Suita u E-Duru BWV 1006a

I. Izvori

A) Autograf. Glazbena akademija-Musashino, Nerima-ku, Tokio. Signatura: Littera rara vol. 2-14.

Faksimil prve notne stranice (List 1^v) u:

Litterae rarae, Liber secundus. Biblioteca Musashino Academia Musicae. Tokio (Japan) 1969., nakon str. 12 kratak opis rukopisa str. 11 (Nr. 14).

Put autografa može se pratiti unatrag samo do sredine 19. stoljeća kada se nalazio u vlasništvu poznatog sakupljača Bachovih djela Franza Hausera (1794.-1870.). Prema posveti na glavnoj stranici (list 1^r) Hauser je 24.12.1859. rukopis svečano uručio Ottu Scherzeru (1812.-1886.), koji je tada predavao na Münchenskom konzervatoriju. Konzervatorij je tada vodio F. Hauser. Od obitelji Scherzer autograf je dospio u vlasništvo Apolla Klinkerfußa. Iz ostavštine Marthe Klinkerfuß dospio je 27.9.1967. pri dražbi antikvarijata Schneider u Tutzingu u vlasništvo Glazbene akademije Musashino iz Tokija.

Opis izvora sastavio je godine 1955. Ulrich Siegele za Johann-Sebastian-Bach-Institut iz Göttingena (Ms.); pa se ovdje njime djelomično doslovce koristimo.

7 listova (Ternio + 1), 35 x 21 cm u zelenosivoj korici (prije 1859.), iste veličine i zalijepljeni. Ternio je uveza s dvije vrste konca za vezivanje, zelenim i prirodne boje. Vjerojatno je onaj pojedinačan list nalijepljen na ternio, jer se na poleđini (verso) na utoru vidi još jedan uski komadić papira.

Rukopis je dobro očuvan, ali na donjem vanjskom rubu lista 1 jedan je komad 3. i 4. akolade otkinut. To oštećenje popravljeno je naljepljivanjem starijeg papira na list 1^r. Ono što nedostaje na vanjskom rubu – pogođene notne linije i predznaci tonaliteta – jest nadopunjeno. Svi su listovi poradi pojačanja na utoru pridodanim omotom otprilike 1 cm od ruba paralelno s njime prelomljeni. List 1 time je na srednjem unutrašnjem rubu (3. i 4. akolada) prelomljen, ali je naljepljivanjem na pročelju (rekto) repariran. Ispis sam nije oštećen.

Donji vanjski uglovi na svim su listovima istrošeni; vanjski rubovi listova 2, 3 i 7 malo su oštećeni. Papir je nešto posmeđen i ima nekoliko mrlja od rđe. Tamnosmeđa tinta je na nekoliko mjesta probila na drugu stranicu. Cjelokupan rukopis, uključujući i omot, izgleda da je kasnije bio u sredini prelomljen, možda su to učinili Rust ili Spitta pri slanju i ocjenjivanju (vidi dolje).

Uređenje rukopisa:

a) Omot

List [1^r]: Naslov u obliku tiskanih slova napisala je nepoznata ruka, očito je pridodan tek u 19. stoljeću:

Suite / pour le Clavecin / composé par / Jean Sebast. Bach. / Original.

Gore desno posveta Franza Hausera: Herrn Otto Scherzer zum Andenken (Za sjećanje gospodinu Ottu Scherzeru) / München d. 24. Dec. 59. von Franz Hauser. Dolje lijevo, teško se razabire, olovkom napisano: »Franz Hauser«.

List [1^v]: Ovjeren prijepis od 16.5.1861. Juliusa Jos. Maiera, konzervatora glazbenog odjela Kraljevske knjižnice u Münchenu jednog pisma Wilhelma Rusta upućenog Maieru 12.4.1861.:

O sljedećoj suiti čuveni je poznavalac Bachovih autografa Wilh. Rust, 12. travnja u Berlinu u pismu upućenom meni izjavio ovo:

»Bachova suita u E-duru, na kojoj srdačno zahvaljujem i koju šaljem natrag, jest (naravno, izuzev vanjskog naslova) – njegov pravi autograf. I skladba je J. S. Bacha te vas zato molim da usporedite uvodnu simfoniju 29. kantate, svezak V, ili posljednju sonatu za violinu solo. No ne može se razabrati je li ta suita namijenjena samo za klavir ili za orkestralnu pratnju jer nedostaje podatak ‘Cembalo’. Također je upitno je li Bach nekoć imao neki drugi instrument na umu, kao npr. lutnju? U svakom slučaju, duboki položaj, koji rijetko ide iznad h¹ i u kojem se inače kreće lutnja, upada u oči.

Za točnost gornjeg prijepisa iz Rustovog pisma od 12. travnja 1861. jamčim osobno. München, 16. svibnja 1861. Julius Maier / konzervator glazbenog odjela Kraljevske knjižnice u Münchenu.«

List [2]: prazan

b) Autograf

List 1^r: prazan, osim niza brojeva u donjoj trećini, napisanog smeđom tintom koso od desno gore prema lijevo dolje:

19

2

38

22

60

| 4

14

Samo se brojevi 19, 2, 38, 60 mogu sigurno razabrati. Ispod lijevo napisano je smeđom tintom: 3 gr., a dolje desno olovkom: N i vjerojatno dvoznamenkast broj, koji se ne može razabrati.

List 1^v ff.: Notni tekst po 7 akolada u 2 sustava, gornji sustav u sopranovom ključu, a donji u basovom ključu.

Na listu 7^r još jedna dodatna kratka akolada (takt 15^b-16^a gigue), u sredini 7. akolade rukom je potegnuta notna linija. Na listu 7^v donjih 6 sustava je prazno. Sveukupno brojne kustode (oznake pojedinih položaja rukopisa). List 1^v: Prelude takt 1-28^a, list 2^r: takt 28^b-53^a, list 2^v: takt 53^b-79^a, list 3^r: takt 79^b-103^a, list 3^v: takt 103^b-130^a, list 4^r: takt 130^b-139, Loure takt 1-18^a, list 4^v: takt 18^b-24, Gavotte en Rondeaux takt 1-26, list 5^r: takt 27-64^a, list 5^v: takt 64^b-92 i Da Capo e fine, Menuet 1 takt 1-5, list 6^r: takt 6-34, Menuet 2de takt 1-16, list 6^v: takt 17-32, Bourée takt 1-19, list 7^r: takt 20-36, Gigue takt 1-16 i Volti, list 7^v: takt 17-32 i Fine u 9. sustavu.

Vodeni žig omota:

Prednji list, gleda li se s naličja prema licu (lice i naličje lista) na donjem rubu: C & I HONIG (C, I i H: 2, 3 cm visok), iznad toga okrunjen grb u obliku trolisne palmete (ornament u obliku palmina lista) (sveukupno 12 cm visok); usp. Weiß. Stražnji list, gleda li se s lica prema naličju, u donjoj trećini lista: C & I HONIG. Papir ima 6 »Längsstege« (njemački stručni izraz).

Vodeni žig autografa:

a) NM, b) štit grba s trozubnom krunom; usp. u Weißu (heraldički grbovi Zedwitza) i Spittu II. Str. 818.

Papir ima 9 »Längsstege« (njem. stručni izraz) na svakom listu, koji se mogu slabo raspoznati. Pozitivni a-znakovi nalaze se kod listova 3^r (naglavce), 5^v, 6^r (naglavce), 7^r (također).

Datacija:

Prema vodenom žigu kataloga Bachovih manuskripata (Mss.) Wissoa Weißa dokazani vodeni žig izvora A vrijedi općenito za vrijeme od godine 1736. do 1749.125 Daljnje vremensko ograničenje proizlazi iz razvoja Bachovog rukopisa. Vlastoručni rukopis suite za lutnju BWV 1006a spada u manuskripte (Mss), koji se prema karakterističnom obliku pisma trebaju datirati u godine od 1735. do 1744./1746.126 Kod triju izvodilačkih materijala kantata, koji su se koristili otprilike od 1736. do 1740. godine, može se dokazati isti vodeni žig,127 isto tako i kod autografne partiture BWV 30a; tisak teksta te Dramma per musica datiran je s 28.9. 1737.128

Iz sastava tih podataka proizlazi pretpostavka da autograf suite BWV 1006a pada u vrijeme 1735. do 1740. godine.129

Karakter pisma

Čistopis, ali istovremeno i prvopis (original) obrade (vidi niže).

B) Prijepis. Staatsbibliothek Preußischer Kulturbesitz Berlin. Signatura: Mus. ms. Bach P 641.

Prijepis nepoznatog prepisivača iz vremena oko godine 1800.130 8 listova (Quaternio), 33 x 26,5 cm bez vodenog žiga.

List 1^r: gore lijevo signatura, naslov napisao Peter Wackernagel: J.S. Bach / Suite (E) f. Klav. [GA Jg 42 S.16] / nach der Sonate f. Viol. Solo Nr 3. Ispod je pečat knjižnice.

List 1^v-7^v notni tekst, dva sustava u violinskom i basovom ključu.

List 8^r–v prazan.

C) Prijepis. Staatsbibliothek Preußischer Kulturbesitz Berlin. Signatura: Mus. ms. Bach P 1158.

Prijepis, djelo nepoznate osobe iz 19. stoljeća (prema Paulu Kastu, TBSt 2/3). 13 listova, 29,5 x 23,5 cm. Listovi 2^r-13^r obilježeni brojevima stranica od 2 do 24. List 1^r: gore lijevo signatura, naslov

Suite / pour le Clavecin / composé par / Jean Sebast. Bach. / Copiée d’apr ès / l’Original.

Nakon «par» kasniji dodatak olovkom »Arr. Von Pet III 4 VI«, ispod pečat knjižnice.

List 1^v prazan, listovi 2^r-13^r notni tekst (str. 3 do 25), dva sustava: sopranov i basov ključ, list 13^v prazan.

Ovisnost izvora

Izvor C iskazuje se dodatkom u naslovu Copiée d’après l’Original kao prijepis A. Slijedi autograf sve do posebnosti notacije i grafičkog uređenja. Od izvora B ne može potjecati jer tamo nedostaje takt 67 gavotte. I izvor B potječe od A. B ima unutar taktova većinom promjene akolada tamo gdje to iskazuje i autograf. Isto je tako i s kustodama (oznake pojedinih položaja rukopisa) kod B pri promjenama akolada unutar taktova. Kao i u autografu list 1^r bio je u B prvotno prazan. To što je u B izvorno nedostajao radni naslov potvrđuje da je B kopiran od A prije nego je u A nadodan omot s radnim naslovom. Osim toga B mora da je prije nastao nego izvor C, čiji se naslov podudara s kasnijim dodatkom u naslovu. Uostalom, B ne može već na osnovi posebnih pogrešaka u C biti ovisan o tom rukopisu: C je naknadno promijenio treći naslov stavka u Gavotto e Rondo i piše Menuetti umjesto Menuet 1; u taktu 39 preludija i u taktu 6 lourea lukovi su pogrešno postavljeni, u taku 1 drugog stavka donja dionica ne započinje ispravno; u taktu 1f. i u 17f. bouréa nedostaju staccato točke. B i C su, dakle, međusobno neovisni prijepisi A. Za izdanje koje slijedi autograf one su bez značenja.

II. Općenito

Datacija

Autograf suite u E-Duru morao je prema vodenom žigu i pismu nastati godine 1735.-1740. Prema karakteru pisma to je čistopis, i ne može biti sumnje da pred sobom imamo original (prvopis) obrade. To ponajprije pokazuju korekture lourea u taktu 14 i gavotte u taktu 37 i 78. Izvorni načini čitanja preuzeti su od verzije za violinu BWV 1006. Tek su tada, premda u tijeku zapisivanja, promijenjeni. To što rukopis npr. u usporedbi s autografom g-mol suite BWV 995 ima mnogo manje korektura, jest zato što je obrada violinske partite ispala štedljivija i više školska negoli ona čelosuite, koja na osnovi stavskotehničkog uređenja dopušta u većoj mjeri proširenje dionica i polifonu razradu.

Smije li se obrada te posljednje violinske partite za lutnju dovesti u vezu s posjetom Wilhelma Friedemanna Bacha i dresdenskih lutnjista Silviusa Leopolda Weißa i Johanna Kropffgansa u Leipzig prije 11. kolovoza 1739. ostaje neriješeno. U svakom slučaju Weißa i Kropffgansa, kao što izvješćuje Johann Elias Bach, slušali smo više puta kod nas (Dok II, Nr. 448). Bach je mogao tim povodom izraditi verziju E-Dur suite za lutnju.

O verzijama BWV 29, 120a, 1006 i 1006a

Uz tu potpunu obradu treće violinske partite u E-Duru BWV 1006 za lutnju (BWV 1006a) postoje dvije druge verzije prvog stavka kao simfonija za orgulje i orkestar, i to kao nepotpuno sačuvana Trauungskantate BWV 120a, Herr Gott, Beherrscher aller Dinge i kao Ratswechselkantate BWV 29, Wir danken dir Gott, wir danken dir. Kronologija tih četiriju verzija nije problematična. Autograf violinskih sonata i partita P 967 datiran je na »ao. 1720«. Vrijeme nastanka kantate BWV 120a, prema Georgu von Dadelsenu (u TBSt 4/5, str. 174) i Dürr Chr. (str. 99f. i 139) jest oko godine 1729. Što se tiče vremena nastanka BWV 29, datum 27.8.1731. promjene vijeća (njem. »Ratswechsel«) oznaćuje terminus ante quem. I konačno, BWV 1006a smo datirali na 1735.-1740. godinu. Podaci u »Krit. Bericht« u vezi s NBA I/33 (str. 69), u kojima se BWV 120a označuje kao vjerojatno kasnija od obi kantata jesu time zastarjeli. To se potvrđuje i usporedbom sa samom glazbom. Kao primjer navest ćemo ovdje samo takt 134f. simfonije iz Ratswechelkantate BWV 29 (BG 5, 1, str.287) i djelomično sačuvane simfonije (stavak 4), početak Seconda parte BWV 120a (NBA I/33, str.101).

BWV 120a u prvoj četvrtinki takta 134 uz basovski ton ima akord verzije za violinu BWV 1006 (NBA VI/1, str.57), premda više ne i u trećoj četvrtinki. Suprotno tome u BWV 29 je melodijska dionica obligatnih orgulja, u skladu s karakterom stavka, obradom i instrumentacijom, sasvim jednoglasna. Kasnija verzija BWV 29 pruža, dakle, bolji način čitanja. (Tom nalazu protivi se samo prividno način čitanja u taktu 135: u BWV 120a lagano se ritmički i melodijski mijenja figura na prvoj četvrtinki; u BWV 29 ona se opet pojavljuje u izvornom obliku BWV 1006. To govori u prilog tome da se Bach pri obradi koristio i svojim konceptom BWV 120a i izvornom violinskom verzijom.)

Naše se zapažanje podudara s općenitom konstatacijom Wilfrieda Fischera pri njegovoj rekonstrukciji nestalih Bachovih solokoncerata u NBA VII/7, str. V^b : Bach je notni tekst koji je trebao obraditi prvotno nepromijenjen ili samo malo modificiran preuzeo u koncept obrade i tek potom prilagodio vremenu prema novoj instrumentaciji i posebnoj tehnici.

U vezi sa stilističkom usporedbom četiriju verzija BWV 29, 120a, 1006 i 1006a upućujemo na rad Ulricha Siegelea (str. 106-111).131 BWV 1006a se tamo sažeto opisuje kao čisto zanatski i školski132, dok obrada za lutnju BWV 995 suite za čelo BWV 1011 djeluje jače prorađena i izvedena (str. 111). Razlika tih obaju obrada, označuje se, dakle kao razlika u kvaliteti. No, uz to se mora, doduše, upitati nije li razlika prvotno uvjetovana odstupajućim uređenjem stavka od obi primarnih verzija. To se može naslutiti barem kod obaju uvodnih stavaka, preludija. Prélude violinske partite zasniva se na virtuoznosti, figuraciji i dinamičnom kontrastu. »Motivski zastor« za daljnji tijek stavka ne igra više posebnu ulogu. Karakter stavka i tehnika sviranja od početka dopuštaju samo neznatne promjene: dodatak basovskih tonova, nadopunu akordskih tonova ili modificiranje figuracije.

Drugačije je Bach mogao postupiti pri obradi uvodnog stavka suite za čelo BWV 1011, premda su i njoj postavljene sviračkotehničke granice. Cjelokupan tres-viste dio temelji se na karakterističnom motivu koji određuje i figuracijske pasaže. Kao više sviračkotehničko uvjetovanim obilježjima obrade u BWV 1006a u verziji za lutnju suite za čelo BWV 1011 samostalnije je vođenje nadopunjene dionice. Ona zadobiva ponajprije jednim iz glave teme (3.-5. osminka) stvorenim motivom na nekim mjestima polifonu vlastitu težinu. No, bogatija tehnika obrade omogućena je tek uređenjem izvornog stavka, njegovim motivsko-tematskim i ritmičkim oblikovanjem, koji dopušta obogaćenje i u tehnici sviranja. Suprotno tome prvi je stavak u BWV 1006 označen virtuoznim kretanjem šesnaestinaka, koji obradi za lutnju postavljaju uske granice.

Usporedba drugih stavaka obiju radnih grupa vodi k sličnim rezultatima.

Instrumentacija

O namijenjenoj instrumentaciji E-Dur suite BWV 1006a uvijek se nanovo raspravljalo i nikad na to nije dan konačni odgovor. Najvažnija mišljenja o tome navest ćemo ukratko. Prvo, tj. u opisu izvora već citirano pismo Wilhelma Rusta iz godine 1861., dopušta kao neodlučeno alternativu klavir, sam ili s pratnjom orkestra, ili lutnju. (Na pratnju za orkestar izgleda da je Rust očito upućivao pri obradi preludija u kantatama BWV 120a i 29.) 28 godina kasnije izrazio je Philipp Spitta suprotno mišljenje u svojem pismu od 3.11.1889., pridodano autografu i upućeno vjerojatno tadašnjem vlasniku Ottu Scherzeru. Tonalitet i tehnička teškoća, vrsta stavka i djelovanje jeke (forte-piano) govorili su mu protiv lutnje, a u prilog čembalu s pedalom. Spittovo pismo priopćujemo ovdje doslovno:

»Vrlo cijenjeni gospodine, dopuštam si da Vam najljubaznije vratim dobrostivo posuđen autograf Seb. Bacha. Prema karakterističnoj crti rukopisa (potez pera) on potječe iz kasnog leipciškog vremena. Kada promotrite vodene žigove papira, vidjet ćete da su to isti koje sam dao preslikati u svesku II, str. 818, moje knjige o Bachu. Papir s takvim znakom upotrijebio je Bach godine 1737.; smije se, dakle, pretpostaviti da Vaš autograf potječe otprilike iz istog vremena.

Kao što znate, ta skladba aranžman je suite za violinu solo. Kojem je instrumentu namijenjen, to ne bih htio odlučiti, no više naginjem čembalu negoli lutnji. Protiv lutnje govori ponajprije okolnost da su lutnje u Bachovo vrijeme bile potpuno ugođene u d-mol akordu (počevši od A-kvartsekstakord-položaja). U toj se ugodbi može lako svirati u d-molu, g-molu, F-Duru, u G-Duru i D-Duru; no, E-Dur leži vrlo neudobno i treba pretpostaviti da bi Bach, ako je htio aranžirati za lutnju, to djelo transponirao u F-Dur. Osim toga bi se upadljivo malo koristila akordska narav lutnje; aranžman za lutnju od 5. suite za violončelo, čiji je autograf u Brüsselu (on je u g-molu), pokazuje s tim u vezi potpuno drugi stil. Nadalje, moralo bi se za lutnju preugoditi ništa manje nego sedam basovskih parova. No, ako je Bach imao na umu lutnju u staroj njemačkoj ugodbi tada nije razumljivo kako bi se izvelo mjesto na str. 3, sustav 3 i sljedeće. [I. stavak, takt 62 ff.] Ono bi naime, pretpostavljalo jednu slobodnu strunu, ali u toj ugodbi struna nije slobodna.

Na čembalu bez pedala to se djelo, doduše, također ne može izvesti; pogledajte npr. str. 6, takt 4 [I. stavak, takt 134]. Ali čembala s pedalama u ono su se vrijeme barem koristila isto toliko kao i čembala s dvije klavijature s kojima Bach računa toliko često u svojim skladbama za klavir poradi mijenjajućeg fortea i piana u preludiju, te bi i u tom aranžmanu računao s time.

S osobitim poštovanjem Vaš vrlo odani Philipp Spitta«.

Spittovom mišljenu priključuje se godine 1894. Ernst Naumann u BG 42, str. XIV. Na jednom mjestu prvog stavka mijenja jednu violinsku i lutnjističku figuru u smislu klavirističkog stavka; usp. s tim u vezi bilješku 131.

Zaslužno i dobro komentirano izdanje Bachovih djela za lutnju Hansa Dagoberta Brugera (usp. završetak uvoda), koje je dalo bitan poticaj istraživanju u sljedećim desetljećima, ne upušta se na sviračkotehničke teškoće koje instrumentacija s lutnjom sa sobom donosi. Te poteškoće, ponajprije u prvom stavku, ako se pretpostavi originalni tonalitet i uobičajena d-mol ugodba lutnje, potaknule su Hansa Neemanna u BJ 1931., str. 72 ff., zaključku da ovdje sigurno nemamo posla sa skladbom za lutnju. Neemann smatra vjerojatnim instrumentaciju za neki klavirski instrument, ili moguće za harfu. Odavle potječe potpuno hipotetski navod za instrumentaciju »harfa« u BWV, premda i s upitnicima. Kritička izvješća u vezi s ranijim svescima NBA spominju BWV 1006a kao suitu za »nepoznat instrument« (I/33, str. 60) ili »za harfu« (VI/1, str. 64). I još godine 1964. piše Hans Joachim Zingel (Bach auf der Harfe, SMZ 104, 1964., str. 287) da se E-Dur suita mora ozbiljno shvatiti kao djelo za harfu. Upućuje na to da se harfa u »Bachovoj okolini« i dalje razvijala i da se koristila. U köthenskim inventarima navodno su navedene harfe; usp. u vezi s time Rudolfa Bungea u BJ 1905. »Višestruko kritiziran« dio za čembalo kantate Amore traditore BWV 203, za koji Bach sa sigurnošću ne dolazi u obzir kao autor, trebao bi se navodno pripisati harfi. Bachovi bi sinovi navodno pisali skladbe za taj instrument.

Autograf E-Dur suite BWV 1006a prvotno očito nije sadržao navod za instrumentaciju. Natpis naslova Suite pour le Clavecin na prednjem listu omota pridodao je u 19. stoljeću nepoznat pisar; usp. u vezi s tim opis izvora i odlomak: Ovisnost izvora. Po svemu sudeći naslov nije mogao biti preuzet od starijeg omota rukopisa, koji je postao neuporabljiv jer bi onda također preuzeo izvor B napisan oko godine 1800. No i sama glazba svjedoči protiv autentičnosti navoda o instrumentaciji. Tonska zaliha ne odgovara ponajprije u visokom položaju klavirskim instrumentima Bachova vremena. Gornji tonski prostor klavirskih instrumenata, koji je sezao do c³ ili d³, Bach uopće ne bi koristio. BWV 1006a seže samo do e². Tonske repeticije i sviračke figure preludija nisu klavirističke. Mnoge bi Bach sigurno u svojoj obradi violinske partite izmijenio kad bi to bila skladba za klavir. I neznatna, neuravnotežena gustoća sljedećih stavaka suite te prostorno labilan tijek većinom samo ritmički i harmonijski podupiruće donje dionice govore odlučno protiv instrumentacije za klavir.

Navedene karakteristike, tonski opseg, stavak i figuracija upućuju jasno na trzalački instrument, dakle na harfu ili lutnju. Nema sačuvanih Bachovih solodjela ili orkestralnih dionica za harfu.133 Istraživanja suvremenih skladba za harfu i harfa134 pokazuju da je kromatska harfa prve polovine 18. stoljeća imala maksimalan ambitus e³-G1. Kao donja granica pojavljuje se i C, a kao gornja c³. Bitne, lokalno uvjetovane razlike u opsegu instrumenta ne mogu se utvrditi. Djela za harfu onog vremena drže se tog opsega.135 Barem idu u visini bitno iznad ambitusa lutnje (do f²). U Händelovim solodionicama i dionicama u ansamblu harfe136 npr. ambitus seže od e³ do G. Usporediti njezin stil stavka s Bachovom E-Dur suitom ne bi imalo smisla, jer BWV 1006a nije skladba za orgulje. No, glede ambitusa upada u oči da Bachova suita ne bi iskoristila tonsku zalihu harfe i zvučne mogućnosti kod visokog položaja harfe. To bi proturječilo svim dosadašnjim istraživanjima o tonskom opsegu u Bachovu djelu. Pretpostavka da je BWV 1006a djelo za harfu, ne može se stoga poduprijeti argumentima.137

No, suprotno tome, ako se uzme u obzir da E-Dur suita iskazuje isti ambitus kao i ostala djela za lutnju, BWV 995 i 997-998, tog vremena, da preferira ista tonska područja i da je barem glede tehnike stavka srodna s njima, tada sve govori u prilog da ta skladba spada u grupu djela za lutnju.138

Kao argument protiv instrumentacije za lutnju isticalo se da prvi stavak suite očito pretpostavlja praznu strunu e¹ kao gornji par, tj. gornju strunu, a uobičajena ugodba onog vremena propisuje f¹.139 Od godine 1720. ne mogu se, doduše, u literaturi za lutnju naći upute o skordaturama gornjih pet parova, ali to ne isključuje da su staru praksu skordatura, proširenu uglavnom u 17. stoljeću, njegovali i kasniji lutnjisti. Uz gornju strunu (franc. chanterlelle) morala bi se kod BWV 1006a najmanje četiri basparova, dakle osam pojedinačnih struna, ugoditi od dijatonske C-ugodbe na E-ugodbu: C na Cis, D na Dis, F na Fis i G na Gis. Mnoštvo preugodba (skordatura) navodi se kao praktičan argument protiv instrumentacije za lutnju, jer skordature loše drže i nakon čestih ponovnih ugađanja. I taj prigovor nije vrijedan pažnje jer su skordature bile uobičajene u ranijim vremenima, a nelutnjistički tonalitet E-Dur se pojavljuje.140 premda pojedinačno. Uostalom Bach je mogao računati s vještinom lutnjista da samostalno transponiraju neko djelo ako im je tonalitet postavljao mnoge tehničke teškoće.

Načelno ovdje treba ustvrditi da se sviračkotehnički argumenti u vezi s pitanjima o instrumentaciji Bachovih djela za lutnju moraju vrlo pažljivo koristiti. Sjetimo se odgovarajućih objašnjenja o suiti BWV 995: ona iziskuje neuobičajenu lutnju, ima izrazito nelutnjistička mjesta i pruža znatne sviračkotehničke teškoće. Pri tome izgleda da se bez skordatura parova na kojima se svira ne može izvesti. To je mnoštvo argumenata protiv instrumentacije tog djela za lutnju, a ipak se naslovom pour la Luth jasno legitimira kao suita za lutnju.

Teškoće pri ugodbi i tehnici sviranja BWV 1006a ne mogu zavaravati da se suita s odgovarajućom skordaturom može svirati na trinaestparnoj lutnji. Najboljom ugodbom smatra Franz Julius Giesbert: e¹ cis¹ a e cis A; uz to smatra mogućom i e¹ h a e c A ili e¹ cis¹ a f d A (tu skordaturu izabrao je i Josef Klima za svoju intabulaciju suite) ili e¹ d¹ a f A. Josef Klima preporučuje još ugodbu e¹ cis¹ a fis d A. Ugodba borduna: Gis Fis E Dis Cis H1 A1. Ton D, koji se samo jednom pojavljuje, i to u taktu 24. završnog stavka, morao bi se tada hvatati na polju b (1. polju). jedanaestog para;141 usp. s tim u vezi napomene u odlomku: Instrumentacija i tehnika sviranja uvoda. Narciso Yepez⁴⁵ koristi se kod svoje snimke suite četrnaestparnom teorbiranom lutnjom u ugodbi gis¹ e¹ h gis H A Gis (itd. kao gore), u prvom stavku on ugađa četvrti par na a (umjesto gis).

III. Izdanja

Ernst Naumann je suitu za lutnju u E-Duru objavio u svesku 42., str. 16 ff, BG prvi put prema izvoru A: Umarbeitungen eigener und fremder Kompositionen, Verschiedene wahrscheinlich ächte Kompositionen. Na njegove neriješene navode o instrumentaciji u predgovoru iz godine 1894., str. XIV, već smo uputili u odlomku II: Instrumentacija; usp. i bilješku 131. O ostalim praktičkim izdanjima i obradama za lutnju i gitaru vidi uvod: Literatura i izdanja.

Dodatak

Manuskript ovog kritičkog izvještaja, proizašao iz disertacije napisane pisaćim strojem J.S. Bachs Kompositionen für Lauteninstrumente …, Tübingen, 1972., završen je godine 1973. Odonda objavljena literatura mogla se uzeti u obzir već iz tehničkih razloga samo u pojedinačnim slučajevima, kao npr. važan Burguétov rad 1976./1977., u koji ćemo se u dodatku unutar uvoda pobliže upustiti.

Ovdje upućujemo još na ove publikacije: Johann Sebastian Bach, Opere per liuto, objavio Ernesto Cipriani, 3 sveska, Roverto, (Trento), 1977, I: Partitura musicale [izdanje sedam skladbi u akoladama po dva sustava; bez kritike izvora], II: Intavolatura strumentale [teoretska rasprava o La Luth di J.S. Bach i intabulacije, osim BWV 1000] i III: Documenti storici [faksimili, među njima kompletne suvremene tabulature BWV 995, 997 i 1000]. Kao što ni Giesbert i Yepez (usp. str. 8 ) ne mogu uvjerljivo riješiti pitanje instrumenta, ugodbe i skordature, tako to ne može riješiti ni Cipriani. Pretpostavlja posebnu (petnaestparnu) Bachovu lutnju s temeljnom ugodbom es¹ c¹ g d B G i dijatonski (sa B i Es) prema dolje do Es1, koja je podobna i bez tehničkih teškoća i skordatura za sve tonalitete s postavljenim kapodasterom koji se može podesiti. Budući da uopće nema povijesnih dokaza za takav instrument, Ciprianova izlaganja čisto su teoretske naravi.

Kratice

Adlung Jakob Adlung, Musica mechanica organoedi (Gründlicher Unterricht von der Struktur, Gebrauch und Erhaltung, etc. der Orgeln, Clavicymbel, Clavichordien und anderer Instrumente), 2 sveska, Berlin, 1768.

AfMf Archiv für Musikforschung

AfMw Archiv für Musikwissenschaft

Aml Acta Musicologica

Baron Ernst Gottlieb Baron, Untersuchung des Instruments der Lauten.., Nürnberg, 1727.

BB Deutsche Staatsbibliothek, bivša knjižnica Preußische Staatsbibliothek (prije Königliche Bibliothek) Berlin.

Bd., Bde. Band, Bände, svezak, svesci.

BG Gesamtausgabe der Bachgesellschaft, Leipzig, 1851. – 1899.

BJ Bach-Jahrbuch, Leipzig, 1904 ff.

Bruger Hans Dagober Bruger, Bachs Verhältnis zur Laute und Lautenmusik, u: Die Laute, objavio Fritz Jöde, godište 4., listopada 1920. do studenog 1921., Julius Zwißlers Verlag (vlasnik Georg Kallmeyer), Wolfenbüttel, str. 6 ff.

BWV Wolfgang Schmieder, Thematisch-systematisches Verzeichnis der musikalischen Werke von Johann Sebastian Bach, Bach-Werke-Verzeichnis, Leipzig, 1950.

Dok Bach-Dokumente. Objavio: Bach-Archiv Leipzig pod vodstvom Wernera Naumanna.

I: Schriftstücke von der Hand Johann Sebastian Bachs. Vorgelegt und erläutert von Werner Naumann und Hans-Joachim Schulze. Kassel etc. und Leipzig 1969.

II: Fremdschriftliche und gedruckte Dokumente zur Lebensgeschichte Johann Sebastian Bachs 1685 bis 1750. Vorgelegt und erläutert von Werner Naumann und Hans-Joachim Schulze, Kassel etc. und Leipzig 1969.

III: Dokumente zum Nachwirken Johann Sebastian Bachs 1750 bis 1800. Vorgelegt und erläutert von Hans-Joachim Schulze, Kassel etc. und Leipzig 1972.

EdM Das Erbe deutscher Musik

Ferguson Howard Ferguson, Bach’s Lauten Werck, u: Music and Letters, Vol. 48, 1967., str. 259 ff.

Kor. Korigirano.

MB Lpz. Musikbibliothek der Stadt Leipzig.

MGG Die Musik in Geschichte und Gegenwart, Kassel etc. 1949 ff.

Mf Die Musikforschung, Kassel etc. 1948 ff.

Ms., Mss. Manuskript, manuskripti.

NBA Neue Bach-Ausgabe: Johann Sebastian Bach. Neue Ausgabe sämtlicher Werke. Herausgegeben vom Johann-Sebastian-Bach-Institut Göttingen und vom Bach-Archiv Leipzig, 1954 ff.

Neemann Hans Neemann, J. S. Bachs Lautenkompositionen, u: Bach-Jahrbuch, 1931., str. 72 ff.

P BB odnosno SPK Mus. Ms. Bach P.

PäM Publikationen älterer Musik, objavio: Th. Kroyer, 1926. ff.

Radke Hans Radke, War Johann Sebastian Bach Lautenspieler? u: Festschrift Hans Engel zum siebzigsten Geburtstag, objavio: Horst Heusser, Kassel, 1964. str. 281 ff.

Radke,

Beiträge Hans Radke, Beiträge zur Erforschung der Lautentabulaturen des 16.-18. Jahrhunderts, u: Mf Jg. 16, 1963., str. 34 ff.

Radke,

Laute –

Theorbe Hans Radke, Wodurch unterscheiden sich Laute und Theorbe? u: Aml, 1965., str. 73 f.

Schulze Hans-Joachim-Schulze, Wer intavolierte Johann Sebastian Bachs Lautenkompositionen? u: Mf Jg. 19, 1966., str. 32 ff.

Spitta Philipp Spitta, Johann Sebastian Bach, svezak I./II., Leipzig, 1873. i 1880.

SPK Staatsbibliothek Preußischer Kulturbesitz Berlin.

St BB odnosno SPK Mus. Ms. Bach St.

Tappert Wilhelm Tappert, Sebastian Bachs Kompositionen für die Laute, u: Die redenden Künste, Jg. 6, 1900. auch als Sonderdruck, Leipzig, 1901.

TBSt Tübinger Bach-Studien, objavio: Walter Gerstenberg.

1: Georg von Dadelsen, Bemerkungen zur Handschrift Johann Sebastian Bachs, seiner Familie und seines Kreises, Trossingen, 1957.

2/3: Paul Kast, Die Bach-Handschriften der Berliner Staatsbibliothek, Trossingen, 1958.

4/5: Georg von Dadelsen, Beiträge zur Chronologie der Werke Johann Sebastian Bach’s, Trossingen, 1958.

Weiß Wisso Weiß, Papier und Wasserzeichen der Notenhandschriften von Johann Sebastian Bach (Ms.).

Zietz Hermann Zietz, Quellenkritische Untersuchungen an den Bach-Handschriften P 801, P 802 und P 803 aus dem »Krebs’schen Nachlaß« unter besonderer Berücksichtigung der Choralbearbeitungen des jungen Bach. Hamburger Beiträge zur Musikwissenschaft, objavio: Georg von Dadelsen, svezak I, Hamburg, 1969.

Brojevi takta:

Slova a i b iza brojeva takta označuju prvu (a) ili drugu (b) polovinu takta.

Tonski prostor:

Npr. A1 = kontra oktava, A = velika oktava, a = mala oktava, a¹ = prva oktava, a² = druga oktava, itd.

Način iščitavanja:

Načini čitanja notnog teksta u opisima izvora, u istrazi o ovisnosti različitih izvora i u posebnim napomenama izdanja čitaju se po ovoj shemi:

Takt (arapski brojka); dionica, brojano od gore (rimski broj); ritmički znak, dakle nota ili pauza (arapska brojka); po potrebi: izvor, način čitanja.

Pri uputama na ritmičke znakove ne broje se predudari, nego se pribrajaju glavnoj noti; privezane note, nasuprot, broje se kao ritmički znakovi.

Odstupajući oblici opisani su na licu mjesta.

f = die folgende Seite, tj. sljedeća stranica, npr. str. 100 f = str. 101.

ff = die folgenden Seiten, tj. sljedeće stranice, npr. str. 100 ff = str. 100-102 i dalje.

Naslov izvornika:

Johann Sebastian Bach, Neue Ausgabe sämtlicher Werke – Serie V – Band 10, Einzeln überlieferte Klavierwerke und Kompositionen für Lauteninstrumente, Kritischer Bericht von Hartwig Eichberg und Thomas Kohlhase, Bärenreiter Kassel · Basel · London, 1982.

Uz dozvolu izdavača BÄRENREITER-VERLAG od 23. 5. 2002. za objavljivanje prijevoda s njemačkog preveo: Antun Mrzlečki