iz donjeg sustava, treba čitati kao što su notirane, a ne oktavirano; npr. takt 23, 71 f. i prije svega 98 f. fuge. Iznimka te prakse notiranja jest stavak 5, double, na što ćemo se poslije vratiti.

Svojstvenost notacije objašnjavaju i dvije verzije fuge, opisane na početku recenzije. Samo ona prva u rukopisima A-J i K¹L² odgovara opisanoj vrsti notacije. Druga, u izvorima K² L¹ i M-P jest oštećena. To pokazuju npr. taktovi 11 ff., 31 i 63-66.87 Kada se ta mjesta čitaju oktavirano, tada je srednja dionica ispod donje dionice, a stavak i harmonija postaju pogrešni. Objašnjenje je jednostavno: izgubljen međurukopis, na koji se svode MNOP i K² L¹, pogrešno je razumio svoj predložak, te je to, prvotno, neoznačeno djelo proglasio kao klavirsku skladbu. Pri tome je taj međurukopis mjesta koja se kod doslovnog shvaćanja gornjeg sustava na klaviru ne mogu izvesti ili se samo teško izvode htio učiniti više klavirističkima. Osim toga trebalo je oktaviranjem poboljšati vođenje srednjih dionica, koje su kod neoktaviranog violinskog ključa ponekad skokovite. Učinak te obrade, koja se temelji na nesporazumu, ne zadovoljava. Položaj donje dionice postaje labilan i inkonzekventno se izmjenjuje, npr. u taktu 22 ff., 32 f. i 95 ff. Stavak ispada nespretno zbijen i još više neklaviristički, kao npr. u taktu 86 f. Značenje notacije razjašnjeno je što se tiče prvih četiriju stavaka: gornji sustav, notiran u violinskom ključu, treba čitati oktavirano. Taj način notacije pogrešno je razumio predložak izvora K² L¹ MNOP te se samo tako mogu razumjeti tamošnje samovoljne promjene fuge. Autentično sačuvan stavak samo je u A-J i K¹ L². No, pitanje koje ostaje razjasniti jest kako je moglo doći do te notacije. Ona je jedinstvena unutar Bachova stvaralaštva za lutnju i unutar glazbe za lutnju tog vremena.88 Gledano iz pismeno-tehničkog i optičkog gledišta, ona je, kao što je gore protumačeno, nespretna. Nije ni praktična, jer djeluje nepregledno na svirača, svejedno kojeg instrumenta.

Kada se slijedi tijek gornje dionice u stavcima 1, 3 i 4, bez oktaviranja dionice, možemo si bez daljnjega predočiti da je, s malim izmjenama, prvotno bila napisana za melodijski instrument; na osnovi tonskog opsega es³-d¹ (ili es³-g¹ u stavku 4) vjerojatna bi bila instrumentacija za flautu, s generalbasom ili bez njega, to ovdje nije bitno.89 Uz tonski opsega pasaže i figure te gornje dionice potpuno su uređene kao za flautu. Pri obradi za lutnju jedne takve skladbe za flautu bio bi najbrži i najjednostavniji postupak uzeti dionicu flaute doslovno, a u konceptu verzije za lutnju razumjeti ju oktavirano.

No, ta hipoteza pretpostavlja da fuga i double nisu bile u originalnom obliku suite. Suprotno drugim stavcima, one bi se tada morale znatno obraditi. Tehnika stavka fuge i veliki opseg melodijske dionice u doubleu (f³ do G) govore protiv takve pretpostavke, a i datacija da-capo-fuga u koje spada BWV 997,2 u odlomku o dataciji (vidi i bilješku 83) i hipoteza o instrumentaciji doublea koja je vezana na izvjesne kronološke veze, o čemu dalje u tekstu.

Stavci 1 do 4 i Double

Opseg, stil stavka i vođenje basdionice iskazuju stavke 1 do 4 kao skladbu za lutnju. Pogrešno pripisivanje suite klaviru nastalo je iz nesporazuma notacije, što je već bilo naglašeno u različitim novijim radovima. No, ti radovi ne upućuju na to da je pripisivanje suite lutnji i nadalje problematično s obzirom na double. Jer načelo notacije koje smo protumačili za stavke 1 do 4 i u našem izdanju uzeli u obzir ne vrijedi za double. Stavak tu potpuno odstupa od prijašnjih stavaka. Njegova basdionica, koja seže samo do C umjesto do As1, djelomično je viša, i to samo djelomično. Ne može se, dakle, kao u stavcima 1 do 4 gornji sustav i dodatno donji sustav oktavirati naniže. Gornja se dionica tek sada upravo opire oktaviranom čitanju. Ona seže od f³ u taktu 8 (stavci 1 do 4 sežu samo do es³, a čitaju se kao es²) do G. Stavak se, naravno, uz veće zahvate može prirediti za lutnju.90 No, takvo je rješenje, što pokazuju sljedeći primjeri, teže nego što se prvotno misli. Hans Dagobert Bruger koji suitu u svom izdanju Bachovih djela za lutnju (vidi uvod: Literatura i izdanja)  transponira za tercu niže, oktavira sljedeća mjesta prema dolje:

gornja dionica, taktovi 1-12^a, 17-24^a, 25-43^a, 47-48,

donja dionica, taktovi 1-2, 5-8, 12, 22 II 3/6, 28 II 1/6, 32 II 3, 34, 36-38, 44^b,

takt 41 donje dionice oktaviran je prema gore.

U opisu izvora pod »daljnji rukopisi« spomenut je prijepis jedne tabulature iz Graza koji pruža u originalnom tonalitetu sljedeće transpozicije u donju oktavu:

gornja dionica, taktovi 1-11^a, 17-24^a, 25-42^a. Gornja dionica seže time u taktu 47 do g². U ostalim Bachovim djelima za lutnju najviši su tonovi tri puta c², po dva puta es², e² i f². Također u suvremenoj literaturi je f² gornja granica. Rješenje u toj tabulaturi iz Graza već je s tog gledišta sumnjivo;

donja dionica, taktovi 4-6^a, 6^b (dvije oktave), 7-9, 12, 16^a, 22 II 1/3/6, 26^b, 28^b, 32^b (32 II 1 nedostaje), 36 II 3, 47 II  1-3. Druge zahvate zasnovane na oktaviranju nećemo ovdje uzeti u obzir.

U donjoj su dionici prema gore oktavirani taktovi 17^b, 18^b, 28 II 1 i 41.

Bolje rješenje transponiranja suite BWV 997 pruža Howard Ferguson u svom izdanju iz godine 1949., izdavača Schotta u Londonu, u originalnom tonalitetu i položaju. Sljedeći taktovi njegove »rekonstrukcije« oktavirani su prema dolje:

gornja dionica, taktovi 1-10, 17-42, 47-48;

donja dionica taktovi 1-8, 21-30^a, 33-34. Ton H1 u taktu 28, ne može se, doduše svirati na lutnji, odgovarajući par struna ugođen je na B1 i ne može se hvatati na polju b (1. polju).

Tri navedena pokušaja i druge zamislive91 obrade doublea za lutnju ne zadovoljavaju. Oni zahvaćaju u karakterističnu fakturu stavka i krivotvore ga. Taj stavak djeluje prvotno tako kao da je zamišljen nasuprot gigui kao 4′-efekt i tako notiran. Gornji bi se sustav trebao tada »doslovno« čitati u violinskom ključu, a stavak se više ne bi mogao svirati na lutnji. No, u daljnjem tijeku iskorištava se ukupni ambitus između f³ i C. Draž stavka upravo je u tom postupnom prijelazu tonskog prostora. Uvjerljivu melodijsku i prostornu dispoziciju stavka u njegovom originalnom obliku smetaju navedene obrade upravo na takvim mjestima, kao npr. u taktu 11f. i 42f. gdje stavak ispada nužan četverostrukom sekvencom u slučaju kvinte (takt 9-12 i 41-44).

Autentičnost doublea je neprijeporna. Također predaja i recenzija izvora ne pružaju nikakve oslonce za to da je double nastao kasnije negoli drugi stavci.92 Mogu se svirati na lutnji i skladani su po ustroju za lutnju, a ono drugo se ne može izvesti u originalnom obliku na lutnji. Kako se može objasniti i razriješiti ta proturječnost? Ne obradom doublea s različitim i nesustavnim oktaviranjima, jer protiv toga govori sama glazba. Ne izostavljanjem tog stavka kao izvorno nepripadajućeg suiti; jer je postojao u originalu. No, možda time da se unatoč jasnom rezultatu što se tiče prvih četiriju stavaka nanovo postavi pitanje instrumentacije.

U vrijeme kada je Bachov učenik i student prava Johann Friedrich Agricola,93 rođen godine 1720., kopirao suitu (izvor A) za vrijeme svoga boravka u Leipzigu godina 1738.-1741. pada prema Agricolinoj poslije često citiranoj izjavi o Adlungovoj dvosveščanoj Musica mechanica organoedi, objavljenoj godine 1768., poznati leipciški pokus »lutnjočembala« (Adlung II, str. 139). Prirodno je dovesti u vezu suitu BWV 997 s tim instrumentom, nastalu vjerojatno malo prije, koja je tipična skladba za lutnju, ali se ne može potpuno izvesti na lutnji. Kratak pregled o lutnjočembalu naći ćemo u poglavlju o raznim tipovima lutnja i u odlomku o instrumentaciji u uvodu ove suite.

Hipotetsko pripisivanje suite lutnjočembalu implicira sljedeća pitanja. Ambitus djela seže od f³ do As1. Može li se dokazati takav opseg na instrumentima iz porodice klavira onog vremena? Gornji sustav prvih četiriju stavaka djela, kao što smo već pokazali, treba čitati oktavu niže, a double se, suprotno tome, mora uzeti doslovno. Može li takvo proturječje u notaciji i zvuku biti namjerno?

Dok su lutnjočembala Johanna Nikolausa Bacha iz Jene imala prvotno opseg četiriju (c³-C) pa kasnije pet (c³-C1) oktava, o opsegu ovog Hildebrandovog instrumenta koji dolazi u obzir nije ništa poznato. Ali prema Agricolinu opisu mora da je imalo sličan opseg kao i veliki Bachov čembalo iz vremena u Leipzigu, tj. d³ do G1 (bez Gis1). Budući da je taj opseg u četvrtom desetljeću 18. stoljeća proširen na f³-F1 i u tom je obliku postao općenito uobičajen, može se pretpostaviti da je Hildebrandov lutnjočembalo, s kojim želimo dovesti u vezu c-mol suitu, barem njezin zadnji stavak, imao proširen tonski opseg. A budući da se među malobrojnim sačuvanim čembalima iz 18. stoljeća ne nalazi ni jedan lutnjočembalo, naša se pretpostavka, doduše, ne može dalje slijediti. (O tehničkim podacima lutnjočembala usp. odlomak o instrumentaciji u uvodu i opis lutnjočembala na kraju u poglavlju o raznim tipovima  lutnja.)

Navedeno proturječje u notaciji stavaka 1 do 4, s jedne strane, i 5, s druge strane može se lako objasniti iz odstupanja u ambitusu; iz tehničkih razloga notacije nije ga se moglo izbjeći. Zvučna suprotnost konačno odgovara kontrastnim očekivanjima stavskog para gigue – double.

Ovo do sada rečeno može se sažeti u ovim hipotezama:  Double je notiran drugačije negoli stavci 1 do 4; treba ga uzeti »doslovno«, u njega treba gornji sustav čitati oktavu niže. Stavci 1 do 4 mogu se, doduše, svirati na lutnji i napisani su sasvim lutnjistički, no skladba sveukupno, koja je od početka postojala u tom peterostavačnom obliku, izgleda da je napisana s obzirom na tonski opseg i skladateljski ustroj doublea za instrument koji je, s jedne strane, zvučno srodan s lutnjom, a s druge strane pokazuje veći ambitus od klavirskih instrumenata, što će oko sredine 18. stoljeća postati norma. Jedini instrument koji je mogao zadovoljiti oba uvjeta bio je lutnjočembalo.

To sve zvuči možda malo vjerojatno. No, ne vidimo nijedan izlaz da se riješe očite suprotnosti o kojima smo raspravljali. Upitno ostaje je li instrumentacija za lutnjočembalo bila od početka namjerna ili je li suita od početka trebala imati samo četiri stavka za lutnju, kojima je, premda u isto vrijeme (možda je u to vrijeme upravo završen Hildebrandov lutnjočembalo bio konkretan povod za neobičajenu instrumentaciju) pridošao peti stavak, tako reći ad libitum, ako se djelo izvodilo na  lutnjočembalu.

Na tim objema hipotezama o instrumentaciji i nastanku temelji se naše izdanje. Prepušteno je lutnjistu da smion i dražestan double priredi za svoj instrument. Stavci 1 do 4 mogu se svirati na trinaesteroparnoj lutnji u ugodbi f¹ d¹ a f d As G F Es D C B1 As1. Tu ugodbu pretpostavlja i Leipciška tabulatura, izvor D.94 Narciso Yepez (bilješka ⁴⁵) koristio se skordaturom  g¹ es¹ c¹ g es c (ostali parovi kao gore).

 

III. Izdanja

Godine 1881. objavio je Robert Franz tu suitu kod izdavača Breitkopfa & Härtela s primjerenim akordskim dopunama (Alfred Dörffel u BG 45, 1, str. LIV) za klavir.95 Dörffelovo izdanje u svesku 45,1  BG – predgovor dopunskom svesku je iz 1897. – uzima u obzir rukopise ABKMP. Ono ispravno razlikuje obje glavne grupe predaje, no vara se s obzirom na daljnju ovisnost; posebno mu je promaklo da je izvor M, na kojem on temelji svoj tekst, neuspjela klavirska obrada. Leipciška tabulatura, izvor D, nije bila poznata izdavaču. U fugi Dörffel uz glavni tekst – nakon Kirnbergera – daje i bitna odstupanja pri oktaviranju i drugo iz Agricolina prijepisa, izvor A, u obliku ossia-verzije. U pogreške i posebnosti notnog teksta nećemo se ovdje pobliže upuštati. O Dörffelovoj hipotezi za instrumentaciju vidi bilješku 89.

Wilhelm Tappert, u svojem članku o Bachovim skladbama za lutnju iz godine 1900., gdje nakon Carla Ferdinanda Beckera (Die Hausmusik in Deutschland, Leipzig, 1840.) nanovo upućuje na tabulaturu i pitanje instrumentacije, reproducira 19 taktova gigue prema izvoru D u modernoj transkripciji.96 U svojoj zbirci Sang und Klang97 Tappert pruža tabulaturu cijele gigue i transkripciju prvog dijela.

Hans Dagobert Bruger, koji je godine 1921. objavio ukupna djela za lutnju, njih sedam, pod nazivom za današnju lutnju,98 poznaje uz pet rukopisa koji BG uzima u obzir i Leipcišku tabulaturu, izvor D, no on zbog njezine nepotpunosti pri objavljivanju izostavlja. Bruger transponira suitu u a-mol. O njegovoj hipotezi instrumentacije vidi bilješku 89. Bruger pruža u svojoj Schule des Lautenspiels prva četiri takta prelude u pismu tabulature prema izvoru D; svezak 4, Wolfenbüttel, 1925., str. 184. Stavak 3 objavljen je u notnom dodatku na str. 6 četvrtog godišta časopisa Die Laute 1920./1921. i transponiran u e-mol. Edmund Wensiecki transponira suitu u gitarskom izdanju Bachovih djela za lutnju (vidi uvod: Literatura i izdanja), objavljenom godine 1965., u d-mol. Polazi od istih izvora kao i Bruger a da ih poimence ne navodi. U dodatku izdanja priopćena je u opisu izvora pod »daljnji rukopisi« navedena opskurna tabulatura iz Graza kao postskriptum. Na strani 4 svojeg predgovora Wensiecki ocjenjuje Stinglovo izdanje iz 1957. godine.

Ozbiljno izdanje suite objavio je Howard Ferguson godine 1949. kod izdavača Schott and Co, London: J. S. Bach, Lute Suite in c minor. Uputa na naslovnoj stranici edited for keyboard vara jer se izdavač drži originalnog položaja djela. Ferguson se svojim uvjerljivim rješenjem  približio problemu notacije i instrumentacije. Ako ga nije dosegnuo, to je očito samo zbog toga što nije poznavao izvore pa si ih je morao izravno iz BG učiniti pristupačna.99

 

IV. Posebne napomene

Rekonstruirati autentičan tekst suite znači međusobno usporediti glavne dokaze: sačuvane izvore A i D te učinjene pristupačnima β, δ i θ tamo gdje se β ne može učiniti pristupačnim pa γ i ε. Tekst izvora α, kod kojeg se većina navedenih svjedoka podudara, neprijeporan je.

O posebnoj praktično-izvodilačkoj važnosti Leipciške tabulature, izvor D, vodit će se osobito računa tako što njezine načine čitanja posebno se navode u recenziji, a njezin notni tekst reproduciran ju u dodatku kao faksimil.