Suita u e-molu BWV 996

I. Izvori

A) Prijepis Johanna Gottfrieda Walthera u svitku spisa (konvultu) iz ostavštine Johanna Ludwiga Krebsa. Deutsche Staatsbibliothek Berlin. Signatura: Mus. Ms. Bach P 801.

Sažeti opis izvora u kritičkom izvještaju o NBA IV/2, str. 18ff. (izvor D 1), opširniji kod Hermanna Zietza, str. 38 ff. Prijepis suite nalazi se na stranicama 385-396, ternio (sastavljen od tri djela), koji tvori 23. sloj svitka, 16,5 cm x 20 cm, na gornjem rubu orezan. Vodeni žig: A i »Dreipaß« između »Steg-mostića«. Str. 385 naslov:

Praeludio – con la Svite / da / Gio: Bast. Bach

Ispod napisano od druge ruke51 tankim perom aufs Lauten Werck (ili Lautenwerck?)

Str. 386-395 notni tekst, četiri akolade po svakoj stranici, moderna klavirska notacija u dva sustava sa sopranovim i basovim ključem.

Str. 386-388,2 Praeludio, 388,3-389 Allemande, 390-391,2 Courante, 391,3-3-4 prazno, 392 Sarabande, 393 Bourré2, 394-395 Giga, 396 s rasterom ali neispisano.

Vrijeme nastanka (prema Zietzu, str. 210) 1710.-1717.

B) Prijepis Heinricha Nikolausa Gerbera, nekad u vlasništvu Ericha Priegera (Bonn),52 sadašnji vlasnik nepoznat.

Kao drugi izvor i »alte Handschrift« uz naslov navodi BG 45,1, str. LIII: Praeludio con la Suite en E^b di Gio. Bast. Bach. Kao predložak edicije korišteni su načini čitanja prijepisa tamo kao bilješke (fusnote) u: J. S. Bach Klavierwerke, Band 7, objavio Hans Bischoff, Steingräber Leipzig [1888.], str.54 ff. Tako je moguće barem približno rekonstruirati tekst rukopisa koji je momentalno nedostupan. Nastao je vjerojatno kao i ostali poznati Gerberovi prijepisi Bachovih djela za Gerberova boravka u Leipzigu oko 1725. godine.53

C) Kopija u zbirci rukopisa iz druge polovine 18. stoljeća s Bachovim djelima za klavir i orgulje u vlasništvu Bibliothèque Royale, Brüssel. Signatura: II. 4093 (Fétisov katalog,54 Nr. 2960).

Kao što proizlazi iz Fétisove bilješke  na listu 1^v rukopisa (vidi niže), on je rukopis kupio u lipnju godine 1836. kod Breitkopfa & Härtela u Leipzigu kao Bachov autograf, vjerojatno zajedno s autografom suite BWV 995. S Fétisovom knjižnicom rukopis je dospio 1907. godine u knjižnicu Bibliothèque Royale u Brüssel.

Vrlo oštećeni kartonski uvez, poleđina uveza labava. Stranice rukopisa zajedno drže konci, a na poleđini je zalijepljen. Naslov poleđine: zlatni otisak na plavoj pozadini »BACH / PIECÈS [sic] / D’ ORGUES«, etiketa signature: II / 4093.

Unutarnja strana prednjeg poklopca: gore lijevo etiketa s navodima u knjižnici, fondovima, signaturi, Fétisovom katalogu, formatu. Na zadnjoj stranici prednjeg uprljanog naslova izbijeljen zapis tintom gore lijevo: F. 2960, ispod isti zapis iz novijeg vremena i nalijepljenom naljepnicom s pregledom sadržaja o brojevima 15-17 rukopisa i konkordancama  BG.

Rukopis je dobio nakon što je u vlasništvo Fétisovo došao najprije jedan arak, čiji prvi list nema podmetnutu foliju (naslovljen dolje kao list [0] ); drugi list ima broj 1. Prvi list stvarnog rukopisa, čiji je omot vjerojatno izgubljen, ima broj 2; itd. do 97.

Folija, dakle, nije izvorna. Pri uvezivanju rukopis je bio orezan pa nedostaje od nekih ukrašenih prednjih natpisa gore gornji dio. Na listu 2^r nalaze se zapisi olovkom i tintom gore desno iz novijeg vremena, koji su djelomično sačuvani i sada nečitljivi.

Format: 32 x 20,5 cm (orezan)

Papir: List [0] –1, svijetli i tvrdi papir srednje jačine. Vodeni žig a) D & C BLAUW (vidljiv na listu 1^v), b) uokviren natpis PRO  PATRIA  EIUSQUE  LIBERTATE, s krunom, znak u okviru natpisa nejasan (vidljivo na listu [0] ^r). Listovi 2-97 tamni, deblji i mekani papir. Vodeni žig a) prazno, b) okrunjen dvostruki orao.

Poredak slojeva listova 2-97: Budući da je rukopis u lošem stanju i većina je araka prelomljena na pregibu, stari poredak slojeva može se razabrati samo iz vrlo malobrojnih parova listova koji su još sačuvani kao arci. Izvoran, podjednak poredak rukopisa u 24 biniona bez sumnje se vidi:

I.   List 2-5

II.  List 6-9

III.List 10-13

itd. do

XXIV.      List 94-97

Uređenje rukopisa (s izvornim brojčanim obilježavanjem skladba):

List [0] ^r Prazan.

List [0] ^v Pregled sadržaja s konkordancijama za BG zapisan olovkom 1950-ih godina.

List 1^r Naslov: »Sammlung / von / 7 Toccaten / 3 Capriccio’s / 3 Partiten / 3 Preludien mit Fugen / 1 Aria mit 10 Variat. und / 1 Fuga. / für das Clavier und die Orgel / von Johann Sebastian Bach«. Ispod je pečat knjižnice.

List 1^v Fétisove bilješke tintom: »Ce Manuscrit original de la main de Jean-Sébastien Bach m’a couté soixante thalers (229 francs) à la vente de / la grande collection de musique de Breitkopf et Haertel / faite à Leipsick, au mois de Juin 1836.«55

List 2^r–9^v »1. TOCCATA. Di Giov.: Bast: Bach«, toccata u C-Duru za orgulje BWV 564.

List 10^r–15^v »2. Toccata« u fis-molu za klavir BWV 910.

List 16^r–20^r »3. Toccata« u e-molu za klavir BWV 914.

List 20^v–26^v »4. Toccata« u d-molu za klavir BWV 913.

List 27^r–32^r »5. Toccata« u g-molu za klavir BWV 915.

List 32^v–36^r »6. Capriccio, sopra il Lontananza del Sig^r. Bach« u B-Duru za klavir BWV 992.

List 36^v–42^r »7. Toccata« u c-molu za klavir BWV 911.

List 42^v–48^v »8. Toccata« u D-Duru za klavir BWV 912.

List 49^r–53^r »9. Partita«, fantazija u G-Duru za orgulje BWV 571.

List 53^v–57^r »10. Capriccio Thema Legrenzium / elaborat: a G. S. Bach«, fuga u c-molu za orgulje BWV 574b.

List 57^v–61^v »11. Capricio« za klavir BWV 993; ovdje u F-Duru umjesto u E-Duru

List 62^r–67^r »12. Partita«, toccata u G-Duru za klavir BWV 916.

List 67^v–71^v »13. PRELUDIO« (fantazija) u a-molu za klavir BWV 922.

List 72^r–77^r »14. PRELUDIO con FUGA« u G-Duru za orgulje BWV 550.

List 77^v–82^r »15. PRELUDIO con la suite«, BWV 996; ovdje u a-molu umjesto u e-molu.

List 82^v–85^v »16. PARTIE« u A-Duru za klavir BWV 832.

List 86^r–90^v »17. ARIA al Manual Italien:«, Aria variata u a-molu za klavir BWV 989.

List 91^r–95^r »18. FUGA« u D-Duru za orgulje BWV 532,2.

List 95^v–97^r Prazan.

Notacija: Akolade sa po dva sustava sa sopranovim i basovim ključem. Četverodobni znak ukupno je notiran kao alla breve.

Pisar: Anonimni prepisivač; prema papiru i pismu rukopis je nastao u drugoj polovini 18. stoljeća.

Ova suita nalazi se na listu 77^v–82^r. 77^v naslov glave 15. PRELUDIO con la suite i naslov stavka Passagio prije prve akolade, 78^v šesta akolada Allemanda, 79^v Courrante, 80^r četvrta akolada Sarabande, 81^r Bourré, 81^v Gigue, 82^r dolje završna bilješka Il Fine (ruka drugog pisara ?). Skladba je notirana kvartu više nego u izvorima A i B, dakle, u a-molu umjesto u e-molu.

Je li taj predložak bio u e-molu ili u a-molu? Ovdje nam mogu pomoći sljedeća razmišljanja. Verzija u a-molu pojavljuje se u jednoj zbirci skladbi za klavir i orgulje bez ikakve upute na lutnju. Prema suvislosti skladba bi se morala shvatiti kao skladba za klavir. No, za klavirsku skladbu ambitus je neuobičajeno malen. Ako za podlogu uzmemo samo malen instrument opsega c³-C,  on ostavlja neiskorištenu dolje jednu kvartu, a gore jednu kvintu. Tonski opseg a-mol verzije može se najbolje objasniti time da je skladba, za jedan instrument ambitusa tri oktave,  transponirana bez daljnjih promjena u srednji položaj klavira. Prema tome izvorna bi verzija bila e-mol.

Očito je pri toj »izmjeni ključeva«, što ne može biti motivirano promijenjenim ambitusom gornje dionice, riječ o korekturi pomoću koje se prvotno u pogrešnom položaju notiran tekst treba premjestiti bez promjena notnih znakova u ispravan položaj. Kada se to mjesto čita prvotno u sopranovom ključu, tada se točno podudara s verzijom u e-molu i nije kao ostali tekst kvartu više. Prepisivač je, da bi ispravio pogreške, c-ključ podigao kvartu više, kao što to pokazuje kustos na kraju akolade uz pretpostavku da će svirač tu pasažu svirati oktavu više u altovom ključu. To stvarno stanje potvrđuje da je izvorna verzija u e-molu. Suprotno tome, neodlučno je potječe li ta pogreška transpozicije već iz predloška C i da C to nije prepoznao, pa ju je stoga preuzeo s istom korekturom – ili potječe li to od samog prepisivača rukopisa te da je C, dakle, bio napisan još u originalnom tonalitetu e-molu.

Iz ambitusa obiju verzija i iz gore objašnjene korekture rukopisa C može se zaključiti da je skladba bila izvorno u e -molu i iz tog je tonaliteta shematski transponirana kvartu više u a-mol. Razlog tome bila je namjera da se skladba bez daljnjih obrada svira na klaviru. Jedva je zamislivo da ta transpozicija potječe od samog Bacha jer bi on sigurno skladbu preradio i bolje iskoristio ambitus klavira. Očito je riječ kod a-mol verzije o radu nekog suvremenika ili kasnijeg korisnika. Ona je za naše izdanje utoliko bezvrijedna, ukoliko ne razjašnjava dvojbena mjesta u A i B.

Ta edicijska odluka ne želi ni u kojem slučaju ne zapaziti moguću izvornu vrijednost rukopisa C za Bachovo rano stvaralaštvo. C pruža sveukupno manje pouzdan tekst negoli drugi prijepisi, ali je zanimljiv poradi repertoara. Na to su upozorili Dart i Dömling/Kohlhase (vidi bilješku 55). Rukopis C sadrži isključivo rana Bachova djela; kao jedini sačuvani izvor on obuhvaća svih sedam klavirskih toccata. Moguće je, dakle, brüsselski svezak zbirka smatrati kasnim prijepisom jednog izgubljenog, možda vrlo ranog rukopisa. Razloge koji govore protiv takve pretpostavke naveli su Dömling/Kohlhase u Aml 1971., str. 109. Tako ostaje  samo pretpostavka da je izvor C kopiran iz pojedinih rukopisa koji su eventualno bili sjedinjeni u svitak; ti rukopisi mogli su biti u vlasništvu nekog weimarskog Bachovog učenika.56

Naše izdanje slijedi prijepis A; kod nejasnih ili dvojbenih mjesta malo smo se koristili u Bischoffa priopćenim (vidi gore, izvor B) načinima čitanja izvora B, koji su uostalom potpuno popisani pod »Posebnim napomenama«. C se može zanemariti pri sastavljanju autentičnog teksta; netočan i pun pogrešaka taj rukopis ne pruža načine čitanja potrebne za rekonstrukciju izgubljenog originalnog rukopisa ili koji bi čak dali naslutiti na zaključak o autentičnoj varijanti teksta.57

 

II. Općenito

O nastanku skladbe

Terminus ante quem za skladbu suite BWV 996 jest postanak izvora A, koji se, prema karakterističnoj crti rukopisa Johanna Gottfrieda Walthera može utvrditi između 1710. i 1717. godine.58

Daljnje vremensko svrstavanje moguće je samo uz pomoć usporedbe stila, koje može, doduše, zbog zamašno nesigurne kronologije Bachovih instrumentalnih djela prije vremena u Köthenu i zbog posebnog položaja s obzirom na vrstu ove suite za lutnju, voditi samo ka maglovitim rezultatima. Valja polaziti od relativno sigurno datiranog capriccia u B-Duru BWV 992, nastalog 1704. ili 1706. godine, i od preludija i fuge u g-molu BWV 535a, koji su postojali prije 1707. godine.59 Usporedba passagia u prvom stavku s onim u g-mol preludiju pokazuje usklađeniju gradnju sekvenca i šareniju harmoniju te skladbe za lutnju. Suprotno od capriccia pokazuje se ta skladba melodijski samostalnijom: motivijski i periodijski građena je nadmoćnije. Prema tome ta je skladba mogla nastati između 1707. i 1717. godine. Za svrstavanje bliže početku tog razdoblja govori u prilog možda u Bacha rijetka oznaka  Passagio za uvodni dio, koja se pojavljuje i u autografu, nastalom prije 1707. godine60 preludija za orgulje u g-molu BWV 535a.61

Daljnji oslonci za dataciju mogli bi proisteći prvotno iz kronološkog poretka ranih Bachovih skladba suita, za koje momentalno još ne postoje predradnje.62

Instrumentacija

Ova suita očito je izvorna skladba; niti predaja, a niti vrsta stavka daju sumnju da imamo posla s obradom izvorno za drugu instrumentaciju napisanog djela. Izvor B izgleda da nije sadržao uputu o instrumentaciji. Rukopis C iskazuje se s tim u vezi kao skladba za klavir, jer se transpozicija od e-mola u a-mol samo tako može shvatiti. I izvor A bio je prvotno bez navoda instrumentacije. Nepoznata ruka poslije je nadodala uputu aufs Lautenwerck, tj.: za lutnjočembalo.63 To je jedino spominjanje tog instrumenta u izvorima Bachovih djela. Budući da taj navod ne potvrđuju druga dva rukopisa, u njegovu se autentičnost može posumnjati.

Tonski opseg c²-C i vrsta stavka jasno govore u prilog tome da je to skladba za lutnju. No Bach se ovdje manje koristi posebnostima instrumenta negoli u svojim kasnijim djelima za lutnju – ta se činjenica može objasniti jednostavno ranim vremenom nastanka te skladbe. Neki akordi na lutnji su vrlo duboko i zvučno ne zadovoljavaju. Vođenje basa je glatkije negoli u ostalim skladbama za lutnju i ne pokazuje tipično oktaviranje stavka lutnje. Završni stavak sa svojim pasažama terca i šesnaestinki i druge brze figuracije u obje dionice na lutnji je tehnički vrlo kompliciran pa djeluje više klavirski a ne iskazuje tipični klavirski stavak. Prstored je djelomično težak; promjena od parova ugođenih unisono ka oktaviranim parovima unutar pasaža zvučno je nespretna. Deveti i deseti par moraju se hvatati na polju b (1. polju).64

Budući da slične tehničke teškoće i zvučne nedostatke možemo zapaziti i kod djela namijenjenih sa sigurnošću lutnji, ne može ih se uzeti kao argumente protiv za točno određenje suite za lutnju. Štoviše, tonski opseg i brojni detalji tehnike stavka govore jasno u prilog da je to djelo za lutnju. Premda se ne može i isključiti instrumentacija s lutnjočembalom na što upućuje kasniji dodatak u naslovu izvora A, ipak se mora utvrditi da se suita, koja je danas omiljeno koncertno djelo za gitariste, može izvesti na baroknoj lutnji. Kod uobičajene d-molske ugodbe nastaju, doduše, na jedanaestparnoj lutnji neke teškoće pri hvatanju.65 Kod skordature kojom se koristio Franz Julius Giesbert  e¹ h  g  e  c  A (basovi G  Fis  E  D  C; sveukupno dakle jedanaest parova) oni otpadaju.66 Narciso Yepez odlučio se na svojoj snimci originalne verzije (bilješka 45) za skordaturu g¹ e¹ h  g  e  H itd. Ona pretpostavlja dvanaest parova.67

 

III. Izdanja

Prvo izdanje suite objavio je Friedrich Conrad Griepenkerl prema izvoru A starog Petersovog izdanja Bachovih instrumentalnih djela, serija I, Cah. 3, No. 8 F.A. Roitzsch je to izdanje preuzeo u Nouvelle Edition, započetoj godine 1837: Peters Nr. 214. Samostalno izdanje objavio je 1888. godine Hans Bischoff u svesku 7 klavirskih djela J. S. Bacha kod izdavača Steingräbera u Leipzigu, str. 54 ff. Tekst slijedi ovdje izvor B, ali se uspoređuje s Petersovim izdanjem. Izdanje je važno ponajprije zato što se iz napomena mogu rekonstruirati načini čitanja iz tada nedostupnog izvora B. Izdanje Alfreda Dörffela u svesku 45,1 BG, čiji je predgovor datiran 1897., temelji se na predradnjama Ernsta Naumanna prema rukopisima A i B i prvi put uvažava i izvor C (usp. o tome bilješku 57) i Petersovo izdanje.

Intabulaciju djela objavio je godine 1969. Franz Julius Giesbert u vlastitoj nakladi68 (usp. o tome završetak odlomka o instrumentaciji pod II, i bilješku 65). Obrade za modernu desetoparnu baslutnju ili gitaru u cjelokupnim izdanjima djela za lutnju Hansa Dagoberta Brugera iz 1921. godine i Edmunda Wensieckog iz 1965. obje su obrade u originalnom tonalitetu, navedene su u završnom djelu uvoda. Stavke 3-5 objavio je u četvrtom godištu časopisa Die Laute Fritz Jöde, Wolfenbüttel, 1920./1921., dodatak nota str. 4f.

 

IV. Posebne napomene

Prethodna napomena: U sljedećim pojedinačnim napomenama zabilježeni su načini čitanja rukopisa A i Hansa Bischoffa (vidi gore izvor B) sačuvani načini čitanja Gerberovog prijepisa. Dok smo inače šutke modernizirali originalne točke iza nota, one od sarabande, koje su bile djelomično pogrešno shvaćene u starijim izdanjima, uključujući i BG, zabilježit ćemo u posebnim napomenama. Predudari (kao zaostajalice) mogli su se očito naći samo u prijepisu B, i to samo u prvom stavku; priopćujemo ih u sljedećim napomenama. Izgledalo nam je opravdano preuzeti ih u izdanje, prije svega bez analogne nadopune predudara u trećem i četvrtom stavku. Silazni legato ili potez (njem. Abzug, engl. back-fall) i uzlazni legato ili udar (njem. Einfall, engl. whole-fall) moći će lutnjist sam nadopuniti prema suvremenoj praksi.