Za vrijeme života Silviusa Leopolda Weissa (1686.-1750.) lutnja je sve teže održavala svoj položaj u glazbenom životu. Johann Mattheson (1681.-1764.), oštar na jeziku, objavio je 1713. godine svoje mnogo citirane napade na glazbalo: »Umiljate [sic] lutnje imaju stvarno više pristaša u svijetu, nego to zaslužuju …«, a protiv glazbenika, koji su se njome služili napisao je: »a njezini profesori su tako nesretni da ako po bečkom ili pariškom načinu mogu odsvirati nekoliko alemanda ni najmanje ne mare za stvarnom glazbenom znanošću, nego si umišljaju da sa svojom pauvreté dosta znaju. Neki su čak i toliko umišljeni da se izdaju za skladatelje, a u stvari nisu naučili što je konsonanca i disonanca.« [Das Neu=Eröffnete Orchestre, Hamburg, 1713., str. 274-275.]
Mattheson je sa svojim napadima izazivao mladoga pripravnika za pravnika Ernsta Gottlieba Barona (1696.-1760.), koji je glazbalo branio. Baronov spis »Historisch=Theoretisch und Practische Untersuchung des Instruments der Lauten« (»Povijesno-teorijsko i praktično istraživanje glazbala lutnje«) jedina je apologija koja, doduše, nije imala nikakva trajnog uspjeha. Druga polovica 18. stoljeća bilo je vrijeme kada je sve više popustilo zanimanje za lutnjom, a 1802. godine u leksikonu Heinricha Christopha Kocha »Musikalisches Lexicon« pisalo je: »Lutnja, tal. liuto. Ovo nekada tako omiljeno glazbalo, koje se smatralo najugodnije među žičanim glazbalima, izgleda da nakon duljeg vremena pada u zaborav.« [Berlin, 1802., str. 89] Sve manje zanimanje za lutnjom i njezinom glazbom nije ništa promijenilo na širokom prihvaćanju koje je imalo stvaralaštvo Silviusa Leopolda Weissa. Čak je i Mattheson priznao da je (Weiss) »savršen glazbenik« (njem. »perfecter Musicus«) (str. 276.), ali odmah je primijetio: »Ništa manje se takva vještina mora pripisati ne toliko glazbalu, samom po sebi nedostatnome, koliko velikoj marljivosti, vještini i spretnosti osoba, koje takvo nešto izvanrednoga na njemu proizvode. Jer kada bi glazbalo bilo savršeno, ne bi začudilo da se na njemu izvode savršene stvari.« (str. 276-277.). Prvi Bachov životopisac Johann Nikolaus Forkel (1749.-1818.) čak je smatrao da su neka Weissova djela »napisana u pravom i jezgrovitom ukusu slično poput klavirskih djela blaženoga Joh. Seb. Bacha.« [Musikalischer Almanach auf das Jahr 1782., str. 111] Ali ipak: sa Silviusom Leopoldom Weissom i nekim drugim suvremenicima je velika umjetnost sviranja lutnje u drugoj polovici 18. stoljeća polagano pala u zaborav.
Kada su se obrazovani i glazbeno zainteresirani sredinom sljedećeg stoljeća počeli zanimati za stariju glazbu, rodila se ideja da se glazbeni izvori, koji su bili na raspolaganju, osiguraju putem sabranih djela i takozvanih spomeničkih izdanja (njem. Denkmälerausgaben). Istodobno i, naravno, u međusobnoj ovisnosti radilo se na polju istraživanja muzikoloških izvora. Epohalan leksikon povijesnih izvora Roberta Eitnera (1832.-1905.) objavljen je u Leipzigu između 1900. i 1904. godine: »Nijednoj umjetnosti i znanosti nije toliko potrebna bibliografija koliko povijesti glazbe, jer su se stara umjetnička djela u 17. i 18. pa sve do 40-tih godina 19. stoljeća na najbezumniji način uništavala …« [Robert Eitner, Biographisch-Bibliographisches Quellen-Lexicon der Musik, Leipzig, 1900.-1904., sv. 1, str. 5]. Nastala su sabrana djela Johanna Sebastiana Bacha (1858. ff.), Wolfganga Amadeusa Mozarta (1878. ff.), Roberta Schumanna (1883. ff.) i drugih skladatelja. U »Erbe Deutscher Musik« (»Baština njemačke glazbe«), nizu spomeničkih izdanja, čija je naklada započela 1935. godine objavljena su djela manje poznatih skladatelja i naklade izvora (primjerice »Das Glogauer Liederbuch« – »Pjesmarica iz Glogaua« EdM sv. 4, Kassel, 1936.).
Cilj ranijih kritičkih izdanja glazbenih izvora bio je »etabliranje što autentičnijeg teksta djela na temelju svih raspoloživih izvora, koje se, doduše, treba podvrći osnovanoj kritici.« [Dietrich Berke, članak »Denkmäler und Gesamtausgaben« u: MGG2, Sachteil, sv. II, Sp. 1109]. Prvotno se nije išlo za praktičnom primjenom izdanja. To je bilo predviđeno za praktična izdanja, koja su trebala nastati na temelju kritičnih izdanja, koja su i nastala.
Određivanje cilja kod objavljivanja sabranih izdanja spomeničkih izdanja kasnije se temeljito promijenilo: »Novo nasuprot kritičnim izdanjima 19. stoljeća je da suvremene znanstveno-kritične naklade udovolje najvećim znanstvenim zahtjevima i da se istodobno mogu izravno koristiti u glazbenoj praksi.« [Isto, Sp. 1110].
Što se tiče glazbe lutnje prije objavljivanja većih izdanja, moralo se razjasniti nekoliko načelnih izdavačkih pitanja. Tabulature su, naime, sve do vremena silaska lutnje bile jedini opće razumljiv i korišten način notacije za glazbu lutnje. U 18. stoljeću bilo je, doduše, pokušaja da se u glazbi lutnje i gitare probi opća notacija, ali ova su reformna nastojanja ostala bez uspjeha.
Sto godina kasnije se tabulature smatralo »čudnim i zamršenim tajnim pismom« [François-August Gevaert (1828.-1902.) u predgovoru izdanja »Les Luthistes espagnoles du XVIe Siècle« Guillerma Morphyja (1836.-1899.), Leipzig, 1902.]. Za znanstvenike su lutnjistička djela zapisana u tabulaturi bila i jesu ne posredno razumljiva, jer uz tabulaturu načelno pripada i izvođenje onoga što je zapisano na glazbalu i ugodbi. Tabulature ne označavaju ton koji treba zvučati, nego mjesto hvatanja, polje na hvataljci dotičnog glazbala gdje se on proizvodi.
Za lutnjiste je tabulatura idealna notacija, premda je ovisna od skordatura. Tako se u 20. stoljeću kod lutnjista opet zamašno probilo sviranje po tabulaturama, tj. da budemo precizni sviranje po francuskoj tabulaturi. Njemački način pisanja, koji je već kratko nakon 1500. godine objavljen kao prve tiskane tabulature, i ne samo da ga se kritiziralo, nego i karikiralo, već se sredinom 16. stoljeća jedva još koristio. Talijanska tabulatura bila je slično kratkoga vijeka, a napuljska, koja se javlja u samo dvije tiskovine, još kraća. Julius Giesbert ju je, doduše, pokušao etablirati kao »modernu tabulaturu« kaže Leo Schrade: »Kod izdanja izdavačke kuće tabulatura iz Bonna (Julius Giesbert) radi se više o praktičnim problemima notacije. Ovdje se nećemo u pojedinostima upuštati u te novotarije. No, svakako se može reći to da se izdavačka kuća tabulatura iz Bonna trudi uvesti pismo hvatova (tj. ona nije nova, nego se kao uobičajena notacija pojavljuje kod Španjolca Luysa Milana).« [Leo Schrade izd., Libro de Musica de Vihuela de Mano Intitulado El Maestro u: PäM. Publikationen Älterer Musik sv. II. Luys Milan, Musikalische Werke, Leipzig, 1927.]. Novotarija Juliusa Giesberta svodila se na »napuljsku tabulaturu«, koja daje na znanje da su kao kod uobičajene notacije visoki tonovi »gore«, dakle, zapisani na dotičnim višim linijama. Kod talijanske je tabulature to bilo obrnuto. Ovdje su visoki tonovi bili na donjoj liniji. I kod francuske su tabulature visoki tonovi »gore«, dakle, zapisani na višim linijama tabulature, ali polja gdje se treba hvatati nisu numerirani brojkama, nego slovima. Ovdje je »a« prazna, nepritisnuta struna, »b« prvo polje, »c« drugo polje, itd. Već je u 17. stoljeću većina repertoara bila zapisana »francuski«, a i francuska tabulatura se koristila u 18. stoljeću kada je lutnja nestala iz glazbenog života.
Kada se danas treba osigurati da se znanstvena izdanja lutnjističke glazbe »mogu neposredno koristiti za glazbenu praksu«, tabulature se moraju uvrstiti u ta izdanja, a ako istodobno znanosti trebaju služiti kao temelj za daljnja istraživanja i ako ih se treba podložiti »znanstveno fundiranoj kritici«, tada su transkripcije neophodne. U »Erbe deutscher Musik« je 1939. godine objavljen prvi puta svezak sa glazbom lutnje:
Hans Neemann (izd.), Lautenmusik des 17./18. Jahrhunderts, Ausgewählte Werke von Esaias Reusner und Silvius Leopold Weiß, Braunschweig 1939, Reihe: Das Erbe deutscher Musik, Hauptreihe Band 12
Ovdje su tabulature objavljenih djela reproducirane u novom slogu (dakle, ne u faksimilu), iznad njih su transkripcije i to polifono nadopunjene i u oktavnom sustavu violinskog ključa (za gitaru). Neemann piše o svojim vlastitim transkripcijama: »Transkripcija u notaciju sloga tabulatura je u uobičajenoj notaciji za lutnju i gitaru.« Ovaj način pisanja bio je uobičajen za glazbu gitare, a koristili su ju i svirači lutnje u renesansnoj ugodbi. Neemannovu tabulaturu svirači barokne lutnje mogu doduše svirati samo sa odgovarajućim ožičenjem i ugodbom. Neemann (1901.-1945.) je bio glazbenik i glazbeni pedagog, koji je preferirao i propagirao sviranje po tabulaturi. »Slično konzekventan poput Giesberta [Franz Julius Giesbert, (1896.-1972.), lutnjist i izdavač glazbe za lutnju u Neuwiedu na Rajni] bio je Hans Neemann (1901.-1945.), koji se sasvim posvetio baroknoj lutnji i objavio različita važna izdanja. Austrijski istraživač Josef Klima čak smatra: ‘Ponovno oživljavanje d-molske lutnje bilo je isključivo djelo Hansa Neemanna (Berlin). Njegova je zasluga što je uvijek iznova upućivao na sviranje po tablaturi’.« [Peter Päffgen, Laute und Lautenspiel im XX. Jahrhundert, Teil II, u: Gitarre & Laute-ONLINE XXVIII/2006/N° 1, str. 42 – Lutnja i sviranje lutnje u 20. stoljeću, drugi dio, preveo: Antun Mrzlečki] .
S tim u vezi treba imati na umu da su lutnjisti 20. stoljeća prvotno svirali isključivo 6- do 8-mero- parna glazbala u »renesansnoj ugodbi«. I vrlo zaslužan Walter Gerwig (1899.-1966.), koji je do 1960. godine bio jedini docent za lutnju na njemačkim glazbenim akademijama, svirao je isključivo »renesansnu lutnju«, glazbalo u ugodbi G-c-f-a-d1-g1 (dodatno još do dvije ili tri basovske strune) Na tom je glazbalu kao prvi na gramafonskoj ploči usvirao djela Johanna Sebastiana Bacha!
Iz temelja su svoje mišljenje promijenili Gerwigovi učenici poput primjerice: Eugen Dombois (* 1931.), Michael Schäffer (1937.-1978.), Eicke Funck (*1934.) ili Dieter Kirsch (*1940.), a za njihove je učenika sviranje po tabulaturi i istraživanje i primjena povijesnih tehnika sviranja bilo već razumljivo samo po sebi.
Istodobno se sve više glazbalara počelo baviti izradom kopija povijesnih lutnja. Jedan od prvih glazbalara koji je izrađivao stilske kopije lutnja bio je Arnold Dolmetsch (1858.-1940.), a crteži konstrukcija lutnja Hermanna Hausera iz godine 1922. mogu se naći kod Roberta S. Coopera [Lute Construction, Savannah, Georgia, 1963].
Nakon 1945. godine i posebno 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća naraslo je zanimanje za »ranom glazbom«. »Schola Cantorum Basiliensis« u Baselu i druge akademije počele su obrazovati glazbenike i pedagoge specijalizirane za »ranu glazbu«. U diskografskoj industriji osnovani su specijalizirani labeli, izdavačke kuće su počele objavljivati literaturu i izdanja za ovaj segment glazbenoga života.
Što se tiče lutnjističke glazbe uslijedilo je niz izdanja, među njima »Corpus des Luthistes Français« koji je objavio CRNS (Centre National de la Recherche Scientifique) u Parizu. Kao međunarodni standard etabliralo se to da se tabulature objavljuju zajedno sa transkripcijama u sustavu sopranskoga-basovskog ključa, pri tome su se u izdanjima CNRS-a tabulature načelno objavljivale u novom slogu, kod drugih projekata i u faksimilu. Rasprava između Lea Schradea i Otta Gombosija o načelnim smjernicama kod transkripcija lutnjističkih tabulatura nadživjela se utoliko, ukoliko se transkripcije tabulatura objavljuju još samo polifono nadopunjene. To znači da se nije probila Schradeova metoda u kojoj »se obzirom na stvarnu zvučnu sliku nediferencirano pismo stare tabulature« [Leo Schrade, isto, str. VIII] ponavlja.
U modernim znanstvenim izdanjima lutnjističke glazbe se tabulature uvijek otiskuju, jer su neophodne za instrumentalnu praksu. Osim toga, one pružaju informacije koje bi se u transkripcijama mogle samo vrlo komplicirano prikazati. Tabulatura ne samo da pruža parametre o visini tona i ritmičkih vrijednosti neke glazbene figure, nego istodobno i o različitim detaljima specifičnima za glazbalo, kao prstometima ili pravilima trzanja, koja pružaju jasne upute o fraziranju i akcentuiranju koje je skladatelj želio.
Što se tiče Silviusa Leopolda Weissa, nakon 1945. godine je izašlo nekoliko izdanja povijesnih izvora, među njima faksimil rukopisa Mus. 2841-V-1 Saksonske zemaljske knjižnice – (njem. Sächsische Landesbibliothek) u Dresdenu, no koje je zbog umanjenja teško čitljivo i stoga jedva upotrebljivo za glazbenike.
Silvius Leopold Weiss, 34 Suiten für Laute solo, Faksimiledruck der handschriftlichen Tabulatur Mus. 2841-V-1 der Sächsischen Landesbibliothek Dresden. Mit quellenkundlichen Bemerkungen von Wolf Reich, Leipzig, Zentralantiquariat der DDR i sabrano izdanje rukopisa MS 282/8 Državnog muzeja Glinka u Moskvi. Potonje izdanje opremljeno je faksimilom i transkripcijom u sopransko-basovskom sustavu za gitaru.
Tim Crawford (izd.), The Moscow, Weiss’ Manuscript, M. I, Glinka State Central Museum of Musical Culture, MS 282/8, Transcribed and Edited by Tim Crawford, Bd. 1: Facsimile and Transcription, Bd. 2: Arranged for Guitar by Alan Rinehart, Columbus/Ohio 1995, Editions Orphee, u nizu: Monuments of Lutenist Art, Vol. 1
Spomeničko izdanje (njem. Denkmäler-Ausgabe) Hansa Neemanna već smo spomenuli, a daljnje i veće izdanje sa djelima Silviusa Leopolda Weissa izašlo je 1967. godine:
Silvius Leopold Weiss, Intavolatura di Liuto, Trascrizione in notazione moderna di Ruggero Chiesa, Milano s.d., Edizioni Suvini Zerboni [1967./1968.?]
Ruggero Chiesa (1933.-1993.) bio je zaslužan izdavač glazbe za gitaru, te stoga ovo izdanje sadrži transkripcije isključivo u oktaviranom violinskom ključu, bez sviračko-tehničkih uputa uobičajenih, doduše, u izdanjima glazbe za gitaru.
Silvius Leopold Weiss, Sämtliche Werke für Laute in Tabulatur und Übertragung, herausgegeben von Douglas Alton Smith im Auftrag der Musikgeschichtlichen Kommission e.V., Frankfurt u.a., C. F. Peters
Band 1: Die Handschrift London, British Library Add. 30387, Faksimile der Tabulatur, Teil I, Frankfurt u.a., 1983, C. F. Peters 8481, Eur. 89,-
Band 2: Die Handschrift London, British Library Add. 30387, Faksimile der Tabulatur, Teil II, Frankfurt u.a., 1988, C. F. Peters 8482, Eur. 109,-
Band 3: Die Handschrift London, British Library Add. 30387, Übertragung, Teil I, Frankfurt u.a., 1985, C. F. Peters 8483, Eur. 99,-
Band 4: Die Handschrift London, British Library Add. 30387, Übertragung, Teil II, Frankfurt u.a., 1990, C. F. Peters 8484, Eur. 119,-
Od sveska 5:
Silvius Leopold Weiss, Sämtliche Werke für Laute, herausgegeben von Tim Crawford im Auftrag der Musikgeschichtlichen Kommission e.V. als Bände 11 ff. der Sonderreihe, Kassel u.a., Bärenreiter-Verlag
Band 5: Die Handschrift Dresden, Faksimile der Tabulatur Teil I, Kassel u.a., 2002, Bärenreiter ISMN M-006-01802-4, Eur. 225,-
Band 6: Die Handschrift Dresden, Faksimile der Tabulatur, Teil II, Kassel u.a., 2002, Bärenreiter ISMN M-006-01802-1, Eur. 177,-
Band 7: Die Handschrift Dresden, Übertragung, Teil I, Kassel u.a., 2007, Bärenreiter ISMN M-006-01804-8, Eur. 270,-
»Glazba Silviusa Leopolda Weissa pred nama je u 34 rukopisa i u jednoj suvremenoj tiskovini. Dva najveća izvora su Ms. Add. 30387 od British Library, London i Mus. 2841-V-1 od Sächsische Landesbibliothek Dresden. Ovi rukopisi zajedno sadrže više od dvije trećine Weissovih skladbi. Oni ne samo da su najopsežniji, nego su u većini slučaja i najbolji izvori.« (Sv. 1, str. IX-X). Do sada objavljeni svesci izdanja sadrže oba dva glavna izvora i to po dva sveska faksimila i dva sveska transkripcija. Sve konkordance, tj. sva djela već u Londonskom rukopisu, u Dresdenskom rukopisu nisu još jednom otisnuta.
»Popis djela Silviusa Leopolda Weiss« (njem. »Werkverzeichnis Silvius Leopold Weiss«) još ne postoji. Tim Crawford, izdavač od »sveska 5« nadalje sabranih djela, najavio ih je nakon završetka izdanja. U njima će se protumačiti pitanja stanja izvora, kronologije i autentičnosti [vidi članak klikom na ime članka »Editing Weiss for the ‘Sämtliche Werke’: The composer’s contribution to the London and Dresden manuscripts«]
Da li ima smisla baviti se pitanjima datacije i autentičnosti izvora nakon što je objavljeno reprezentativno izdanje sabranih djela, to će se vidjeti. Ukoliko bi se na temelju daljnjih istraživanja moralo poduzeti dodavanja ili izmjene na izdanju, time bi se oskvrnuo ugled prvotnog izdanja barokne lutnjističke glazbe.
Izdavači su se odlučili da ne tiskaju tabulature i transkripcije sinoptički (jedne iznad drugih ili pored drugih) kao što su to radili izdavači izdanja CNRS-a i većina drugih. Argument u korist za ovaj odvojeni otisak je taj što bi sinoptički poredak sa sobom donio mnogo više mjesta za okretanje listova (listanje) … konačno svesci tabulatura su onaj praktični dio izdanja! Osim toga bi se sve tabulature morale iznova postaviti, jer ih se samo tako može redak za retkom postaviti nasuprot notnom slogu.
Reprodukcija (otisak) tabulature kao faksimil ima prednost prezentacije izvorne slike, a istodobno i nedostatak što se očite pogreške ne mogu ispraviti. Tomu se kod faksimilnog otiska Londonskog rukopisa tako suprotstavilo što su se kod pisarskih grešaka na rubu lista iznova otiskali ispravljeni taktovi (vidi primjer: London British Library Add 30 387, fol. 18, akt 99).
Korektura greške u svesku 1
Kada se, kao ovdje, izvore reproducira u izvornom obliku, vezani smo za redoslijed u kojemu se pojedina djela tamo pojavljuju. Grupacija prema gledištima, koje je izdavač zadao, to nije moguće. Raspored prema rodovima ne bi došao u pitanje, jer se kod Weissovih djela gotovo isključivo radi o suitama ili partitama za lutnju solo (Weiss ih je gotovo sve nazivao »suonatas«). K tome nadolazi i to što se samo mali dio djela može sa sigurnošću datirati, redoslijed prema vremenu nastanka dotičnog djela jedva bi se, dakle, dao odrediti. No, sigurno je to da redoslijed prema kojemu se djela nalaze u dotičnim rukopisima nema veze sa njihovim vremenom nastanka.
Promjena osobe glavnog izdavača Weissova izdanja nakon sveska 4 donijela je sa sobom neke načelne izmjene, na koje se trebalo jasnije uputiti. Primjerice u svesku 1 stoji: »Samo se Londonska tabulatura faksimilira, ostale su se iz praktičnih razloga ponovno napisale« [str. X]. Od toga se odustalo te se i Dresdenski rukopis faksimilirao sve do onih stranica koje se daju loše čitati ili uopće ne (i one su u dodatku faksmilirane kako bi se potvrdila njihova nečitljivost [?]). Predgovor (za svezak 1) prvog izdavača Douglasa Altona Smitha ponavlja se u svesku 5, dakle u prvom svesku za koji je Tim Crawford nadležan. Tekst je nepromijenjen, i to bilješkom u obliku fusnote »revidirao Tim Crawford«. Upravo citirana rečenica na temu »faksimil u novom slogu« nadomještena je prvom: »Londonske i Dresdenske tabulature reproducirane su u faksimilu, ali zbog različitog stanja očuvanosti i formata koji međusobno znatno odstupaju, sva Weissova djela iz ostalih rukopisa nije moguće fotografski reproducirati; podastrta su u jednom računalskom pismu tabulatura.« [Sv. 5, str. VIII]. Ove i neke druge izmjene u predgovoru korisnik izdanja opaža tek kod točnog čitanja (među ostalom čitanjem fusnota), jer izgled napisanoga i pad retka, dakle, cijeli izgled stvara dojam da se radi o nepromijenjenom pretisku predgovora iz sveska 1, a tekst je zamašno stvarno ostao nepromijenjen. Ovdje je trebalo biti prikladno da se uz izvorni predgovor umetnulo i poglavlje o izmjenama izdavačkih smjernica i njihovim obrazloženjima. Konačno, izdanje ne služi samo praktičnim potrebama modernih lutnjista, nego i raspravi u struci.
Novi slog tabulature je dobro čitljiv i izveden je odgovarajuće prema baroknom predlošku. (vidi primjer svezak 5, str. 171).
Weiss, GA, svezak 5, str. 171
Nažalost se od sveska 5, prvog sveska Dresdenskoga rukopisa, nije se počelo prelaziti na to da se greške u novom slogu korigiraju na rubu dotične stranice tabulature, nego još samo u kritičnom izdanju. Ako su svesci tabulatura oni dijelovi izdanja koji se praktično koriste, tada je korištenje s tom odlukom ograničeno. Sada lutnjist treba sveske sa transkripcijama – jer su samo tamo kritična izdanja – kako bi od izdavača dobio upute na pisarske greške. To je tim loše, što su svesci tabulatura koji su reproducirani u faksimilu što s tiče Londonskog rukopisa, jedini predlošci za sviranje koji su na raspolaganju. Postoji, doduše, jedan faksimil Dresdenskog rukopisa, ali on je za praktičnu svrhu neupotrebljiv.
U kritičnom izdanju su citati od sveska 8 reproducirani još samo u transkripciji, prije su to bili citati u tabulaturi. I ova preinaka je bez komentara. Budući da su se pisarske greške dogodile kod tabulature, morale su se također citirati i u tabulaturi – to je daljnja odluka u korist praktičnosti ovih izdanja (vidi o tome dvije ilustracije!).
Isječak iz kritičnog izdanja svezak 4 (Smith)
Isječak iz kritičnog izdanja svezak 8 (Crawford)
Transkripcije su načinjene u »akoladama po dva uska sustava«, što odgovara današnjoj uhodanoj praksi za izdanja glazbe lutnje. Oba sustava su toliko blizu da još samo pomoćna linija »c« stane između, koja vrijedi za oba sustava, za violinski ključ i za basovski. Spajanje se vrši prema važećim pravilima – kod pravca notnih vratova nema daljnjih informacija u vezi tijeka dionica ili izvoditeljske prakse.
Između smjernica za transkripcije Douglasa Altona Smitha i onih Tima Crawforda ima nekoliko načelnih razlika, zbog višeznačnosti tabulature. Osim toga oba su izdavača poduzeli pojednostavljenja što se tiče vođenja dionica, i to »kako bi se izbjeglo preobilje sinkopiranja i legato lukova.« Douglas Alton Smith o tome kaže: »S time se trebamo pomiriti da ni tabulatura, ni moderna notacija može udovoljiti svim aspektima te glazbe.« [Sv. IV, str. IX]
Velika i dugo očekivana sabrana izdanja djela za lutnju Silviusa Leopolda Weissa sastoji se za sada iz dviju izdanja izvora i odgovarajućih transkripcija sa kritičnim izdanjima. Sljedeći će svesci tek biti kruna dosadašnjih rezultata istraživanja izvora, sve u svemu od 34 ukupnih izvora nedostaju još 32 djela. U kritičnim izdanjima svezaka 4 do 8 već su ugrađene konkordancije.
Promjena osoba izdavača izdanja donijela je sa sobom zavlačenje i promjene u objavljivanju. To ne treba čuditi, ako se uzme u obzir da je to prvo veliko znanstveno-kritično izdanje barokne glazbe za lutnju. No, to što su u više detalja promijenjene izdavačke smjernice nasuprot praktičnog korištenja izdanja, to se moglo izbjeći.
To što su svesci Weissovih sabranih izdanja od sveska do sveska postali sve skuplji, to ih neće učiniti atraktivnijima za glazbenike. Treba pričekati koliko će posljednja dva, napeto iščekivana sveska stajati!
20. srpanj 2010. Kategorija: pretresanje, lutnja i glazba lutnje, Crawford, Smith, Weiss.
S njemačkog preveo: Antun Mrzlečki, Osijek